Kategorija: Propisi FBiH

ZAKON O ORGANIZACIJI ORGANA UPRAVE U FBIH

 

 

Z A K O N

 

O ORGANIZACIJI ORGANA UPRAVE U 

FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

 

 

I –  TEMELJNE ODREDBE

 

Članak 1.

 

             Ovim Zakonom se uređuje organizacija i način funkcioniranja organa državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) koja obuhvata položaj, ulogu, ustrojstvo, ovlasti i obveze u vršenju upravnih, stručnih i drugih poslova, međusobne odnose organa uprave i odnos organa uprave prema građanima, organima izvršne i zakonodavne vlasti, ombudsmanima, gospodarskim društvima i drugim pravnim osobama (u daljnjem tekstu: pravna osoba), kao i druga pitanja od značaja za organizaciju i rad organa državne uprave na svim razinama vlasti u Federaciji.

 

Članak 2.

 

 Organi državne uprave Federacije, kantona, grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave) osnivaju se za vršenje upravnih, stručnih i drugih poslova koji se zakonom i drugim propisima stavljaju u njihovu nadležnost.

 

Određene upravne poslove mogu vršiti i pravne osobe kada im je zakonom, odnosno odlukom općinskog i gradskog vijeća povjereno vršenje javnih ovlasti, na način predviđen ovim Zakonom.

 

Članak 3.

 

Organi uprave dužni su u svom radu osigurati učinkovito i potpuno ostvarivanje svih prava i sloboda građana koja su predviđena u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav Federacije) i u aktima navedenim u Aneksu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Aneks).

 

Organi uprave dužni su, u poslovima iz svoje nadležnosti, surađivati sa svim međunarodnim promatračkim tijelima za ljudska prava koja su osnovana za Bosnu i Hercegovinu i Federaciju, kao i s nadzornim organima koji su osnovani na temelju međunarodnih dokumenata navedenih u Aneksu.

 

Članak 4.

 

Rad organa uprave zasniva se na načelu zakonitosti, transparentnosti, javnosti, odgovornosti, učinkovitosti, ekonomičnosti, profesionalnoj nepristrasnosti i političkoj neovisnosti, ukoliko za određene izuzetne situacije za neke od ovih načela zakonom nije drukčije određeno.

 

 

Organi uprave poslove uprave iz svoje nadležnosti vrše samostalno, u granicama ovlasti utvrđenih u ustavu, zakonu i drugim propisima.

 

Članak 5.

 

Nadležnost federalnih i kantonalnih organa uprave i upravnih organizacija utvrđuje se zakonom kojim se uređuje određena upravna oblast, a nadležnost općinskih i gradskih organa uprave utvrđuje se odlukama općinskog, odnosno gradskog vijeća kojima se uređuju poslovi lokalne samouprave općine, odnosno grada.

 

Kantonalni, općinski i gradski organi nadležni su da vrše i upravne i stručne poslove koji se federalnim odnosno kantonalnim zakonom delegiraju ili prenesu na kanton, općinu odnosno grad.

 

 

Članak 6.

 

U organima uprave u ravnopravnoj uporabi kao službeni jezici su: hrvatski jezik, bosanski jezik i srpski jezik.

 

U postupcima pred organima uprave građani se mogu koristiti i drugim jezikom ukoliko ne poznaju ni jedan od službenih jezika iz stavka 1. ovoga članka, pri čemu se osigurava prevoditelj.

 

Službena pisma u organima uprave su latinica i ćirilica.

 

 

Članak 7.

 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada

Federacije) vrši koordinaciju, usklađivanje i usmjeravanje rada federalnih organa uprave i upravnih organizacija, kao i nadzor nad njihovim radom, sukladno Ustavu Federacije i federalnom zakonu.

 

Ovlasti iz stavka 1. ovoga članka, za kantonalne organe uprave i upravne organizacije vrši vlada kantona, dok te ovlasti za općinske, odnosno gradske organe uprave i upravne organizacije vrši općinski načelnik, odnosno gradonačelnik.

 

 

Članak 8.

 

Kontrola zakonitosti upravnih i drugih akata koja donose organi uprave vrši se putem upravnog nadzora koji se ostvaruje na način predviđen ovim Zakonom.

 

 

 

 

Članak 9.

 

Zakonitost konačnih upravnih akata (rješenja) koja donose organi uprave rješavajući upravne stvari u upravnom postupku štiti se u upravnom sporu kod nadležnog suda, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

 

 

II – POSLOVI ORGANA UPRAVE

 

1. Zajednička odredba

 

Članak 10.

 

Organi uprave, iz okvira svoje nadležnosti, vrše slijedeće upravne i stručne poslove:

  • izvršavaju zakone i druge propise;
  • vrše upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa;
  • donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa;
  • pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;        5) daju odgovore na pitanja organa zakonodavne i izvršne vlasti i pravnih i              fizičkih osoba koja se odnose na njihovu nadležnost;
  • prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim oblastima;
  • obavljaju i druge upravne i stručne poslove određene zakonom i drugim

Poslovi iz stavka 1. ovoga članka, vrše se na način utvrđen u odredbama čl. 11. do 25. ovoga Zakona.

 

 

2. Izvršavanje zakona i drugih propisa

 

 

Članak 11.

 

Izvršavanje zakona i drugih propisa organi uprave ostvaruju putem rješavanja upravnih stvari u upravnom postupku i vršenjem stručnih poslova na način predviđen zakonom i drugim propisima kojima je regulirana određena upravna oblast.

 

 

Članak 12.

 

Federalni organi uprave neposredno izvršavaju federalne zakone i druge federalne propise i osiguravaju izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih propisa kojima su određeni poslovi iz oblasti uprave tim propisima preneseni na vršenje kantonalnim, gradskim i općinskim organima uprave.

 

Federalni organi uprave neposredno izvršavaju i zakone i druge propise Bosne i Hercegovine, kojima su određeni poslovi iz oblasti uprave tim propisima preneseni na vršenje Federaciji, i osiguravaju izvršavanje tih propisa kojima su određeni upravni poslovi povjereni na vršenje kantonalnim ili gradskim ili općinskim organima uprave na teritoriju Federacije.

 

 

Članak 13.

 

Kantonalni organi uprave neposredno izvršavaju kantonalne zakone i druge kantonalne propise, kao i upravne poslove koji se federalnim zakonom ili drugim federalnim propisom, kao i zakonom i drugim propisom Bosne i Hercegovine povjere na vršenje kantonalnim organima uprave, i osiguravaju izvršavanje kantonalnih zakona i drugih kantonalnih propisa kojima su određeni upravni poslovi preneseni na vršenje općinskim ili gradskim organima uprave na području kantona.

 

Članak 14.

 

Općinski, odnosno gradski organi uprave neposredno izvršavaju propise koje donosi općinsko, odnosno gradsko vijeće iz oblasti lokalne samouprave općine, odnosno grada, kao i upravne poslove koji se federalnim, odnosno kantonalnim zakonima i drugim propisima i propisima Bosne i Hercegovine prenesu ili delegiraju na vršenje općinskim ili gradskim organima uprave.

 

 

3. Vršenje upravnog nadzora nad      provedbom zakona i drugih propisa

 

 

Članak 15.

 

Organi uprave upravni nadzor ostvaruju tako što vrše nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa, kao i zakonito postupanje organa uprave i pravnih osoba s javnim ovlastima u vršenju poslova iz njihove nadležnosti.

 

Upravni nadzor iz stavka 1. ovoga članka, obuhvata:

1) nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose organi                 uprave kojima se rješava u upravnim stvarima u upravnom postupku;             2) nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose pravne                 osobe s javnim ovlastima;

3) inspekcijski nadzor.

 

Članak 16.

 

Nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose organi uprave kojima se rješava o upravnim stvarima u upravnom postupku vrši se putem rješavanja u drugostupanjskom upravnom postupku, sukladno ovlastima koja po zakonu ima drugostupanjski organ kada rješava u tom postupku.

 

 

Članak 17.

 

Nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata koja donose pravne osobe s javnim ovlastima, organi uprave vrše u odnosu na rješavanje o pravima i obvezama građana i pravnih osoba koja su zakonom ili odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća, sukladno zakonu, prenesena da o njima odlučuju pravne osobe s javnim ovlastima.

 

Članak 18.

 

Inspekcijski nadzor organi uprave odnosno posebne uprave za inspekcije vrše tako što ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada, poslovanja i postupanja pravnih osoba i građana glede pridržavanja zakona i drugih propisa, te poduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno propisom gradskog ili općinskog vijeća, kao i kontrolu zakonitog postupanja organa uprave u vršenju upravnih poslova iz njihove nadležnosti.

 

Inspekcijski nadzor vrše inspekcije organa uprave, kao i inspekcije koje su posebnim zakonom organizirane u okviru posebnih uprava za inspekcije.

 

 

4. Donošenje podzakonskih propisa

 

Članak 19.

 

Organi uprave donose podzakonske propise predviđene ovim Zakonom, kada su na to zakonom izričito ovlašteni.

 

 

  1. Pripremanje propisa i davanje

    preporuka iz oblasti zakonodavstva

    

  Članak 20.

 

  Organi uprave dužni su da, u poslovima iz svoje nadležnosti, pripremaju zakone i druge propise kada o tome odluči organ zakonodavne ili izvršne vlasti, odnosno kada samostalno ocijene da je potrebno donijeti zakon ili drugi propis ili treba izvršiti izmjene i dopune zakona ili drugog propisa iz oblasti za koju su nadležni.

 

Organi uprave imaju obvezu dati preporuku organu zakonodavne ili izvršne vlasti da je potrebno donijeti zakon ili drugi propis u određenoj upravnoj oblasti i obrazložiti ciljeve koji se žele postići donošenjem toga propisa.

 

 

Članak 21.

 

 Prilikom izrade zakona i drugih propisa organi uprave su obvezni pribavljati mišljenja od drugih organa uprave ako se tim propisima reguliraju pitanja iz nadležnosti tih organa uprave, a prema potrebi, mišljenja se mogu pribavljati i od odgovarajućih stručnih ustanova i zainteresiranih pravnih osoba, ako je to mišljenje od značaja za uređivanje odgovarajućih pitanja iz njihove nadležnosti.

 

Ako se za sprovođenje zakona ili drugog propisa koji se predlažu, moraju osigurati određena financijska sredstva, organi uprave obvezni su u obrazloženju toga propisa iskazati orijentacijski iznos financijskih sredstava koja su potrebna za njegovo izvršavanje i odrediti izvore iz kojih treba osigurati ta sredstva.

 

 

6. Davanje odgovora na pitanja organa zakonodavne      i organa izvršne vlasti i pravnih i fizičkih osoba

 

Članak 22.

 

Organi uprave obvezni su pripremati i davati odgovore na pitanja organa zakonodavne, odnosno organa izvršne vlasti koja se odnose na izvršavanje zakona i drugih propisa iz njihove nadležnosti, te o stanju i problemima u oblasti za koju su organi uprave osnovani, kao i davati odgovore na upite pravnih i fizičkih osoba u svezi s rješavanjem njihovih prava i dužnosti u upravnom postupku.

 

 

7. Praćenje stanja u oblastima za koje su organi uprave     osnovani i odgovornost za stanje u tim oblastima

 

 Članak 23.

 

Praćenje stanja u oblastima za koje su organi uprave osnovani odnosi se prvenstveno na stanje izvršavanja zakona i drugih propisa, što se utvrđuje na temelju  podataka koje sami prikupljaju na način predviđen zakonom ili drugim propisom, kao i podataka koje na njihov zahtjev prikupljaju, obrađuju i dostavljaju drugi organi i pravne osobe i utvrđuju stanje i nastale posljedice, te u svezi s rješavanjem utvrđenih problema poduzimaju mjere za koje su ovlašteni.

 

Na temelju podataka iz stavka 1. ovoga članka, organi uprave izrađuju analitičke, informativne i druge materijale koje dostavljaju nadležnim izvršnim i zakonodavnim organima vlasti na razmatranje u cilju upoznavanja tih organa sa stanjem u određenoj oblasti i potrebom poduzimanja odgovarajućih mjera.

 

 

Članak 24. 

 

Organi uprave odgovorni su, u okviru svoje nadležnosti, za stanje u oblastima za koje su osnovani, i to glede izvršavanja zakona i drugih propisa i zakonitost upravnih i drugih akata koji se donose u  izvršavanju tih propisa, kao i za točnost i ažurnost podataka koja podnose nadležnim zakonodavnim i izvršnim organima vlasti i za točnost i ažurnost podataka o kojima, na temelju zakona i drugog propisa, vode propisane službene evidencije.

 

U ostvarivanju odgovornosti iz stavka 1. ovoga članka, organi uprave Federacije, odnosno kantona, dužni su redovito u određenim vremenskim razdobljima informirati Vladu Federacije, odnosno vladu kantona, o stanju i problemima i mjerama koje bi trebalo poduzimati, a gradski odnosno općinski organi uprave o tome stanju  informiraju gradonačelnika, odnosno općinskog načelnika.

 

Kada se u određenoj oblasti ne izvršavaju zakoni i drugi propisi, organi uprave su dužni odmah poduzeti konkretne mjere za koje su ovlašteni, odnosno organima iz stavka 2. ovoga članka, predložiti poduzimanje odgovarajućih žurnih mjera iz njihove nadležnosti za rješavanje tih problema, sukladno zakonu.

 

Članak 25.

 

Ako se u analitičkim, informativnim ili drugim materijalima koje pripremaju organi uprave, zahtijevaju materijalni izdaci, organi uprave obvezni su u obrazloženju tih materijala iskazati orijentacijski iznos financijskih sredstava koja su potrebna za provođenje tih materijala i odrediti izvore iz kojih treba osigurati ta sredstva.

 

III – POVJERAVANJE JAVNIH OVLASTI        PRAVNIM OSOBAMA NA RJEŠAVANJE

 

 

Članak 26.

 

Određeni upravni i stručni poslovi iz nadležnosti organa uprave mogu se povjeravati na vršenje pravnim osobama (u daljnjem tekstu: pravne osobe s javnim ovlastima), kada je to cjelishodno i kada se time postiže učinkovitije ostvarivanje određenih prava i obveza građana i pravnih osoba.

 

Povjeravanje javnih ovlasti iz stavka 1. ovoga članka, vrši se federalnim zakonom, za upravne i stručne poslove iz nadležnosti federalnih organa uprave, a zakonom kantona kada se radi o tim poslovima iz nadležnosti kantonalnih organa uprave, dok se odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća povjeravanje javnih ovlasti može vršiti za određene upravne i stručne poslove iz djelokruga lokalne samouprave grada, odnosno općine.

 

Pravnim osobama s javnim ovlastima ne mogu se povjeravati poslovi inspekcijskog nadzora, osim stručnih poslova koji su od značaja za vršenje inspekcijskog nadzora kao što su: ekspertize, tehnička ispitivanja i sl., ili su za vršenje tih poslova potrebna posebna stručna znanja (tehničke i druge struke) ili ako je potrebna primjena znanstvenih ili posebnih stručnih metoda koje se mogu osigurati samo posebnom opremom (laboratorije i dr.), a za koje u organu uprave ne postoje kadrovske, tehničke i druge mogućnosti za vršenje tih poslova.

 

 

Članak 27.

 

Na pravne osobe s javnim ovlastima u odnosu na vršenje pitanja iz javnih ovlasti shodno se primjenjuju načela utvrđena u članku 4. ovoga Zakona.

 

Zakonom, odnosno odlukom gradskog i općinskog vijeća, kojima se povjeravaju javne ovlasti određuje se način vršenja javnih ovlasti iz članka 26. ovoga Zakona, kao i ovlasti i obveze organa uprave glede vršenja upravnog nadzora u odnosu na vršenje prenesenih javnih ovlasti od strane pravnih osoba s javnim ovlastima.

 

 

Članak 28.

 

Ako pravne osobe s javnim ovlastima ne vrše povjerene poslove sukladno zakonu i drugom propisu, organ uprave koji vrši upravni nadzor obvezan je pisano upozoriti organ upravljanja te pravne osobe koja vrši javne ovlasti i naložiti mu mjere za rješavanje tog pitanja, a prema potrebi, obvezan je poduzeti i druge mjere u okviru svojih prava i dužnosti i time osigurati da se javne ovlasti vrše sukladno zakonu i drugom propisu kojim su te ovlasti povjerene.

 

Organ upravljanja pravne osobe s javnim ovlastima dužan je postupiti po nalogu organa uprave iz stavka 1. ovoga članka.

 

 

Članak 29.

 

Upravni nadzor nad radom pravnih osoba s javnim ovlastima, u vršenju upravnih poslova koji su preneseni na te pravne osobe, vrše organi uprave iz upravne oblasti i razine vlasti kojoj pripadaju upravni poslovi koji se vrše na temelju javnih ovlasti, sukladno ovom i drugom zakonu, odnosno odluci gradskog i općinskog vijeća kojim su te ovlasti povjerene.

 

 Članak 30.

 

U vršenju upravnog nadzora nad radom pravnih osoba s javnim ovlastima, u odnosu na povjerene javne ovlasti, nadležni organ uprave ima sljedeća prava i dužnosti:

  • provoditi inspekcijski nadzor i u okviru svoje nadležnosti osiguravati zakonito i u propisanim rokovima vršenje poslova koji se odnose       na javne ovlasti;
  • rješavati po žalbama izjavljenim protiv donesenih upravnih akata u vršenju povjerenih javnih ovlasti, kada je to utvrđeno zakonom,      odnosno odlukom gradskog i općinskog vijeća;
  • prema potrebi, davati stručne naputke i pojašnjenja za primjenu zakona i drugih propisa koji se odnose na vršenje povjerenih javnih      ovlasti;
  • poduzimati i druge mjere i vršiti druga prava koja po zakonu ima drugostupanjski organ uprave u rješavanju upravnih stvari u      drugostupanjskom upravnom postupku.

 

Pravne osobe s javnim ovlastima dužne su nadležnom organu uprave, koji vrši upravni nadzor nad njihovim radom, najmanje jedanput godišnje podnijeti izvješće o vršenju povjerenih javnih ovlasti, i na traženje tih organa uprave, dostavljati određene podatke i dokumenta koja su od značaja za vršenje upravnog nadzora u vršenju javnih ovlasti.

 

 

 

IV – OSNIVANJE ORGANA UPRAVE I UPRAVNIH ORGANIZACIJA

        

  1. Načela za osnivanje organa uprave i upravnih organizacija

 

 

a) Zajednička odredba

 

Članak 31.

 

  Za vršenje poslova iz članka 10. ovoga Zakona, osnivaju se organi uprave i upravne organizacije, predviđeni ovim Zakonom.

 

Organi uprave osnivaju se za vršenje upravnih, stručnih i drugih poslova (u daljnjem tekstu: upravni i stručni poslovi), a upravne organizacije osnivaju se za vršenje stručnih i drugih poslova (u daljnjem tekstu: stručni poslovi).

 

b) Organi uprave

 

Članak 32.

 

Organi uprave osnivaju se na svim razinama vlasti u Federaciji, i to:

  • federalni organi uprave za vršenje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti Federacije,
  • kantonalni organi uprave za vršenje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti kantona,
  • općinski i gradski organi uprave za vršenje upravnih i stručnih poslova iz samoupravnog djelokruga općine, odnosno grada.

 

Članak 33.

 

Organi uprave osnivaju se na način koji osigurava potpuno, učinkovito i racionalno vršenje svih upravnih i stručnih poslova iz okvira nadležnosti Federacije, odnosno iz nadležnosti kantona, a u općini i gradu iz okvira lokalne samouprave općine, odnosno grada i učinkovito ostvarivanje prava i izvršavanje obveza građana i pravnih osoba.

Organi uprave osnivaju se prema vrsti i obujmu poslova i načelima grupiranja poslova prema vrsti, složenosti i međusobnoj funkcionalnoj povezanosti, kao i s potrebama osiguranja učinkovitog rukovođenja radom organa uprave.

 

c) Upravne organizacije

 

Članak 34.

 

Upravne organizacije osnivaju se za vršenje stručnih poslova koji pretežno zahtijevaju primjenu stručnih i znanstvenih metoda rada i sa njima povezanih upravnih poslova.

 

Upravne organizacije, po pravilu, osnivaju se na razini Federacije i kantona, a iznimno mogu se osnivati i u općini i gradu, općinama s najmanje 50.000 stanovnika, ako za njihovim osnivanjem ima stvarne potrebe i ako postoje poslovi koji spadaju u nadležnost upravnih organizacija.

 

Upravne organizacije u općini i gradu mogu se osnovati samo pod uvjetom ako se poslovi iz stavka 1. ovoga članka, ne mogu vršiti u okviru općinskog, odnosno gradskog organa uprave, s tim što općina i grad mogu osnovati zajedničku upravnu organizaciju, ako se time postiže racionalnije i učinkovitije vršenje određenih poslova.

 

Zakonom, odnosno odlukom kojima se vrši osnivanje upravnih organizacija (samostalne ili u sastavu organa uprave) može se utvrditi da upravna organizacija ima svojstvo pravne osobe.

 

 

d) Kriteriji za osnivanje organa       uprave i upravnih organizacija

 

 

Članak 35.

 

Prilikom osnivanja organa uprave, odnosno upravnih organizacija, mora se polaziti od sljedećih kriterija, i to:

 

1) zajednički kriteriji koji važe za Federaciju, kanton, grad i općinu, su:

  1. da se broj i vrsta organa uprave i upravnih organizacija osniva isključivo prema obujmu i vrsti upravnih i stručnih poslova koji su zakonom i drugim propisima stavljeni u nadležnost organa uprave, odnosno upravnih organizacija;
  2. da se isti i slični upravni i stručni poslovi vrše u okviru jednog organa uprave, odnosno jedne upravne organizacije i tako osigura da se takvi poslovi grupiraju u okviru istog organa uprave, odnosno iste upravne organizacije.

 

 

2) posebni kriteriji koji važe samo za kanton, grad i općinu, su:

  1. da se poslovi iz nadležnosti Federacije koji su federalnim zakonom preneseni na vršenje kantonu, gradu ili općini stave u nadležnost onog organa uprave, odnosno upravne organizacije koji imaju iste ili slične poslove u svojoj nadležnosti i tako izbjegne osnivanje posebnih organa za vršenje prenesenih poslova, ako federalnim zakonom nije drugačije određeno;
  2. da broj i vrsta organa uprave i upravnih organizacija bude prilagođen broju stanovnika i ekonomskoj razvijenosti kantona, grada i općine;
  3. da se, posebno u općinama s velikim područjem i udaljenosti pojedinih naseljenih mjesta od sjedišta općine, određeni upravni poslovi iz lokalne samouprave općine organiziraju tako da se vrše u mjesnim zajednicama (mjesni uredi), što bi se moglo odnositi osobito na poslove koji se odnose na prijam zahtjeva stranaka, izdavanje uvjerenja i drugih isprava o podacima iz službenih evidencija koje vode općinski organi uprave i ovjeravanje isprava i slični poslovi, što se uređuje odlukom općinskog vijeća. Organiziranje takvog načina vršenja tih poslova može se vršiti samo u onim mjesnim zajednicama (mjesni uredi) koje imaju odgovarajući prostor, kadrove, materijalne i tehničke uvjete, s tim što vršenje tih poslova mora biti pod neposrednim nadzorom općinskog organa uprave u čiju nadležnost spadaju ti poslovi.

 

 

  1. Osnivanje organa uprave i upravnih organizacija

 

a) Osnivanje federalnih organa uprave      i federalnih upravnih organizacija

 

Članak 36.

 

Federalni organi uprave i federalne upravne organizacije, osnivaju se i ukidaju i njihov djelokrug utvrđuje federalnim zakonom o organizaciji i djelokrugu federalnih organa uprave i federalnih upravnih organizacija, sukladno ovom Zakonu.           

Članak 37.

 

Federalni organi uprave su federalna ministarstva i federalne uprave. Federalne uprave mogu se osnivati kao samostalne federalne uprave i kao federalne uprave u sastavu federalnog ministarstva.

 

Članak 38.

 

Federalno ministarstvo osniva se za vršenje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti Federacije iz jedne ili više srodnih oblasti u kojima federalni organi uprave, u cjelini ili u većem obujmu, neposredno izvršavaju ili osiguravaju izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih propisa i odgovaraju za njihovo izvršavanje.

Članak 39.

 

Federalna uprava osniva se za vršenje određenih upravnih i stručnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu organiziranost i samostalnost u radu.

 

Članak 40.

 

Federalne upravne organizacije su federalni zavodi, federalne direkcije i federalne agencije.

 

Federalnim zakonom iz članka 36. ovoga Zakona, mogu se osnivati federalne upravne organizacije drugog naziva,  što se konkretno određuje tim zakonom, ako je to adekvatnije materiji koja se nalazi u nadležnosti te organizacije.

 

Federalne upravne organizacije mogu se osnovati kao samostalne federalne upravne organizacije i kao federalne upravne organizacije u sastavu federalnog ministarstva.

 

Članak 41.

 

Federalni zavod osniva se za vršenje određenih stručnih i drugih poslova koji pretežno zahtijevaju primjenu stručnih i znanstvenih metoda rada i sa njima povezanih upravnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva organiziranje posebnog organa i da bude samostalan u radu.

 

Članak 42.

 

Federalna direkcija i federalna agencija osnivaju se za vršenje određenih stručnih poslova pretežno gospodarskog karaktera i sa njima povezanih upravnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijevaju organiziranje posebnog organa i da bude samostalan u radu.

 

Članak 43.

 

Federalne uprave i federalne upravne organizacije mogu se osnivati u sastavu federalnog ministarstva onda kada je to potrebno zbog međusobne povezanosti poslova iz nadležnosti federalnog ministarstva i federalne uprave, odnosno federalne upravne organizacije i kad je, pored određenog stupnja samostalnosti u vršenju poslova iz nadležnosti uprave, odnosno upravne organizacije, potrebno osigurati da federalno ministarstvo vrši usmjeravanje i nadzor u vršenju poslova iz nadležnosti tih uprava, odnosno organizacija.

 

Federalne uprave i federalne upravne organizacije iz stavka 1. ovoga članka, samostalne su u svom radu glede izvršavanja svih poslova iz svoje nadležnosti, osim u pitanjima iz članka 44. ovoga Zakona, koja ostvaruje federalno ministarstvo u čijem se sastavu nalaze te uprave, odnosno organizacije.

Članak 44.

 

U poslovima iz nadležnosti federalne uprave, odnosno federalne upravne organizacije koje se nalaze u sastavu federalnog ministarstva, federalni ministar donosi podzakonske propise i opće akte za izvršavanje federalnih zakona iz tih oblasti i vrši upravni nadzor nad radom te uprave, odnosno organizacije.

 

U vršenju upravnog nadzora iz stavka 1. ovoga članka, nad radom uprave i radom upravne organizacije koje se nalaze u sastavu federalnog ministarstva, federalni ministar ima sljedeće ovlasti:

  • rješavati u upravnom postupku o pravnim lijekovima izjavljenim protiv upravnih akata koja donosi uprava, odnosno upravna organizacija, ako posebnim federalnim zakonom nije određeno da o tome rješava drugi organ;
  • davati suglasnost na akte uprave, odnosno upravne organizacije koje oni donose izvan upravnog postupka, kada je to federalnim zakonom određeno;
  • tražiti izvješća i obavještenja o radu uprave, odnosno upravne organizacije u svezi izvršavanja poslova iz njihove nadležnosti;
  • odrediti izvršenje pojedinih zadataka iz nadležnosti uprave, odnosno upravne organizacije i rokove za njihovo izvršenje;
  • vršiti druge ovlasti koje su mu posebnim zakonom date u nadležnost.

 

Federalne uprave i federalne upravne organizacije iz stavka 1. ovoga članka, u izvršavanju poslova iz svoje nadležnosti, neposredno ostvaruju suradnju s drugim organima uprave i pravnim osobama, a odnose prema Vladi Federacije, predsjedniku i dopredsjednicima Federacije Bosne i Hercegovine i Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Parlament Federacije), ostvaruju preko ministra koji rukovodi federalnim ministarstvom u čijem se sastavu nalazi ta uprava, odnosno organizacija.

 

Članak 45.

 

Za vršenje određenih upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti Federacije mogu se u kantonu, gradu i općini osnivati područne jedinice federalnih ministarstava, federalnih uprava i federalnih upravnih organizacija, kao njihove organizacijske jedinice.

 

Područne jedinice mogu se osnivati samo pod uvjetom ako je to nužno radi učinkovitijeg ili racionalnijeg vršenja određenih poslova iz nadležnosti odgovarajućeg federalnog organa ili organizacije iz stavka 1. ovoga članka.

 

Područne jedinice osniva Vlada Federacije na prijedlog federalnih organa iz stavka 1. ovoga članka. Aktom o osnivanju područnih jedinica utvrđuje se njihova nadležnost, područje na kojem djeluju, sjedište i druga pitanja od značaja za njihov rad, a bliža razrada svih tih pitanja utvrđuju se u pravilniku o unutarnjoj organizaciji federalnog organa uprave, odnosno federalne upravne organizacije.

b) Osnivanje kantonalnih organa uprave i       kantonalnih upravnih organizacija 

 

Članak 46.

 

Kantonalni organi uprave i kantonalne upravne organizacije osnivaju se i ukidaju i njihov djelokrug utvrđuje kantonalnim zakonom o organizaciji i djelokrugu kantonalnih organa uprave i upravnih organizacija, sukladno ovom Zakonu i kantonalnom zakonu.

 

Članak 47.

 

Kantonalni organi uprave su kantonalna ministarstva i kantonalne uprave.

 

Kantonalne upravne organizacije su: kantonalni zavodi, kantonalne direkcije i kantonalne agencije.

 

Kantonalne upravne organizacije mogu se osnivati kao samostalne kantonalne upravne organizacije i kao kantonalne upravne organizacije u sastavu kantonalnog ministarstva.

 

Članak 48.

 

Odredbe čl. 38., 39., 41. i 42. ovoga Zakona, primjenjuju se i u sljedećim slučajevima:

  • čl. 38. i 39. prilikom osnivanja kantonalnih ministarstava i kantonalnih uprava, i
  • čl. 41. i 42. prilikom osnivanja kantonalnih upravnih organizacija.

 

Odredbe čl. 43. i 44. ovoga Zakona, shodno se primjenjuju i na kantonalne uprave i kantonalne upravne organizacije koje su osnovane u sastavu kantonalnog ministarstva.

 

 

c) Osnivanje općinskih organa uprave i      općinskih upravnih organizacija

 

Članak 49.

 

Općinski organi uprave su općinske službe za upravu.

 

Općinske službe za upravu mogu se osnivati u okviru jedinstvenog općinskog organa uprave.

https://advokat-prnjavorac.com

U općini se mogu, samo izuzetno, osnivati općinski zavodi, općinske direkcije i općinske agencije, kao općinske upravne organizacije, koje mogu biti samostalne ili u sastavu općinske službe za upravu, ako ima potrebe za osnivanjem tih organizacija što se vrši sukladno odredbama članka 35. ovoga Zakona.

 

Općinski organi uprave i općinske upravne organizacije osnivaju se i ukidaju i njihov djelokrug utvrđuje odlukom općinskog vijeća o organizaciji i djelokrugu općinskih organa uprave i upravnih organizacija, sukladno ovom Zakonu i odgovarajućem zakonu kantona.

 

Odnosi između općinske službe za upravu i općinske upravne organizacije u sastavu općinske službe za upravu, uređuju se odlukom općinskog vijeća kojom se osnivaju te službe.

 

 

d) Osnivanje gradskih organa uprave i      gradskih upravnih organizacija

 

Članak 50.

 

Gradski organi uprave su gradske službe za upravu.

 

Gradske službe za upravu mogu se osnivati u okviru jedinstvenog gradskog organa uprave.

 

Gradski organi uprave i gradske upravne organizacije osnivaju se i njihov djelokrug utvrđuje odlukom gradskog vijeća o organizaciji i djelokrugu gradskih organa uprave i upravnih organizacija, sukladno ovom Zakonu i odgovarajućem zakonu kantona.

 

Odlukom iz stavka 3. ovoga članka, može se utvrditi da gradska služba za upravu ima organizacijske jedinice u općinama na području grada, ako za tim postoje objektivni razlozi.

 

 

  1. Unutarnja organizacija organa

     uprave i upravnih organizacija

 

Članak 51.

 

Unutarnja organizacija federalnih, kantonalnih, općinskih i gradskih organa uprave i upravnih organizacija, utvrđuje se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji.

 

Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji utvrđuje se osobito:

  • organizacijske jedinice i njihova nadležnost;
  • sistematizacija radnih mjesta koja obuhvata: nazive radnih mjesta, opis poslova, uvjete za vršenje poslova, vrstu djelatnosti, naziv             skupine u koju spadaju poslovi, složenost poslova i druge              elemente;
  • način rukovođenja organom i organizacijskim jedinicama;
  • programiranje i planiranje poslova;
  • ovlasti i odgovornost rukovodećih državnih službenika u vršenju poslova;
  • broj vježbenika koji se primaju u radni odnos i uvjeti za prijam vježbenika;
  • druga pitanja predviđena propisom iz članka 53. ovoga Zakona.

 

Unutarnja organizacija uprava, odnosno upravnih organizacija koje se nalaze u sastavu federalnog, odnosno kantonalnog ministarstva, utvrđuje se kao poseban dio, u okviru pravilnika o unutarnjoj organizaciji federalnog, odnosno kantonalnog ministarstva, u čijem se sastavu nalaze.

 

Pravilnik o unutarnjoj organizaciji izrađuje se i donosi na način utvrđen u propisu iz članka 53. ovoga Zakona i drugim propisima.

 

 

Članak 52.

 

Pravilnik o unutarnjoj organizaciji organa i organizacija iz stavka 1. članka 51. ovoga Zakona, donose, i to:

  • rukovoditelj federalnog organa uprave, odnosno federalne upravne

organizacije, uz suglasnost Vlade Federacije;

  • rukovoditelj kantonalnog organa uprave, odnosno kantonalne upravne organizacije, uz suglasnost vlade kantona;
  • općinski načelnik za općinske organe uprave i općinske upravne organizacije, uz suglasnost općinskog vijeća;
  • gradonačelnik za gradske organe uprave i gradske upravne organizacije, uz suglasnost gradskog vijeća.

 

Pravilnik organa i organizacija iz stavka 3. članka 51. ovoga Zakona, donosi rukovoditelj federalnog odnosno kantonalnog ministarstva, na prijedlog rukovoditelja uprave, odnosno upravne organizacije u sastavu ministarstva, uz suglasnost Vlade Federacije, odnosno vlade kantona.

 

Članak 53.

 

Vlada Federacije propisat će načela za utvrđivanje unutarnje organizacije federalnih organa uprave i federalnih upravnih organizacija, s tim što se u okviru tih načela bliže uređuju pitanja iz stavka 2. članka 51. ovoga Zakona i druga pitanja od značaja za organizaciju i način rada, kao i način izrade i donošenja pravilnika.

 

Vlada kantona propisat će načela koja će obuhvatiti pitanja iz stavka 1. ovoga članka, za utvrđivanje unutarnje organizacije kantonalnih organa uprave i kantonalnih upravnih organizacija i za unutarnju organizaciju općinskih i gradskih organa uprave i upravnih organizacija.

 

 

 

 

 

 

4. Stručne i druge službe

 

Članak 54.

 

Za vršenje određenih stručnih, tehničkih i drugih poslova za potrebe organa uprave i upravnih organizacija, mogu se osnivati stručne, tehničke i druge zajedničke ili samostalne službe ili druga tijela.

 

Službe i druga tijela iz stavka 1. ovoga članka, osnivaju sljedeći organi, i to:

  • Vlada Federacije za svoje potrebe i potrebe federalnih organa uprave i federalnih upravnih organizacija;
  • vlada kantona za svoje potrebe i potrebe kantonalnih organa uprave i kantonalnih upravnih organizacija;
  • općinski načelnik, odnosno gradonačelnik za svoje potrebe i potrebe gradskih, odnosno općinskih organa uprave i upravnih organizacija.

 

Aktom o osnivanju službi ili drugih tijela iz stavka 1. ovoga članka, utvrđuje se: naziv službe, odnosno tijela, nadležnost, rukovođenje, odgovornost i druga pitanja od značaja za organizaciju i rad službe, odnosno tijela, a može se, ako to priroda poslova zahtijeva, odrediti da služba, odnosno drugo tijelo ima svojstvo pravne osobe.

 

Za vršenje određenih tehničkih poslova, kao što su ugostiteljske usluge, održavanje čistoće i drugi slični poslovi mogu se angažirati pravne osobe koje se bave tim poslovima, o čemu organi iz stavka 2. ovoga članka, zaključuju ugovor, ako je takav način vršenja tih poslova racionalniji, učinkovitiji i ekonomičniji.

 

Članak 55.

 

Vlada Federacije može osnivati određene službe i druga tijela za suradnju s međunarodnim organizacijama, sukladno obvezama preuzetim međunarodnim ugovorima i odrediti njihov djelokrug, ovlasti i odgovornosti.

 

Prema potrebi, službe i tijela iz stavka 1. ovoga članka, može osnivati i vlada kantona, ako se radi o obvezama koje su međunarodnim ugovorom utvrđene za kanton.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

V – RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE       I UPRAVNIM ORGANIZACIJAMA

 

1. Rukovođenje federalnim i kantonalnim ministarstvom

 

 

Članak 56.

 

Federalnim, odnosno kantonalnim ministarstvom, rukovodi ministar.

 

Ministar predstavlja i zastupa ministarstvo, organizira i osigurava zakonito i učinkovito obavljanje svih poslova iz nadležnosti ministarstva, donosi podzakonske propise i druge opće i pojedinačne akte za koje je zakonom ovlašten i poduzima druge mjere za vršenje poslova iz nadležnosti ministarstva, te odlučuje, sukladno zakonu, o pravima, obvezama i odgovornostima državnih službenika i namještenika iz radnog odnosa i vrši druge poslove za koje je zakonom i drugim propisima ovlašten.

 

 

Članak 57.

 

Ministar je obvezan, na temelju i u okviru ustava, zakona i drugih propisa, savjesno i odgovorno obnašati povjerenu mu funkciju i osobno je odgovoran za njezino obnašanje, kao i za rad ministarstva kojim rukovodi.

 

Ministar je obvezan izvještavati organ izvršne vlasti o stanju u oblasti za koju je ministarstvo osnovano i o izvršavanju zakona i drugih propisa i uputa i smjernica koje utvrdi taj organ, kao i o poduzetim mjerama i o radu ministarstva kojim rukovodi, s tim da o tim pitanjima može izvještavati i organ zakonodavne vlasti ako on to zatraži.

 

 

2. Odgovornost federalnog odnosno kantonalnog ministra

 

Članak 58.

 

Ministar je odgovoran ako se u izvršavanju svojih ovlasti i obveza ne pridržava ustava, zakona i drugih propisa i općih akata ili ako u okviru svojih nadležnosti ne osigurava provođenje zakona i drugih propisa i općih akata ili ako iz drugih razloga postane nedostojan obnašanja funkcije ministra.

 

Ako se utvrdi da postoji odgovornost iz stavka 1. ovoga članka, ministar se smjenjuje s funkcije, a smjenjivanje ne isključuje kazneno gonjenje niti odgovornost u građanskom postupku, ako ustavom i zakonom nije drugačije određeno.

 

Smjenjivanje ministra s funkcije vrši organ koji ga je, sukladno Ustavu Federacije, odnosno ustavu kantona, imenovao na funkciju ministra, a vrši se na način uređen posebnim zakonom.

 

Članak 59.

 

Ako ministar smatra da nije u mogućnosti uspješno vršiti povjerene ovlasti i obveze, odnosno da ne može preuzeti odgovornost za njihovo vršenje, ima pravo podnijeti ostavku, koja se podnosi u pisanoj formi.

 

Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku Federacije Bosne i Hercegovine, a kantonalni ministar ostavku podnosi premijeru vlade kantona.

 

Ministar koji je podnio ostavku ostaje na dužnosti do dana kada organ iz stavka 2. ovoga članka prihvati ostavku.

 

 

  1. Rukovođenje federalnom i kantonalnom

    upravom i upravnom organizacijom

 

Članak 60.

 

Radom federalne, odnosno kantonalne uprave i upravne organizacije rukovodi ravnatelj.

 

Ravnatelj predstavlja i zastupa upravu, odnosno upravnu organizaciju i organizira i osigurava vršenje svih poslova iz nadležnosti uprave, odnosno upravne organizacije.

 

Ravnatelj       samostalne   uprave,          odnosno        samostalne   upravne organizacije, u rukovođenju tom upravom, odnosno organizacijom, ima prava i obveze utvrđene u odredbama čl. 56. i 57. ovoga Zakona.

 

Ravnatelj uprave, odnosno upravne organizacije koje se nalaze u sastavu federalnog, odnosno kantonalnog ministarstva, ovlasti u rukovođenju upravom, odnosno organizacijom utvrđene u odredbama st. 1. do 3. ovoga članka, ostvaruje samostalno, osim u pitanjima koja su utvrđena u odredbama članka 44. ovoga Zakona.

 

Članak 61.

 

Ravnatelj uprave, odnosno upravne organizacije za svoj rad i rad uprave, odnosno upravne organizacije kojom rukovodi, odgovoran je, i to:   1) ravnatelj samostalne federalne uprave, odnosno samostalne                   federalne upravne organizacije – Vladi Federacije;

  • ravnatelj federalne uprave, odnosno federalne upravne organizacije u sastavu federalnog ministarstva – federalnom ministru i Vladi

Federacije;

  • ravnatelj samostalne kantonalne uprave, odnosno samostalne            kantonalne upravne organizacije – vladi kantona;
  • ravnatelj kantonalne uprave, odnosno kantonalne upravne organizacije u sastavu kantonalnog ministarstva – kantonalnom                   ministru i vladi kantona.

 

 

4. Rukovođenje općinskim, odnosno gradskim      organima uprave i upravnim organizacijama

 

Članak 62.

 

Općinski načelnik rukovodi svim općinskim službama za upravu i upravnim organizacijama, a gradonačelnik svim gradskim službama za upravu i gradskim upravnim organizacijama i glede toga ima ovlasti utvrđene ustavom, zakonom, statutom općine, odnosno grada i drugim propisima.

 

Radom općinske, odnosno gradske službe za upravu neposredno rukovodi pomoćnik općinskog načelnika, odnosno pomoćnik gradonačelnika s ovlastima koje na njega prenese općinski načelnik, odnosno gradonačelnik.

 

Radom općinske, odnosno gradske upravne organizacije rukovodi ravnatelj, sukladno propisu gradskog odnosno općinskog vijeća kojim se osniva upravna organizacija.

 

Općinski načelnik je obvezan temeljem ustava, zakona i statuta općine savjesno i odgovorno  obnašati povjerenu mu funkciju i osobno je odgovoran za njezino obnašanje, kao i za rad službi kojima rukovodi.

 

 

5. Rukovodeći državni službenici u organima       uprave i upravnim organizacijama

 

Članak 63.

 

Rukovodeći državni službenici u organima uprave i upravnim organizacijama na svim razinama vlasti u Federaciji su:

  • ravnatelj samostalne uprave i samostalne upravne organizacije;
  • tajnik organa uprave i upravne organizacije;
  • ravnatelj uprave i upravne organizacije u sastavu organa uprave;
  • pomoćnik rukovoditelja organa uprave i upravne organizacije;
  • glavni federalni i glavni kantonalni inspektori, odnosno glavni općinski inspektori.

 

Rukovodeći državni službenici iz stavka 1. ovoga članka, pomažu rukovoditelju organa uprave i upravne organizacije u rukovođenju osnovnim organizacijskim jedinicama i neposredno vrše poslove utvrđene zakonom, drugim propisima i pravilnikom o unutarnjoj organizaciji.

 

Radna mjesta rukovodećih državnih službenika utvrđuju se u pravilniku o unutarnjoj organizaciji organa uprave i upravne organizacije.

 

Rukovoditelji organa državne službe mogu imati savjetnike koji nemaju status državnog službenika, a čija se radna mjesta utvrđuju u pravilniku o unutarnjoj organizaciji.

 

 

Članak 64.

 

Ravnatelja samostalne federalne uprave i samostalne federalne upravne organizacije, postavlja Vlada Federacije, a rukovoditelja samostalne kantonalne uprave i samostalne kantonalne upravne organizacije postavlja vlada kantona, sukladno Zakonu o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03, 23/04 i 54/04), (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi).

 

Rukovodeće državne službenike iz članka 63. stavak 1. toč. 2. do 5. ovoga Zakona, postavlja na radno mjesto rukovoditelj federalnog, odnosno kantonalnog organa uprave, odnosno rukovoditelj federalne, odnosno kantonalne upravne organizacije, sukladno Zakonu o državnoj službi, ukoliko za rukovoditelja uprave i upravne organizacije u sastavu federalnog, odnosno u sastavu kantonalnog ministarstva, posebnim zakonom nije drugačije određeno.

 

Rukovodeće državne službenike u općinskim i gradskim organima uprave i upravnim organizacijama postavlja općinski načelnik, odnosno gradonačelnik, sukladno Zakonu o državnoj službi.

 

Članak 65.

 

Rukovodeći državni službenici u vršenju poslova radnog mjesta na koje su postavljeni imaju ovlasti utvrđene zakonom, podzakonskim propisima i pravilnikom o unutarnjoj organizaciji.

 

Rukovoditelj samostalne federalne uprave i samostalne federalne upravne organizacije odgovara Vladi Federacije, a rukovoditelj samostalne kantonalne uprave, odnosno samostalne kantonalne upravne organizacije odgovara vladi kantona.

 

Rukovoditelj federalne uprave i federalne upravne organizacije koje se nalaze u sastavu federalnog ministarstva, za svoj rad i rad uprave, odnosno upravne organizacije kojom rukovodi, odgovara ministru i Vladi Federacije, a rukovoditelj uprave i upravne organizacije u sastavu kantonalnog ministarstva, odgovara ministru i vladi kantona.

 

Rukovodeći državni službenici, osim rukovoditelja samostalne uprave i samostalne upravne organizacije, za svoj rad i rad organizacijske jedinice kojom rukovode, odgovaraju rukovoditelju organa uprave, odnosno rukovoditelju upravne organizacije.

 

Rukovodeći državni službenici u općinskim i gradskim organima uprave i upravnim organizacijama, za svoj rad i rad organa uprave, odnosno rad upravne organizacije kojima rukovode odgovaraju općinskom načelniku, odnosno gradonačelniku.

 

 

 

VI – PODZAKONSKI PROPISI I DRUGI AKTI KOJE DONOSE         ORGANI UPRAVE I UPRAVNE ORGANIZACIJE

 

1. Podzakonski propisi koje donose federalni i kantonalni      organi uprave i upravne organizacije

 

Članak 66.

 

Federalni i kantonalni organi uprave i samostalne upravne organizacije mogu donositi podzakonske propise iz svoje nadležnosti u cilju omogućavanja izvršavanja zakona i drugih propisa za koje su zaduženi.

 

Organi uprave i upravne organizacije iz stavka 1. ovoga članka mogu donositi sljedeće podzakonske propise: pravilnik kao provedbeni propis i naputak, instrukciju i naredbu, kao opće akte.

 

Iznimno, posebnim zakonom može se predvidjeti drugačiji naziv podzakonskog propisa ako je to adekvatnije prirodi materije koja se treba urediti tim propisom (metodologija i sl.).

 

 

Članak 67.

 

Organi uprave i upravne organizacije iz stavka 1. članka 66. ovoga Zakona, mogu donositi podzakonske propise samo onda kada su za to izričito ovlašteni zakonom i u granicama ovlasti datih u tom zakonu.

 

Kada se zakonom daje ovlast za donošenje podzakonskog propisa moraju se bliže odrediti pitanja koja će se tim propisom regulirati i utvrditi rok u kojem taj propis treba donijeti.

 

Podzakonske propise donose rukovoditelji organa uprave, odnosno rukovoditelji upravnih organizacija.

 

 

Članak 68.

 

Pravilnikom se bliže razrađuju pojedine odredbe federalnog, odnosno kantonalnog zakona, radi osiguranja uvjeta za odgovarajuću primjenu tog zakona.

 

  Naputkom se bliže propisuje način izvršavanja određenih upravnih i stručnih poslova koji se odnose na pojedina pitanja utvrđena zakonom.

 

Instrukcijom se utvrđuju pravila i upute o načinu vršenja pojedinih upravnih i stručnih poslova od strane organa uprave i upravnih organizacija, odnosno pravnih osoba s javnim ovlastima u provedbi i primjeni zakona i drugih propisa.

 

Naredbom se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja ima opći značaj.

 

Općim aktom iz stavka 3. članka 66. ovoga Zakona, koji je predviđen posebnim zakonom uređuju se pitanja koja su predviđena u zakonskom temelju za donošenje tog općeg akta.

 

Podzakonski propisi iz st. 2. i 3. članka 66. ovoga Zakona, koji su doneseni na temelju federalnog zakona objavljuju se u “Službenim novinama Federacije BiH”, a podzakonski propisi koji su doneseni na temelju kantonalnog zakona objavljuju se u službenom glasilu kantona.

 

 

2. Opći akti koje donosi općinski      načelnik, odnosno gradonačelnik

 

Članak 69.

 

Općinski načelnik, odnosno gradonačelnik može donositi opće akte za izvršavanje propisa koje donosi općinsko, odnosno gradsko vijeće iz oblasti lokalne samouprave općine odnosno grada kada su za to ovlašteni tim propisima.

 

Vrste općih akata iz stavka 1. ovoga članka i način njihovog donošenja uređuju se u statutu općine, odnosno statutu grada.

 

Opći akti iz stavka 1. ovoga članka objavljuju se u službenim novinama grada, odnosno općine.

 

 

 3. Pojedinačni akti koje donose organi       uprave i upravne organizacije

 

Članak 70.

 

Organi uprave i upravne organizacije, na svim razinama vlasti, u vršenju poslova iz svoje nadležnosti koji se odnose na upravno rješavanje i rješavanje o pravima, dužnostima i odgovornosti državnih službenika i namještenika iz radnog odnosa, kao i drugim pojedinačnim stvarima, donose rješenja, zaključke i druge pojedinačne akte, predviđene posebnim propisom.

 

Pojedinačne akte iz stavka 1. ovoga članka, donosi rukovoditelj organa uprave, odnosno upravne organizacije, a u općini – općinski načelnik, odnosno u gradu – gradonačelnik.

 

Rukovoditelji iz stavka 2. ovoga članka, mogu ovlastiti rukovodeće državne službenike ili druge državne službenike da donose pojedinačne akte za određena pitanja iz stavka 1. ovoga članka o čemu su dužni donijeti pisano rješenje.

VII –    VRŠENJE POSLOVA IZ NADLEŽNOSTI ORGANA            UPRAVE I UPRAVNIH ORGANIZACIJA I RADNI             ODNOSI U TIM ORGANIMA I ORGANIZACIJAMA

 

 

Članak 71.

 

Poslovi koji spadaju u nadležnost organa uprave i upravnih organizacija su:

  • poslovi osnovnih djelatnosti,
  • poslovi administrativno-tehničkih i pomoćnih djelatnosti (dopunski poslovi osnovne djelatnosti i poslovi pomoćne djelatnosti).

 

Vrsta, složenost i sadržaj poslova iz stavka 1. ovoga članka i uvjeti za njihovo vršenje, uređuju se posebnim federalnim propisom, sukladno federalnom zakonu kojim se uređuje radno-pravni status državnih službenika i namještenika.

 

Poslove osnovne djelatnosti vrše rukovodeći i ostali državni službenici (državni službenici) visoke školske spreme, a dopunske poslove osnovne djelatnosti i poslove pomoćne djelatnosti vrše namještenici više, srednje i niže školske spreme.

 

Članak 72.

 

Položaj, prava, dužnosti i odgovornost, kao i plaće i druga materijalna prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom državnih službenika i namještenika u organima uprave i upravnim organizacijama, uređuju se posebnim federalnim zakonima o radno-pravnom statusu službenika, odnosno namještenika.

 

Članak 73.

 

Ako dođe do ukidanja organa uprave ili upravne organizacije ili do prenošenja određenih poslova iz nadležnosti jednog organa uprave ili upravne organizacije u nadležnost drugog organa uprave ili upravne organizacije, u tom slučaju organ uprave ili upravna organizacija koji preuzima poslove ukinutog organa, odnosno koji preuzima određene poslove iz nadležnosti drugog organa ili upravne organizacije, preuzima i državne službenike i namještenike koji su radili na tim poslovima do dana ukidanja organa odnosno do dana prenošenja poslova.

 

Radno-pravni status državnih službenika i namještenika iz stavka 1. ovoga članka, rješava se prema pravilniku o unutarnjoj organizaciji organa uprave i upravne organizacije koji preuzimaju poslove ukinutog organa uprave i upravne organizacije, odnosno određene poslove iz nadležnosti drugog organa uprave ili upravne organizacije. Pitanje prekobrojnih državnih službenika i namještenika rješava se po zakonu kojim je reguliran radnopravni status državnih službenika, odnosno namještenika.

 

 

VIII – ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA

 

Članak 74.

 

 Organi uprave koji su nadležni za rješavanje zahtjeva građana u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku, a koji se odnose na ostvarivanje njihovih prava i pravnih interesa ili izvršavanje zakonom predviđenih obveza, dužni su te zahtjeve rješavati sukladno zakonu i drugim propisima i u rokovima propisanim zakonom.

 

Pri rješavanju zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka, organi uprave su dužni u kontaktima s građanima postupati na način da se u svakoj situaciji poštuje dostojanstvo ljudske ličnosti i njihov moralni integritet.

 

Članak 75.

 

U ostvarivanju prava građana, organi uprave su dužni osigurati uvjete da građani mogu na učinkovit, brz i jednostavan način ostvarivati svoja prava i izvršavati obveze kod tih organa i u tom cilju organi uprave su dužni građanima pružati potrebnu pravnu pomoć i davati odgovarajuća objašnjenja i upute za ostvarivanje njihovih prava i obveza.

 

Članak 76.

 

Ako državni službenici u organima uprave zahtjeve građana ne rješavaju u propisanim rokovima ili od građana traže nepotrebne i suvišne dokaze ili traže dokaze koje su, po odredbi stavka 1. članka 74. ovoga Zakona, oni dužni pribavljati po službenoj dužnosti ili ako na bilo koji drugi način odugovlače s rješavanjem zahtjeva građana ili onemogućavaju učinkovito i brzo rješavanje podnesenih zahtjeva, građani imaju pravo u svezi takvog ponašanja državnih službenika podnijeti predstavke i pritužbe rukovoditelju organa uprave, a u općini – općinskom načelniku, odnosno u gradu – gradonačelniku.

 

Rukovoditelj organa uprave iz stavka 1. ovoga članka, obvezan je  odmah, a najkasnije u roku od pet dana od dana prijama predstavke ili pritužbe, ispitati tu predstavku ili pritužbu i ako utvrdi da je osnovana, dužan je poduzeti zakonom predviđene mjere (pokrenuti disciplinski postupak ili poduzeti druge mjere) prema državnom službeniku na čiji se rad predstavka ili pritužba odnosi i istovremeno podnositelju predstavke ili pritužbe obvezno dostaviti pisani odgovor o poduzetim mjerama.

 

Radnje iz stavka 1. ovoga članka, predstavljaju težu povredu službene dužnosti.

 

U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, građani se mogu obratiti i upravnoj inspekciji.

 

 

 

Članak 77.

 

Državni službenici općinskih i gradskih organa uprave koji rješavaju zahtjeve građana u upravnom postupku, ne smiju od građana zahtijevati pribavljanje uvjerenja i drugih javnih isprava o činjenicama o kojima organi uprave te općine, odnosno grada, vode službene evidencije, već podatke o tim činjenicama, državni službenici su dužni pribaviti po službenoj dužnosti.

 

Državni službenici ili namještenici koji vode evidencije o činjenicama iz stavka 1. ovoga članka, dužni su odmah postupiti po zahtjevu državnog službenika (usmeni ili pisani zahtjev) koji traži potrebne podatke.

 

O traženom podatku iz stavka 1. ovoga članka, državni službenik sačinjava službenu zabilješku na posebnom listu papira ili pribavlja uvjerenje, potvrdu ili drugu ispravu na propisanom obrascu. Sačinjena službena zabilješka predstavlja dokaz o toj činjenici.

 

Odredbe st. 1. do 3. ovoga članka, primjenjuju se i na državne službenike federalnih i kantonalnih organa uprave u odnosu na podatke o činjenicama o kojima federalni, odnosno kantonalni organi uprave vode službene evidencije.

 

 

Članak 78.

 

 Kad se građanin odazove pozivu organa uprave, a bez njegove krivnje službena radnja radi koje je pozvan nije obavljena, ima pravo zahtijevati naknadu nastalih troškova koji obuhvataju troškove prijevoza i troškove ishrane za vrijeme boravka u sjedištu organa uprave s tim da ti troškovi ne mogu biti veći od visine službene dnevnice utvrđene za državne službenike. Zahtjev za naknadu troškova podnosi se pisano organu uprave koji je pozvao građanina.

 

O zahtjevu za naknadu troškova odlučuje se rješenjem na temelju propisa kojim su uređene naknade troškova svjedocima u upravnom postupku.

 

Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka, građanin može izjaviti žalbu nadležnom drugostupanjskom organu uprave u roku od osam dana od dana prijama rješenja.

 

Troškovi iz stavka 1. ovoga članka, isplaćuju se na teret sredstava za rad organa uprave pred kojim je vođen upravni postupak.

 

Ukoliko državni službenik odnosno namještenik službenu radnju nije obavio namjerno ili iz krajnje nepažnje, u tom slučaju organ uprave ima pravo regresa prema tom državnom službeniku odnosno namješteniku za naknadu troškova koju je isplatio građaninu.

 

 

 

 

Članak 79.

 

Organi uprave i upravne organizacije i pravne osobe s javnim ovlastima koji, sukladno zakonu i drugim propisima, vode službene evidencije o određenim činjenicama, dužni su na pisani ili usmeni zahtjev građana izdavati uvjerenja o podacima iz tih evidencija. Uvjerenja se izdaju odmah, a najkasnije u roku od pet dana od dana podnesenog zahtjeva.

 

 

Članak 80.

 

 Odredbe čl. 74. do 79. ovoga Zakona, na odgovarajući način se primjenjuju i na odnose organa uprave prema pravnim osobama i drugim institucijama, kada organi uprave rješavaju o njihovim zahtjevima u upravnom postupku.

 

Odredbe čl. 74. do 79. ovoga Zakona, na odgovarajući način se primjenjuju i na pravne osobe s javnim ovlastima kada te osobe u vršenju javnih ovlasti rješavaju o pravima i obvezama građana, pravnih osoba i drugih subjekata.

 

 

IX – ODNOSI IZMEĐU ORGANA UPRAVE U         VRŠENJU UPRAVNIH I STRUČNIH POSLOVA

 

1. Međusobni odnosi organa uprave

 

Članak 81.

 

Organi uprave dužni su surađivati s organima uprave druge razine vlasti u svim pitanjima koja su od zajedničkoga interesa za te organe uprave.

 

 Međusobni odnosi organa uprave na svim razinama vlasti temelje se na ovlastima koje su za te organe utvrđene ustavom i zakonom i drugim propisima i na suradnji, međusobnom informiranju i dogovaranju, a što se ostvaruje na način utvrđen u odredbama čl. 82. do 88. ovoga Zakona.

 

Organi uprave nadležni za poslove inspekcijskog nadzora, pored suradnje iz članka 82. ovoga Zakona, u vršenju inspekcijskog nadzora obvezni su surađivati i s nadležnim sudovima, tužiteljstvima i drugim odgovarajućim organima.

 

 

 

Članak 82.

 

U ostvarivanju međusobne suradnje organi uprave na istoj razini vlasti obvezni su jedni drugima dostavljati određene podatke i informacije kojima raspolažu i do kojih dolaze u vršenju svojih poslova, a koji su potrebni za vršenje poslova iz njihove nadležnosti, s tim da, prema potrebi, mogu obrazovati zajedničke stručne komisije ili radne skupine za izvršenje određenog zadatka, organizirati savjetovanja i ostvarivati druge oblike međusobne suradnje od zajedničkog interesa, o čemu zajednički odlučuju rukovoditelji zainteresiranih organa uprave.

 

Obveza organa uprave da jedni drugima dostavljaju podatke i obavještenja kojima raspolažu posebno se odnosi na podatke koji su od značaja za ostvarivanje prava i obveze građana i pravnih osoba u upravnom postupku.

 

 

2. Odnosi federalnih organa uprave i kantonalnih,     općinskih i gradskih organa uprave

 

Članak 83.

 

Odnosi federalnih organa uprave i kantonalnih, općinskih i gradskih organa uprave zasnivaju se na obvezama koje svaki od tih organa ima u odnosu na izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih propisa, kao i međunarodnih ugovora koje je zaključila Federacija, odnosno Bosna i Hercegovina.

 

Federalni organi uprave obvezni su osigurati izvršavanje propisa i ugovora iz stavka 1. ovoga članka, na području cijele Federacije i u tom pogledu imaju ovlasti prema kantonalnim, općinskim i gradskim organima uprave poduzeti sve one mjere i aktivnosti kojima se osigurava izvršavanje svih poslova državne uprave koji su federalnim propisom povjereni na vršenje kantonu, općini ili gradu, kao i zadatke koji proizilaze iz međunarodnih ugovora, a kantonalni, općinski i gradski organi uprave su obvezni postupati po tim mjerama i aktivnostima federalnih organa uprave.

 Članak 84.

 

U vršenju poslova koji proizilaze iz federalnih zakona i drugih federalnih propisa i međunarodnih ugovora za čije su vršenje, pored federalnih organa uprave, ovlašteni i kantonalni, općinski i gradski organi uprave, u tim slučajevima federalni organi uprave, u okviru svoje nadležnosti imaju pravo tražiti od odgovarajućih kantonalnih, općinskih i gradskih organa uprave, podatke, spise i dokumentaciju i obavještenja o izvršavanju poslova predviđenih u tim propisima i međunarodnim ugovorima, a ti organi su obvezni dostaviti tražene podatke, spise, dokumentaciju i obavještenja u rokovima koje su odredili federalni organi uprave.

 

https://www.advokat.attorney/

Članak 85.

 

Ako federalni organ uprave utvrdi da kantonalni, općinski i gradski organi uprave ne izvršavaju federalne zakone i druge federalne propise i međunarodne ugovore iz članka 83. ovoga Zakona, ili ih pogrešno ili nepravilno izvršavaju, u tom slučaju federalni organ uprave je obvezan o tome pisano upozoriti nadležni kantonalni, općinski i gradski organ uprave i tražiti da bez odlaganja izvršavaju predviđene poslove, a istodobno pisano obavijestiti i vladu kantona, odnosno općinskog načelnika i gradonačelnika kako bi ti organi, u granicama svojih nadležnosti, poduzeli odgovarajuće mjere da kantonalni, općinski i gradski organi uprave vrše poslove na koje je ukazao federalni organ uprave.

 

Ako kantonalni, općinski i gradski organ uprave i pored upozorenja iz stavka 1. ovoga članka, ne izvršavaju federalne propise i međunarodne ugovore i ako bi odlaganje vršenja tih poslova moglo izazvati teže štetne posljedice, u tom slučaju federalni organ uprave dužan je o tim pitanjima odmah pisano obavijestiti Vladu Federacije.

 

Vlada Federacije će odmah obavijestiti vladu kantona, odnosno općinskog načelnika i gradonačelnika radi dogovora o rješavanju spornog pitanja, odnosno donijet će odluku kojom će narediti nadležnom federalnom organu uprave da neposredno izvršava federalni propis i međunarodni ugovor, dok te poslove ne počne vršiti nadležni kantonalni, odnosno općinski ili gradski organ uprave.

 

 Članak 86.

 

Troškovi koji nastanu neposrednim vršenjem poslova od strane federalnog organa uprave, na temelju odluke iz stavka 3. članka 85. ovoga Zakona, padaju na teret kantona, općine, odnosno grada čiji organ uprave nije izvršavao poslove iz federalnog propisa, odnosno međunarodnog ugovora.

 

Vlada kantona, odnosno općinski načelnik i gradonačelnik mogu podnijeti prigovor Vladi Federacije na visinu troškova iz stavka 1. ovoga članka, čija je odluka konačna.

 

 

3. Odnosi kantonalnih organa uprave     i općinskih i gradskih organa uprave

 

Članak 87.

 

Odnosi kantonalnih organa uprave i općinskih i gradskih organa uprave na području kantona zasnivaju se na obvezama koje svaki od tih organa ima u odnosu na izvršavanje kantonalnih zakona i drugih kantonalnih propisa.

 

Kantonalni organi uprave obvezni su pratiti stanje i poduzimati potrebne mjere da općinski i gradski organi uprave izvršavaju poslove iz oblasti uprave koji su kantonalnim zakonom povjereni na vršenje općini odnosno gradu i u tom pogledu imaju pravo tražiti određene podatke i obavještenja, a općinski i gradski organi uprave dužni su dostavljati te podatke i obavještenja u rokovima koje odredi kantonalni organ uprave.

 

Ako općinski i gradski organi uprave ne izvršavaju kantonalne zakone i druge propise, kantonalni organ uprave u čiju nadležnost spada izvršavanje kantonalnog zakona, dužan je o tome upoznati vladu kantona, kao i općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika radi poduzimanja odgovarajućih mjera.

 

 

Članak 88.

 

Ako općinski i gradski organ uprave i pored mjera iz stavka 3. članka 87. ovoga Zakona, ne izvršavaju kantonalne propise, u tom slučaju vlada kantona može narediti da nadležni kantonalni organ uprave neposredno preuzme vršenje tih poslova dok općinski i gradski organ uprave ne počne vršiti te poslove.

 

Troškovi koji nastanu neposrednim vršenjem poslova od strane kantonalnog organa uprave, pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka, padaju na teret sredstava  proračuna općine, odnosno grada čiji organ uprave nije vršio poslove predviđene kantonalnim zakonom i drugim kantonalnim propisom.

 

Općinski načelnik, odnosno gradonačelnik mogu podnijeti prigovor vladi kantona na visinu troškova iz stavka 2. ovoga članka, čija je odluka konačna.

 

 

4. Odnosi federalnih, kantonalnih i općinskih     i gradskih upravnih organizacija

 

 

Članak 89.

 

  Odredbe čl. 81. do 88. ovoga Zakona analogno se primjenjuju i na odnose federalnih, kantonalnih, općinskih i gradskih upravnih organizacija, kada su zakonima i međunarodnim ugovorima iz članka 83. ovoga Zakona ovlašteni da vrše određene stručne i druge poslove iz tih zakona i ugovora.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

X – ODNOS ORGANA UPRAVE I UPRAVNIH        ORGANIZACIJA PREMA ORGANIMA IZVRŠNE        VLASTI, ORGANIMA ZAKONODAVNE VLASTI,       OMBUDSMANIMA I PRAVNIM OSOBAMA

 

  1. Odnos organa uprave i upravnih organizacija

    prema organu izvršne vlasti

 

Članak 90.

 

Odnos organa uprave i upravnih organizacija prema Vladi Federacije, vladi kantona i općinskom načelniku odnosno gradonačelniku kao organima izvršne vlasti zasniva se na obvezi sprovođenja zahtjeva i smjernica, koje sukladno ustavu i zakonu, utvrdi organ izvršne vlasti za pojedine upravne oblasti, kao i odgovornosti za stanje u oblasti za koju su organi uprave i upravne organizacije osnovani, a što se ostvaruje na način reguliran u odredbama čl. 91. do 97. ovoga Zakona.

 

Članak 91.

 

U cilju provođenja zakona i drugih propisa od strane organa uprave i upravnih organizacija, Vlada Federacije, odnosno vlada kantona i općinski načelnik, odnosno gradonačelnik, svaki za svoju razinu vlasti, mogu organima uprave i upravnim organizacijama, odrediti sljedeće zadatke:

1) dati upute i smjernice za  rad u izvršavanju  zakona i drugih propisa;   2) naložiti da u određenom roku pripreme određeni propis ili da donesu                 podzakonski propis ili opći akt iz svoje nadležnosti za koje su                  ovlašteni;

  • odrediti izvršavanje pojedinih zadataka i utvrditi rok za njihovo izvršenje;
  • odrediti da se ispita stanje određenih pitanja iz njihove nadležnosti i

podnesu izvješće s odgovarajućim prijedlozima;

  • odrediti izvršavanje i drugih zadataka iz njihove nadležnosti.

 

Organi uprave i upravne organizacije, dužni su izvršiti zadatke iz stavka 1. ovoga članka.

 

Članak 92.

 

  Organi uprave i upravne organizacije na svim razinama vlasti, odgovorni su za svoj rad i stanje u oblasti za koju su osnovani, sljedećim organima, i to:

  • federalni organi uprave i upravne organizacije odgovorni su Vladi

Federacije;

  • kantonalni organi uprave i upravne organizacije odgovorni su vladi kantona;
  • općinski organi uprave i upravne organizacije odgovorni su općinskom načelniku;
  • gradski organi uprave i upravne organizacije odgovorni su gradonačelniku.

Članak 93.

 

  Izvršni organi vlasti na svim razinama vlasti imaju pravo razmatrati rad organa uprave i upravnih organizacija i ispitivati stanje u oblasti iz njihove nadležnosti i pokrenuti postupak za smjenjivanje rukovoditelja organa uprave i upravne organizacije ako ocijene da ti organi i organizacije ne izvršavaju pravilno i na zakonom predviđen način poslove iz svoje nadležnosti i da su zbog toga nastale ili mogu nastati štetne posljedice po prava i dužnosti građana, pravnih osoba i drugih subjekata ili posljedice za javne interese.

 

Razmatranje rada organa uprave i upravnih organizacija, u smislu stavka 1. ovoga članka, vrše sljedeći organi, i to:

  • Vlada Federacije – za federalne organe uprave i upravne          organizacije;
  • vlada kantona – za kantonalne organe uprave i upravne organizacije;
  • općinski načelnik – za općinske organe uprave i upravne organizacije;
  • gradonačelnik – za gradske organe uprave i upravne organizacije.

 

Raspravu o odgovornosti kantonalnog ili općinskog ili gradskog organa uprave i prijedlog za smjenjivanje rukovoditelja kantonalnog, općinskog i gradskog organa uprave ili upravne organizacije, kod organa iz toč. 2. do 4. stavka 1. ovoga članka, ima pravo dati inicijativu i Vlada Federacije kada nadležni federalni organ uprave ili upravna organizacija utvrdi da nadležni kantonalni ili općinski ili gradski organ uprave ili upravna organizacija ne vrše ili nepravilno vrše poslove državne uprave koji su federalnim zakonom povjereni na vršenje tim organima uprave ili upravnim organizacijama.

 

Članak 94.

 

Ako kanton ili općina ili grad svojim propisom nisu regulirali određenu upravnu oblast koja se po Ustavu Federacije nalazi u nadležnosti kantona ili općine ili grada, a pitanja iz te oblasti odnose se na ostvarivanje prava i sloboda građana utvrđenih u Ustavu Federacije i u međunarodnim dokumentima u Aneksu, Vlada Federacije ima pravo inicirati da vlada kantona, odnosno općinski načelnik odnosno gradonačelnik, poduzmu konkretne mjere radi rješavanja tog pitanja.

 

Članak 95.

 

  Organi uprave i upravne organizacije obvezni su organima vlasti iz članka 92. ovoga Zakona, dostavljati godišnja izvješća o svome radu, a po potrebi i češće, kao i izvješće o stanju u oblastima iz njihove nadležnosti, te informacije, obavještenja, podatke, spise i drugu dokumentaciju koji su potrebni za rad izvršnih organa vlasti.

 

 

 

 

Članak 96.

 

Organi uprave i upravne organizacije mogu od organa iz članka 92. ovoga Zakona, tražiti upute i smjernice o određenim pitanjima za izvršavanje zakona i drugih propisa, a ti organi su obvezni odgovoriti na traženje organa uprave, odnosno upravne organizacije.

 

Organi uprave i upravne organizacije mogu organu izvršne vlasti predložiti da  razmotri određena pitanja iz njihove nadležnosti i tražiti da organ izvršne vlasti poduzme potrebne mjere za rješavanje problema u toj oblasti.

 

 Članak 97.

 

Ako se utvrdi da podzakonski propis i opći akti koje je donio rukovoditelj organa uprave ili rukovoditelj samostalne uprave i samostalne upravne organizacije, odnosno općinski načelnik i gradonačelnik nisu sukladni zakonu, u tom slučaju može se pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine pokrenuti postupak za utvrđivanje zakonitosti tog propisa.

 

Postupak pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga navedenih u stavku 1. ovoga članka, sukladno Ustavu Federacije, mogu pokrenuti:

  • premijer ili zamjenik premijera Vlade Federacije za propise koje su

donijeli rukovoditelji federalnog organa uprave i federalne upravne organizacije, na temelju federalnog zakona;

  • premijer kantona za propise koje su donijeli rukovoditelji kantonalnog organa uprave i upravne organizacije, odnosno općinski načelnik i gradonačelnik na temelju kantonalnog zakona.

 

 

2. Odnos organa uprave i upravne organizacije      prema organu zakonodavne vlasti

 

Članak 98.

 

  Organi uprave i upravne organizacije odgovorni su organu zakonodavne vlasti za zakonito, potpuno, učinkovito i profesionalno vršenje poslova iz svoje nadležnosti.

 

Organi uprave i upravne organizacije imaju ovlasti i obveze organu zakonodavne vlasti podnositi, radi razmatranja, pojedina pitanja iz svoje nadležnosti i davati preporuke u svezi izvršavanja zakona i drugih propisa.

 

Organi uprave i upravne organizacije obvezni su na zahtjev organa zakonodavne vlasti, podnositi izvješće o svom radu, o stanju u odnosnoj oblasti i o izvršavanju zakona i drugih propisa, odgovarati na pitanja organa zakonodavne vlasti i, sukladno programu rada tog organa, odnosno na njegov zahtjev, pripremati zakone i druge propise, kao i analitičke, informativne i druge materijale.

 

3. Odnosi organa uprave prema ombudsmanima

 

Članak 99. 

 

              Odnos organa uprave prema ombudsmanima temelji se na obvezama organa uprave utvrđenim ustavom i zakonom, odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća.

 

Članak 100.

 

Organi uprave obvezni su omogućiti ombudsmanima na njihov zahtjev nesmetano ispitivanje njihove djelatnosti, odnosno djelatnosti državnih službenika i namještenika organa uprave za koje postoje podaci da su negirali ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode, uključujući provođenje etničkog progona ili održavanje njegovih posljedica.

 

Organi uprave obvezni su ombudsmanima, osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna, kao i upravne spise i osigurati suradnju svakog državnog službenika i namještenika posebno u pribavljanju potrebnih informacija, dokumenata i spisa.

 

Organi uprave obvezni su omogućiti ombudsmenu prisustvo pri rješavanju stvari u upravnom postupku.

 

 

Članak 101.

 

Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu ombudsmana iz članka 100. ovoga Zakona, ombudsmani se mogu obratiti Vladi Federacije, odnosno vladi kantona, a u općini općinskom načelniku, odnosno gradonačelniku i zatražiti osiguranje ispunjenja njihovih zahtjeva od strane organa uprave.

 

 

4. Odnosi  organa uprave i upravnih      organizacija prema pravnim osobama

 

 

Članak 102.

 

Organi uprave i upravne organizacije, u okviru svoje nadležnosti, imaju prema pravnim osobama ovlasti i obveze predviđene zakonom, odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća, a osobito glede vršenja prava nadzora nad zakonitošću rada tih pravnih osoba kada su za to ovlašteni zakonom, odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća.

 

 

 

 

Članak 103.

 

Organi uprave i upravne organizacije surađuju s pravnim osobama po pitanjima iz svoje nadležnosti, koja su od značaja za rad organa uprave i upravne organizacije ili su od interesa za rad te pravne osobe.

 

Pravne osobe obvezne su, sukladno zakonu, na zahtjev organa uprave i upravne organizacije, dostavljati podatke, informacije i drugu dokumentaciju iz oblasti svoje djelatnosti, ako su ti podaci, informacije i dokumentacija od značaja za vršenje poslova iz nadležnosti organa uprave, odnosno upravne organizacije.

 

 

  1. Odnosi organa uprave i upravnih

    organizacija prema javnosti

 

Članak 104.

 

Organi uprave i upravne organizacije obvezni su, na zahtjev pravnih osoba iz oblasti tiska i drugih sredstava javnog informiranja pružati obavještenja i davati podatke o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti koja su od neposrednog interesa za rad sredstava javnog informiranja.

 

Organi uprave i upravne organizacije uskratit će davanje podataka ako podaci predstavljaju državnu, vojnu, službenu ili poslovnu tajnu, što se čini na način predviđen propisima o zaštiti tih tajni.

 

Davanje podataka, sukladno odredbi stavka 1. ovoga članka, vrši se na način predviđen Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 32/01) i propisa donesenih na temelju toga Zakona.

 

 

  1. Odnos organa uprave prema institucijama Bosne i Hercegovine,

    Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i Republike Srpske

 

Članak 105.

 

Organi uprave i upravne organizacije na svim razinama vlasti u Federaciji dužni su ostvarivati odgovarajuću suradnju s nadležnim institucijama Bosne i Hercegovine u onim pitanjima koja su zakonom Bosne i Hercegovine dana u nadležnost Federacije, kantona, grada ili općine, kao i u drugim pitanjima od zajedničkog interesa i međusobno se dogovarati o načinu vršenja tih poslova.

 

U izvršavanju poslova iz stavka 1. ovoga članka, organi uprave i upravne organizacije na svim razinama vlasti u Federaciji, svaki u pitanjima iz svoje nadležnosti, dužni su nadležnim institucijama Bosne i Hercegovine, na njihov zahtjev dostavljati određene podatke, spise i drugu dokumentaciju koja je neophodna za rad tih institucija.

 

Članak 106.

 

Organi uprave i upravne organizacije na svim razinama vlasti u Federaciji, svaki u pitanjima iz svoje nadležnosti, dužni su ostvarivati odgovarajuću suradnju s nadležnim organima uprave i upravnim organizacijama Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kao i nadležnim organima uprave i upravnim organizacijama Republike Srpske u pitanjima od zajedničkog interesa i dogovarati se s tim organima o načinu vršenja tih poslova, kao i davati potrebne podatke i drugu dokumentaciju neophodnu za vršenje poslova od zajedničkog interesa.

 

XI – SREDSTVA ZA RAD ORGANA UPRAVE        I UPRAVNIH ORGANIZACIJA

 

 1. Zajedničke odredbe

 

Članak 107.

 

  Sredstva za rad organa uprave i upravnih organizacija utvrđuju se u proračunu, i to:

  • za federalne organe uprave i upravne organizacije u Proračunu

Federacije;

  • za kantonalne organe uprave i upravne organizacije u proračunu kantona;
  • za općinske organe uprave i upravne organizacije u proračunu općine;
  • za gradske organe uprave i upravne organizacije u proračunu grada.

 

Sredstva za rad organa uprave i upravnih organizacija iz stavka 1. ovoga članka, utvrđuju se u visini koja osigurava vršenje svih poslova iz nadležnosti  organa uprave i upravnih organizacija polazeći od prirode i obujma poslova, broja izvršitelja i drugih uvjeta neophodnih za učinkovito vršenje poslova iz njihove nadležnosti.

 

Prihodi koje organi uprave i upravne organizacije ostvare svojom djelatnošću čine proračunska sredstva i koriste se za namjene utvrđene zakonom i drugim propisima.

 

Članak 108.

 

Sredstva za rad organa uprave i upravnih organizacija su:

  • sredstva za plaće;
  • sredstva za materijalne troškove; 3) sredstva za posebne namjene i  4) sredstva opreme.

 

Naredbodavac za korištenje sredstava iz stavka 1. ovoga članka, je rukovoditelj organa uprave i upravne organizacije, a u općini – općinski načelnik, odnosno u gradu – gradonačelnik.

 

 

2. Sredstva za plaće

 

Članak 109.

 

Sredstva za plaće državnih službenika i namještenika iz organa uprave i upravnih organizacija osiguravaju se prema broju izvršitelja koji su utvrđeni u pravilniku o unutarnjoj organizaciji i u ovisnosti od broja i strukture državnih službenika i namještenika, sukladno zakonu i kolektivnom ugovoru.

 

3. Sredstva za materijalne troškove

 

Članak 110.

 

Sredstva za materijalne troškove služe za:

1) nabavku potrošnog materijala, sitnoga inventara i troškove grijanja;            2) isplatu troškova za električnu energiju i održavanje čistoće u                 radnim prostorijama;

  • isplatu troškova za poštansko-telefonsko-telegrafske usluge, zakup      i redovno održavanje radnih prostorija;
  • nabavku stručnih publikacija, literature i tiskanja službenih materijala;
  • isplatu putnih i drugih troškova za službena putovanja, a koja se po posebnim propisima priznaju organu uprave, odnosno upravnoj                 organizaciji u materijalne troškove;
  • isplatu drugih troškova potrebnih za vršenje djelatnosti organa uprave, odnosno upravne organizacije;
  • isplatu naknade za pokriće izdataka za ishranu državnih službenika i namještenika u tijeku rada, naknade za prijevoz državnih                     službenika i namještenika na posao i s posla, naknade za                 korištenje godišnjeg odmora i druge materijalne troškove;            8) isplatu troškova osiguranja i drugih kapitalnih izdataka.

 

Članak 111.

 

Sredstva za određene materijalne troškove koja se odnose na financiranje  grijanja, osvjetljenja, održavanja radnih prostorija i sl., za potrebe više organa uprave i upravnih organizacija dodijeljuju se, po pravilu, organu ili zajedničkoj službi u čijem je djelokrugu vršenje poslova koji čine zajedničke troškove o čemu, za federalne organe uprave i upravne organizacije odlučuje Vlada Federacije, a za kantonalne organe uprave i upravne organizacije vlada kantona, dok u općini odnosno gradu odlučuje općinski načelnik, odnosno gradonačelnik.

 

 

 

 

4. Sredstva za posebne namjene

 

Članak 112.

 

Sredstva za posebne namjene služe za:

  • podmirenje određenih posebnih potreba u svezi s radom organa uprave, odnosno upravne organizacije;
  • financiranje negospodarskih investicija;
  • naknade za rad članovima komisija ili radnih skupina koje se

formiraju radi izrade određenih zakona ili drugih propisa ili drugih                 značajnih materijala (elaborata i sl.) gdje je neophodno angažiranje                 stručnjaka iz drugih organa uprave ili upravnih organizacija;

  • naknade po ugovorima za znanstveno-istraživačke i druge stručne poslove i stručno usavršavanje državnih službenika i namještenika;              5) namjene koje se ne financiraju iz drugih sredstava.

 

5. Sredstva opreme

Članak 113.

 

Sredstva opreme čine:

  • inventar i druge pokretne stvari;
  • novčana sredstva namijenjena za nabavku opreme;
  • druga novčana sredstva koja se izdvoje po završnom računu i novčana sredstva dobivena prodajom, davanjem na korištenje, u                 zakup  ili poslugu stvari opreme;
  • druga novčana sredstva koja, sukladno zakonu služe za nabavku opreme organa uprave, odnosno upravnih organizacija.

 

6. Odlučivanje o nabavci i korištenju sredstava za rad

 

Članak 114.

 

Rukovoditelj organa uprave i upravne organizacije, a u općini općinski načelnik odnosno u gradu gradonačelnik, odlučuju o raspodjeli i korištenju sredstava iz čl. 109. do 113. ovoga Zakona, sukladno zakonu i drugom propisu, odnosno propisu općinskog i gradskog vijeća.

 

Rukovoditelji organa i organizacija iz stavka 1. ovoga članka, sukladno zakonu i drugim propisima, samostalno odlučuju o nabavljanju, prodaji, prenošenju prava korištenja, rashodovanju, davanju ili uzimanju na poslugu ili u zakup pokretnih stvari i opreme potrebne za rad organa, odnosno organizacija, i to do visine vrijednosti koju odredi Vlada Federacije za federalne organe uprave i upravne organizacije, odnosno vlada kantona za kantonalne organe uprave i upravne organizacije, a općinsko, odnosno gradsko vijeće za općinske, odnosno gradske organe uprave i upravne organizacije.

 

Pokretna stvar ili oprema može se rashodovati, ako je usljed dotrajalosti ili drugih uzroka postala neuporabljiva, a ne može se popraviti.

 

Pokretne stvari i oprema iz stavka 2. ovoga članka, koja se nabavlja uz naknadu može se nabavljati samo u okviru sredstava predviđenih za te namjene u Proračunu Federacije, odnosno proračunu kantona, grada i općine.

 

Nabavka stvari i opreme iz stavka 2. ovoga članka, vrši se na temelju ugovora ili po drugom zakonom predviđenom temelju i propisanom postupku.

 

Članak 115.

 

O nabavci nepokretnih stvari potrebnih za rad organa uprave i upravnih organizacija, koje se odnose na građevinsko i drugo zemljište i službene zgrade i prostorije i druge nepokretne stvari za rad i smještaj tih organa i organizacija, odlučuju, i to:

  • za potrebe rada federalnih organa uprave i federalnih upravnih organizacija odlučuje Parlament Federacije na prijedlog Vlade                   Federacije;
  • za potrebe rada kantonalnih organa uprave i upravnih organizacija odlučuje skupština kantona na prijedlog vlade kantona;
  • za potrebe rada općinskih, odnosno gradskih organa uprave i upravnih organizacija odlučuje općinsko, odnosno gradsko vijeće na                   prijedlog općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika.

 

Vlada Federacije, odnosno vlada kantona i općinski načelnik, odnosno gradonačelnik, odlučuju o raspodjeli (davanju) nepokretnih stvari na korištenje organima uprave i upravnim organizacijama, o davanju tih stvari na privremeno korištenje ili u zakup ili na poslugu drugim organima vlasti uz naknadu ili bez naknade, ili uzimanju na privremeno korištenje ili u zakup ili na poslugu nepokretnih stvari, o čemu se donosi posebna odluka, a prava i dužnosti se utvrđuju ugovorom.

 

Odredba stavka 4. članka 114. ovoga Zakona, primjenjuje se i na nabavku zemljišta, službenih zgrada i prostorija iz st. 1. i 2. ovoga članka.

 

Članak 116.

 

Federalno ministarstvo financija donosi provedbene propise ili opće akte o materijalno-financijskom poslovanju federalnih organa uprave i federalnih upravnih organizacija, a u kantonu za kantonalne organe uprave i upravne organizacije i općinske i gradske organe uprave i upravne organizacije te propise donosi nadležni kantonalni organ uprave, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

 

 

 

 

 

 

 

 

XII – TEMELJNE ODREDBE O INSPEKCIJSKOM NADZORU

 

1. Zajedničke odredbe o inspekcijskom nadzoru

 

Članak 117.

 

Odredbe čl. 118. do 134. ovoga Zakona, primjenjuju se na inspekcije koje su organizirane u organima uprave, kao i na inspekcije organizirane u okviru posebnih uprava za inspekcije, ali samo u pitanjima koja zakonom o organiziranju tih inspekcija nisu drukčije uređena.

 

Članak 118.

 

Poslove inspekcijskog nadzora koji su organizirani, u okviru nadležnosti organa uprave, vrše inspektori.

 

Inspektor može biti osoba koja ima završenu odgovarajuću visoku školsku spremu, položen stručni upravni ispit predviđen za državne službenike, odnosno položen ispit općeg znanja predviđen za državne službenike organa uprave u Federaciji ili javni ispit predviđen za državne službenike institucija Bosne i Hercegovine i najmanje tri godine radnog staža nakon završene visoke školske spreme.

 

Inspektori su državni službenici s posebnim ovlastima.

 

Kad to potreba službe zahtijeva, rukovoditelj organa uprave može izuzetno ovlastiti i drugog državnog službenika toga organa uprave koji ispunjava uvjete iz stavka 2. ovoga članka, da izvrši samo određene poslove inspekcijskog nadzora, odnosno da inspektoru pomogne u vršenju određenog nadzora, o čemu se obvezno donosi pisano rješenje.

 

Članak 119.

 

Inspekcija je samostalna u svom radu i poslove inspekcijskog nadzora vrši prema programu svog godišnjeg rada, a određene inspekcijske preglede može izvršiti i na zahtjev rukovoditelja organa uprave.

 

Članak 120.

 

Inspektor ima iskaznicu, kojom dokazuje svoje službeno svojstvo, identitet i ovlasti predviđene zakonom.

 

Federalni ministar pravde propisuje oblik i sadržaj iskaznice, a iskaznicu inspektoru izdaje rukovoditelj organa uprave u čijoj je nadležnosti pojedina inspekcija.

 

 

 

 

 

Članak 121.

 

Postupak inspekcijskog nadzora pokreće i vodi inspektor po službenoj dužnosti.

 

Svaka fizička i pravna osoba ima pravo podnijeti zahtjev ili inicijativu inspektoru da izvrši određeni inspekcijski nadzor i da poduzme upravne mjere za koje je ovlaštena zakonom.

 

Po zahtjevu, odnosno inicijativi iz stavka 2. ovoga članka, inspektor je obvezan izvršiti inspekcijski nadzor i poduzeti odgovarajuće mjere i o tome pisano obavijestiti podnositelja zahtjeva, odnosno inicijative, u roku od 15 dana od dana prijama zahtjeva ili inicijative.

 

Članak 122.

 

Svaki organ vlasti i pravna osoba, odnosno druga institucija čiji rad podliježe inspekcijskom nadzoru, dužni su inspektoru omogućiti vršenje nadzora i davati mu potrebna obavještenja i podatke od značaja za vršenje toga nadzora.

 

Ako se inspektoru u vršenju inspekcijskog nadzora onemogućava vršenje pregleda ili pruži fizički otpor ili ako taj otpor osnovano očekuje ili postoji ozbiljna prijetnja, inspektor može zatražiti pomoć nadležne policije, a policija je obvezna pružiti potrebnu zaštitu i omogućiti inspektoru da izvrši inspekcijski nadzor, sukladno zakonu.

 

Članak 123.

 

U vršenju inspekcijskog nadzora, inspektor ima pravo i obvezu neposredno pregledati poslovne prostorije i druge objekte, proces rada, proizvode i drugu robu, isprave i druge dokumente, kao i vršiti druge radnje sukladno svrsi inspekcijskog nadzora (utvrđivanje identiteta osoba, saslušavanje, uzimanje uzoraka radi analize i sl.).

 

U vršenju inspekcijskoga nadzora, inspektor je obvezan postupati tako da se ne otkriju podaci koji po zakonu i drugom propisu predstavljaju službenu ili drugu vrstu tajne.

 

Članak 124.

 

O svakome inspekcijskom nadzoru inspektor je obvezan sastaviti zapisnik i u njemu navesti činjenično stanje utvrđeno inspekcijskim nadzorom.

 

Zapisnik se sastavlja po pravilima upravnog postupka, a jedan primjerak se dostavlja odgovornoj osobi u organu, odnosno pravnoj osobi kod koje je izvršen inspekcijski nadzor.

 

 

 

Članak 125.

 

Kada se u vršenju inspekcijskoga nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis čije izvršenje nadzire, inspektor ima ovlasti i obvezu naložiti slijedeće upravne i druge mjere:

  • narediti da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone u određenom roku;
  • narediti poduzimanje odgovarajućih upravnih radnji koje su pravna osoba, kao i pravna osoba s javnim ovlastima, odnosno organ                  uprave i upravna organizacija obvezni  poduzeti;
  • zabraniti poduzimanje radnji koje smatra da su u suprotnosti sa   zakonom ili drugim propisom, nad čijim provođenjem vrši nadzor;        4) izreći i naplatiti novčanu kaznu na licu mjesta, ako je za to zakonom                ovlašten o čemu se izdaje pisana potvrda;
  • podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinske odgovornosti, odnosno prekršaja ili gospodarskog prijestupa, odnosno kaznenu prijavu za                 kazneno djelo ako su povredom zakona ili drugog propisa učinjeni ti                 prijestupi ili kazneno djelo;
  • poduzeti i druge upravne mjere i radnje za koje je posebnim zakonom i drugim propisom ovlašten.

 

Članak 126. 

 

 Upravne i druge mjere iz toč. 1. do 3. i točke 5. članka 125., kao  i preventivne mjere iz članka 130. ovoga Zakona, inspektor naređuje donošenjem pisanog rješenja. Temelj za donošenje rješenja predstavlja činjenično stanje navedeno u zapisniku iz odredbe članka 124. ovoga Zakona.

 

Na rješenje iz stavka 1. ovoga članka, odgovorna osoba kod koje je izvršen inspekcijski nadzor, ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu u roku od osam dana od dana prijama rješenja, ako posebnim zakonom nije određen drugi rok. Žalba se izjavljuje sljedećim organima, i to:  1) ako je rješenje donio federalni inspektor – žalba se izjavljuje              federalnom ministru čiji je inspektor donio rješenje;

  • ako je rješenje donio kantonalni inspektor, a odnosi se na primjenu federalnog zakona – žalba se izjavljuje nadležnom federalnom              inspektoru, a ako se rješenje odnosi na primjenu kantonalnog              zakona – žalba se izjavljuje kantonalnom ministru čiji je inspektor              donio rješenje;
  • ako je rješenje donio općinski ili gradski inspektor, a odnosi se na primjenu federalnog zakona – žalba se izjavljuje nadležnom federalnom inspektoru, a ako se rješenje odnosi na primjenu kantonalnog zakona – žalba se izjavljuje nadležnom kantonalnom inspektoru, a ako se rješenje odnosi na primjenu općinskog, odnosno gradskog propisa – žalba se izjavljuje općinskom, odnosno gradskom organu određenom statutom ili propisom općinskog, odnosno gradskog vijeća.

 

Rješenje po žalbi mora se donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijama žalbe.

 

Rješenje doneseno po žalbi iz stavka 2. ovoga članka je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor kod nadležnoga suda, sukladno zakonu.

 

Članak 127.

 

Pravna osoba s javnim ovlastima, odnosno organ uprave i upravna organizacija kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor, obvezni su postupiti po rješenju inspektora iz članka 126. ovoga Zakona.

 

Članak 128.

 

Inspektor je obvezan pratiti provedbu upravnih mjera koje je naložio rješenjem, pa ako utvrdi da se naređene mjere ne provode na način i u roku kako je rješenjem određeno, obvezan je podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, kao i poduzeti druge mjere za koje je zakonom ovlašten.

 

Ako inspektor ne može osigurati provedbu upravnih mjera u smislu stavka 1. ovoga članka, obvezan je o tome bez odlaganja pisano obavijestiti rukovoditelja organa uprave kojem pripada taj inspektor, koji je obvezan podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka ako to nije učinio inspektor i poduzeti druge mjere radi osiguranja provedbe naloženih mjera.

 

Članak 129.

 

Inspektor može privremeno oduzeti dokumente i predmete koji u disciplinskom, odnosno prekršajnom ili sudskom postupku mogu poslužiti kao dokaz, o čemu je dužan izdati pisanu potvrdu.

 

 

Članak 130.

 

Inspektor je dužan poduzimati i odgovarajuće preventivne aktivnosti u cilju sprečavanja nastupanja štetnih posljedica zbog nedostataka i nepravilnosti u provedbi zakona i drugih propisa čije izvršenje nadzire, i u tom cilju ima pravo upozoriti fizičke i pravne osobe na obveze iz propisa, ukazati na štetne posljedice, koje mogu nastati i predložiti mjere za otklanjanje njihovih uzroka i druge mjere za koje cijeni da su potrebne, a fizičke i pravne osobe su dužne postupiti po danim preventivnim mjerama inspektora.

 

Preventivne mjere iz stavka 1. ovoga članka naređuju se rješenjem.

 

 

 

 

 

 

Članak 131.

O svim izvršenim inspekcijskim pregledima i poduzetim upravnim mjerama iz čl. 125. i 130. ovoga Zakona, inspektor je dužan voditi evidenciju.

 

Federalni ministri, svaki u oblasti iz svoje nadležnosti, propisuju sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka.

 

 

Članak 132.

 

Inspekcija je dužna najmanje jednom godišnje podnijeti pisano izvješće o izvršenim inspekcijskim pregledima, o nađenom stanju, pojavama i problemima i o poduzetim mjerama s prijedlogom mjera koje bi trebalo poduzeti za otklanjanje utvrđenog nezakonitog ponašanja. U izvješću se obvezno moraju obraditi vidovi i načini kršenja zakona i drugih propisa, nedostaci u propisima i predložiti u kojem bi pravcu trebalo mijenjati pojedina zakonska rješenja.

 

Izvješće iz stavka 1. ovoga članka, podnosi se sljedećim organima, i to:

  • federalna inspekcija izvješće podnosi Vladi Federacije i Parlamentu

Federacije;

  • kantonalna inspekcija izvješće podnosi vladi kantona i skupštini kantona;
  • općinska, odnosno gradska inspekcija izvješće podnosi općinskom načelniku, odnosno gradonačelniku i općinskom, odnosno gradskom               vijeću.

 

 

2. Odnos federalne inspekcije prema      kantonalnoj i općinskoj inspekciji

 

Članak 133.

 

Federalna inspekcija surađuje s kantonalnom inspekcijom i pruža joj potrebnu stručnu pomoć u svim pitanjima od zajedničkog interesa.

 

Suradnja i stručna pomoć iz stavka 1. ovoga članka, obvezno se ostvaruje u onim pitanjima u kojima je federalnim zakonom predviđeno da određene poslove inspekcijskog nadzora na sprovođenju federalnog zakona vrši kantonalna inspekcija.

 

U slučajevima iz stavka 2. ovoga članka, federalna inspekcija ima pravo kantonalnoj inspekciji davati naloge, upute i instrukcije o načinu vršenja inspekcijskog nadzora, a kantonalna inspekcija je dužna postupiti po zahtjevima federalne inspekcije i obavijestiti je o poduzetim mjerama.

 

 

 

Članak 134.

 

Ako federalna inspekcija utvrdi da kantonalna inspekcija ne vrši ili nepravilno vrši inspekcijski nadzor iz stavka 2. članka 133. ovoga Zakona, u tom slučaju federalna inspekcija je obvezna o tome upoznati vladu kantona i tražiti poduzimanje odgovarajućih mjera kako bi kantonalna inspekcija vršila taj nadzor, a do početka rada kantonalne inspekcije, taj inspekcijski nadzor vršit će federalna inspekcija.

 

Troškovi nastali vršenjem inspekcijskog nadzora od strane federalne inspekcije iz stavka 1. ovoga članka, padaju na teret kantonalnog organa uprave u čiju nadležnost spada taj inspekcijski nadzor.

 

Članak 135.

 

Odredbe čl. 133. i 134. ovoga Zakona, analogno se primjenjuju i na odnose federalne inspekcije prema općinskoj, odnosno gradskoj inspekciji u slučajevima kada je federalnim zakonom općinska, odnosno gradska inspekcija ovlaštena vršiti određene poslove inspekcijskog nadzora nad sprovođenjem federalnog zakona.

 

Članak 136.

 

Odredbe čl. 133. i 134. ovoga Zakona, analogno se primjenjuju i na odnose kantonalne inspekcije prema općinskoj, odnosno gradskoj inspekciji, a posebno u pitanjima u kojima je općinska, odnosno gradska inspekcija kantonalnim zakonom ovlaštena  vršiti određene poslove inspekcijskog nadzora nad sprovođenjem kantonalnog zakona.

 

 

3. Federalna upravna inspekcija

 

Članak 137.

 

Poslove upravne inspekcije nad izvršavanjem ovoga Zakona i federalnih zakona koji se odnose na radne odnose državnih službenika i namještenika u organima uprave i upravnim organizacijama, upravni postupak i posebne upravne postupke uređene federalnim propisima i uredsko poslovanje u organima uprave i upravnim organizacijama i pravnim osobama s javnim ovlastima, vrši Federalno ministarstvo pravde.

 

U vršenju inspekcijskog nadzora, federalni upravni inspektor postupa sukladno odredbama čl. 117. do 143. ovoga Zakona.

 

 

 

 

 

 

 

Članak 138.

 

Poslove upravne inspekcije iz članka 137. ovoga Zakona, neposredno vrše federalni upravni inspektori.

 

Za federalnog upravnog inspektora može se postaviti diplomirani pravnik koji ima položen neki od ispita predviđenih u odredbi stavka 2. članka 118. ovoga Zakona i najmanje tri godine radnog staža na najsloženijim upravno-pravnim poslovima ili upravnom rješavanju poslije položenog navedenog ispita.

 

Članak 139.

 

Federalni upravni inspektor inspekcijskim nadzorom utvrđuje činjenice koje se odnose na sljedeća pitanja:

  • poštovanja pravila upravnog postupka prilikom rješavanja zahtjeva građana i pravnih osoba u prvostupanjskom i drugostupanjskom      upravnom postupku;
  • primjene propisa o državnoj upravi koji se odnose na organizaciju i način rada organa uprave i upravnih organizacija (pravilnik o      unutarnjoj organizaciji);
  • primjene propisa o radnim odnosima prilikom ostvarivanja prava državnih službenika i namještenika iz radnog odnosa u organima uprave i upravnim organizacijama, kao i primjene propisa glede ispunjavanja uvjeta školske spreme i drugih uvjeta službenih osoba koje rade na poslovima upravnoga rješavanja u pravnim osobama s javnim ovlastima;
  • rješavanja upravnih stvari u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku u propisanim rokovima;
  • pravilnosti primjene pravila postupka koja su uređena Zakonom o upravnom postupku(“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99);
  • načina prikupljanja dokaza u upravnom postupku, a posebice dokaza koji po zakonu treba da se pribavljaju po službenoj dužnosti;
  • načina provedbe administrativnoga izvršenja;
  • pružanja pravne pomoći građanima i pravnim osobama u upravnim postupcima;
  • vođenja propisane evidencije za prvostupanjski i drugostupanjski upravni postupak;
  • primjene propisa o uredskom poslovanju.

 

Inspekcijski nadzor iz stavka 1. ovoga članka, federalni upravni inspektori vrše u federalnim, kantonalnim, gradskim i općinskim organima uprave i upravnim organizacijama i  pravnim osobama s javnim ovlastima kojima su te ovlasti povjerene federalnim zakonom.

 

 

 

 

 

Članak 140.

 

 Federalni upravni inspektor dužan je primjerak zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru dostaviti rukovoditelju organa uprave i upravne organizacije, a u gradu i općini gradonačelniku, odnosno općinskom načelniku, odnosno rukovoditelju pravne osobe s javnim ovlastima.

 

Prema potrebi, federalni upravni inspektor može o nađenom stanju upoznati i Vladu Federacije, odnosno vladu kantona, a u općini općinskog načelnika, odnosno u gradu gradonačelnika i predložiti poduzimanje odgovarajućih mjera.

 

Članak 141.

 

Protiv rješenja federalnog upravnog inspektora donesenog na temelju stavka 1. članka 126. ovoga Zakona, rukovoditelj organa uprave, odnosno upravne organizacije, kao i gradonačelnik i općinski načelnik i pravna osoba s javnim ovlastima, mogu u roku od osam dana od dana prijama rješenja izjaviti žalbu federalnom ministru pravde.

 

Žalba na rješenje iz stavka 1. ovoga članka, odlaže izvršenje rješenja.

 

Rješenje doneseno po žalbi je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni spor kod Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine.

 

 

Članak 142.

 

 Ako federalni upravni inspektor utvrdi da se povredama federalnih zakona i drugih federalnih propisa građanima i pravnim osobama onemogućava ostvarivanje njihovih prava i pravnih interesa u propisanim rokovima, ili na bilo koji drugi način ometa ostvarivanje tih prava (članak 74. stavak 1.), federalni upravni inspektor obvezan je o tome, bez odlaganja pisano upoznati Vladu Federacije, odnosno vladu kantona, a u općini odnosno gradu općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika i ukazati na posljedice koje su iz takvog stanja nastupile ili bi mogle nastupiti i  tražiti da ti organi poduzmu odgovarajuće mjere iz okvira svoje nadležnosti u cilju otklanjanja nepravilnosti na koje ukažu federalni upravni inspektori.

 

Članak 143.

 

 Građani, pravne osobe, kao i državni službenici i namještenici imaju pravo, radi zaštite svojih prava utvrđenih ovim i drugim federalnim zakonima i drugim federalnim propisima, obraćati se usmeno ili pisano federalnoj upravnoj inspekciji u svim slučajevima kad im se na bilo koji način otežava ili onemogućava  brzo i jednostavno ostvarivanje svojih prava i pravnih interesa ili  izvršavanje svojih obveza kod organa uprave ili upravne organizacije, odnosno pravne osobe s javnim ovlastima, a osobito:

 

  • ako im se u zakonom propisanom roku ne rješavaju zahtjevi i žalbe u upravnome postupku, odnosno u postupku iz radnih odnosa;
  • ako se od njih traži da u upravnom postupku dokazuju činjenice uvjerenjima i drugim javnim ispravama koje je po službenoj dužnosti, sukladno ovom ili drugom zakonu, obvezan pribavljati državni službenik koji vodi upravni postupak;
  • ako im se ne izvršavaju upravni akti doneseni radi ostvarivanja prava i pravnih interesa u upravnom postupku;
  • ako im se ne pruža pravna pomoć u ostvarivanju prava i pravnih interesa i izvršavanju obveza u upravnom postupku.

 

Federalni upravni inspektor obvezan je odmah postupiti po zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka, na način utvrđen u odredbi članka 121. stavak 3. ovoga Zakona.

 

 

4. Kantonalna upravna inspekcija

 

Članak 144.

 

Kantonalna upravna inspekcija organizira se za vršenje inspekcijskog nadzora u kantonalnim, općinskim i gradskim organima uprave i upravnim organizacijama, i pravnim osobama s javnim ovlastima i to u odnosu na sljedeća pitanja:

  • u općinskim i gradskim organima uprave i upravnim organizacijama vrši inspekciju u odnosu na pitanja iz odredbe stavka 1. članka 139.                 ovoga Zakona, koja su regulirana federalnim propisima;
  • u kantonalnim, općinskim i gradskim organima uprave i upravnim organizacijama vrši inspekciju u odnosu na pitanja iz odredbe stavka                 članka 139. ovoga Zakona koja su regulirana kantonalnim                 zakonom i drugim kantonalnim propisom;
  • u pravnim osobama s javnim ovlastima kojima su javne ovlasti povjerene kantonalnim zakonom u odnosu na pitanja iz stavka 1.

članka 139. ovoga Zakona, koja su regulirana federalnim i                 kantonalnim propisima.

 

U vršenju inspekcijskog nadzora iz stavka 1. ovoga članka, kantonalna upravna inspekcija postupa sukladno odredbama čl. 117. do 143. ovoga Zakona.

 

XIII – UREDSKO I ARHIVSKO POSLOVANJE

 

Članak 145.

 

  Organi uprave i upravne organizacije, kao i pravne osobe s javnim ovlastima i javna poduzeća i javne ustanove, dužni su voditi uredsko i arhivsko poslovanje u poslovima iz svoje nadležnosti.

 

Uredsko poslovanje obuhvata evidenciju o svim predmetima koji se odnose na upravno rješavanje u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku i evidenciju o predmetima i drugim aktima koji se rješavaju u okviru vršenja stručnih i drugih poslova iz nadležnosti organa, organizacija i pravnih osoba iz stavka 1. ovoga članka.

 

Uredsko poslovanje iz stavka 2. ovoga članka, vodi se na način utvrđen u propisu koji se donosi na temelju članka 153. ovoga Zakona, a arhivsko poslovanje vodi se na način utvrđen posebnim federalnim propisima koji se odnose na arhivsko poslovanje organa uprave, upravnih organizacija i pravnih osoba.

 

Odredbe ovoga članka odnose se i na uredsko i arhivsko poslovanje organa zakonodavne i izvršne vlasti i njihovih stručnih i drugih službi i tijela.

 

 

Članak 146.

 

Organi uprave i upravne organizacije, koji po bilo kom osnovu prestaju s radom, dužni su službena akta, spise i drugu dokumentaciju predati organu uprave ili upravnoj organizaciji koji preuzimaju poslove ukinutog organa, odnosno organizacije.

 

Primopredaja akata, spisa i dokumentacije iz stavka 1. ovoga članka, vrši se na način uređen u propisu koji na temelju članka 153. ovoga Zakona donosi federalni ministar pravde.

 

XIV – PRIMJENJIVANJE ODREDABA OVOGA           ZAKONA NA DRUGE ORGANE I SLUŽBE

 

Članak 147.

 

Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na unutarnju organizaciju organa uprave, status i ovlasti rukovoditelja organa uprave, rukovodeće državne službenike, radne odnose i sredstva za rad organa uprave shodno se primjenjuju i na stručne i druge službe organa izvršne vlasti, organa zakonodavne vlasti, ombudsmane, organe sudske vlasti, tužiteljstva, pravobraniteljstva, ustanove za izvršenje kaznenih sankcija, zatvore i organe za prekršaje Federacije, kantona, grada i općine, ako posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno.

 

 

XV -NADZOR NAD PRIMJENOM OVOGA ZAKONA

 

Članak 148.

 

Nadzor nad primjenom ovoga Zakona u federalnim, kantonalnim, gradskim i općinskim organima uprave i upravnim organizacijama i pravnim osobama s javnim ovlastima i poduzimanje odgovarajućih mjera za njegovu pravilnu primjenu vrši Federalno ministarstvo pravde, a u odnosu na sredstva za rad organa uprave i upravnih organizacija nadzor vrši Federalno ministarstvo financija za federalne organe uprave i upravne organizacije, a kantonalno ministarstvo nadležno za financije za kantonalne organe uprave i upravne organizacije dok općinski, odnosno gradski organ uprave nadležan za financije, nadzor vrši za općinske, odnosno gradske organe uprave i upravne organizacije.

 

XVI – KAZNENE ODREDBE

 

Članak 149.

 

Novčanom kaznom u iznosu od 3.000 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj pravna osoba s javnim ovlastima, kao i druga pravna osoba:

  • ako ne postupi po nalogu organa uprave (članak 28. stavak 2.);
  • ako na zahtjev nadležnog organa uprave ne dostavlja izvješća,

podatke i informacije iz oblasti koje se odnose na javne ovlasti (članak 30. stavak 2.);

  • ako onemogućava ili na bilo koji drugi način ometa ostvarivanje prava i pravnih interesa građana ili pravnih osoba ili zahtjeve građana i pravnih osoba ne rješava u propisanim rokovima (članak 74. i članak 76. stavak 1. u svezi članka 80. stavak 2.);
  • ako građanima ne pruža potrebnu pravnu pomoć i ne daje odgovarajuća objašnjenja o načinu ostvarivanja njihovih prava i obveza (članak 75. u svezi članka 80. stavak 2.);
  • ako od građana traži nepotrebne i suvišne dokaze ili traži dokaze o kojima se vodi službena evidencija (članak 77. stavak 1. u svezi članka 80. stavak 2.);
  • ako na zahtjev građana ne izda uvjerenja o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju (članak 79. u svezi članka 80. stavak 2.); 7)   ako na zahtjev organa uprave i upravne organizacije ne dostavlja                 podatke, informacije i drugu dokumentaciju (članak 104. stavak 2.);
  • ako inspektoru onemogućava vršenje inspekcijskog nadzora ili pruži

fizički otpor ili ne daje potrebna obavještenja i podatke od značaja za izvršenje nadzora (članak 122.);

  • ako ne postupi po rješenju inspektora (članak 127.) ili po rješenju inspektora kojim su naređene preventivne mjere (članak 130.); 10) ako ne vodi uredsko i arhivsko poslovanje na propisani način

(članak 145.).

 

Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 300 KM do 2.000 KM i odgovorna osoba u pravnoj osobi iz stavka 1.

ovoga članka.

Članak 150.

 

Novčanom kaznom u iznosu od 300 KM do 2.000 KM kaznit će se za prekršaj odgovorna osoba u organu uprave i upravnoj organizaciji:

1) ako ne poduzima predviđene mjere (članak 28. stavak 1.);          2) ako ovlasti državnog službenika da donosi rješenja i druga               pojedinačna akta bez donošenja posebnog pisanog rješenja (članak

  1. stavak 3.);

 

  • ako zahtjeve građana ne rješava u propisanim rokovima (članak

74.);

  • ako građanima ne pruža potrebnu pravnu pomoć i ne daje

odgovarajuća objašnjenja i upute za ostvarivanje njihovih prava i                  obveza  (članak 75.);

  • ako od građana traži nepotrebne i suvišne dokaze ili traži dokaze koji se po zakonu moraju pribavljati po službenoj dužnosti ili ako na bilo                 koji drugi način odugovlači s rješavanjem zahtjeva građana (članak                 stavak 1.);
  • ako ne postupi po predstavkama i pritužbama građana (članak 76. stavak 2.);
  • ako od građana traži pribavljanje uvjerenja i drugih isprava o

činjenicama iz službenih evidencija (članak 77. stavak 1);

  • ako na zahtjev građana ne izda uvjerenja o činjenicama iz službenih evidencija (članak 79.);
  • ako na zahtjev federalnog organa uprave ne dostavi podatke, spise, dokumentaciju i obavještenja o izvršenim poslovima (članak 84.);      10) ako na zahtjev kantonalnog organa uprave ne dostavi određene

podatke i obavještenja (članak 87. stavak 2.);

  • ako onemogućava ombudsmanu ispitivanje njihove djelatnosti,

odnosno djelatnosti državnih službenika i namještenika ili ne osigura                   sva službena dokumenta, uključujući i tajne, kao i upravne spise i                   osigura suradnju svakog državnog službenika ili onemogući

prisustvo ombudsmana pri rješavanju stvari u upravnom postupku

(članak 101.);

  • ako na zahtjev pravnih osoba iz oblasti tiska i drugih sredstava javnog informiranja ne pruži obavještenja i ne da podatke o

pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti (članak 104. stavak 1.);

  • ako onemogućava inspekcijski nadzor ili ne daje potrebne podatke i

obavještenja ili inspektoru pruži fizički otpor ili prijetnje (članak 122.);       14)  ako ne postupi po rješenju inspektora (članak 127.) ili po

preventivnim mjerama koje daje inspektor (članak 130.);

15) ako ne vodi uredsko i arhivsko poslovanje na propisani način (članak

145.).

 

Odgovornom osobom u organu uprave i upravnoj organizaciji, u smislu stavka 1. ovoga članka, smatra se rukovoditelj organa uprave i upravne organizacije, inspektor, općinski načelnik, odnosno gradonačelnik, kao i državni službenik koji je zadužen neposredno izvršavati određeni posao, a nije izvršio taj posao ili je izvršio radnju suprotno danoj obvezi.

 

 

XVII – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Članak 151.

 

Federalni, kantonalni, općinski i gradski organi uprave i upravne organizacije organizirat će se sukladno ovom Zakonu u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

 

Članak 152.

 

Rukovoditelji federalnih organa uprave koji su ovim Zakonom ovlašteni za donošenje podzakonskih propisa za sprovođenje pojedinih odredaba ovoga Zakona, donijet će te propise u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Članak 153.

 

Federalni ministar pravde propisat će sadržaj i način vođenja uredskog poslovanja u federalnim, kantonalnim, općinskim i gradskim organima uprave i upravnim organizacijama, te u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti i njihovim stručnim i drugim službama i tijelima, kao i pravnim osobama s javnim ovlastima i drugim pravnim osobama javnog karaktera i postupak s arhivskim predmetima u tim organima, organizacijama i pravnim osobama, kao i postupak primopredaje službenih akata, spisa i druge službene dokumentacije, između ukinutih, odnosno novoosnovanih federalnih organa uprave, kantonalnih, općinskih odnosno upravnih organizacija.

 

Propisi iz stavka 1. ovoga članka, donijet će se u roku od deset mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

 

Članak 154.

 

Kantoni, općine i grad dužni su svoje propise o upravi uskladiti s odredbama ovoga Zakona u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Članak 155.

 

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje vrijediti Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 28/97 i 26/02).

Članak 156.

 

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u

“Službenim novinama Federacije BiH”.

 

 

 

PREDSJEDATELJ                                       PREDSJEDATELJ

DOMA NARODA                                     ZASTUPNIČKOG DOMA

PARLAMENTA FEDERACIJE BiH            PARLAMENTA FEDERACIJE  BiH

 

Slavko Matić                                             Muhamed Ibrahimović

ZAKON O POREZNOJ UPRAVI FBIH

ZAKON O POREZNOJ UPRAVI FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

 

NESLUŽBENI PREČIŠĆENI TEKST[1] („Službene novine Federacije BiH“, broj: 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15)[2]

 

 

 

I  – OPĆE ODREDBE I POJMOVI

 

Član 1.

Ovim Zakonom regulira se osnov za primjenu svih poreznih zakona, Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, Zakona o fiskalnim sistemima i Zakona o doprinosima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i odnosnih podzakonskih akata, te definiraju odreñena prekršajna djela iz oblasti poreza i sankcija za ta djela. 

Ovaj zakon se odnosi na sprovoñenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i opštinskih poreza, doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina turističkih zajednica, članarina obrtničkih komora i novčanih i kazni za Poreske prekršaje.

Pod taksama u smislu stava 2. ovog člana podrazumijevaju se taksa na istaknutu firmu i taksa za držanje aparata za igre na sreću i zabavne igre.

Pod posebnim naknadama u smislu stava 2. ovog člana podrazumijevaju se opšta vodna naknada, naknada za korišćenje opšte korisnih funkcija šume i posebna naknada za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća.

Pod članarinama turističkih zajednica, u smislu stava 2. ovog člana, podrazumijevaju se članarine koje su dužni plaćati pravna i fizička lica i fizička lica (samostalni preduzetnici) u odreñenom procentu od ostvarenog ukupnog prihoda ostvarenog obavljanjem odreñene djelatnosti utvrñene Uredbom o članarinama turističkim zajednicama.

Pod članarinom obrtničkih komora, u smislu stava 2. ovog člana podrazumijeva se članarina koju su dužni plaćati obrtnici i lica koja obavljaju srodne djelatnosti u odreñenom procentu utvrñenom Pravilnikom o visini članarine, njenoj raspodjeli izmeñu udruženja obrtnika i udruženja lica koja obavljaju srodne djelatnosti, obrtničkih komora kantona i Obrtničke komore Federacije Bosne i Hercegovine.

 

Član 2.

Ukoliko su odredbe ovog zakona kojima se reguliraju organizacija i rukovodstvo Porezne uprave, saradnja Porezne uprave sa drugim vladinim organima, prava i obaveze Porezne uprave i poreznih obveznika, identifikacija i registracija poreznih obveznika, podnošenje poreznih prijava i plaćanje poreza, razrez i naplata poreza, prinudna naplata poreznih obaveza, inspekcijski nadzor, obračun i naplata kamata, odbici i povrat više plaćenih poreza, rokova zastare za razrez, naplata i povrat poreza, žalbe na porezna rješenja, administrativne kazne za porezne prekršaje, podzakonski akti, uručenje dokumenata i porezna mišljenja, drugačije ureñene drugim zakonima u Federaciji, tada će odredbe ovog zakona imati prioritet nad drugim odredbama u navedenim oblastima.

Izuzetno, odredba stava 1. ovog člana ne primjenjuje se na pitanja koja su ureñena Zakonom o naplati i djelimičnom otpisu dugovanja sportskim kolektivima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 37/14), Zakonom o visini stope zatezne kamate na javne prihode (“Službene novine Federacije BiH”, br. 48/01, 52/01 i 42/06), Zakonom o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 52/14). i Odlukom o uslovima raspolaganja obveznicama Federacije Bosne i Hercegovine na osnovu ratnih potraživanja pravnih lica (“Službene novine Federacije BiH”, broj 75/09).

 

Član 3.

Pojmovi u upotrebi u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

  • Porezi, doprinosi, takse, posebne naknade, članarine i novčane kazne
    • Porez je novčani iznos koji je poreski obveznik dužan plaćati budžetu u skladu sa poreskim zakonima,
    • Doprinos je novčani iznos koji je poreski obveznik dužan plaćati vanbudžetskim fondovima u skladu sa propisima koji regulišu te obaveze,
    • Takse su novčane obaveze koje je poreski obveznik dužan plaćati u skladu sa zakonima kojima se regulišu takse na istaknutu firmu i takse na aparate za igre na sreću i zabavne igre,
    • Posebne naknade su novčani iznosi koje su dužni plaćati poreski obveznici u skladu sa čl. 169. i 170. Zakona o vodama, članom 60. stav 1. tačka a) Zakona o šumama i u skladu sa članom 180. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih drugih nesreća,
    • Članarine turističkih zajednica su novčane obaveze koje su dužni plaćati poreski obveznici u skladu sa Uredbom o članarinama u turističkim zajednicama,
    • Članarine obrtničkih komora su novčane obaveze koji su dužni plaćati članovi obrtničke komore u skladu sa Zakonom o obrtu i srodnim djelatnostima,
    • Novčane kazne su novčani iznosi koji su evidentirani u registru novčanih kazni po poreskim prekršajima i koje se naplaćuju u postupku prinudne naplate.
  • Porezni obveznik
    • svako lice koje prema poreznim zakonima podliježe obavezi plaćanja bilo kojeg poreza, kazne ili kamate. Pojam porezni obveznik uključuje i svako drugo lice koje je u ime poreznog obveznika, po poreznim zakonima, dužno platiti porez, kaznu ili kamatu.
  • Zastupnik poreznog obveznika
    • lice koje je zakonom ili drugim aktom ovlašteno da vodi dio ili sve poslove poreznog obveznika, u vezi sa ispunjavanjem poreznih obaveza poreznog obveznika u skladu sa poreznim zakonima.
  • Poreska tajna su sve informacije ili podaci o poreskom obvezniku kojima raspolažu poreski organi, izuzev:
    • informacija i podataka za koje poreski obveznik u pisanom obliku izjavi da se ne smatraju poreskom tajnom;
    • informacija i podataka datih u takvom obliku da se ne mogu povezati sa pojedinačnim poreskim obveznikom ili ga se na drugi način ne može identifikovati;
    • podataka o naplati poreza koji se, prema odredbama ovog zakona, javno
    • podataka o dospjelom a neplaćenom dugu poreznih obveznika ako se daju sredstvima javnog informiranja (naziv/ime poreznog obveznika, ID broj i ukupan iznos duga).

Poreske informacije i podaci koji se smatraju poreskom tajnom mogu se dati:

  • organima nadležnim za preduzimanje mjera i aktivnosti sa ciljem utvrñivanja poreskih obaveza, odgovornosti za Poreske prekršaje i poreska krivična djela;
  • stranim poreskim vlastima u skladu sa meñunarodnim ugovorima i drugim licima uz pisani pristanak poreskog obveznika;
  • Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi kantona, Skupštini kantona, gradonačelniku, Gradskoj skupštini, općinskom načelniku, općinskom vijeću i svim federalnim organima uprave i upravnim organizacijama.
  • Radni dan
    • svaki dan osim subote, nedjelje i javno objavljenih praznika.
  • Knjige i evidencije
    • dokumentacija o poslovanju, transakcijama, plaćanjima i prihodima poreznog obveznika koja je, u skladu sa poreznim zakonima, bitna za odreñivanje njegove porezne obaveze. Knjige i evidencije, izmeñu ostalog, uključuju: memorandume, glavne knjige, račune i računovodstvene evidencije u svim oblicima, uključujući i kompjuterske datoteke, software i opis software-a za obradu kompjuterskih datoteka.

Osim ako nije drugačije propisano poreznim zakonima, knjige i evidencije će se voditi na jednom od službenih jezika Federacije.

  • Organizacija ovlaštena za vršenje platnog prometa
    • svako pravno lice koje posjeduje dozvolu za obavljanje platnog prometa (u daljem tekstu: OOPP).
  • Lice
    • svako pravno lice, odgovorno lice u pravnom licu, druga organizacija, fizičko lice – poduzetnik i fizičko lice – grañanin.
  • Zaposlenik poreznog organa
    • svako zaposleno lice na bilo kojom nivou poreznog organa.
  • Nalog za prijenos sredstava
    • dokument i prateći primjerci tog dokumenta neophodni za izvršenje prijenosa sredstava sa jednog računa u OOPP na drugi račun.
  • Rok izvršenja
    • odreñeni razmak vremena u kome treba da se obave pojedine radnje u postupku. Kada posljednji dan koji je poreznim zakonima propisan za izvršenje neke radnje pada na dan koji nije radni, tada će se ta radnja smatrati izvršenom na vrijeme ako je izvršena prvog sljedećeg radnog dana.
  • Uručenje dokumenata
    • dokument je uručen:
    • pravnom licu ili organizaciji, ako je dokument uručen rukovodiocu (ili licu ovlaštenom za prijem pošte) pravnog lica ili organizacije ili ako je dokument poslan preporučenom poštom na posljednju poznatu adresu pravnog lica ili organizacije;
    • fizičkom licu, ako je dokument uručen tom fizičkom licu ili njegovom zakonskom zastupniku, predstavniku ili punomoćniku, ili ako je dokument poslan preporučenom poštom na posljednju poznatu adresu ili mjesto stanovanja tog fizičkog lica.
  • Meñunarodna pravna pomoć
    • pravo Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Porezna uprava) da se, uz saglasnost Federalnog ministarstva finansija – Federalnog ministarstva financija (u daljem tekstu: Ministarstvo), u rješavanju odreñenog poreznog predmeta, za pomoć obrati inozemnom poreznom organu ili pruži potrebnu pomoć koju u rješavanju poreznog predmeta zatraži inozemni porezni organ.
  • Porezni ured
    • ured Poreze uprave na bilo kojoj razini Porezne uprave čija će se nadležnost za obavljanje odreñenih aktivnosti utvrditi podzakonskim aktima ili aktima Porezne uprave.

 

 

II  – ORGANIZACIJA I RUKOVOðENJE

 

Član 4.

Porezna uprava je Federalna uprava u sastavu Ministarstva.

Poreskom upravom rukovodi direkotr Poreske uprave (u daljnjem tekstu: direktor). Direktor ima zamjenika. Direktora i zamjenika direktora imenuje i razrješava Vlada Federacije, na prijedlog federalnog ministra finansija (u daljnjem tekstu: ministar) na period od četiri godine sa mogućnošću novog imenovanja.

Poreska uprava je organizovana na dva nivoa i to na nivou Središnjeg ureda i nivou kantonalnih poreskih ureda sa pripadajućim poreskim ispostavama. U okviru ove globalne organizacijske strukture, odluke vezane za poslove sektora i drugih organizacionih jedinica u svim uredima regulisat će se podzakonskim aktima.

Središnji ured Porezne uprave nalazi se u Sarajevu.

Direktor,uz saglasnost ministra, a po sprovedenoj proceduri utvrñenoj u poglavlju IV Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH, br. 29/03, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06), postavlja i razrješava rukovodioce sektora unutar Središnjeg ureda, rukovodioce kantonalnih poreskih ureda.

 

 

III  – SARADNJA I PRAVNA POMOĆ

 

Član 5.

Porezni organi su obavezni meñusobno sarañivati prilikom izvršavanja dužnosti vezanih za provoñenje i izvršavanje poreznih zakona.

Porezni organi i druge vladine institucije i organi u Federaciji obavezni su meñusobno sarañivati, bez nadoknade, u izvršavanju dužnosti poreznih organa, te su dužni razmjenjivati informacije koje su relevantne za obavljanje dužnosti koje su povjerene poreznim organima.

U cilju meñusobne saradnje, Uprava za indirektno oporezivanje će Poreskoj upravi, bez nadoknade, staviti na raspolaganje informacije za inspekcijski nadzor lica koja podliježu obavezi plaćanja poreza koji proizlaze iz prelaska roba preko granica.

U cilju meñusobne saradnje, Uprava za indirektno oporezivanje će Poreskoj upravi, bez nadoknade, staviti na raspolaganje informacije za primjenu mjera naplate porezne obaveze koja proizlazi iz prelaska roba preko granice. Porezna uprava kad utvrdi činjenice i (ili) okolnosti koje daju povoda sumnji o postojanju krivičnih djela iz oblasti poreza, istražit će relevantne informacije i, nakon odluke da ima osnova za podizanje krivične prijave za krivično djelo, proslijedit će relevantne dokaze i preporuke nadležnom tužilaštvu.

Na zahtjev tužilaštva, porezni organi pružit će pomoć u prikupljanju podataka u istražnom postupku zbog kršenja poreznih zakona.

Na zahtjev Porezne uprave, federalni i kantonalni organi nadležni za unutrašnje poslove dužni su, bez nadoknade, osigurati neophodnu pomoć za izvršenje poreznih aktivnosti. a posebno u slučajevima privoñenja i drugih vrsta asistencije prilikom rada na terenu.

Poreska uprava dužna je razmjenjivati informacije sa odgovarajućim organima u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu, u cilju većeg poštivanja poreskih zakona oba entiteta i Distrikta.

Poreska uprava i Uprava za indirektno oporezivanje dužne su koordinisati aktivnosti i obostrano razmjenjivati informacije sa odgovarajućim organima u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu u cilju većeg poštivanja poreskih zakona oba entiteta i Distrikta.

 

Član 6.

Pružanje meñunarodne pravne pomoći zasniva se na meñunarodnim ugovorima.

Ako nije sklopljen meñunarodni ugovor, pravna pomoć se pruža po sljedećim uvjetima: – ako postoji uzajamnost,

  • ako se država koja prima pravnu pomoć obaveže da će primljene obavještenja i dokumentaciju koristiti samo u svrhu poreznog, prekršajnog i krivičnog postupka, kao i da će ta obavještenja i dokumentacija biti dostupni samo onim licima, organima uprave i sudovima koji vode navedene postupke,
  • ako dostavljanje podataka ne ugrožava javni poredak i druge bitne interese Federacije, da ne postoji opasnost odavanja trgovinske, industrijske, tehnološke ili profesionalne tajne, kao i da davanje podataka neće poreznom obvezniku uzrokovati štetu nespojivu sa svrhom pravne pomoći.

Prije dostavljanja obavještenja i dokumentacije stranoj državi, obavještava se lice na koju se navedena obavještenja i dokumentacija odnose.

Ako meñunarodnim ugovorom nije predviñena mogućnost meñusobnog neposrednog kontakta sa inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju sa inozemnim organima preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

 

 

IV  – PRAVA I OBAVEZE POREZNE UPRAVE

 

Član 7.

Zaposlenici, u okviru svojih ovlaštenja utvrñenih zakonima Federacije, imaju će obaveze i pravo da:

  • se strogo pridržavaju svih zakona Federacije;
  • vode evidenciju o poreznim obveznicima;
  • utvrñuju poreznu obavezu poreznog obveznika na osnovu njegove porezne prijave, njegovih poslovnih knjiga i evidencija, kao i drugih dokaza, uključujući korištenje indicija kao dokaza u skladu sa članom 67. ovog zakona;
  • traže izvršavanje naloga za plaćanje, te u slučaju neplaćanja ili nepravilnog plaćanja, primjenjuju mjere, na zakonom propisani način, kako bi se osiguralo izvršenje ovih naloga;
  • obavljaju inspekcijski nadzor u skladu sa odredbama poglavlja ovog zakona kojim se reguliše inspekcijski nadzor, izvršavaju aktivnosti prinudne naplate u skladu sa odredbama poglavlja ovog zakona kojim se regulišu postupci prinudne naplate i na drugi način primjenjuju sva ovlaštenja koja su im data u ovom zakonu ili bilo kojem drugom zakonu opće primjene u svim dijelovima Federacije;
  • u skladu sa procedurama iz člana 8. ovog zakona zahtijevaju od poreznih obveznika i drugih lica da daju izjavu i predoče dokumente i druge informacije neophodne za provedbu poreznih zakona;
  • u skladu sa procedurama iz člana 9. ovog zakona, uñu u prostorije u kojima se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za provedbu poreznih zakona, te da pregledaju te knjige i evidencije, uzimaju izvode, sačinjavaju kopije ili izuzimaju evidencije i knjige; u slučaju izuzimanja knjiga i evidencija, porezni obveznik i njegov zastupnik će imati pristup istim i dostavit će im se kopija dokumenata;
  • tokom inspekcijskog nadzora obavještavaju porezne obveznike o njihovim pravima i obavezama;
  • obavještavaju porezne obveznike o postojećim porezima, procedurama i uvjetima plaćanja poreza, kao i o poreznim zakonima i podzakonskim aktima;
  • pružaju obrazovne usluge o poreznim zakonima, te pravima i obavezama poreznih obveznika;
  • poreznim obveznicima daju besplatne obrasce za porezne prijave;
  • odnose se prema poreznim obveznicima i drugim licima sa poštovanjem i uvažavanjem;
  • provode porezne istrage i prikupljaju informacije o mogućim poreznim prekršajima i krivičnim djelima, te nadležnim organima podnose prijave u vezi sa poreznim prekršajima i krivičnim djela;
  • izdaju prekršajne naloge za porezne prekršaje propisane u ovom ili bilo kojem drugom poreznom zakonu;
  • prosljeñuju informacije, uključujući porezne tajne, koje su otkrivene tokom porezne istrage ili se za njih saznalo tokom bilo koje pravne službene radnje koju vrše radnici Porezne uprave, nadležnim organima kada postoji sumnja da je počinjen prekršaj ili krivično djelo;
  • lice koje je pod krivičnom istragom već na prvom ispitivanju obavijeste o djelu za koje se tereti i o osnovama optužbe;
  • objave okolnosti počinjenih poreznih prekršaja ili krivičnih djela iz oblasti poreza i imena osuñenih počinitelja putem masovnih medija, a takoñer otkriju počinitelje koji izbjegavaju istragu ili suñenje;
  • koordiniraju aktivnosti sa sudovima i drugim nadležnim organima vezano za obustavu početka postupka likvidacije, stečaja, reorganizacije ili poništavanja registracije pravnog lica ili organizacije na period do stotinudvadeset (120) dana radi provedbe poreznih zakona;
  • zatraže od nadležnih organa koji izdaju dozvole ili su ovlašteni da izdaju dozvole, a koji nisu nadležni za poreze, da okončaju ili odbiju izdavanje dozvola fizičkim licima, fizičkim licima registrovanim kao poduzetnicima, te pravnim licima ili organizacijama koje nisu izmirile svoje porezne obaveze;
  • koriste usluge stručnjaka ili vještaka za pomoć u istragama ili odreñivanju tačnih poreznih obaveza kada takvo stručno znanje nije dostupno u okviru poreznih organa;
  • sarañuju po poreznim pitanjima sa nadležnim organima u Republici Srpskoj i Distriktu Brčko;
  • čuvaju porezne tajne, osiguraju da angažirani vještaci i stručnjaci ne otkrivaju porezne tajne i poštuju pravila o arhiviranju informacija o poreznim obveznicima;
  • primjenjuju porezne odbitke ili vraćaju preplaćene porezne obaveze;
  • pruže zaštitu radnicima i uredima Porezne uprave;
  • upotrijebe opravdanu silu kada je to potrebno za izvršavanje njihovih službenih dužnosti i da nose kratko vatreno naoružanje;
  • u postupku otkrivanja, istraživanja, sprečavanja, prikupljanja dokumentacije i prijavljivanja poreznih krivičnih djela preduzimaju sve mjere i radnje, u skladu sa ovlaštenjima organa unutrašnjih poslova predviñenih u odredbama Zakona o krivičnom postupku (”Službene novine Federacije BiH” broj 43/99), na način i pod uvjetima koji su propisani u tom zakonu. Procedure za poduzimanje navedenih mjera i radnji utvrdit će se podzakonskim aktom;
  • sarañuju sa institucijama nadležnim za provoñenje istraga u cilju otkrivanja korupcije u poreznim organima;
  • izdaju mišljenja i tumačenja za provedbu poreznih zakona koji moraju biti u skladu sa stavovima Ministarstva;
  • obavljaju svoje dužnosti širom Federacije; i
  • druge obaveze i prava utvrñena i drugim zakonima Federacije.

Zaposlenicima poreskog organa nije dozvoljeno da budu u organima političkih stranaka, niti da budu u zakonodavnoj vlasti na bilo kojem nivou.

 

Član 8.

Porezna uprava ima pravo da pozove bilo koje lice da da izjavu li da predoči dokumente ili druge knjige i evidencije potrebne za provedbu poreznih zakona.

Oblik poziva odredit će Porezna uprava i uključiti: svrhu poziva, vrijeme i mjesto davanja izjave ili predočavanja dokumenata, te prava i obaveze pozvane stranke. Poziv će se uručiti licu najmanje tri (3) radna dana prije dana davanja izjave ili predočavanja dokumenata.

U slučajevima kada se u pozivu zahtijeva predočavanje knjiga i evidencija, dokumenata ili drugih predmeta u pozivima će se opisati, koliko je to moguće, koje je knjige i evidencije ili druge predmete potrebno predočiti.

Fizička lica koja nisu napunile osamnaest (18) godina bit će pozvana putem svojih roditelja ili drugih zakonskih zastupnika.

Lice koje je pozvano može zatražiti od poreznog organa da promijeni mjesto ili vrijeme davanja izjave ili predočavanja dokumenata navedenih u pozivu, a najkasnije jedan radni dan prije davanja izjave ili predočavanja dokumenata. Odluka o tome da li će ova promjena biti dozvoljena ili ne je u isključivoj nadležnosti lica koje je izdalo poziv.

Pozvana stranka ima pravo na to da njen ovlašteni punomoćnik sudjeluje u toku ispitivanja kao i da snimi cijeli tok ispitivanja na video ili audiokasetu.

Tokom ispitivanja porezni organ ne smije tražiti od pozvane stranke informacije koje su zabranjene Krivičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine.

Porezni organ nema pravo zatražiti da pozvana stranka ispunjava i (ili) potpisuje dokumente mimo svoje volje.

Pismeni zapisnik postavljenih pitanja i datih odgovora u toku davanja izjave sastavit će, potpisati i datirati lice koje vodi sastanak. Video ili audiokaseta sastanka može biti sastavni dio zapisnika.

Pozivanje stranke, ispitivanje pozvane stranke i sačinjavanje zapisnika provodi se u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, ako nije drugačije regulisano odredbama ovog Zakona.

 

Član 9.

Zaposlenici Porezne uprave imaju ovlaštenje da uñu na svaki posjed ili u prostorije gdje se:

  • čuvaju ili mogu čuvati knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za provedbu poreznih zakona ili
  • obavljaju ili bi se mogle obavljati bilo koje aktivnosti potrebne za provedbu poreznih zakona.

Procedure i svrhu ulaska u poslovne prostorije poreznog obveznika utvrdit će se podzakonskim aktima.

Pristup poreznog organa stambenim prostorijama koje se koriste ili ne koriste za poslovne aktivnosti bez saglasnosti fizičkog lica koje tu stanuje, dopustit će se samo ako taj porezni organ dobije i pokaže nalog koji je izdao odgovarajući sud.

Ulazak na posjed ili prostorije poreznog obveznika u vezi sa provoñenjem krivičnih istraga obavit će se u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

 

Član 10.

Zaposlenici poreznih organa koji djeluju u okviru svojih službenih ovlaštenja osloboñeni su odgovornosti za štetu pričinjenu drugim licima koja je tim djelovanjima nastala. U takvim slučajevima za počinjenu štetu tužba se podiže protiv Federacije.

Zaposlenici poreznog organa odgovorni su materijalno, disciplinski, prekršajno i/ili krivično za štetu koju su na radu ili u vezi sa radom, namjerno ili iz grube nepažnje, prouzrokovali Poreznoj upravi.

Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine je organ od značaja za javnu bezbjednost.

 

Član 11.

Ako nije drugačije propisano ovim zakonom ili drugim poreznim zakonima, pravo dato radniku porezne uprave članom 7. ovog zakona može se prenijeti na druge porezne radnike u skladu sa instrukcijama koje je utvrdila Porezna uprava.

 

Član 12.

Porezna uprava se finansira iz Budžeta Federacije i drugih izvora koji se propisuju podzakonskim aktima.

 

Član 12a.

Na prijedlog ministra, Vlada Federacije može donijeti odluku kojom će utvrditi pravo zaposlenika Poreske uprave koji rade na poslovima kod kojih postoje posebni uslovi rada, na poseban dodatak u visini do 20% od osnovne plate.

Odlukom iz stava 1. ovog člana, utvrdiće se poslovi kod kojih postoje posebni uslovi rada i procenat posebnog dodatka za te poslove.

 

 

 

 

V  – PRAVA I OBAVEZE POREZNIH OBVEZNIKA

 

Član 13.

Porezni obveznik ima pravo:

  • da iz ureda Porezne uprave dobije besplatne informacije o porezima, kao i poreznim zakonima i odnosnim podzakonskim aktima kojima se reguliraju procedure za plaćanje i uvjeti plaćanja;
  • dobiti besplatne primjerke poreznih obrazaca i prijava za svoju ličnu upotrebu;
  • da ga porezni organi i njihovi radnici tretiraju uljudno i s poštovanjem;
  • da zastupa vlastite interese pred poreznim organima neposredno ili putem ovlaštenog predstavnika;
  • da izabere način voñenja knjiga, u skladu sa poreznim zakonima i podzakonskim aktima, u svrhu obračunavanja i plaćanja poreza;
  • da na propisani način koristiti porezne olakšice u skladu sa poreznim zakonima;
  • da daje objašnjenja poreznim organima o načinu obračunavanja i plaćanja poreza;
  • da bude prisutan tokom svih uredskih ili terenskih kontrola u skladu sa podzakonskim aktima;
  • da uloži žalbu u skladu sa poreznim zakonima na rješenja poreznih organa;
  • da traži od nadležnih sudova pomoć ili naloge potrebne za izvršenje prava koja mu pripadaju prema ovom ili drugim poreznim zakonima; i
  • da ima bilo koja druga prava utvrñena poreznim zakonima ili podzakonskim aktima koji imaju opću primjenu.

 

Član 14.

Porezni obveznik ima obavezu:

  • da se, u skladu sa Poglavljem VI. ovog zakona, registrira kod poreznih organa i da prijavi uredu za registracije svaku promjenu adrese, vlasništva ili pravnog statusa;
  • da vodi knjige i evidencije na način utvrñen zakonima i podzakonskim aktima, te da osigura voñenje i čuvanje tih knjiga i evidencija, uključujući prateće kompjuterske evidencije i dokumente, na period od pet (5) godina od dana dospijeća porezne prijave za porez na koji se odnose te knjige i evidencije;
  • da podnosi porezne prijave u obliku, na mjestu i u vrijeme propisano poreznim zakonima i podzakonskim aktima;
  • da izmiruje svoje porezne obaveze na način i pod uvjetima utvrñenim poreznim zakonima i podzakonskim aktima;
  • da, u skladu sa zakonima Federacije, podnosi dokumente i druge informacije koje zatraže porezni organi, a koje su potrebne za provedbu poreznih zakona;
  • da ne ometa nijednog radnika poreznog organa da zakonski obavlja svoje dužnosti;
  • da u roku od pet (5) radnih dana obavijesti porezni ured o otvaranju ili zatvaranju računa u OOPP (za pravna lica ili organizacije Federacije o računima koje koriste u Federaciji i u inozemstvu; za strana lica i organizacije o računima koje koriste u Federaciji i računima putem kojih se izvršavaju njihove poslovne aktivnosti); ova odredba se ne primjenjuje na fizička lica, osim na ona koja se vode kao samostalni poduzetnici ili obrtnici; i
  • da izvršava sve druge dužnosti utvrñene poreznim zakonima i podzakonskim aktima.

Za neizvršavanje ili nepravilno izvršavanje obaveza koje porezni obveznik ima prema poreznim zakonima, bit će odgovoran na način i prema uvjetima utvrñenim ovim zakonom ili drugim zakonima Federacije.

 

 

 

 

VI  – REGISTRACIJA I IDENTIFIKACIJA POREZNIH OBVEZNIKA

 

Član 15.

Svi porezni obveznici moraju imati identifikacioni broj poreznog obveznika u skladu sa podzakonskim aktima.

Svako lice od kojg se poreznim zakonima i podzakonskim aktima zahtijeva da poreznim organima podnese prijavu, izjavu ili drugi dokument, unijet će u tu prijavu, izjavu ili drugi dokument identifikacioni broj poreznog obveznika.

Svako lice od kojeg se poreznim zakonima i podzakonskim aktima zahtijeva da poreznim organima podnese prijavu, izjavu ili drugi dokument koji se odnosi na drugo lice, zatražit će od tog lica njegov identifikacion broj poreznog obveznika. Taj broj će se unositi u prijavu, izjavu ili drugi dokument.

Porezni organ će navesti identifikacioni broj poreznog obveznika lica u svim obavijestima koje se šalju tom licu.

Identifikacioni broj poreznog obveznika koji je dodijeljen nekom licu bit će jedinstven i jedini broj tog lica u svrhu svih poreza i za sve porezne organe.

 

Član 15a.

Identifikacioni broj dodijeljen poreskom obvezniku oduzeće se u sljedećim slučajevima:

  1. ako se utvrdi da je identifikacioni broj dodijeljen bez podnošenja propisane dokumentacije ili ako je lažna dokumentacija, odnosno lažne informacije korišćene u postupku dodijele identifikacionog broja,
  2. ako je nakon izdavanja identifikacionog broja zakonodavac propisao druge uslove za poresku registraciju i identifikaciju poreskog obveznika, a poreski obveznik ne postupi u skladu sa izmjenjenom zakonskom regulativom,
  3. ako nadležni sud utvrdi da je upis u sudski registar bio nedopustiv ili je naknadno postao nedopustiv,
  4. u drugim slučajevima u kojima se utvrdi da je dodjela identifikacionog broja bila nedopustiva ili je naknadno postala nedopustiva.

Postupak oduzimanja identifikacionog broja sprovodi se na zahtjev lica koje ima pravni interes ili po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama upravnog postupka. Postupak sprovodi organizaciona jedinica Poreske uprave koja je i dodijelila identifikacioni broj poreskom obvezniku.

 

Član 16.

Porezni obveznici dužni su registrirati se kod Porezne uprave u mjestu, u roku i na način utvrñen u ovom poglavlju.

Obrazac prijave za registraciju će se utvrditi podzakonskim aktima.

Porezni obveznik – pravno lice i organizacija u prilogu prijave za registraciju dostavlja poreznom organu rješenje o sudskoj registraciji sa prilozima i izvod iz sudskog registra koji ne može biti stariji od trideset (30) dana od dana izdavanja, a porezni obveznik – fizičko lice – preduzetnik rješenje o registraciji izdato od nadležnih gradskih i općinskih organa.

Nakon završetka registracije poreznog obveznika, Porezna uprava će tom poreznom obvezniku izdati uvjerenje o registraciji.

 

Član 17.

Pravno lice ili druga organizacija iz Federacije čije se sjedište nalazi u Federaciji registrirat će se kod poreznog ureda u čiju nadležnost spada lokacija tog sjedišta. Prijava za registraciju podnijet će se u roku od pet (5) radnih dana od dana registracije pravnog lica ili druge organizacije kod sudskih i drugih nadležnih organa;

Fizičko lice koje je dužno da se registrira kao poduzetnik, u skladu sa zakonima Federacije, registrirat će se kod poreznog ureda u čiju nadležnost spada lokacija mjesta gdje se obavlja većina poslovnih aktivnosti tog fizičkog lica. U slučajevima gdje ne postoji mjesto gdje se obavlja većina poslovnih aktivnosti, registracija će se vršiti kod poreznog ureda u čiju nadležnost spada poslovni ili stambeni prostor iz kojeg se upravlja poslovnim aktivnostima. Prijava za registraciju podnijet će se u roku od pet (5) radnih dana od dana obavezne registracije fizičkog lica kao poduzetnika kod nadležnih organa;

Pravno lice ili organizacija iz Federacije čije se sjedište nalazi izvan Federacije registrirat će se kod Središnjeg ureda Porezne uprave. Sjedište tog pravnog lica ili organizacije smatrat će se da je u okviru nadležnosti Središnjeg ureda Porezne uprave. Prijava za registraciju podnijet će se u roku od pet (5) radnih dana od dana registracije pravnog lica ili organizacije kod odgovarajućih nadležnih organa;

Posebna organizaciona jedinica pravnog lica ili organizacije iz Federacije registrirat će se kod poreznog ureda u okviru čije nadležnosti se nalazi lokacija sjedišta tog pravnog lica ili organizacije. Prijavu za registraciju treba podnijeti u roku od pet (5) radnih dana od dana osnivanja te posebne organizacione jedinice u skladu sa zakonima Federacije; Predstavništvo stranog pravnog lica ili organizacije u Federaciji registrirat će se kod poreznog ureda u okviru čije se nadležnosti nalazi lokacija sjedišta tog predstavništva. Prijavu za registraciju treba podnijeti u roku od pet (5) radnih dana od dana obavezne registracije predstavništva kod odgovarajućih nadležnih organa;

Jedinica investicionog fonda registrirat će se kod poreznog ureda u okviru čije se nadležnosti nalazi lokacija sjedišta Uprave te jedinice investicionog fonda. Prijavu za registraciju podnijet će Uprava u roku od pet (5) radnih dana od dana registracije jedinice investicionog fonda kod odgovarajućih nadležnih organa;

Ukoliko porezni obveznik koji je trenutno registriran prema gore navedenim stavovima promjeni svoje sjedište ili mjesto gdje se obavlja većina poslovnih aktivnosti, vlasništvo ili pravni status, tada će porezni obveznik u pisanoj formi u roku od pet (5) dana o toj promjeni obavijestiti porezni ured kod kojeg je trenutno registriran.

Ukoliko porezni obveznik koji je trenutno registriran prema gore navedenim stavovima promijeni svoje sjedište ili mjesto gdje se obavlja većina poslovnih aktivnosti, a novo sjedište, odnosno mjesto gdje se obavlja većina poslovnih aktivnosti je u nadležnosti drugog poreznog ureda, a ne poreznog ureda kod kojeg je porezni obveznik trenutno registriran, tada će porezni obveznik u pisanoj formi u roku od pet (5) dana o toj promjeni obavijestiti oba porezna ureda.

 

Član 18.

Nadležni sud ili drugi nadležni organ koji registrira pravna lica ili organizacije obavještava porezni ured u okviru čije nadležnosti se nalazi sjedište pravnog lica ili organizacije o registraciji, ponovnoj registraciji, stečaju ili likvidaciji ili reorganizaciji pravnih lica ili organizacija u roku od pet (5) radnih dana od dana registracije, ponovne registracije ili od početka postupka stečaja, likvidacije ili reorganizacije pravnog lica ili organizacije. Organ uprave ili drugi nadležni organ koji obavlja registraciju poduzetnika obavještava nadležni porezni ured o svakoj novoj registraciji, poništavanju registracije ili promjeni registracije u roku od pet (5) radnih dana od dana takve promjene.

Organ uprave ili drugi nadležni organ koji vodi evidenciju o imovini i upisuje promjene o vlasništvu nad imovinom obavještava nadležni Poreski ured o svim promjenama u roku od pet radnih dana od dana takve upisane promjene kod subjekta nad čijom imovinom je Poreska uprava upisala zakonsku hipoteku.

 

Član 19.

OOPP može otvoriti račune za pravno lice, organizaciju ili fizičko lice koje je registrirano kao poduzetnik jedino nakon predočavanja dokumenta koji izda Porezna uprava, a kojim se potvrñuje registracija poreznog obveznika u skladu sa ovim poglavljem.

 

 

VII  – PRIJAVE

 

Član 20.

Porezna prijava je prijava porezne obaveze koju je porezni obveznik dužan podnijeti Poreznoj upravi i sastoji se od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata u vezi sa poreznom obvezom tog lica.

Izuzev ako je drugačije propisano poreznim zakonima, lice podnosi poreznu prijavu za svaku vrstu poreza kojoj to lice podliježe u skladu sa poreznim zakonima.

Porezna prijava se smatra podnesenom onoga dana kada ju primi Porezna uprava u obliku, na način i u mjestu propisanim ovim poglavljem i podzakonskim aktima.

Porezna prijava će se smatrati primljenom od Porezne uprave u skladu sa stavom 3. ovog člana i onda kada su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

  • porezni obveznik predoči poštansku potvrdu da je porezna prijava poslana poštom ili posjeduje kopiju porezne prijave koja je ovjerena prijamnim štambiljem Porezne uprave i
  • porezni obveznik dokaže da je plaćanje porezne obaveze prikazane u poreznoj prijavi izvršeno u skladu sa stavom 2. člana 37 ovog zakona.

Porezna prijava će se smatrati primljenom od Porezne uprave na dan kada je prijava poslana preporučenom poštom ili na dan kada je predata neposredno u Poreznu upravu, računajući od dana koji je kasnije nastupio.

Porezni obveznik podnosi poreznu prijavu na utvrñenom obrascu. Obrasci za porezne prijave propisuju se podzakonskim aktima. Ako je propisano podzakonskim aktima, porezna prijava se može podnijeti elektronskim putem ili u drugom obliku koji omogućava kompjutersku obradu podataka.

Porezni obveznik ili njegov zastupnik potpisuje poreznu prijavu. Ako je cijelu prijavu ili samo dio prijave pripremilo drugo stručno lice, tada to stručno lice takoñer potpisuje poreznu prijavu i unosi svoj identifikacioni broj poreznog obveznika, a ukoliko se radi o prijavi podnesenoj elektronskim putem, prijava se potpisuje u skladu sa Zakonom o elektronskom potpisu.

Porezni obveznik podnosi poreznu prijavu u roku utvrñenom poreznim zakonima.

Izuzev ako nije drugačije propisano poreznim zakonima ili podzakonskim aktima, porezni obveznik podnosi poreznu prijavu nadležnom poreznom uredu ili bilo kojem drugom poreznom uredu koji odredi direktor ili, u odsustvu direktora, njegov zamjenik.

Uputstva za podnošenje poreznih prijava izdaje Porezna uprava, ako porezni zakoni ne propisuju drugačije.

 

Član 21.

Porezna uprava ima ovlaštenje da podnese poreznu prijavu u ime poreznog obveznika onda kada porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu u roku od petnaest (15) dana od krajnjeg roka za podnošenje porezne prijave koji je propisan poreznim zakonima. Porezni obveznik nosi teret dokazivanja da odreñivanje porezne obaveze nije ispravno. Procedure podnošenja poreznih prijava u ime poreznog obveznika od Porezne uprave utvrdit će se podzakonskim aktima.

 

Član 22.

Porezni obveznik može izmijeniti prethodno podnesenu poreznu prijavu.

Izmijenjena porezna prijava podnesena do dana dospijeća porezne prijave smatrat će se poreznom prijavom poreznog obveznika za taj period.

Svaki porezni obveznik koji je preplatio poreznu obavezu može podnijeti izmijenjenu prijavu kako bi potvrdio pretplatu porezne obaveze.

Porezni obveznik koji otkrije da je napravljena greška ili propust na poreznoj prijavi koju je ranije podnio ili ju je podnio neko u njegovo ime, a koja je dovela do manje prijavljene porezne obaveze, podnosi izmijenjenu poreznu prijavu u kojoj je izvršena ispravka greške ili propusta u roku od petnaest (15) dana od otkrivanja greške ili propusta.

Poreska uprava ima ovlašćenje izmijeniti poresku prijavu podnesenu od poreskog obveznika ukoliko utvrdi da poreska prijava nije ispravno podnesena ili ne sadrži tačne podatke. Izmjenu porezne prijave Porezna uprava može izvršiti u roku od 15 dana od isteka roka za podnošenje porezne prijave propisanog poreznim zakonom.

 

Član 23.

Obavijesna prijava je pisana izjava koju je lice dužno podnijeti Poreznoj upravi, a u kojoj daje informacije o finansijskim transakcijama izmeñu tog lica i poreznog obveznika ili poreznih obveznika ili druge takve informacije koje olakšavaju provedbu poreznih zakona.

Procedure za podnošenje obavijesnih prijava propisuju se podzakonskim aktima.

 

Član 24.

Prijava za porez po odbitku je izvještaj koji pravno lice, druga organizacija ili fizičko lice – poduzetnik podnosi Poreznoj upravi, a u kojem su sadržane informacije o porezima koji se moraju obustaviti ili naplatiti od drugog lica i platiti na odgovarajuće račune. Pravno lice, druga organizacija ili fizičko lice – poduzetnik takoñer dostavlja kopiju prijave za porez po odbitku licu od čijih se prihoda porezi odbijaju ili naplaćuju.

Uvjeti za podnošenje prijava za porez po odbitku i dostavljanje kopija utvrñuju se poreznim zakonima i podzakonskim aktima.

 

Član 25.

Na zahtjev poreznog obveznika, direktor ima ovlaštenje da odobri produženje roka za podnošenje potrebne porezne prijave ili izvještaja za bilo koju vrstu poreza, ali najduže za šezdeset (60) dana. Direktor može ovo ovlaštenje prenijeti na drugog radnika Porezne uprave.

Produženje roka za podnošenje porezne prijave ili izvještaja može se odobriti jedino kada porezni obveznik navede valjan razlog: bolest, odsustvo iz zemlje ili drugi razuman razlog.

Odobrenje produženja roka u skladu sa ovim članom ne utiče na dan dospijeća plaćanja porezne obveze utvrñenog poreznim zakonom.

 

Član 26.

Obrada porezne prijave se vrši na mjestu koje odredi direktor, a na način propisan podzakonskim aktima.

 

 

VIII   – POREZNE OBAVEZE

 

Član 27.

Poreska obaveza je obaveza poreskog obveznika da plati porez, doprinose, takse i novčane kazne, uključujući i pripadajuće kamate, u skladu sa poreskim zakonima i zakonima kojima se ureñuju pitanja doprinosa i odnosnih taksi i novčanih kazni.

Porezna obaveza se obračunava u skladu sa procedurama utvrñenim poreznim zakonima.

Porezna obaveza se smatra dospjelom na dan utvrñen poreznim zakonima. Poreznu obavezu može naplatiti Porezna uprava koristeći mjere iz Poglavlja XI.

ovog zakona, nakon razreza odreñenog poreza, kazni ili kamata u skladu sa procedurama iz Poglavlja X. ovog zakona.

Uvjeti za plaćanje porezne obaveze mogu se promijeniti jedino pod uvjetima utvrñenim u ovom zakonu.

Izmirenjem porezne obaveze u skladu sa Poglavljem IX. ovog zakona lice se oslobaña odgovornosti za tu poreznu obavezu.

 

Član 28.

Porezna obaveza poreznog obveznika koju je, u skladu sa poreznim zakonima, dužno obustaviti i naplatiti pravno lice, druga organizacija ili fizičko lice – poduzetnik, bit će porezna obaveza tog pravnog lica, druge organizacije ili fizičkog lica – poduzetnika, a ne poreznog obveznika, od momenta kada je pravno lice, druga organizacija ili fizičko lice – poduzetnik bilo dužno obustaviti i naplatiti tu poreznu obavezu od poreznog obveznika. OOPP koja od poreznog obveznika primi nalog za prijenos sredstava u svrhu plaćanja porezne obaveze, odgovorna je za poreznu obavezu u trenutku prijema tog naloga, a porezni obveznik je osloboñen odgovornosti za poreznu obavezu od tog momenta, pod uvjetom da postoje dovoljna sredstva na računu poreznog obveznika, a OOPP je ovlaštena da prenese sredstva na odgovarajući budžet ili račun u skladu sa zakonima Federacije.

 

Član 29.

Fizičko lice je odgovorno za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice, ili druga organizacija ne obustavi pravilno ili ne naplati, odnosno ne izvrši uplatu na odgovarajući račun:

  • ako je to fizičko lice direktor pravnog lica ili organizacije, ili
  • ako je to fizičko lice ovlašteno da raspolaže sredstvima ili odobrava trošenje sredstava pravnog lica ili organizacije.

Porezna obaveza pravnog lica ili organizacije za koju su fizičko lice ili fizička lica odgovorna u skladu sa ovim članom bit će solidarna odgovornost pravnog lica ili organizacije i fizičkog lica ili fizičkih lica dok se porezna obaveza ne naplati u punom iznosu od bilo kojeg solidarno odgovornog lica. Porez, kazna i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta.

 

Član 30.

Fizičko lice iz člana 29. ovog zakona takoñer odgovorno za druge poreze pravnog lica ili organizacije:

  • ako je to fizičko lice primilo nalog za plaćanje kojim se dokumentuje činjenica da pravno lice ili organizacija nije izvršila uplatu porezne obaveze i
  • ako je to fizičko lice nakon toga odobrilo trošenje sredstava ili usmjerila sredstva u neke druge svrhe, a ne u svrhe izmirivanja porezne obaveze.

Porezna obaveza fizičkog lica, prema ovom stavu neće prelaziti iznos sredstava koje je, nakon prijema naloga, to fizičko lice potrošilo u druge svrhe, a ne u svrhe izmirivanja porezne obaveze.

Stav 2. člana 29. ovog zakona primjenjuje se i na ovaj član.

 

Član 31.

Lice koje kupi ili primi na poklon imovinu (primalac) drugog lica (prenositelja) odgovorno je za porezne obaveze prenositelja, ako je znalo ili imalo razlog da zna da je prenositelj ovu imovinu prenio na primaoca u cilju izbjegavanja plaćanja porezne obaveze.

Postupak dokazivanja da je odgovornost na primaocu iz stava 1. ovog člana propisuje se podzakonskim aktima.

 

Član 32.

Poreznu obavezu pravnog lica ili organizacije u postupku likvidacije izmiruje likvidaciona komisija pravnog lica ili organizacije iz novčanih sredstava pravnog lica ili organizacije uključujući prihode od prodaje njene imovine.

Pravno lice ili organizacija u koju je uključena posebna organizaciona jedinica, koja je u postupku likvidacije, izmirit će poreznu obavezu te posebne organizacione jedinice pravnog lica ili organizacije.

Ako je pravno lice, druga organizacija ili posebna organizaciona jedinica predmetom likvidacije, a ne postoje dovoljna sredstva niti imovina za izmirenje porezne obaveze, neplaćena porezna obaveza može postati odgovornost fizičkih lica u skladu sa čl. 29. i 30.

ovog zakona.

 

Član 33.

Poreznu obavezu koja se odnosi na investicioni fond u postupku likvidacije, izmiruje upravljačko preduzeće iz novčanih sredstava investicionog fonda uključujući prihode od prodaje njegove imovine.

 

Član 34.

U slučaju bilo kojeg oblika reorganizacije pravnog lica ili organizacije (spajanje, pridruživanje, dijeljenje, odvajanje, itd.), poreznu obavezu pravnog lica ili organizacije koja je bila predmet reorganizacije izmiruje njein nasljednik (nasljednici).

Odgovornost za plaćanje kazni za kršenje poreznih zakona koje se desilo prije reorganizacije pravnog lica ili organizacije prelazi na nasljednika (nasljednike) pravnog lica ili organizacije koja je bila predmet reorganizacije.

 

Član 35.

Porezna obaveza preminulog fizičkog lica, izmiruje se iz imovine preminulog lica prije raspodjele imovine na nasljednike preminulog fizičkog lica. U slučaju da je imovina prenijeta na nasljednike, a da prije toga porezna obaveza preminulog lica nije plaćena i kada je na neplaćene poreze nastala hipoteka, tada će se hipoteka odnositi na prenesenu imovinu do iznosa porezne obaveze.

Poreznu obavezu fizičkog lica koja je proglašena nestalom iz nepoznatih razloga izmiruje lice ovlašteno kao skrbnik ili staratelj nestalog fizičkog lica iz imovine nestalog fizičkog lica.

Poreznu obavezu fizičkog lica koju sud ili drugi organ uprave proglasi pravno nesposobnim izmiruje lice ovlašteno kao skrbnik ili staratelj lica bez pravne sposobnosti iz njegove imovine.

Ako se prodajom imovine poreznog obveznika, u slučajevima iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, ne može u potpunosti izmiriti porezna obaveza poreznog obveznika, tada će se postupak naplate obustaviti u skladu sa odredbama Poglavlja XI. ovog zakona.

 

 

IX  – PLAĆANJE I IZMIRIVANJE POREZNIH OBAVEZA

 

Član 36.

Izmirenje Poreske obaveze podrazumijeva plaćanje ukupnog iznosa poreza, doprinosa, taksi i novčanih kazni, uključujući i pripadajuće kamate.

Plaćanje poreza obavlja se u iznosu i rokovima u skladu sa poreskim zakonima.

Plaćanje doprinosa obavlja se u skladu sa odredbama Zakona o doprinosima.

Plaćanje takse obavlja se u gotovu ili računom u skladu sa propisima kojima su regulisane takse.

Plaćanje novčanih kazni koje su evidentirane u registru novčanih kazni i koje se naplaćuju u postupku prinudne naplate obavlja se u skladu sa odredbama poglavlja DŽI Zakona.

Plaćanje obaveza iz st. 2. do 5. ovog člana izvršava se putem OOPP na propisane račune u zakonskom sredstvu plaćanja u Bosni i Hercegovini.

 

Član 37.

Danom plaćanja porezne obaveze smatra se dan kada je uplata porezne obaveze primljena na odgovarajući račun, osim ako se ne smatra da je plaćanje izvršeno prije tog datuma u skladu sa stavom 2. ovog člana.

Danom plaćanja porezne obaveze poreznog obveznika smatra se dan kada je OOPP od poreznog obveznika primila nalog za prijenos sredstava sa računa poreznog obveznika na odgovarajući budžetski račun, pod uvjetom da postoje dovoljna sredstva na računu poreznog obveznika, a OOPP je ovlaštena da prenese sredstva na odgovarajuće budžetske račune u skladu sa zakonima Federacije.

 

Član 38.

OOPP će izvršiti nalog nekog lica za prijenos sredstava u svrhu plaćanja poreznih obaveza sve dok postoje dovoljna sredstva na računu tog lica, a OOPP je ovlaštena izvršiti prijenos sredstava u skladu sa zakonima Federacije.

Nalog za prijenos kojim se nalaže plaćanje porezne obaveze izvršava OOPP u roku od jednog (1) radnog dana od dana prijema naloga za prijenos sredstava.

 

Član 39.

Porezni obveznik može usmjeriti da se plačanje odnosi na odreñeni porez ili odreñenu kaznu.

Naznačene uplate odreñenog poreza izvršavaju se po sljedećem redoslijedu: osnovni dug – glavnica,

  • troškovi prekršajnog postupka i prinudne naplate, kazne i

Plaćanje novčanih kazni koje se ne vežu uz neki poseban porez će se vršiti po sljedećem redoslijedu:

  • troškovi prekršajnog postupka i – iznos kazne.

Ako porezni obveznik ne naznači za koji porez ili kaznu vrši plaćanje, ili ako plaćanje vrši Porezna uprava prema čl. 50., 52. ili 54. ovog zakona, onda će se plaćanje vršiti u skladu sa stavom 2. ovog člana.

Ako je iznos uplate veći od iznosa poreza iz stava 2. od iznosa kazne iz stava 3. ili iznosa poreza, kazni i kamata iz stava 4. onda se primjenjuju procedure poreznih odbitaka i povrata iz Poglavlja XIV ovog zakona.

 

 

X  – RAZREZ POREZNE OBAVEZE

 

Član 40.

Razrez porezne obaveze je unos iznosa porezne obaveze poreznog obveznika u evidenciju Porezne uprave.

Razrez ili ponovni razrez porezne obaveze Porezna uprava izvršava pod sljedećim uvjetima:

  • po prijemu porezne prijave ili izmijenjene porezne prijave koju je pripremio porezni obveznik i u kojoj je obračunao porezu obavezu;
  • po usklañivanju iznosa porezne obaveze prijavljene u poreznoj prijavi bilo da je rezultat kontrole poreznog obveznika donesen ili ne; ili
  • po obračunu poreza koji je izvršila Porezna uprava ili po podnošenju porezne prijave koju je Porezna uprava pripremila u ime poreznog obveznika i u kojoj je Porezna uprava obračunala poreznu obavezu.

Razrez se poništava ili mijenja samo ako rukovodilac nadležnog poreskog ureda odredi da se razrez poništava ili mijenja ili prema presudi nadležnog suda. Ova pravila se neće primijeniti ako se razrez mijenja zbog izmjene Poreske prijave od poreskog obveznika.

 

Član 41.

Nalog za plaćanje je akt kojim Porezna uprava nalaže poreznom obvezniku da treba platiti poreznu obavezu.

Nalog za plaćanje donosi Porezna uprava kada utvrdi da porezni obveznik nije pravilno obračunao, prijavio ili platio poreznu obavezu.

Pri utvrñivanju iznosa porezne obaveze, Porezna uprava uzima u obzir i sve porezne odbitke iz Poglavlja XIV ovog zakona koje je porezni obveznik ranije uplatio.

Nalog za plaćanje sadrži:

  • naziv (ime) poreznog obveznika;
  • identifikacioni broj poreznog obveznika;
  • datum izdavanja naloga za plaćanje;
  • vrstu poreza, period za koji se plaća porezna obaveza, te iznos dospjelog poreza; – vrstu kazne i iznos dospjele kazne;
  • iznos dospjele kamate;
  • kratak opis osnove za odreñivanje iznosa iz alineja 4., 5. i 6. ovoga stava;
  • porezne odbitke koje je porezni obveznik ranije uplatio;
  • ukupnu poreznu obavezu i datum do kojega se zahtijeva plaćanje;
  • način na koji se treba izvršiti uplata;
  • adresu poreznog ureda koji je izdao nalog za plaćanje.

Ako dva ili više poreznih obveznika solidarno odgovaraju za poreznu obavezu, onda se nalog za plaćanje porezne obaveze izdaje bilo kojem ili svim takvim poreznim obveznicima.

Ako je razrez izmijenjen, porezna uprava će pripremiti i uručiti nalog za plaćanje u skladu sa procedurama ovog člana.

Nadležni porezni ured je ovlašten da priprema i uručuje nalog za plaćanje iz ovog člana za bilo koju poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava po članu 40. stav 2. ovog zakona.

 

Član 42.

Poreznu obavezu iz naloga za plaćanje treba platiti u roku od deset (10) dana nakon dana uručenja naloga, izuzev u slučajevima iz stava 2. ovog člana.

Ako rukovodilac nadležnog poreznog ureda ocijeni da postoji opasnost od neplaćanja porezne obaveze onda je porezni obveznik dužan platiti poreznu obavezu prije isteka roka od deset (10) dana na način koji utvrdi rukovodilac nadležnog poreznog ureda.

Ako porezni obveznik smatra da porezna obaveza navedena u nalogu za plaćanje nije tačna, porezni obveznik ili njegov zastupnik će odmah kontaktirati porezni ured koji je izdao nalog i dati puno objašnjenje sa dokazom o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze. Ovakve informacije će nadležni porezni ured razmatrati i ako se utvrdi da je porezni obveznik u pravu, porezna obaveza se otklanja. Ako se utvrdi da informacije koje je dostavio porezni obveznik ne mijenjaju iznos porezne obaveze iz naloga za plaćanje, tada porezna obaveza mora biti plaćena u iznosu i roku navedenom u nalogu.

 

 

XI  – PROCEDURE PRINUDNE NAPLATE

 

Član 43.

Postupci prinudne naplate se definiraju kao mjere koje se poduzimaju da bi se osiguralo izmirenje porezne obaveze. Procedure i uvjeti za njihovu primjenu propisat će se podzakonskim aktima.

Postupci prinudne naplate se mogu primjenjivati samo na onu poreznu obavezu za koju je uručen nalog za plaćanje od Porezne uprave u skladu sa članom 41. ovog zakona, a ta porezna obaveza nije izmirena na vrijeme.

Nakon što poreskom obvezniku bude uručen nalog za plaćanje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka (12) Zakona, i ako poreska obaveza ostane neplaćena, rukovodilac nadležnog poreskog ureda donosi rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate, a to rješenje se dostavlja poreskom obvezniku prije preduzimanja konkretnih mjera prinudne naplate. Porezna uprava će svojim aktima odrediti informacije koje će biti uključene u rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate.

Postupci prinudne naplate se mogu primjenjivati bilo kojim redoslijedom, a dva ili više postupaka se mogu primijeniti istovremeno. Imovina fizičkih lica koja se izuzima od postupaka prinudne naplate je:

  • finansijska pomoć od bilo koje vladine organizacije u BiH,
  • lična pokretna imovina, predmeti za domaćinstvo, odjevni predmeti, namještaj, gorivo i zalihe hrane u vrijednosti do 2.500,00 KM (vrijednost procjenjuje Porezna uprava),
  • alat koji koristi majstor ili zanatlija za svoj posao, do vrijednosti od 1.000,00 KM (vrijednost odreñuje Porezna uprava),
  • plaće u iznosu do 300,00 KM mjesečno,
  • oprema za zaštitu od požara, lijekovi, medicinska oprema i medicinska pomoć. U primjeni postupka prisilne naplate, Porezna uprava može iskoristiti bilo koja ili sva prava koja su joj data po ovom zakonu.

Iznosi koji su naplaćeni, prema ovom poglavlju, a koji prelaze iznos porezne obaveze poreznog obveznika bit će predmetom poreznog odbitka ili povrata u skladu sa procedurama iz Poglavlja XIV.

 

Član 44.

Postupak prinudne naplate počinje dan nakon dana kada je rok za plaćanje porezne obaveze iz naloga za plaćanje istekao.

Ako je podnesena molba za odgoñeno plaćanje ili plaćanje u ratama, postupak prinudne naplate se može obustaviti i pokreću se postupci koji se tiču odgañanja, kako je predviñeno ovim zakonom i podzakonskim aktima.

 

Član 45.

Pokretanje postupka prinudne naplate povlači za sobom sljedeće posljedice:

  • 5% od ukupne porezne obaveze kao trošak prinudne naplate, ali ne manje od 100,00 KM;
  • kamata se obračunava prema članu 68. ovog zakona;
  • naplata iz cjelokupne imovine poreznog obveznika može početi bez drugih obavijesti ako porezna obaveza nije plaćena u roku i na način predviñen ovim zakonom.

 

Član 46.

Rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate predstavljat će pravnu osnovu za izvršenje prinudne naplate.

Rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate bit će dostavljeno poreznom obvezniku, u skladu sa članom 3. tačka (12) Zakona.

Rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate se izdaje u dva primjerka:

  • prvi primjerak se dostavlja poreznom obvezniku kako je predviñeno u stavu 3. ovog člana,
  • drugi primjerak se čuva u spisu o prinudnoj naplati, zajedno sa dokazom da je porezni obveznik primio svoj primjerak.

 

Član 47.

Postupak prinudne naplate može biti osporavan iz sljedećih razloga:

  • period u kojem je porezna obaveza naplativa je istekao;
  • porezna obaveza je poništena, izbrisana ili se o njoj nije obavijestilo na propisan način;
  • porezna obaveza je plaćena u cijelosti;
  • dozvola za odgoñeno plaćanje ili plaćanje u ratama data je u redovnom periodu.

Postoje:

  • greške u činjenicama podnesenim poreznom obvezniku koje ometaju njegovu identifikaciju porezne obaveze;
  • ne postoji obračun ili postoje greške u obračunu kamate na zakašnjelo plaćanje,

ili

  • ne postoji naznaka da je redovni rok završen.

U slučaju da rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate nije uručeno poreznom obvezniku u skladu sa članom 3. tačka (12) Zakona, postupak prinudne naplate se prekida. Time se ne sprečava Porezna uprava da kasnije ponovo pokrene postupak prinudne naplate kako bi naplatila porezne obaveze.

 

Član 48.

Ukoliko je ispunjen jedan ili više uvjeta iz stava 1. člana 47. ovog zakona, tada se postupak prinudne naplate obustavlja.

Ukoliko je rješenje o obustavi doneseno iz razloga što je istekao period u kojem je poreska obaveza naplativa (član 47., stav 1., alineja 1.), u istom rješenju će se odrediti da se poništavaju preduzete radnje u postupku naplate i da se poništava izvršeni razrez tih poreskih obaveza.

Postupak prinudne naplate obustavlja se i u slučaju osiguranja vjerodostojnih garancija od poreznog obveznika da će porezna obaveza biti plaćena naknadno, u razumnom vremenskom periodu ili u ratama.

 

Član 49.

Plaćanje se vrši prvenstveno preko OOPP-a.

Porezni obveznik može platiti poreznu obavezu Poreznoj upravi u cijelosti ili djelimično. Način plaćanja porezne obaveze Poreznoj upravi utvrdit će se podzakonskim aktom. Ako se plaćanjem ne izmiri cijela porezna obaveza, troškovi postupka prinudne naplate, kazne i kamate na osnovnu poreznu obavezu, nastavlja se vršiti postupak prinudne naplate dok se ove obaveze ne izmire u cijelosti.

https://www.advokat.attorney/

Član 50.

Ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava i roku odrenenom u nalogu za plaćanje, iznos porezne obaveze postaje predmet zakonskog založnog prava u korist Porezne uprave na imovinu i imovinska prava poreznog obveznika osim imovine izuzete u članu 43. stav 5. ovog zakona.

Porezna uprava po službenoj dužnosti pribavit će podatke o imovini dužnika na koju se može uspostaviti založno pravo, odnosno hipoteka dostavljanjem zahtjeva za dostavu podataka nadležnom općinskom sudu i drugim organima i institucijama koje vode registre o imovini dužnika.

Porezna uprava obvezniku iz stava 1. ovog člana dostaviti će pisanu obavijest o visini i osnovu njegovog dugovanja zbog kojeg se pokreće postupak upisa zakonskog založnog prava u kojoj će se naznačiti imovina na kojoj se zasniva hipoteka.

Istovremeno sa obavještenjem dužnika Porezna uprava pokrenut će postupak upisa zakonske hipoteke kod nadležnog zemljišno-knjižnog ureda, odnosno postupak registracije zakonskog založnog prava na pokretnim stvarima i imovinskim pravima u odgovarajućim javnim registrima.

Zakonska hipoteka nastaje upisom u zemljišnu knjigu, a prestaje njenim brisanjem. Zakonsko založno pravo na pokretnim stvarima i imovinskim pravima nastaju i prestaju u skladu sa posebnim propisima koji urenuju pojedina prava. Poreznom obvezniku čija je sva imovina i imovinska prava ili njihov dio postao predmet zakonske hipoteke zbog poreznog duga koji radi izmirenja tog duga hoće da proda svoju cjelokupnu imovinu i imovinska prava ili njihov dio, Porezna uprava će dozvoliti njihovu prodaju ukoliko kupac te imovine i imovinskih prava izvrši uplatu cijene te imovine i imovinskih prava dogovorene izmenu poreznog obveznika – dužnika i kupca na odgovarajuće račune javnih prihoda. Cijena koju dogovore prodavac – dužnik i kupac treba biti zasnovana na procjeni vrijednosti predmetne imovine i imovinskih prava koju sačini sudski vještak odgovarajuće struke.

Nadležni porezni ured dužan je u roku od dva radna dana nakon izmirenja odgovarajuće porezne obaveze, odnosno nakon uplate sredstava ostvarenih prodajom dužnikove imovine i imovinskih prava na račune javnih prihoda, bilo da je tu uplatu izvršio samo porezni obveznik – dužnik ili kupac cijele ili dijela imovine i imovinskih prava dužnika, te u skladu sa utvrnenim procedurama – izvršiti brisanje hipoteke u istom uredu (uredima) u kojem je bila i evidentirana.

 

Član 51.

Obustavu transakcija preko računa u OOPP vrši Porezna uprava koja ograničava pravo poreznog obveznika da raspolaže sredstvima koja se nalaze ili ulaze na njegov račun. Radnje iz prethodnog stava se ne odnose na transakcije usmjerene na plaćanje porezne obaveze.

Rješenje o obustavi transakcija preko računa poreznog obveznika otvorenog u OOPP donosi rukovodilac nadležnog poreznog ureda i dostavlja ga poreznom obvezniku i svakoj instituciji u kojoj porezni obveznik ima otvorene račune.

Obustavu transakcija mora bezuvjetno izvršiti OOPP po uručenju rješenja.

Porezna uprava odreñuje oblik rješenja o obustavi transakcija.

Rješenje o obustavi transakcija preko računa poreznog obveznika važi od dana uručenja rješenja do dana izmirenja obaveza, poništenja razrezane porezne obaveze ili do dana kada rješenje poništi rukovodilac nadležnog poreznog ureda.

Porezna uprava obavještava OOPP i poreznog obveznika o prestanku važenja rješenja u roku od dva (2) radna dana nakon dana kada je rješenje postalo nevažeće.

OOPP koja obustavi transakcije preko računa poreznog obveznika, u skladu sa ovim članom, oslobaña se svake obaveze ili odgovornosti u vezi sa obustavom transakcija u odnosu na poreznog obveznika čiji je račun predmet obustave.

 

Član 52.

Naplata porezne obaveze iz novčanih sredstava poreznog obveznika se definira kao prijenos sredstava sa računa poreznog obveznika otvorenog u OOPP i prijenos tih sredstava na odgovarajuće račune prema rješenju o naplati porezne obaveze iz novčanih sredstava.

Rješenje o naplati porezne obaveze iz novčanih sredstava donosi rukovodilac nadležnog poreznog ureda. Porezna uprava uručuje rješenje OOPP u kojoj porezni obveznik ima račune, te jednu kopiju uručuje poreznom obvezniku.

U vrijeme uručivanje rješenja, OOPP obustavlja transakcije preko računa na način opisan u članu 51. sve do poništenja rješenja o napati obaveze iz novčanih sredstava. Osim ako je drugačije propisano stavom 4., rješenje o naplati porezne obaveze iz novčanih sredstava izvršava OOPP u roku od tri (3) radna dana od dana uručenja rješenja. U slučaju nepostojanja ili nedostatka novčanih sredstava na računu poreznog obveznika na dan uručenja rješenja, rješenje se izvršava kada novčana sredstva pristignu na račun u roku od jednog (1) radnog dana nakon priliva tih novčanih sredstava.

Rješenje o naplati porezne obaveze iz novčanih sredstava je važeće od dana uručenja istog OOPP sve do izmirenja porezne obaveze poreznog obveznika, poništenja razreza porezne obaveze ili poništenja rješenja od nadležnog poreznog ureda. Porezni ured će obavjestiti OOPP i poreznog obveznika u roku od dva (2) radna dana nakon što rješenje postane nevažeće.

Prijenos sredstava se vrši sa bilo kojih deviznih računa poreznog obveznika u iznosu jednakom iznosu u konvertibilnim markama koji se plaća po kursnoj listi utvrñenoj od Centralne banke za odgovarajuću stranu valutu.

OOPP koja prenese sredstva u skladu sa rješenjem o naplati porezne obaveze iz novčanih sredstava u skladu sa ovim člankom osloboñena je bilo koje obaveze ili odgovornosti u vezi sa tim prijenosom prema poreznom obvezniku čiji su računi predmetom ovog rješenja.

Oblik i sadržaj rješenja utvrdit će se podzakonskim aktom.

 

Član 53.

Naplatu porezne obaveze iz vrijednosnih papira poreznog obveznika vrši Porezna uprava putem banaka ili preduzeća koja su specijalizirana za upravljanje vrijednosnim papirima. Rješenje o naplati porezne obaveze iz vrijednosnih papira poreznog obveznika donosi rukovodilac nadležnog poreznog ureda i dostavlja ga banci ili preduzeću u kojem se ti vrijednosni papiri čuvaju, kao i poreznom obvezniku.

Rješenje o naplati porezne obaveze iz vrijednosnih papira sadrži ime (naziv) poreznog obveznika, njegov identifikacioni broj, iznos poreznog duga, podatke o vrijednosnim papirima kojima raspolaže Porezna uprava i zabranu trgovanja istim, vrstu poreza, iznos kamate, kazne i troškove naplate.

Banka, odnosno preduzeće iz stava 2., istog dana dostavlja Poreznoj upravi podatke o vrijednosnim papirima, uključujući i procjenu njihove vrijednosti.

Ako u roku od tri (3) radna dana od dana dostavljanja rješenja iz stava 2. ovog člana porezni obveznik ne ispuni svoju poreznu obavezu, rukovodilac koji je donio rješenje donosi nalog o naplati porezne obaveze iz vrijednosnih papira i dostavlja ga banci, odnosno preduzeću iz stava 2. ovog člana, a kopije tog naloga dostavlja poreznom obvezniku. Porezna uprava propisuje oblik naloga.

Na osnovu naloga, banka, odnosno preduzeće, obavezni su izvršiti prodaju vrijednosnih papira pod najboljim uvjetima putem zvaničnog tržišta, te od iznosa dobivenog prodajom vrijednosnih papira odbiti proviziju i troškove prodaje.

 

Član 54.

Naplata porezne obaveze iz imovine poreznog obveznika (pljenidba) može se izvršiti u bilo koje vrijeme po isteku deset (10) radnih dana od uručenja rješenja o naplati porezne obaveze iz imovine poreznog obveznika. U slučaju sumnje da bi porezni obveznik mogao napustiti teritoriju Federacije zajedno sa svojom imovinom ili otuñiti imovinu, rukovodilac nadležnog poreznog ureda može odobriti da se naplata porezne obaveze iz imovine izvrši i ranije.

Naplata porezne obaveze iz imovine poreznog obveznika izvršava se pljenidbom i prodajom imovine, pljenidbom sredstava za plaće, potraživanjima ili bilo kojim drugim finansijskim potraživanjima.

Imovina poreznog obveznika koja se može zaplijeniti i prodati prema ovom članu, uključuje svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, bilo da je fizički u posjedu poreznog obveznika ili nekog drugog lica u vrijeme pljenidbe, osim za imovinu iz stava 4. član 43. ovog zakona. Imovina poreznog obveznika uključuje i novčana sredstva i dugove trećih lica prema poreznom obvezniku.

Rješenje o naplati porezne obaveze iz imovine poreznog obveznika donosi rukovodilac nadležnog poreznog ureda. Oblik i sadržaj rješenja propisat će Porezna uprava. Opis imovine koja se plijeni može biti uključen u rješenje za vrijeme pljenidbe. Ovlašteni porezni radnik će uručiti rješenje poreznom obvezniku čija se imovina plijeni i drugom licu ako to drugo lice posjeduje imovinu poreznog obveznika ili na neki drugi način ima dugove prema poreznom obvezniku. Za vrijeme pljenidbe imovine, radnici koji vrše pljenidbu pokazat će dokumente kojima se dokazuju njihova ovlaštenja, te nalog kojim se ovlašćuje ova pljenidba. Pljenidba pokretne ili nepokretne imovine će se vršiti u prisustvu svjedoka. Poreznom obvezniku se dozvoljava da bude prisutan za vrijeme pljenidbe u skladu sa podzakonskim aktima. Ako lice koje posjeduje imovinu odbije da je preda, porezni organ može tražiti pomoć radnika Porezne uprave specijalno obučenih za provedbu zakona ili pomoć organa unutarnjih poslova u provedbi ove pljenidbe.

Bilo koje drugo lice koje posjeduje imovinu koja je predmetom pljenidbe prema ovom članu ili koje je po nekom drugom osnovu dužno poreznom obvezniku, na zahtjev radnika Porezne uprave, predat će imovinu ili platiti obavezu djelatnicima. Predaja imovine ili plaćanje druge obaveze uključuje oslobañanje obaveze tog lica prema poreznom obvezniku čija je imovina predmetom pljenidbe prema ovom članu. Svako lice koje posjeduje imovinu ili je na drugi način dužno poreznom obvezniku, a koje Poreznoj upravi preda tu imovinu, oslobodit će se bilo kakve obaveze ili odgovornosti, u vezi sa predajom, prema poreznom obvezniku čija imovina je predmetom pljenidbe.

Pljenidba plaća ili drugih obaveza naplativih poreznom obvezniku čija je imovina predmetom pljenidbe, trajat će neprekidno od prvog dana postupka pljenidbe, pa sve dok se ne izmiri porezna obaveza, poništi razrez ili do vremena navedenog u sporazumu iz člana 57. ovog zakona.

Za vrijeme pljenidbe, porezni radnici koji izvršavaju rješenje napravit će zapisnik u kojemu će biti spisak zaplijenjene imovine i dati jedan primjerak poreznom obvezniku i, ako se može primijeniti, dati jedan primjerak licu od kojeg je zaplijenjena imovina. Sva imovina koja je po ovom članu zaplijenjena, locirat će se na sigurnom mjestu na način propisan podzakonskim aktima i postati odgovornost Porezne uprave. Ako se zaplijeni gotovina, onda će Porezna uprava deponirati tu gotovinu na odgovarajući budžetski račun najkasnije jedan (1) radni dan nakon pljenidbe.

Ako se zaplijeni druga imovina, a ne gotovina ili prava, porezni organ koji vodi pljenidbu, na imovinu će staviti napomenu da je imovina zaplijenjena zbog neplaćanja poreznih obaveza. U roku od petnaest (15) dana, imovina će se objaviti za prodaju u lokalnim novinama i stavljanjem oglasa o prodaji na prostorijama poreznog organa na lokaciji imovine i na najbližem uredu pošte; primjerci takvog oglasa će se uručiti poreznom obvezniku i svim drugim licima koja imaju interes na tu imovinu.

Prodaja zaplijenjene imovine će se izvršiti aukcijom, javnim oglašavanjem ili direktnom prodajom u slučajevima i pod uvjetima utvrñenim podzakonskim aktima o postupcima prisilne naplate.

Kada je imovina prodata, Porezna uprava će izdati uvjerenje o prodaji kupcu imovine kojim se na kupca prebacuju sva zakonska prava poreznog obveznika na tu imovinu. Radnicima poreznih organa i njihovim najbližim srodnicima (otac, majka, brat, sestra, supružnik i djeca) zabranjeno je kupovati, direktno ili indirektno, imovinu zaplijenjenu prema ovom članu pod kaznom za krivičnu odgovornost.

Svaki porezni obveznik čija je imovina, osim gotovine, zaplijenjena prema ovom članu, imat će pravo izmiriti troškove postupka prinudne naplate, kamate i poresku obavezu prije prodaje imovine. Nakon ovog izmirenja, Porezna uprava će vratiti poreznom obvezniku ovu imovinu u roku od pet (5) radnih dana.

U slučaju gdje je zaplijenjena roba potrošna, tj. kvarljiva i kada direktor odredi da postoje neke druge hitne okolnosti koje opravdavaju hitnu prodaju, prodaja se može izvršiti i prije isteka roka od deset (10) dana iz stava 8. ovog člana. Prihod od prodaje imovine poreznog obveznika se najprije koristi za plaćanje troškova pljenidbe, a zatim za plaćanje porezne obaveze, kazne i kamate poreznog obveznika u skladu sa članom 39. ovog zakona. Iznos prihoda od prodaje koji se primjenjuje za plaćanje porezne obaveze deponirat će se na odgovarajući budžetski račun najkasnije jedan (1) radni dan nakon prodaje.

U slučajevima kada porezna obaveza, kamate i troškovi prinudne naplate nisu izmireni za vrijeme postupka prisilne naplate, a sva imovina nije prodata, počinje postupak davanja te imovine Federaciji u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktima.

U slučaju kada se po provedenom postupku prinudne naplate zaplijenjena imovina ne može vratiti poreznom obvezniku jer ga nema na prijavljenoj adresi a nova adresa obveznika je nepoznata, nadležni kantonalni ured Porezne uprave donijet će rješenje ustupanju imovine socijalnim ustanovama po prethodno pribavljenom mišljenju Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, uz saglasnost Federalnog ministarstva finansija.

 

Član 55.

U slučajevima propisanim ovim zakonom ili podzakonskim aktima kada prodaja imovine nije moguća, a kada su troškovi čuvanja zaplijenjene imovine veći od vrijednosti iste, tada Porezna uprava tu imovinu daje Federaciji Bosne i Hercegovine.

Način i postupak davanja i preuzimanja zaplijenjene imovine iz stava 1. ovog člana propisaće Vlada Federacije podzakonskim akotm u roku od šezdeset (60) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Porezna obaveza poreznog obveznika umanjuje se za iznos procjenjene imovine date Federaciji Bosne i Hercegovine iz stava 1. ovog člana.

 

Član 56.

Treća strana svoje potraživanje prema zaplijenjenoj imovini može podnijeti Poreznoj upravi od trenutka pljenidbe do prodaje zaplijenjene imovine.

Uz potraživanje, treća strana je obavezna priložiti dokumente kojima dokazuje svoja potraživanja.

Porezna uprava po saznanju o potraživanjima treće strane preduzima mjere propisane podzakonskim aktima putem kojih će osigurati naplatu duga.

Prodaja zaplijenjene imovine na koju se potraživanje odnosi odlaže se do završetka postupka potraživanja treće strane.

Potraživanje koje treća strana podnese nakon prodaje zaplijenjene imovine, odnosno ustupanja imovine Federaciji Bosne i Hercegovine, rješava se prema odredbama grañanskog prava.

 

Član 57.

Direktor može da produži rok za izmirenje porezne obaveze u postupku prinudne naplate samo pod sljedećim uvjetima:

  • ako porezni obveznik nema dovoljno sredstava da odmah u cijelosti izmiri poreznu obavezu i
  • ako porezni obveznik nije u mogućnosti da posudi sredstva da bi odmah izmirio poreznu obavezu u cijelosti.

Ovlast za davanje takvih produženja može se prenijeti na druge porezne radnike.

Ukoliko ovlašteni djelatnik Porezne uprave utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz stava 1. ovog člana i porezni obveznik predoči relevantne finansijske informacije, i u nekim slučajevima i garancije za plaćanje, tada se izmeñu Porezne uprave i poreznog obveznika zaključuje pisani sporazum o izmirenju porezne obaveze odgoñenim plaćanjem ili plaćanjem u ratama. Porezna obaveza za koju se produžava rok izmirenja po ovom članu povlači kamate u skladu sa Poglavljem XIII. ovog zakona.

Takvi sporazumi će zahtijevati da se svi porezi koji nastanu za vrijeme produženja roka plate u potpunosti i na vrijeme. Neplaćanje svih tekućih poreznih obaveza dovodi do poništenja sporazuma.

Ovaj član će se detaljnije regulirati podzakonskim aktima.

 

Član 58.

Kada se u postupku prinudne naplate zaključi da su glavni porezni obveznici i lica sa solidarnom i pojedinačnom odgovornošću nelikvidne, organ za naplatu će konstatovati nelikvidnost. Uvjeti za proglašenje nelikvidnosti smatraju se ispunjenim kada porezni obveznik nema imovinu koja bi mogla podlijegati pljenidbi. Nelikvidnost se proglašava i u slučajevima kada je zaplijenjena imovina poreznog obveznika ustupljena Federaciji kako je predviñeno ovim zakonom.

Po konstatovanju nelikvidnosti, Porezna uprava ispituje da li postoje fizička lica ili pravna lica sa sekundarnom odgovornošću. U slučaju nepostojanja sekundarno odgovornih lica ili ako se utvrdi njihova nelikvidnost. Porezna uprava konstatuje da je obaveza nenaplativa, a porezni obveznik nelikvidan.

Rukovodilac Kantonalnog ureda proglašava poreznu obavezu nelikvidnom.

Federalno ministarstvo finansija može izdati opći propis o pojednostavljenom postupku za sticanje dovoljne osnove za proglašenje nelikvidnosti poreznog obveznika koji duguje manje od 5.000,00 KM.

 

Član 59.

Kada je konstatovano da je porezni obveznik nelikvidan, porezna obaveza se smatra nenaplativom za dato vrijeme i briše se iz evidencije naplativih poreznih obaveza.

Konstatovanje nelikvidnosti jednog poreznog obveznika ne sprečava Poreznu upravu da poduzme odgovarajuće prinudne mjere protiv drugih odgovornih fizičkih i pravnih lica sve dok period za naplatu porezne obaveze, prema ovome zakonu, ne istekne.

Porezna uprava obavještava nadležni gradski ili općinski organ o tome da je konstatovano da je fizičko lice nelikvidno. Ako Porezna uprava konstatuje da je pravno lice nelikvidno, obavještava se sudski registar u kojem je pravno lice registrirano.

Obavijest se upisuje u sudske registre. Sudski registri informiraju Poreznu upravu o svakom zahtjevu za registriranje ili izmjenu registracije poreznog obveznika za kojeg je Porezna uprava utvrdila da je nelikvidan.

 

Član 60.

Rezultat utvrñivanja nelikvidnosti poreznog obveznika jeste da se sve porezne obaveze sa kasnijim rokom dospjelosti smatraju nenaplativim za to vrijeme, zajedno sa poreznim obavezama koje su dovele do utvrñivanja nelikvidnosti.

 

Član 61.

Porezna uprava nadzire moguću spontanu likvidnost poreznih obveznika za koje je utvrñeno da su nelikvidni. U slučaju da porezni obveznici ponovno postanu likvidni, a period za naplatu porezne obaveze nije istekao. Porezna uprava opoziva prethodno utvrñenu nelikvidnost. Neposredna posljedica opoziva nelikvidnosti jeste ponovno pokretanje postupka prisilne naplate.

 

Član 62.

Podzakonskim aktima će se postaviti kriteriji za odreñivanje da li dalja nastojanja naplate porezne obaveze imaju smisla onda kada je vjerojatnoća uspješne naplate minimalna ili u slučaju kada nije moguće locirati poreznog obveznika i kada nema imovine.

Kada se, u skladu sa odredbama podzakonskih akata, utvrdi da bi dalja nastojanja da se naplati porezna obaveza bila ekonomski neizvodljiva ili bi dovela do siromaštva poreznog obveznika, porezna obaveza se može proglasiti trenutno nenaplativom.

Porezna obaveza koja je utvrñena kao trenutno nenaplativa će i dalje biti porezna obaveza koja se duguje, a kamate i kazne će se na nju i dalje obračunavati.

Ako i kada se utvrdi da se financijska situacija poreznog obveznika promijenila ili ako se utvrdi da je moguće locirati poreznog obveznika ili pronaći imovinu, ponovno će se započeti proces naplate.

 

Član 63.

Kada je postupak prinudne naplate okončan, sljedeći podatci se unose u spis za prisilnu naplatu:

  • rezultati postupka koji se tiču prinudne naplate poreznih obaveza i – da je postupak prisilne naplate okončan.

Iznos koji je naplaćen koristi se prvo za izmirenje troškova postupka prinudne naplate, a potom za izmirenje osnovnog duga – glavnice, kazne i kamate na osnovni dug. Za dio porezne obaveze koji nije plaćen primjenjuje se postupak proglašenja porezne obaveze nenaplativom.

Kada se po istom spisu vodi prinudna naplata više poreznih obaveza, naplaćeni iznos se koristi za izmirenje poreznih obaveza prema sljedećem redoslijedu: 

  • troškovi postupka prinudne naplate,
  • porezna obaveza i pripadajuće obračunate kamate prema redoslijedu starosti utvrñenom na osnovu datuma isteka redovnog roka za plaćanje, kamata na osnovnu poreznu obavezu.

Potvrde o plaćanju poreznih obaveza koje su naplaćene dostavljaju se poreznom obvezniku.

 

 

XII  – INSPEKCIJSKI NADZOR

 

Član 64.

Inspekcijski nadzor je ispitivanje i utvrñivanje tačne porezne obaveze poreznog obveznika od inspektora ili zaposlenika Porezne uprave ovlaštenih za obavljanje inspekcijskog nadzora, u skladu sa zakonom.

Porezna uprava će vršiti uredsku i terensku kontrolu u skladu sa poreznim zakonima i odnosnim podzakonskim aktima. Tokom svakog inspekcijskog nadzora, Porezna uprava je dužna razjasniti sve okolnosti i činjenice bitne za obim kontrole na način koji odredi Porezna uprava, uključujući okolnosti i činjenice koje idu u korist poreznom obvezniku. Tokom svake kontrole, inspektori ili drugi ovlašteni radnici Porezne uprave mogu iskoristiti bilo koja i sva prava Porezne uprave, po ovom zakonu, uključujući:

  • pravo da pozovu ili zahtijevaju od poreznog obveznika i drugih lica da daju izjavu i predoči dokumente i druge informacije prema članu 7. stav 1., alineja 6. ovog zakona i
  • pravo da uñu u prostorije gdje se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti iz člana 7. stava 1., alineja 7. ovog zakona.

U roku od osam (8) radnih dana po završetku kontrole, ovlašteni porezni radnik će sačiniti i poreznom obvezniku dostaviti zapisnik sa nalazima činjeničnog i pravnog stanja, kao i obrazloženje kako takvi nalazi utiču na poreznu osnovicu i poreznu obavezu poreznog obveznika.

Porezni obveznik može uložiti prigovor na zapisnik sačinjen u postupku kontrole. Prigovor se podnosi inspektoru ili drugom ovlaštenom radniku Porezne uprave u roku od pet (5) radnih dana od dana prijema zapisnika.

Inspektor ili drugi ovlašteni radnik Porezne uprave će razmotriti primjedbe koje je dostavio porezni obveznik i donijeti rješenje koje se dostavlja poreznom obvezniku. Porezni obveznik ima pravo žalbe na ovo rješenje u skladu sa odredbama Poglavlja XVI, ovog zakona.

Ako su zapisnikom utvrñene nezakonitosti i/ili nepravilnosti u pogledu obračuna, evidentiranja i plaćanja javnih prihoda, inspektori i drugi ovlašteni radnici Porezne uprave će rješenjem naložiti uplatu dodatno utvrñene porezne obaveze i dati upute o otklanjanju nedostataka i nepravilnosti u budućnosti.

Osim ako drugačije ne odluči rukovodilac nadležnog poreznog ureda, ta kontrola će se vršiti tokom redovnog radnog vremena.

 

Član 65.

Uredska kontrola se vrši u uredu Porezne uprave koji je pokrenuo tu kontrolu.

Uredska kontrola se vrši na osnovu podataka iz poreznih prijava, dokumenata i izjava koje da porezni obveznik, te dokumenata i podataka o poreznom obvezniku koje je prikupila i koje posjeduje Porezna uprava.

Porezna uprava može zahtijevati da porezni obveznik bude prisutan za vrijeme uredske kontrole. U tom slučaju, Porezna uprava uručit će pisanu obavjest poreznom obvezniku najmanje tri (3) radna dana prije uredske kontrole. Ako se porezni obveznik slaže, uredska kontrola se može zakazati ranije. Oblik pisane obavijesti propisuje središnji ured Porezne uprave i uključuje: vrijeme i mjesto kontrole, opći predmet kontrole, uključujući poreze i periode koji su predmetom kontrole, te prava i obaveze poreznog obveznika u vezi sa kontrolom.

 

Član 66.

Terenska kontrola se vrši na svakoj pogodnoj lokaciji koju odredi rukovodilac poreznog ureda koji obavlja kontrolu.

Terenska kontrola se vrši na temelju podataka iz poreznih prijava, dokumenata i izjava koje da porezni obveznik, te dokumenata i podataka o poreznom obvezniku koje je prikupila i koje posjeduje Porezna uprava.

Porezni obveznik ili njegov zastupnik dužan je prisustvovati terenskoj kontroli. Porezna uprava može poreznog obveznika obavijestiti o vremenu i mjestu terenske kontrole. Ukoliko Porezna uprava obavještava poreznog obveznika o terenskoj kontroli, to čini putem obavijesti, usmene ili pisane. Oblik pisane obavijesti propisuje Središnji ured Porezne uprave. Pisana obavijest uključuje vrijeme i mjesto kontrole, opći predmet kontrole, te prava i obaveze poreznog obveznika u vezi sa kontrolom.

Terenska kontrola neće trajati duže od devedeset (90) radnih dana, osim ako se ne produži odlukom rukovodioca nadležnog poreznog ureda.

Porezna uprava neće vršiti više od jedne (1) terenske kontrole istog poreznog obveznika u vezi sa odreñenom poreznom obavezom za odreñeni period osim ako postoji osnov za obnovu postupka.

Treba uložiti sve napore kako bi se poreznom obvezniku omogućilo da nastavi sa poslovanjem i tokom inspekcijskog nadzora.

Ako prilikom kontrole zaposlenik Poreske uprave otkrije da poreski obveznik posluje nezakonito, tada će ovo predstavljati osnov za privremeno obustavljanje poslovnih aktivnosti poreskog obveznika pečaćenjem njegovih poslovnih prostorija. Nezakonito poslovanje u smislu ovog zakona uključuje poslovanje bez dozvole, neprijavljivanje zaposlenika, poslovanje sa robom kojoj se ne zna porijeklo, neevidentiranje prometa u skladu sa poreskim zakonima i onemogućavanje ovlašćenim zaposlenicima da u skladu sa ovim zakonom izvrše inspekcijski nadzor ili neku drugu zakonom propisanu radnju.

 

Član 67.

U utvrñivanju tačne porezne obaveze poreznog obveznika za vrijeme uredske ili terenske porezne kontrole, Porezna uprava je ovlaštena koristiti indicije, kao i knjige i evidencije poreznog obveznika.

 

XIII   – KAMATA

 

Član 68.

Na iznos porezne obaveze ili kazne koja nije plaćena u propisanom roku, porezni obveznik dužan je platiti zateznu kamatu po važećoj stopi propisanoj Zakonom o stopi zatezne kamate na javne prihode, za period od dana dospijeća do dana izmirenja porezne obaveze.

 

Član 69.

Kada je Porezna uprava dužna izvršiti povrat preplaćene porezne obaveze prema članu 72. ovog zakona. Porezna uprava je dužna platiti kamate poreznom obvezniku po važećoj stopi propisanoj Zakonom o stopi zatezne kamate na javne prihode za period koji počinje trideset dana nakon što Porezna uprava primi zahtjev za povrat od poreznog obveznika do dana povrata.

Porezne uplate izvršene unaprijed, kao i porezi koji se obustavljaju ili naplaćuju smatraju se da su plaćeni prije dana dospijeća porezne obaveze za koju su plaćanja izvršena.

Preplata porezne obaveze koja se koristi za plaćanje druge porezne obaveze poreznog obveznika smatra se, u smislu ovog člana, kao vraćena na dan dospijeća one porezne obaveze za koju se koristi višak plaćenog poreza.

https://advokat-prnjavorac.com

 

XIV  – POREZNI ODBICI I POVRATI

 

Član 70.

Osim ako nije drugačije propisano poreznim zakonima, iznos uplate porezne obaveze koji prelazi iznos te porezne obaveze, u skladu sa stavom 5. člana 39. ovog zakona, će se iznos te preplate zajedno sa dospjelim kamatama prema članu 69. ovog zakona, odbiti od buduće porezne obaveze ili vratiti poreznom obvezniku u skladu sa odredbama ovog poglavlja.

Nadležni porezni ured obavještava poreznog obveznika koji je preplatio svoju poreznu obavezu o preplati u roku od dvadeset (20) radnih dana od dana otkrivanja da je preplata izvršena.

Obavijest uključuje ukupan iznos preplate, iznos preplate koji će se automatski odbiti od buduće porezne obaveze prema članu 71. ovog zakona, i iznos preplate koji se može odbiti od buduće porezne obaveze ili vratiti poreznom obvezniku u skladu sa članom 72.

ovog zakona.

 

Član 71.

Iznos preplate će se automatski odbiti do iznosa druge porezne obaveze poreznog obveznika, vodeći računa o pripadnosti prihoda.

Ako je druga porezna obaveza poreznog obveznika veća od iznosa preplate, onda će se preplata koristiti za izmirenje te porezne obaveze na način propisan u st. 2. i 3. člana 39, ovog zakona.

Iznos preplate koji je automatski odbijen, prema stavu 1. ovog člana, smatra se plaćenim na dan uplate koje je rezultirala preplatom.

 

Član 72.

Ako je ukupni iznos preplate koji se automatski odbija od druge porezne obaveze, prema članu 71. ovog zakona, veći od te porezne obaveze, porezni obveznik može birati da Porezna uprava preplatom izmiri buduće porezne obaveze ili tražiti povrat preplate.

Povrat preplate koji porezni obveznik zahtijeva prema stavu 1. isplatit će se u roku od dvadeset (20) radnih dana nakon prijama zahtjeva, osim ako nije drugačije propisano poreznim zakonima.

 

XV  – ROKOVI I ZASTARA

 

Član 73.

Osim slučajeva iz stava 2. ovog člana, razrez iz Poglavlja X ovog zakona može se izvršiti u sljedećim rokovima:

  • za porez i kaznu koja se odnosi na taj porez u roku od pet godina nakon što je poreska prijava za taj porez podnesena ili nakon isteka zakonskog roka za podnošenje Poreske prijave, računajući od dana koji je kasnije nastupio;
  • za kaznu koja se ne odnosi na odreñeni porez, u roku od pet (5) godina nakon što je porezni prekršaj za koji je vezana ova kazna počinjen; i
  • za kamatu, u roku u kojem se razrezuje porez ili kazna na koju se plaća kamata prema ovom članu.

Razrez se može izvršiti u bilo koje vrijeme:

  • za porez ili kaznu koja se odnosi na taj porez, ako je poreska prijava za taj porez lažna ili ako poreska prijava za taj porez nije podnesena; i
  • za kaznu koja se ne odnosi na odreñeni porez, ako je lice koje je počinilo porezni prekršaj namjerno prikrilo ili poduzelo bilo koju radnju da sakrije prekršaj od poreznog organa.

 

Član 74.

Kada je porezna obaveza dospjela za naplatu može se naplatiti uz primjenjivanje mjera iz Poglavlja XI ovog zakona ili u sudskom postupku samo ako su mjere naplate ili sudski postupak počeli:

  • u roku od pet (5) godina nakon što je prijava za taj porez podnesena od poreskog obveznika,
  • u roku od pet (5) godina od dana izvršnosti Poreske obaveze koju je utvrdila Poreska uprava podnošenjem prijave u ime poreskog obveznika ili rješenjem o dodatno utvrñenim poreskim obavezama, ili
  • prije isteka bilo kojeg dodatnog roka za naplatu pisano dogovorenog izmeñu poreznog organa i poreznog obveznika.

Rok za naplatu ne teče dok traje sudski postupak za naplatu porezne obaveze.

U slučaju poreznog obveznika – fizičkog lica, rok za naplatu ne teče za period tokom kojeg je to fizičko lice izvan Federacije u neprekidnom trajanju od šest (6) mjeseci. U slučaju najavljenog stečaja ili likvidacije poreznog obveznika, rok za naplatu porezne obaveze će se produžiti do donošenja odluke o stečaju ili likvidacije plus 6 mjeseci. Ako je odobreno produženje roka za izmirenje porezne obaveze poreznom obvezniku, rok za naplatu ne teče za period za koji je rok za izmirenje produžen.

 

Član 74a.

Zastarijevanje prava na razrez i prava na naplatu poreza, kamata, troškova prinudne naplate i novčanih kazni prekida se svakom službenom radnjom nadležnog poreskog organa koja je preduzeta u cilju razreza i naplate poreza.

Poslije svakog prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je isteklo prije prekida ne računa se u zakonom odreñeni rok za zastarjelost.

 

Član 75.

Zahtjev za odbijanje od buduće porezne obaveze ili povrat preplaćene porezne obaveze, prema članu 72. ovog zakona, porezni obveznik mora podnijeti u roku od tri (3) godine od dana uplate porezne obaveze.

 

 

 

 

 

 

XVI  – ŽALBE

 

Član 76.

Na rješenje Porezne uprave kojim se utvrñuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole ili na poreznu prijavu koju je Porezna uprava podnijela u ime poreznog obveznika, porezni obveznik ima pravo žalbe.

Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje u roku od osam (8) dana od dana prijema prvostepenog rješenja.

Kad prvostepeni organ nañe da je podnesena žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlašćenog lica, a pobijano rješenje nije, u skladu sa zakonom, zamijenio novim rješenjem, dužan je bez odgañanja, a najkasnije u roku od osam (8) dana od dana prijema žalbe, poslati žalbu Ministarstvu na rješavanje.

Ministarstvo, kao drugostepeni organ, rješava po žalbi u roku od trideset (30) dana od dana prijema žalbe od prvostepenog organa.

Žalba odlaže izvršenje rješenja.

 

Član 77. je brisan

 

Član 78.

Protiv rješenja drugostepenog organa, dopuštena je tužba nadležnom sudu u Federaciji. Tužba nadležnom sudu u Federaciji podnosi se u roku od trideset (30) radnih dana od dana prijema rješenja drugostepenog organa.

Podnošenje tužbe nadležnom sudu u Federaciji ne odlaže izvršenje rješenja Porezne uprave.

 

Član 79.

Pored rješenja kojim se utvrñuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole, porezni obveznik ima pravo žalbe i na sva druga rješenja Porezne uprave koja se izdaju u skladu sa odredbama ovog zakona.

Žalbe na sva rješenja kojim se ne utvrñuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole ne odlažu izvršenje rješenja, a rješavaju se i podnose po istom postupku utvrñenom u članovima 76. do člana 78. ovog zakona.

 

 

XVII  – KAZNENE ODREDBE

 

Član 80.

Porezni prekršaj je zakonom ili podzakonskim aktima utvrñena radnja lica koje je prouzrokovalo povredu poreznih propisa ili e propustilo da ih ispoštuje i za koje je predviñena odreñena kazna.

Lice koje počini porezni prekršaj podliježe odgovarajućoj kazni. Nijedno lice podliježe kazni za porezni prekršaj osim onda kada je kazna za taj prekršaj propisana poreznim zakonima ili podzakonskim aktima.

Licu se za svaki počinjeni prekršaj izriče samo jedna kazna.

Uz kaznu se može izreći i zaštitna mjera.

Strana pravna lica ili organizacije, strani državljani i lica bez državljanstva odgovaraju za porezne prekršaje pod istim uvjetima kao pravna lica, organizacije i fizička lica Federacije.

Na počinitelja prekršaja se primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Ako je poslije izvršenja prekršaja propis izmijenjen, primijenit će se propis koji je blaži za počinitelja prekršaja.

Osim ako nije drugačije propisano poreznim zakonima, kazna se izriče za svaki prekršaj koji počini neko lice.

Porezna uprava može lice osloboditi prekršajnog postupka iako je počinilo prekršaj:

  • ako je lice dobrovoljno i tačno prijavila prekršaj poreznom organu prije obavještenja o namjerama vršenja porezne kontrole, odnosno prije nego je taj prekršaj otkriven od bilo kojeg službenika ili organa Federacije i
  • ako u potpunosti surañuje prilikom utvrñivanja odgovarajuće porezne obaveze. Lice iz prethodnog stava dužno je platiti kamatu na dospjelu poreznu obavezu.

 

Član 81.

Pravno lice koje prekrši bilo koju proceduru registrovanja kod Poreske uprave prema Poglavlju VI Zakona ili koje se ne registruje na vrijeme biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorno lice u pravnom licu bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

Fizičko lice koje prekrši bilo koju proceduru registracije kod Poreske uprave prema Poglavlju VI Zakona ili koje se ne registruje na vrijeme biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM do 2.000,00 KM.

 

Član 82.

Lice koje prekrši odredbe iz člana 14. ovog zakona prilikom davanja informacija o otvaranju računa u OOPP bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu do 1.000,00 KM. Ako se informacija dostavi nakon 30 dana po isteku roka za davanje informacija ili je uopće ne dostavi, kazna će biti do 5.000,00 KM.

 

Član 83.

Lice koje se ne odazove na uredno uručen poziv koji je upućen tom licu u skladu sa članom 8. ovog zakona, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu do 1.000,00 KM.

 

Član 84.

Pravno lice koje ne podnese poresku prijavu Poreskoj upravi na način propisan ovim ili bilo kojim poreskim zakonom Federacije, biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorno lice u pravnom licu bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

Fizičko lice koje ne podnese poresku prijavu Poreskoj upravi na način propisan ovim ili bilo kojim poreskim zakonom Federacije, biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM do 3.000,00 KM.

Za svaku prijavu koju mora sačiniti Poreska uprava u ime poreskog obveznika, propisuje se novčana kazna u iznosu od 500,00 KM do 50.000,00 KM.

 

Član 85.

Lice koje u svojoj prijavi prijavi poreznu obavezu koja manja od stvarne porezne obaveze, dužno je platiti kaznu od 10% od stvarne porezne obaveze.

Lice koje u svojoj poreznoj prijavi prijavi poreznu obavezu koja je manja od 50% od stvarne porezne obaveze poreznog obveznika dužna je pored kazne iz stava 1. platiti i kaznu u iznosu od 50% od iznosa razlike stvarne i prijavljjene porezne obaveze.

 

Član 86.

Lice koje ne podnese obavijesnu prijavu Poreznoj upravi na način propisan i članom 23. ovog zakona, bit će kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM za svaki taj propust, maksimalno do 25.000,00 KM.

 

Član 87.

Lice koje ne podnese prijavu za porez po odbitku Poreznoj upravi na način propisan članom 24. ovog zakona, bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM za svaki taj propust, maksimalno do 50.000,00 KM.

 

Član 88.

Pravno lice koje se ne pridržava procedura za voñenje knjiga i evidencija koje je dužno voditi u skladu sa poreskim zakonima i koje ne dostavi Poreskoj upravi Poreske isprave u rokovima propisanim poreskim zakonima, biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorno lice u pravnom licu bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

Fizičko lice koje se ne pridržava procedura za voñenje knjiga i evidencija koje je dužno voditi u skladu sa poreskim zakonima i koje ne dostavi Poreskoj upravi Poreske isprave u rokovima propisanim poreskim zakonima, biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM do 2.000,00 KM.

 

Član 89.

OOPP koja prekrši bilo koju od procedura prilikom otvaranja računa za neko lice u skladu sa članom 19. ovog zakona, bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 50.000,00 KM za svaki takav propust.

 

Član 90.

Porezni obveznik i OOPP koji ne izvrše i ne prenesu sredstva plaćanja, u skladu sa čl. 36. i 39. ovog zakona, u roku i na način propisan ovim članovima bit će kažnjeni novčanom kaznom u iznosu i to: 

  • poreznom obvezniku za svaki dan zakašnjenja na iznos sredstava koja nisu prenesena izvršit će se obračun kamata u visini stope zatezne kamate na javne prihode;
  • OOPP novčanom kaznom od 25.000,00 KM i visini stope zatazne kamate na javne prihode na iznos sredstava koja nisu prenesena u roku od pet radnih dana, a u slučaju da u toku kalendarske godine napravi tri prekršaja iz člana 39. ovog zakona porezni organi Federacije obratit će se nadležnom organu za oduzimanje dozvole za vršenje platnog prometa.

 

Član 91.

OOPP koja prenese sredstva sa računa lica, i time ne izvrši rješenje Porezne uprave o obustavi transakcija preko računa tog lica u skladu sa članom 51. ovog zakona, bit će kažnjena novčanom kaznom u iznosu jednakom iznosu prenesenih sredstava, ali ne više od iznosa porezne obaveze tog lica.

 

Član 92.

OOPP koja ne prenese sredstva sa računa poreznog obveznika i time ne izvrši rješenje Porezne uprave o naplati porezne obaveze lica iz novčanih sredstava, tog lica u skladu sa članom 52. ovog zakona, bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu jednakom iznosu sredstava tog lica koja nisu prenijeta, ali ne više od iznosa porezne obaveze tog lica.

 

Član 93.

Lice koje a prekrši bilo koju od procedura izdavanja bilo kojeg dokumenta koji se mora izdati drugim licima u skladu sa poreznim zakonima, bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM za svaki dokument koji nije izdat ili je nepravilno izdat, do maksimalnog iznosa od 25.000,00 KM.

 

Član 94.

Lice koje ne da ili odbije da da svoj identifikacioni broj poreznog obveznika licima koja su po poreznim zakonima ovlašteni tražiti identifikacioni broj poreznog obveznika, bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM za svaki od ovih propusta ili odbijanja.

 

 

 

Član 94 a.

Pravno lice, koje u datom roku ne otkloni nedostatke koje mu je rješenjem naložio poreski inspektor, biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorno lice u pravnom licu bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

Fizičko lice, koje u datom roku ne otkloni nedostatke koje mu je rješenjem naložio poreski inspektor, biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 5.000,00 KM.

 

Član 94 b.

Pravno lice kod kojeg se utvrde nezakonitosti iz člana 66. Zakona biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorno lice u pravnom licu bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

Fizičko lice kod kojeg se utvrde nezakonitosti iz člana 66. Zakona biće kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 5. 000,00 KM.

 

 

XVIII   – PODZAKONSKI AKTI I MIŠLJENJA FEDERALNE POREZNE UPRAVE

 

Član 95.

Ministarstvo izdaje, u okvirima svojih ovlaštenja i u skladu sa zakonima Federacije, podzakonske akte za provedbu ovog ili drugih poreznih zakona.

Podzakonski akti se objavljuju u ”Službenim novinama Federacije BiH”.

Podzakonski akti Ministarstva ne mogu biti u suprotnosti sa poreznim zakonima i drugim zakonima Federacije.

 

Član 96.

Poreska uprava je dužna, na zahtjev poreskih obveznika, davati mišljenja i odgovore na pitanja u vezi sa primjenom propisa kojim se regulišu porezi, doprinosi i takse, a za čiju naplatu i kontrolu je nadležna.

Način i postupak davanja mišljenja iz prethodnog stava propisaće ministar podzakonskim aktom u roku od šezdeset (60) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

 

 

XIX  – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Član 97.

Podzakonski akti iz ovog zakona donijet će se u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

 

Član 98.

Zakon o Poreznoj upravi Federacije BiH (”Službene novine Federacije BiH”, br. 18/96 i 32/00) prestaje da važi tridesetog dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

 

Član 99.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u ”Službenim novinama Federacije BiH”, a njegova primjena počinje po isteku trideset dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

[1] Legalist.ba objavljuje ovaj tekst u dobroj vjeri, smatrajući ga u trenutku objavljivanja ispravnom prečišćenom verzijom zakonskog teksta. Ali, autori i Legalist.ba ne jamče da je objavljena verzija prečišćenog teksta propisa pravno valjana, trenutno važeća ili pravodobno dopunjena i mijenjana, stoga Legalist.ba ne odgovara za štetne posljedica koje mogu nastupiti usljed preuzimanja i korištenja ovog neslužbenog prečišćenog teksta.

[2] Tekstovi izmjena i dopuna objavljenih u „Službenim novinama Federacije BiH“, br. 28/04, 57/09, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15 su ukošeni, dok je tekst izmjena i dopuna objavljenih u „Službenim novinama Federacije BiH“, br. 40/10 zbog samog obima podvučen.

PORODIČNI ZAKON FBIH

PRODIČNI ZAKON FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Prečišćen tekst

«Službene novine Federacije BiH» broj 35/05 (20.06.2005.)

i

ZAKON o izmjenama i dopunama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine – «Službene novine Federacije BiH», broj 31/14 od 23.04.2014.

 

PRVI DIO

 

                                                                 I.         OSNOVNE ODREDBE

 

Član 1.

Ovim Zakonom uređuju se: porodica, brak i pravni odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo, pravni učinci vanbračne zajednice žene i muškarca, prava i dužnosti članova porodice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), te postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima i starateljstvom.

 

Član 2.

  • Porodica, u smislu ovog Zakona, jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.

 

  • Uređenje odnosa u porodici zasniva se na:
  1. zaštiti privatnosti porodičnog života;
  2. ravnopravnosti, međusobnom pomaganju i poštovanju članova porodice;
  3. obavezi roditelja da osiguraju zaštitu interesa i dobrobiti djeteta i njihovoj odgovornosti u podizanju, odgoju i obrazovanju djeteta;
  4. obavezi države da osigura zaštitu porodice i djeteta;
  5. pružanju starateljske zaštite djeci bez roditeljskog staranja i odraslim osobama koje nisu sposobne same starati se o sebi, svojim pravima, interesima i imovini.

lan 3.

Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

 

Član 4.

  • U porodici je zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog partnera i bilo kojeg drugog člana porodice.
  • Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se svako narušavanje fizičkog ili psihičkog integriteta u smislu člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.

 

Član 5.

  • Za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih porodičnih odnosa nadležan je centar za socijalni rad kao organ starateljstva, sud i osoba ovlašćena za posredovanje.
  • U kantonima i općinama u kojima nije osnovan centar za socijalni rad poslove iz stava 1. ovog člana i druge poslove starateljstva određene ovim Zakonom vrši općinska služba kojoj je povjereno vršenje tih poslova.
  • U slučaju da se osim povrede prava radi i o kršenju ljudskih prava i osnovnih sloboda članova porodice i posebno najboljih interesa djeteta, pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana prijavit će to Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine i zatražiti njeno učešće u postupku ukoliko se kršenje uobičajenom procedurom ne može riješiti.
  • Pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana dužna su međusobno sarađivati.

 

DRUGI DIO

  1. B R A K

                                                                               1.         Pojam braka

Član 6.

Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca.

 

  1. Uvjeti za postojanje braka

 

Član 7.

  • Brak sklapaju saglasnom izjavom žena i muškarac pred matičarom.
  • Matičar je državni službenik.
  • Bračni partneri mogu nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom.

 

 

(1)       Za postojanje braka potrebno je:

 

Član 8.

 

  1. da su budući bračni partneri različitog spola,
  2. da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje braka,
  3. da je pristanak izjavljen pred matičarom.

 

(2) Ako pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od uvjeta iz stava 1. ovog člana, ne nastaju pravni učinci braka.

Član 9.

Pravo na tužbu za utvrđivanje da li brak postoji ili ne postoji pripada svakoj osobi koja za to ima pravni interes, kao i organu starateljstva.

 

  1. Uvjeti za punovažnost braka

 

Član 10.

Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.

 

Član 11.

  • Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje.
  • Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveza koje iz njega proizlaze, te da je brak očito u njenom interesu.

 

lan 12.

  • Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo.
  • Odredba iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i na odnos nastao potpunim usvojenjem.

 

Član 13.

Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju nepotpunog usvojenja.

https://forum.ba

Član 14.

  • Brak se ne može sklopiti između: svekra i snahe, zeta i tašte, očuha i pastorke i maćehe i pastorka, bez obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo.
  • Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka srodnicima iz stava
  1. ovog člana ako utvrdi da postoje opravdani razlozi.

 

Član 15.

  • Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života.
  • Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da postoje opravdani razlozi da je ta osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka i da je brak u njenom interesu.

Član 16.

  • Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini.
  • Zabluda o osobnosti bračnog partnera postoji kad je bračni partner mislio da sklapa brak sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom.
  • Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kad se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog protiv dostojanstva osobe i morala.

 

4.Postupak sklapanja braka

 

Član 17.

  • Osobe koje namjeravaju sklopiti brak osobno podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak.
  • Uz prijavu iz stava 1. ovog člana prilažu se izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je to potrebno i druge isprave.

 

Član 18.

  • Matičar će, na osnovu izjava osoba koje žele stupiti u brak, a prema potrebi i na drugi način, provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.
  • Ako utvrdi da nije ispunjen jedan od uvjeta iz stava 1. ovog člana, matičar će usmeno saopćiti osobama koje žele sklopiti brak da ga ne mogu sklopiti i o tome sačiniti službenu zabilješku.
  • Osobe koje žele sklopiti brak mogu u roku od osam dana od dana saopćenja iz stava 2. ovog člana podnijeti zahtjev općinskoj službi nadležnoj za poslove opće uprave, koja je dužna zahtjev odmah razmotriti i donijeti rješenje.

 

Član 19.

  • Matičar u dogovoru sa budućim bračnim partnerima određuje rok za sklapanje braka, koji ne može biti kraći od 30 dana od dana prijavljivanja.
  • Izuzetno, kada za to postoje opravdani razlozi, matičar može odobriti sklapanje braka prije isteka roka iz stava 1. ovog člana.

 

Član 20.

  • Matičar će preporučiti budućim bračnim partnerima da se, do dana sklapanja braka, uzajamno obavijeste o stanju zdravlja, da posjete porodično savjetovalište i upoznaju se sa stručnim mišljenjem i uvjetima za razvoj skladnih bračnih i porodičnih odnosa, kao i da posjete ustanove u oblasti zdravstva radi upoznavanja sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice.
  • Matičar će buduće bračne partnere upoznati sa mogućnošću uređenja imovinskih odnosa iz člana 258. ovog Zakona.
  • Matičar će buduće bračne partnere upoznati sa mogućnošću sporazumijevanja o prezimenu iz člana 31. ovog Zakona i uzet će njihove izjave o prezimenu.

 

Član 21.

Ako na dan određen za sklapanje braka ne dođu jedan ili oba buduća bračna partnera, a izostanak ne opravdaju, smatrat će se da je prijava namjere za sklapanje braka povučena.

 

lan 22.

  • Sklapanje braka vrši se na svečan način u posebno određenoj općinskoj prostoriji.
  • Na zahtjev budućih bračnih partnera matičar može odobriti da se brak sklopi na drugom mjestu, ukoliko za to postoje opravdani razlozi.
  • Sklapanje braka može se odobriti izvan prostorije iz stava 1. ovog člana i ako ne postoje opravdani razlozi, u kom slučaju budući bračni partneri dužni su platiti naknadu, čiju će visinu odrediti nadležni općinski organ uprave.

 

Član 23.

Brak sklapaju bračni partneri u prisustvu matičara i dva svjedoka.

 

Član 24.

  • U naročito opravdanim slučajevima, nadležni općinski organ uprave može rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je prisutan samo jedan budući bračni partner i punomoćnik drugog.
  • U punomoći, koja mora biti ovjerena od suda ili notara, moraju biti tačno navedeni osobni podaci davaoca punomoći, punomoćnika i osobe sa kojom davalac punomoći želi sklopiti brak i datum izdavanja punomoći.
  • Punomoć iz stava 2. ovog člana važi 60 dana od dana ovjeravanja.

 

Član 25.

Svjedok pri sklapanju braka može biti svaka punoljetna osoba koja ima poslovnu sposobnost.

 

Član 26.

Sklapanje braka počinje izvještajem matičara da su prisutni budući bračni partneri i da je na osnovu njihovih izjava, izjava svjedoka i isprava utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.

 

Član 27.

  • Nakon što utvrdi da na njegov izvještaj nema prigovora, matičar će upoznati buduće bračne partnere sa njihovim pravima i dužnostima i značajem braka.
  • Matičar će poslije toga upitati pojedinačno svakog od budućih bračnih partnera da li pristaje da međusobno sklope brak.

 

Član 28.

  • Brak je sklopljen kada budući bračni partneri izjave svoj pristanak.
  • Nakon pristanka matičar objavljuje da je brak sklopljen.
  • Matičar upisuje u matičnu knjigu vjenčanih sklopljeni brak i izjave o prezimenu uzete u skladu sa stavom 3. član 20. ovog Zakona.
  • Nakon što se bračni partneri, svjedoci i matičar potpišu u matičnu knjigu vjenčanih, matičar bračnim partnerima odmah izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.

 

Član 29.

Bračni partneri koji žele nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom, dužni su mu predati izvod iz matične knjige vjenčanih.

 

 

5.Osobna prava i dužnosti bračnih partnera

 

Član 30.

  • Bračni partneri ravnopravni su u braku.
  • Bračni partneri dužni su jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati.
  • Bračni partneri sporazumno određuju mjesto stanovanja.
  • Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj, odnosno porodičnoj zajednici.

 

Član 31.

Budući bračni partneri mogu se sporazumjeti da će nakon sklapanja braka:

  1. svaki bračni partner zadržati svoje prezime;
  2. kao zajedničko prezime uzeti prezime jednoga od njih;
  3. kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna partnera, o čijem će se redoslijedu sporazumjeti;
  4. svaki od njih ili samo jedan bračni partner svom prezimenu dodati prezime drugog bračnog partnera;
  5. svaki od njih ili samo jedan bračni partner prezimenu bračnog partnera dodati svoje prezime.

 

 

6.Prestanak braka

https://advokat-prnjavorac.com

Član 32.

  • Brak prestaje  smrću  bračnog  partnera,  proglašenjem  nestalog  bračnog  partnera  umrlim, poništenjem i razvodom braka.
  • Ako je nestali bračni partner proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je u pravomoćnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti.
  • Brak prestaje poništenjem i razvodom kada presuda suda o poništenju, odnosno razvodu braka postane pravomoćna.

 

Član 33.

  • U slučaju poništenja ili razvoda braka svaki od bračnih partnera može zadržati prezime koje je imao u vrijeme prestanka braka.
  • Za zadržavanje prezimena u slučaju poništenja braka nužan je pristanak bračnog partnera koji nije odgovoran za poništenje.

 

7.Poništenje braka

 

Član 34.

Brak će se poništiti ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđenih u čl. od 10. do 16. ovog Zakona.

 

Član 35.

Brak će se poništiti ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.

  • Pravo na tužbu za poništenje braka iz razloga navedenih u čl. 10. i 35. ovog Zakona pripada bračnim partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu starateljstva.
  • Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave.

 

Član 37.

  • Pravo na tužbu za poništenje braka za vrijeme dok traje razlog iz člana 11. ovog Zakona pripada bračnim partnerima i organu starateljstva.
  • Nakon prestanka razloga iz člana 11. ovog Zakona pravo na tužbu za poništenje braka pripada samo bračnom partneru kojem je vraćena poslovna sposobnost, odnosno koji je bio nesposoban za rasuđivanje.
  • Tužba iz stava 2. ovog  člana  može se  podnijeti  u  roku  od  jedne  godine od  prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, odnosno u roku od jedne godine od pravomoćnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.

 

Član 38.

Pravo na tužbu za poništenje braka u slučajevima iz čl. 12. i 13. ovog Zakona pripada bračnim partnerima i organu starateljstva.

 

Član 39.

  • Pravo na tužbu za poništenje braka koji je bez dozvole suda sklopila osoba koja nije navršila 18 godina života pripada organu starateljstva, maloljetnom bračnom partneru i njegovim roditeljima.
  • Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka ako su u vrijeme sklapanja braka postojali ili su naknadno nastali opravdani razlozi zbog kojih je mogao dozvoliti sklapanje ovog braka prije punoljetnosti bračnog partnera.
  • Brak se ne može poništiti nakon što je maloljetni bračni partner navršio 18 godina života, ali bračni partner koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništenje braka u roku od jedne godine od punoljetnosti.

 

Član 40.

  • Poništenje braka sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti samo bračni partner koji je pod uticajem prijetnje sklopio brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je opasnost od izvršenja prijetnje prestala, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno.
  • Poništenje braka sklopljenog u zabludi može tražiti samo bračni partner koji je u zabludi pristao na brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno.
  • Poništenje braka zbog spoznaje o zaraznim bolestima može tražiti bračni drug kome su zatajene činjenice o zdravstvenom stanju drugog bračnog druga.
  • Poništenje braka može pokrenuti bračni drug zbog teških i neizlječivih psihičkih poremećaja drugog bračnog druga.

 

  • Poništenje braka može pokrenuti bračni drug protiv drugog bračnog druga koji je prešutio veće obaveze stečene prije braka iz člana 261. ovog Zakona.

 

8. Razvod braka

 

Član 41.

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su  bračni odnosi teško i trajno  poremećeni.

 

Član 42.

 

Razvod braka može se zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka.

 

Član 43.

Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života. (BRISANO – ZAKON o izmjenama i dopunama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine Sl Novine 31/14)

 

Član 44.

(1)       Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka:

  1. ako je od sklapanja braka proteklo najmanje šest mjeseci,
  2. ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o: ostvarivanju roditeljskog staranja, izdržavanju djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsko staranje i izdržavanju bračnog partnera.

(2) Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.

9.Posredovanje

 

Član 45.

  • Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, kao i za vrijeme trudnoće žene, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.
  • Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će uvjete koje mora ispuniti osoba iz stava 1. ovog člana. Izbor fizičkog i pravnog lica koje ispunjava uvjete izvršit će federalni ministar rada i socijalne politike na osnovu javnog poziva objavljenog u dnevnoj štampi. Popis izabranih lica dostavit će Federalnom ministarstvu pravde.
  • Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje.

 

  • Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato najmanje šest mjeseci i ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost.

 

Član 46.

  • Zahtjev za posredovanje podnosi se ovlašćenoj osobi na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odnosno boravište, ili na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.
  • Izuzetno, bračni partneri mogu podnijeti zahtjev za posredovanje ovlašćenoj osobi izvan mjesta svoga prebivališta, odnosno boravišta.

 

Član 47.

  • Osoba ovlašćena za posredovanje dužna je u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva pokrenuti postupak posredovanja i pozvati oba bračna partnera da osobno pristupe i učestvuju u ovom postupku.
  • Punomoćnici ne mogu zastupati bračne partnere, niti mogu prisustvovati u postupku posredovanja.

 

Član 48.

  • U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.
  • Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu.

 

Član 49.

  • Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti.
  • Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.
  • Ako nakon obustave postupka iz stava 1. ovog člana bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti.

 

Član 50.

  • Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlašćena osoba nastojat će da se oni sporazumiju o tome sa kim će živjeti njihovo maloljetno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje nakon punoljetstva, o njegovim osobnim odnosima sa roditeljem sa kojim neće živjeti, o njegovom izdržavanju i o ostalim sadržajima roditeljskog staranja.
  • Ako bračni partneri ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o pitanjima iz stava 1. ovog člana.
  • Odluka iz stava 2. ovog člana važi do pravomoćnosti odluke o razvodu braka.
  • Žalba protiv odluke iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.

 

 

Član 51.

  • O postupku posredovanja ovlašćena osoba sastavit će zapisnik.
  • Ovlašćena osoba dužna je u roku od dva mjeseca okončati postupak posredovanja.
  • U naročito opravdanim slučajevima rok iz stava 2. ovog člana može se produljiti za jedan mjesec.
  • Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će osnovne elemente koje mora sadržavati stručno mišljenje u postupku posredovanja.

 

Član 52.

Ako  se  tužba  ili  zahtjev  za  sporazumni  razvod  braka  podnese  prije  okončanja  postupka posredovanja, sud će taj podnesak odbaciti.

 

TREĆI DIO

 

III.      ODNOSI  RODITELJA I DJECE

  1. MATERINSTVO I OČINSTVO

 

1.Pojam materinstva

 

Član 53.

Djetetova majka je žena koja ga je rodila.

 

Član 54.

  • Ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka smatra se muž majke djeteta.
  • Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana od prestanka njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka.

 

Član 55.

Ako se materinstvo ili očinstvo djeteta ne može utvrditi na način normiran u članu 53. i  stavu 1. član 54. ovog Zakona, utvrđuju se priznanjem roditelja ili sudskom odlukom.

 

2.Priznanje materinstva i očinstva

 

Član 56.

  • Materinstvo i očinstvo može se priznati pred matičarom, organom starateljstva, sudom ili notarom.
  • Primjerak zapisnika o priznanju bez odlaganja se dostavlja matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih.

 

  • Materinstvo i očinstvo može se priznati i u testamentu.

 

Član 57.

Materinstvo i očinstvo djeteta može priznati i maloljetna osoba koja je navršila 16 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, ako su sposobne shvatiti značenje izjave o priznanju.

Član 58.

Materinstvo i očinstvo može se priznati poslije smrti djeteta samo ako je dijete ostavilo potomstvo.

 

Član 59.

Priznanje materinstva i očinstva je neopozivo.

 

Član 60.

  • Za upis priznanja materinstva u matičnu knjigu rođenih potrebna je prethodna saglasnost organa starateljstva nadležnog prema mjestu rođenja djeteta.
  • Ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja, potreban je i njegov pristanak na priznanje materinstva. Izjavu o pristanku dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.
  • Kad primi izjavu ili zapisnik o priznanju materinstva ili testament iz člana 56. ovog Zakona, matičar nadležan za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih odmah će zatražiti od organa starateljstva da u roku od 30 dana dostavi saglasnost, odnosno pristanak iz st. 1. i 2. ovog člana.
  • Nakon što dobije saglasnost, odnosno pristanak iz st. 1. i 2. ovog člana, matičar će priznanje materinstva upisati u matičnu knjigu rođenih.

 

Član 61.

  • Očinstvo se može priznati i prije rođenja djeteta.
  • Priznanje iz stava 1. ovog člana proizvodi pravno dejstvo ako se dijete rodi živo.

 

Član 62.

  • Za upis priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih potreban je pristanak majke djeteta.
  • Ako je majka mlađa od 14 godina, ili nije živa, ili je proglašena umrlom, ili joj je oduzeta poslovna sposobnost, ili joj je boravište nepoznato najmanje tri mjeseca, saglasnost na priznanje očinstva daje organ starateljstva.
  • Izjavu o pristanku iz stava 1. ovog člana majka može dati pred matičarom, organom starateljstva, sudom ili notarom.

 

 

 

 

Član 63.

  • Ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja, potreban je i njegov pristanak na priznanje očinstva. Izjavu o pristanku dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.
  • Ako je dijete mlađe od 14 godina ili je starije od 14 godina, ali nije sposobno shvatiti značenje priznanja, a majka iz razloga navedenih u članu 62. stav 2. ovog Zakona ne može dati pristanak, saglasnost na priznanje očinstva daje organ starateljstva.

 

Član 64.

  • Kada primi izjavu ili zapisnik o priznanju očinstva ili testament uz koje nije priložena izjava majke o pristanku na priznanje očinstva, matičar nadležan za upis rođenja djeteta odmah će pozvati majku da u roku od 15 dana da ovu izjavu.
  • Ako je za priznanje potreban pristanak djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva, matičar će od nadležnog organa starateljstva odmah zatražiti da u roku od 15 dana dostavi izjavu o pristanku djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva.

 

Član 65.

  • Osobu koja je priznala materinstvo ili očinstvo matičar će obavijestiti je li dobiven pristanak, odnosno saglasnost iz čl. 60., 62. i 63. ovog Zakona.
  • Ako pristanak, odnosno saglasnost iz stava 1. ovog člana nisu dati u predviđenom roku, osoba koja je priznala materinstvo ili očinstvo može pokrenuti sudski postupak za utvrđivanje materinstva ili očinstva u roku određenom u članu 74., odnosno u stavu 2. člana 76. ovog Zakona.

 

Član 66.

  • Ako je dijete upisano u matičnu knjigu rođenih bez podataka o ocu, matičar će pozvati majku djeteta, upoznati je sa pravom djeteta da zna ko mu je otac i upozoriti je na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta.
  • O upisu djeteta bez podataka o ocu matičar će odmah obavijestiti organ starateljstva nadležan prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta majke.
  • Majka može pred matičarom dati izjavu o tome koga smatra ocem djeteta.

 

Član 67.

  • Ako je majka dala izjavu iz stava 3. član 66. ovog Zakona, matičar će organu starateljstva odmah dostaviti primjerak zapisnika sa ovom izjavom.

 

  • Ako majka nije dala izjavu iz stava 3. član 66. ovog Zakona, organ starateljstva će u roku od 30 dana od prijema obavještenja iz stava 2. član 66. ovog Zakona pozvati majku da izjavi koga smatra ocem djeteta. Organ starateljstva će upozoriti majku na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta.

 

Član 68.

Izjava majke pred matičarom ili pred organom starateljstva o tome koga smatra ocem djeteta smatra se njenim pristankom na priznanje očinstva.

 

Član 69.

  • Kada primi zapisnik sa izjavom majke iz stava 3. član 66. ovog Zakona, odnosno izjavu majke iz člana 68. ovog Zakona, organ starateljstva će u roku od 15 dana pozvati označenu osobu.

 

  • ) Ako se pozvana osoba odazove, organ starateljstva upoznat će je sa izjavom majke iz stava
  1. ovog člana i sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva.

 

Član 70.

  • Ako pozvana osoba prizna očinstvo, organ starateljstva primjerak zapisnika o izjavi majke o tome koga smatra ocem djeteta i primjerak zapisnika o priznanju očinstva odmah će dostaviti matičaru radi upisa očinstva u matičnu knjigu rođenih.

 

  • O izjavi o priznanju očinstva organ starateljstva obavijestit će majku djeteta.

 

Član 71.

Ako pozvana osoba u roku od 30 dana od dana dostavljanja poziva izjavi da nije otac djeteta ili ne da nikakvu izjavu, organ starateljstva će o tome odmah obavijestiti majku i upoznati je sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva sudskom odlukom.

 

  1. Utvrđivanje materinstva i očinstva sudskom odlukom

Član 72.

  • Dijete može podići tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.

 

  • Ako je dijete maloljetno ili mu je oduzeta poslovna sposobnost, u njegovo ime tužbu radi utvrđivanja materinstva može podnijeti staratelj, uz saglasnost organa starateljstva, a tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti njegova majka ako ostvaruje roditeljsko staranje, odnosno njegov staratelj, uz saglasnost organa starateljstva.

 

  • Maloljetno dijete može podnijeti tužbu iz stava 1. ovog člana ako je steklo poslovnu sposobnost prije punoljetstva.

Član 73.

Žena koja sebe smatra majkom djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva u roku od jedne godine od prijema obavijesti o tome da nije pribavljena saglasnost organa starateljstva, odnosno pristanak djeteta iz člana 60. ovog Zakona, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.

 

Član 74.

Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za rođenje djeteta, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.

 

Član 75.

  • Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.

 

  • Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva ako majka ne pokreće postupak za utvrđivanje očinstva.

 

  • Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do navršene 18. godine života djeteta. djeteta.

Član 76.

  • Majka djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva do navršene 18. godine života
  • Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva u roku od jedne godine od prijema obavještenja o tome da nije dobiven pristanak majke i djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva iz čl. 62. i 63. ovog Zakona, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.

 

Član 77.

  • Poslije smrti osobe za koju se tvrdi da je majka odnosno otac djeteta, tužba radi utvrđivanja materinstva ili očinstva podnosi se protiv njenih nasljednika.

 

  • Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od smrti osobe za koju se tvrdi da je majka, odnosno otac djeteta, odnosno šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.

 

Član 78.

Tužba radi utvrđivanja materinstva ili očinstva može se podnijeti i poslije smrti djeteta ako je ono ostavilo potomstvo.

 

  1. Osporavanje materinstva i očinstva

 

 

Član 79.

  • Dijete može osporavati materinstvo ili očinstvo osobi koja je u matične knjige rođenih upisana kao njegov roditelj.

 

  • Tužbu iz stava 1. ovog člana dijete može podnijeti do navršene 25. godine života.

 

  • U ime djeteta koje je maloljetno ili nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetstva, tužbu iz stava 1. ovog člana podnosi poseban staratelj postavljen za tu parnicu.

 

  • U ime punoljetnog djeteta kojem je oduzeta poslovna sposobnost, tužbu iz stava 1. ovog člana podnijet će njegov staratelj, uz prethodno odobrenje organa starateljstva.

 

Član 80.

  • Žena koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka djeteta može osporavati svoje materinstvo.

 

  • Tužbu iz stava 1. ovog člana žena može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja za činjenicu koja isključuje njeno materinstvo, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.

 

  • Žena koja sebe smatra majkom djeteta može osporavati materinstvo ženi koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka ako istovremeno traži da se utvrdi njeno materinstvo.

 

  • Tužbu iz stava 3. ovog člana žena može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja da je ona majka djeteta, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.

 

  • Ako je ženi oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja materinstva iz st. 2. i 4. ovog člana može podnijeti njezin staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.

 

Član 81.

Pravomoćnom odlukom o osporavanju materinstva osporenim se smatra i očinstvo muža majke, odnosno muškarca čije je očinstvo utvrđeno priznanjem.

 

Član 82.

  • Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.

 

  • Ako je mužu oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja očinstva iz stava 1. ovog člana može podnijeti njegov staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.

 

  • Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za činjenicu koja dovodi u sumnju očinstvo.

 

Član 83.

  • Majka može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka.

 

  • Ako je majci oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja očinstva može podnijeti njen staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.

 

  • Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.

 

Član 84.

  • Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, može osporavati očinstvo mužu majke djeteta ako je živio u zajednici sa majkom djeteta u vrijeme začeća djeteta, ili je zajednicu života sa njom zasnovao prije rođenja djeteta, pod uvjetom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.

 

  • Tužbu radi osporavanja očinstva iz stava 1. ovog člana može podnijeti u roku od jedne godine od dana rođenja djeteta.

 

Član 85.

  • Muškarac koji je priznao očinstvo, a kasnije saznao za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo, može podnijeti tužbu za osporavanje svog očinstva.

 

  • Tužbu iz stava 1. ovog člana muškarac može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo.

 

Član 86.

Ako osoba koja je podnijela tužbu za osporavanje materinstva, odnosno očinstva umre, osobe koje imaju pravni interes mogu nastaviti postupak u roku od jedne godine od njene smrti, odnosno šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.

 

Član 87.

  • Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može tužbom osporavati očinstvo muškarcu koji je to dijete priznao za svoje ako istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo.

 

  • Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od godinu dana od upisa priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih.

 

Član 88.

  • Nije dozvoljeno osporavanje materinstva i očinstva utvrđenog sudskom odlukom.

 

  • Nije dozvoljeno osporavanje materinstva i očinstva poslije smrti djeteta.

 

 

  1. Materinstvo i očinstvo djeteta začetog medicinski pomognutom oplodnjom

 

Član 89.

Nije dozvoljeno u sudskom postupku utvrđivati ili osporavati materinstvo i očinstvo djeteta koje je začeto u postupku medicinski pomognute oplodnje.

 

Član 90.

 

  • Izuzetno, žena koja je rodila dijete začeto iz jajne ćelije druge žene može osporavati svoje materinstvo ako je u postupku medicinski pomognute oplodnje dijete začeto bez njene pisane saglasnosti.

 

  • Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka ako je u postupku medicinski pomognute oplodnje dijete  začeto sjemenom drugog muškarca, bez pisane saglasnosti muža.

 

  • Tužba radi osporavanja materinstva, odnosno očinstva, može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za začeće djeteta na način iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, a najkasnije do navršene
  1. godine života djeteta.

 

 

(B)      U S V O J E NJ E

 

                                                                           1.         Pojam usvojenja

 

Član 91.

  • Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.

 

  • Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.

 

Član 92.

  • Dijete ima pravo znati da je usvojeno.

 

  • Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do njegove sedme godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete.

 

2         Uvjeti za zasnivanje usvojenja

 

                                                                      a)        Zajedničke odredbe

 

Član 93.

  • Usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika.

 

  • Ne može se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, ni brat, ni sestra.

 

  • Staratelj ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti staratelja.

 

Član 94.

  • Ne može se usvojiti dijete prije isteka tri mjeseca od njegovog rođenja.

 

  • Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po isteku jedne godine od njegovog rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika.

 

  • Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po isteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.

 

Član 95.

  • Usvojilac može biti državljanin Bosne i Hercegovine.

 

  • Usvojilac može biti i strani državljanin, ako je usvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u Bosni i Hercegovini.

 

  • Usvojenje iz stava 2. ovog člana ne može se zasnovati bez prethodnog odobrenja federalnog organa nadležnog za poslove socijalne zaštite.

 

Član 96.

  • ) Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina.

 

  • Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete mogu ga usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana.

 

  • Ako postoje osobno opravdani razlozi, usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.

 

  • Ako usvojioci usvajaju sestre i braću ili sestre i braću po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana samo u odnosu na jedno dijete.

 

Član 97.

 

(1)       Usvojiti ne može osoba:

  1. kojoj je dok traje nesposobnost oduzeto roditeljsko staranje,
  2. kojoj je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost,
  3. koja ne pruža dovoljno jamstva da će pravilno ostvarivati roditeljsko staranje.

 

(2) Usvojiti ne može ni osoba kod čijeg bračnog partnera postoji jedna od okolnosti iz stava 1. ovog člana.

 

Član 98.

  • Za usvojenje  je  potreban  pristanak  oba  roditelja  ili  jedinog  roditelja  djeteta,  ako  ovim Zakonom nije drukčije određeno.
  • Pristanak roditelja mora biti izričit u odnosu na vrstu usvojenja.

 

 

Član 99. Za usvojenje nije potreban pristanak roditelja usvojenika:

  1. kome je oduzeto roditeljsko staranje;
  2. koji ne živi sa djetetom, a tri mjeseca je u većoj mjeri zapustio staranje o djetetu;
  3. koji je maloljetan, a nije sposoban shvatiti značenje usvojenja;
  4. kome je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost;
  5. kome je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u tom periodu se ne brine za dijete.

 

Član 100.

  • Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako pristanak daje maloljetni roditelj.

 

  • Ako je staratelj osoba zaposlena u organu starateljstva, pristanak za usvojenje daje staratelj za poseban slučaj.

 

  1. b) Posebni uvjeti za potpuno usvojenje

 

Član 101.

Potpuno se može usvojiti dijete do 10. godine života.

 

Član 102.

  • Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.

 

  • Vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici mogu potpuno usvojiti dijete.

 

                                                  c)        Posebni uvjeti za nepotpuno usvojenje

 

Član 103.

  • Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18. godine života.

 

  • Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina i sposobnog da shvati značenje usvojenja potreban je njegov pristanak.

 

Član 104.

  • Nepotpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugog i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.

 

  • Osoba koja nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici koja traje najmanje pet godina, mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.

 

 

  1. Postupak zasnivanja usvojenja

 

Član 105.

  • Za vođenje postupka zasnivanja usvojenja nadležan je organ starateljstva mjesta prebivališta, odnosno boravišta djeteta, ako se njegovo prebivalište ne može utvrditi.

 

  • Osoba koja želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva.

 

  • U postupku zasnivanja usvojenja djeteta isključena je javnost.

 

Član 106.

  • Organ starateljstva na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih dokaza utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti za zasnivanje usvojenja djeteta propisani ovim Zakonom.

 

  • Organ starateljstva po službenoj dužnosti pribavlja mišljenje o podobnosti osobe koja želi usvojiti dijete od organa starateljstva njenog prebivališta, kao i od porodičnog savjetovališta i drugih odgovarajućih organizacija i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog, ljekar, pedagog i dr.).

 

  • Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će metode utvrđivanja podobnosti za usvojenje i način izrade mišljenja o podobnosti.

 

Član 107.

  • U postupku zasnivanja usvojenja roditelj djeteta, bračni partner osobe koja namjerava usvojiti dijete i dijete daju svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji vodi postupak ili organom starateljstva svog prebivališta, odnosno boravišta, ako se prebivalište ne može utvrditi.

 

  • Ako je pristanak dat pred organom koji ne vodi postupak zasnivanja usvojenja, ovaj organ ovjereni zapisnik odmah će dostaviti organu koji vodi postupak.

 

  • Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i osoba koje ga žele usvojiti.

 

Član 108.

  • Roditelj svoj pristanak na usvojenje može dati i prije pokretanja postupka zasnivanja usvojenja, ali tek kad dijete navrši tri mjeseca života.

 

  • Organ starateljstva upoznat će roditelja sa  pravnim posljedicama  njegovog  pristanka  i usvojenja prije nego on da pristanak na usvojenje.

 

  • Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prijepis zapisnika uručuje se roditelju.
  • Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika iz stava 3. ovog člana.

 

  • Roditelj čiji pristanak na usvojenje djeteta nije potreban, kao i roditelj koji je pristao da dijete usvoje njemu nepoznati usvojioci, nije stranka u postupku.

 

Član 109.

  • U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upozorit će usvojioce na obavezu iz stava 2. član 92. ovog Zakona.

 

  • U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upoznat će roditelje djeteta, usvojioce i dijete starije od 10 godina sa pravnim posljedicama usvojenja.

 

 

Član 110.

  • Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva će bez naknade smjestit dijete u porodicu budućih usvojilaca na period od šest mjeseci.

 

  • Za vrijeme trajanja smještaja iz stava 1. ovog člana dijete će biti pod osobnim nadzorom organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu.

 

Član 111.

  • U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: ime i prezime, datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, ime i prezime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojioca, vrstu usvojenja i novo ime i prezime usvojenika.

 

  • Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

 

  • Usvojenje je zasnovano kad rješenje o zasnivanju usvojenja postane pravomoćno.

 

  • Organ starateljstva dužan je pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja odmah dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

 

  • Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke iz stava 1. ovog člana.

 

  • Federalni ministar pravde u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će način upisa u matičnu knjigu rođenih.

 

 

lan 112.

  • Organ starateljstva vodi spise predmeta i zapisnik o usvojenju, te evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci.

 

  • Podaci o usvojenju službena su tajna.

 

  • Uvid u spise predmeta o usvojenju dopustit će se punoljetnom usvojeniku, usvojiocu i roditelju djeteta koji je dao pristanak za usvojenje u skladu sa članom 98. ovog Zakona.
  • Organ starateljstva dopustit će uvid u spise predmeta maloljetnom usvojeniku ukoliko utvrdi da je to u njegovom interesu.

 

  • Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisati će način vođenja zapisnika i spisa predmeta o usvojenju, te način vođenja evidencije i dokumentacije o usvojenoj djeci.

 

 

  1. Prava i dužnosti iz potpunog usvojenja

 

Član 113.

  • Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.

 

  • U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.

 

Član 114.

Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.

 

Član 115.

  • Usvojioci sporazumno određuju ime usvojeniku.

 

  • Usvojenik dobiva zajedničko prezime usvojioca. Ako usvojioci nemaju zajedničko prezime, sporazumno će odrediti prezime usvojenika.

 

  • Ako se ne postigne sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana, o imenu i prezimenu usvojenika odlučit će organ starateljstva.

Član 116.

Osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja.

 

                                              5.        Prava i dužnosti iz nepotpunog usvojenja

 

Član 117.

  • Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca, sa jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

 

  • Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

 

Član 118.

  • Usvojioci mogu odrediti ime usvojeniku.
  • Usvojenik dobiva prezime usvojioca, osim ako usvojilac odluči da usvojenik zadrži svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime usvojioca.
  • Za promjenu imena i prezimena potreban je pristanak usvojenika starijeg od 10 godina.

 

Član 119.

Usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja, pod uvjetima predviđenim u posebnom zakonu.

 

                                                           6          Raskid nepotpunog usvojenja

 

lan 120.

Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog usvojioca ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.

 

Član 121.

O raskidu nepotpunog usvojenja organ starateljstva može odlučiti i na pojedinačan ili zajednički zahtjev usvojioca i punoljetnog usvojenika ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.

 

 

Član 122.

  • Ako maloljetni usvojenik nema krvne srodnike koji su ga prema zakonu dužni izdržavati ili oni nisu u stanju izdržavati ga, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati usvojioce da izdržavaju usvojenika.

 

  • Ako usvojilac nije sposoban za rad i nema dovoljno sredstava za život, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati punoljetnog usvojenika da izdržava usvojioca, uzimajući u obzir i razloge koji su doveli do raskida usvojenja.

 

  • Rješenjem iz st. 1. i 2. ovog člana izdržavanje se može odrediti najdulje do godinu dana.

 

Član 123.

  • Usvojenje prestaje kada rješenje o raskidu usvojenja postane pravomoćno.

 

  • U slučaju raskida usvojenja usvojenik može zadržati prezime usvojioca.

https://www.advokat.attorney/

  • Rješenje o raskidu usvojenja organ starateljstva dužan je u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

 

(C)      PRAVA I DUŽNOSTI RODITELJA I DJECE

                                                                  1          Prava  i dužnosti djeteta

 

Član 124.

  • Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
  • Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.
  • Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

 

Član 125.

  • Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
  • Pravo je djeteta da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom.
  • Dijete ima pravo na posebnog staratelja u slučajevima određenim ovim Zakonom.
  • Posebnog staratelja imenuje organ starateljstva. U slučajevima u kojima je za zaštitu prava djeteta nadležan organ starateljstva, posebnog staratelja imenuje sud.

 

Član 126.

  • Dijete ima  pravo  na  obrazovanje,  na  izbor  škole  i  zanimanja  u  skladu  sa  njegovim sposobnostima i sklonostima.

 

  • Dijete ima pravo na zaposlenje koje nije štetno za njegovo zdravlje i njegov razvoj.

 

Član 127.

Dijete  u  porodici  ima  pravo  na  zaštitu  od  svih  oblika  nasilja,  zloupotrebe,  zlostavljanja  i zanemarivanja.

 

Član 128.

  • Dijete je dužno poštovati roditelje i ostale članove porodice.

 

  • Dužnost djeteta je da pomaže roditeljima.

 

 

                                                                       2.         Roditeljsko staranje

 

lan 129.

  • Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

 

  • Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

 

Član 130.

  • Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta.
  • Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit.

 

Član 131.

  • Ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće je odlukom nadležnog organa iz razloga i na način propisan ovim Zakonom.

 

  • Roditelj se ne može odreći roditeljskog staranja.

 

Član 132.

Roditelji su obavezni i odgovorni upoznati dijete sa njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje.

 

Član 133.

  • Roditelji sporazumno određuju ime i prezime djeteta.

 

  • Ako ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, o imenu i prezimenu djeteta odlučit će organ starateljstva.

 

Član 134.

  • Roditelji su dužni starati se o životu i zdravlju djeteta.
  • Roditelji su dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka: droga, alkohol, skitničenje, razbojništvo, krađa, prostitucija, prosjačenje, kao i svih oblika maloljetničke delikvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava.
  • Radi zaštite interesa djeteta roditelji su dužni, u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta, kontrolirati njegovo ponašanje.

 

Član 135.

Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.

 

Član 136.

  • Roditelji imaju dužnost i pravo starati se o obrazovanju svoje djece. Obrazovanje treba da bude usmjereno na razvoj osobnosti djeteta i njegovih psihofizičkih sposobnosti, na poštovanje prava i osnovnih sloboda čovjeka, na pripremanje djeteta za odgovoran život u društvu, te poštovanje prirodnog okoliša.

 

  • Roditelji su dužni starati se o redovnom osnovnom i srednjem školovanju djeteta.

 

  • Roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima i prema sposobnostima djeteta, starati se i o njegovom visokom obrazovanju.

 

Član 137.

  • Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno.

 

  • Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz saglasnost roditelja.

 

  • Maloljetnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje.

 

  • Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju sa kojim dijete živi.

 

Član 138.

 

  • Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.

 

  • Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj.

 

Član 139.

Dužnost i pravo roditelja je da, u skladu sa odredbama ovog Zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva.

 

Član 140.

  • Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

 

  • Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

 

Član 141.

  • Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.

 

  • O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.

 

  • U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.

 

Član 142.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

 

Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

 

  • U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

 

  • Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

 

  • Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

 

  • U odluci iz stava 5. ovog člana sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu.

 

  • U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.

 

  • Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom ovog člana.

 

Član 143.

Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.

 

Član 144.

(1) U slučaju smrti roditelja sa kojim je dijete živjelo, kao i smrti roditelja koji se sam starao o djetetu, ili je čuvanje i odgoj djeteta povjerio drugoj osobi, sud će po tužbi drugog roditelja ili organa starateljstva odlučiti o daljnjem staranju o djetetu.

 

Ako se dijete bez pravnog osnova nalazi kod druge osobe koja sprečava roditelja da ostvaruje roditeljsko staranje, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, odlučiti o daljnjem  staranju o djetetu.

 

(3)      Postupak u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana je hitan.

 

Član 145.

  • U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
  • U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.
  • Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.
  • Sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva, donijeti odluku o prestanku ograničenja ili zabrane održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem, ako je to u interesu djeteta.
  • Ako to zahtijeva interes djeteta, sud će u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta ili organa starateljstva zabraniti roditelju koji ne živi sa djetetom da se neovlašćeno približava djetetu i uznemirava ga. Rješenje o zabrani približavanja djetetu sud dostavlja organu starateljstva i nadležnoj policijskoj upravi koja je dužna u slučaju potrebe intervenirati i pružiti asistenciju.

 

Član 146.

  • Oba roditelja, ili roditelj koji se sam stara o djetetu mogu privremeno povjeriti čuvanje i odgoj djeteta ustanovi ili osobi koja ispunjava uvjete za staratelja, uz prethodnu saglasnost organa starateljstva.

 

  • Ako osoba iz stava 1. ovog člana ne ispunjava uvjete za staratelja, o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta odlučit će organ starateljstva.

 

Član 147.

(1) Na zahtjev jednog ili oba roditelja, ili po službenoj dužnosti organ starateljstva može odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi, ako je to potrebno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.

 

Odluku iz stava 1. ovog člana organ starateljstva donijet će bez pristanka roditelja ako su oni odsutni, spriječeni ili nesposobni starati se o djetetu, a nisu povjerili čuvanje i odgoj osobi koja ispunjava uvjete za staratelja.

 

  • Smještaj, čuvanje i odgoj djeteta, određeni u skladu sa stavom 2. ovog člana, mogu trajati najdulje dva mjeseca.

 

  • Žalba na odluku iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.
  • Ako okolnosti iz stava 2. ovog člana postoje i nakon isteka roka iz stava 3. ovog člana, organ starateljstva odmah će donijeti odluku o stavljanju djeteta pod starateljstvo.
  • Ako roditelji zatraže donošenje odluke o prestanku starateljstva i predaju djeteta, a organ starateljstva ocijeni da ovaj zahtjev nije u interesu djeteta, poduzet će mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta.
  • Ako organ starateljstva ne poduzme mjere iz stava 6. ovog člana u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva roditelja, roditelji mogu podnijeti tužbu radi odlučivanja o daljnjem staranju o djetetu.

 

Član 148.

  • Na prijedlog nene i djeda ili djeteta sud će u vanparničnom postupku odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta.

 

  • Na prijedlog roditelja, djeteta, ili organa starateljstva, sud će u vanparničnom postupku odlučiti i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djece koja ne žive sa istim roditeljem.

 

  • Ako je to u interesu djeteta, sud može odlučiti o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim osobama.

 

  • U donošenju odluke iz st. 1., 2. i 3. ovog člana sud će uzeti u obzir najbolji interes djeteta.
  • Odluke suda iz st. 1., 2. i 3. ovog člana su izvršne isprave.

 

Član 149.

 

  • U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.

 

  • Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

 

  1. Zaštita prava i interesa djeteta

 

  1. a) Zaštita osobnih prava i interesa djeteta

 

Član 150.

  • Organ starateljstva dužan je po službenoj dužnosti poduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, a na osnovu neposrednog saznanja ili obavještenja.
  • Obavještenje o povredi djetetovih prava, a naročito o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta, dužni su, bez odlaganja, dostaviti organu starateljstva svi organi, organizacije i fizička lica.
  • Sud pred kojim je pokrenut prekršajni ili krivični postupak u vezi sa povredom prava djeteta, dužan je o tome obavijestiti organ starateljstva i sud nadležan za izricanje mjera za zaštitu prava i interesa djeteta, kao i dostaviti im pravomoćnu odluku donesenu u tom postupku.
  • Pomoć organu starateljstva u poduzimanju mjera iz stava 1. ovog člana po službenoj dužnosti pružaju organi mjesno nadležnih policijskih uprava.
  • Prije poduzimanja mjera iz stava 1. ovog člana organ starateljstva će o okolnostima važnim za odlučivanje saslušati maloljetno dijete ako je ono u stanju shvatiti o čemu se radi. Mišljenje maloljetnog djeteta posebno će se uvažavati i cijeniti u slučaju poduzimanja mjera kojim se dijete odvaja od roditelja.

 

                                             b)       Upozorenje na propuste i pružanje pomoći

 

Član 151.

  • Organ starateljstva upozorit će roditelje na propuste u staranju o djetetu i pomoći im u njihovom otklanjanju.
  • Organ starateljstva pružit će pomoć roditeljima u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i osobnih prilika i odnosa, a ako interes djeteta to zahtijeva, uputit će roditelje u odgovarajuće savjetovalište.

 

                                       c)        Nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja

 

Član 152.

  • Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, organ starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca.

 

  • U odluci o nadzoru organ starateljstva utvrdit će program nadzora i odrediti osobu koja će pratiti razvoj djeteta, kontrolirati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateljstva i poduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ova osoba mora ispunjavati uvjete za staratelja.
  • Roditelji će se ovom odlukom obavezati na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje poduzimaju prema djetetu.
  • Osoba iz stava 2. ovog člana ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog staranja.
  • Pravo na naknadu iz stava 4. ovog  člana nemaju osobe koje imaju zakonsku obavezu izdržavanja djeteta.
  • Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike.
  1. d) Oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom

 

Član 153.

  • Sud će u vanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugoj osobi ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete  živi ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju.
  • Izricanjem mjere iz stava 1. ovog člana ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu.
  • Za vrijeme trajanja ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovo izreći istu mjeru.
  • Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta.
  • O izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će obavijestiti organ starateljstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja.

 

                                                       e)        Oduzimanje roditeljskog staranja

 

Član 154.

  • Roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje.

 

  • Zloupotreba prava postoji naročito u slučajevima tjelesnog i duševnog nasilja nad djetetom, spolnog iskorišćavanja djeteta, navođenja djeteta na društveno neprihvatljivo ponašanje, te grubog kršenja djetetovih prava na drugi način.
  • Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ne pridržava se ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, ne sprečava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima.
  • Roditeljsko staranje može se oduzeti i roditelju kojem je oduzeto pravo da živi sa djetetom, ako za vrijeme od jedne godine ne izvršava obaveze i prava koje mu nisu prestale izricanjem ove mjere i ne stvori uvjete za vraćanje ovog prava.
  • Roditeljsko staranje može se oduzeti i roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje.
  • U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jedinom roditelju djeteta organ starateljstva će imenovati djetetu posebnog staratelja. Ovaj staratelj vrši dužnost i nakon izricanja mjere iz stava 1. ovog člana, a za svo vrijeme njenog trajanja.
  • Izricanjem ove mjere prestaju sve obaveze i prava roditelja prema djetetu, osim obaveze izdržavanja djeteta.
  • Roditeljsko staranje će se vratiti odlukom suda kada prestanu razlozi zbog kojih je ono oduzeto.
  • Pravomoćnu odluku o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih, a ako dijete ima neko pravo na nekretninama, odluka će se dostaviti zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda radi zabilježbe.

 

 

                                              f)        Zaštita imovinskih prava i interesa djeteta

 

 

lan 155.

  • Organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta i o prihodima koji se ostvaruju za potrebe djeteta.

 

  • Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, odlučiti da roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta imaju položaj staratelja.

 

  • Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud u vanparničnom postupku odredi mjere osiguranja na imovini roditelja.

 

 

                                                          4.        Prestanak roditeljskog staranja

 

  • Roditeljsko staranje prestaje kada dijete stekne poslovnu sposobnost ili kad bude usvojeno.
  • Zasnivanjem usvojenja ne prestaje roditeljsko staranje roditelju čiji je bračni partner usvojio dijete.

 

 

  1. Sticanje poslovne sposobnosti

 

Član 157.

  • Poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom ili sklapanjem braka prije punoljetstva.
  • Punoljetnom postaje osoba koja je navršila 18 godina života.
  • Poslovnu sposobnost može steći i maloljetna osoba starija od 16 godina koja je postala roditelj.
  • O sticanju poslovne sposobnosti na način utvrđen u stavu 3. ovog člana odlučuje sud u vanparničnom postupku na prijedlog maloljetne osobe, uzimajući u obzir njenu duševnu zrelost.
  • Maloljetnik sa navršenih 14 godina stiče ograničenu poslovnu sposobnost.

 

 

                                        6.        Roditeljsko staranje nakon punoljetstva djeteta

 

lan 158.

  • Sud u vanparničnom postupku može odlučiti da roditelji ostvaruju roditeljsko staranje i nakon punoljetstva djeteta kojem je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost, ukoliko su roditelji sposobni i pristanu na to.

 

  • Ako roditelji više nisu u stanju starati se o djetetu, sud će u vanparničnom postupku odlučiti o prestanku roditeljskog staranja i o stavljanju djeteta pod starateljstvo.

 

Član 159.

  • Na roditelje koji ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetstva djeteta primjenjuju se odredbe ovog Zakona o odgovornostima, dužnostima i pravima roditelja, odnosno o pravima i dužnostima djeteta.

 

  • Pravomoćnu odluku o ostvarivanju i o prestanku roditeljskog staranja nakon punoljetstva sud će odmah dostaviti matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih i zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda na čijem području ta osoba ima nekretnine radi zabilježbe u zemljišnim knjigama.

 

ČETVRTI DIO

 

  1. S T A R A T E LJ S T V O

 

                                                                       1.         Zajedničke odredbe

 

  • Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i punoljetnih osoba koje nisu sposobne, ili koje nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

 

  • Štićenici su osobe pod starateljstvom.

 

Član 161.

Svrha starateljstva je zamjena roditeljskog staranja, odnosno zaštita osobnosti i interesa punoljetnih štićenika, naročito njihovim liječenjem i osposobljavanjem za samostalan život i rad.

 

lan 162.

Poslove starateljstva vrši organ starateljstva određen u st. 1. i 2. člana 5. ovog Zakona.

 

Član 163.

Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.

 

Član 164.

  • Organ starateljstva poduzima potrebne mjere da se na najbolji način ostvari svrha starateljstva.
  • Organ starateljstva u pripremanju, donošenju i provođenju svojih rješenja, odnosno pojedinih mjera koristi sve oblike socijalne zaštite, metode socijalnog i drugog stručnog rada, kao i usluge socijalnih, zdravstvenih, obrazovno-odgojnih i drugih organizacija i ustanova.
  • Organ starateljstva može osnovati stručno tijelo sastavljeno od odgovarajućih stručnjaka (ljekara, pedagoga, pravnika, psihologa, socijalnih radnika i drugih) sa zadatkom da razmatra stručna pitanja i daje organu starateljstva prijedloge za poduzimanje pojedinih mjera starateljstva.

 

 

                                                                                    2.         Staratelj

 

Član 165.

  • Štićeniku organ starateljstva imenuje staratelja, ukoliko ne odluči dužnost staratelja vršiti neposredno.
  • Za staratelja se imenuje osoba koja ima osobna svojstva i sposobnost za vršenje dužnosti staratelja, a koja prije toga pristane da bude staratelj.
  • Pri imenovanju staratelja organ starateljstva uzet će u obzir i mišljenje štićenika, ako je sposoban shvatiti o čemu se radi, kao i mišljenje bliskih srodnika štićenika.
  • Organ starateljstva dužnost staratelja vrši neposredno ako to zahtijeva interes štićenika i okolnosti slučaja. Za vršenje dužnosti staratelja imenuje se osoba zaposlena u organu starateljstva.

 

Član 166.

Ista osoba može se imenovati za staratelja za više štićenika, ako to nije u suprotnosti sa njihovim interesima.

 

 

Član 167.

Štićeniku koji je smješten u obrazovno-odgojnu, zdravstvenu ili drugu ustanovu organ starateljstva imenuje staratelja za vršenje onih poslova starateljstva koje ta ustanova ne vrši u okviru svojih redovnih djelatnosti.

 

Član 168.

  • U rješenju o imenovanju staratelja organ starateljstva određuje njegove dužnosti i prava.
  • Organ starateljstva može rješenjem ograničiti ovlašćenja staratelja, ako je to u interesu štićenika, i odlučiti da pojedine poslove staratelja vrši neposredno.
  • Ako organ starateljstva vrši dužnost staratelja, u smislu stava 2. ovog člana, može pojedine poslove povjeriti stručnoj osobi da ih vrši u njegovo ime i pod njegovim nadzorom.
  • Organ starateljstva prije donošenja rješenja iz stava 1. upoznaje osobu koju namjerava imenovati za staratelja sa značajem starateljstva, sa pravima i dužnostima staratelja i sa drugim važnim podacima potrebnim za vršenje dužnosti staratelja.

 

Član 169.

Staratelj ne može biti osoba:

  1. kojoj je oduzeto roditeljsko staranje;
  2. kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;
  3. čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika;
  4. od koje se, s obzirom na njeno ranije i sadašnje vladanje, osobna svojstva i odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnosti staratelja;
  5. sa kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju.

 

 

Član 170.

  • O stavljanju pod starateljstvo i o prestanku starateljstva organ starateljstva obavještava nadležnog matičara u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja.
  • Ako osoba stavljena pod starateljstvo ima nepokretnu imovinu, organ starateljstva obavještava zemljišnoknjižni ured mjesno nadležnog suda radi upisa starateljstva u zemljišnu knjigu.

 

Član 171.

Staratelj je dužan savjesno se starati o osobnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i upravljati njegovom imovinom, pri čemu je dužan cijeniti mišljenje štićenika koji je sposoban shvatiti o čemu se radi.

Član 172.

  • Ako štićenik ima imovinu, organ starateljstva poduzima mjere da se ta imovina popiše, procijeni i preda staratelju na upravljanje.
  • Popis imovine vrši komisija koju osniva organ starateljstva, a prisustvuju mu staratelj, štićenik, ako je u stanju shvatiti o čemu se radi, te držatelj imovine štićenika.

 

Član 173.

  • Organ starateljstva, nakon što je pokrenut postupak za stavljanje neke osobe pod starateljstvo, dužan je popisati i procijeniti njegovu imovinu i poduzeti druge mjere za osiguranje te imovine i prije donošenja rješenja o stavljanju te osobe pod starateljstvo.

 

  • U slučaju neposredne opasnosti po interese štićenika, u pogledu njegove nepokretne imovine, organ starateljstva dužan je i prije popisa i procjene imovine zatražiti od suda zabilježbu u zemljišnoj knjizi o pokretanju postupka za stavljanje te osobe pod starateljstvo.

 

Član 174.

  • Staratelj je dužan, uz pomoć organa starateljstva, poduzimati sve potrebne mjere da se pribave sredstva neophodna za izdržavanje i provođenje mjera koje je u interesu štićenika odredio organ starateljstva.

 

  • Sredstva iz stava 1. ovog člana pribavljaju se iz:
  1. prihoda štićenika;
  2. sredstava dobivenih od osoba koje su obavezne uzdržavati štićenika;
  3. imovine štićenika;
  4. sredstava dobivenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite i
  5. drugih izvora.

 

Član 175.

 

  • Staratelj zastupa štićenika.
  • Organ starateljstva zastupa štićenika ako dužnost staratelja vrši neposredno ili ako je ograničio ovlašćenja staratelja i odlučio štićenika sam zastupati.

 

Član 176.

  • Staratelj samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom.

 

  • Pri poduzimanju svakog važnijeg posla staratelj će, kada je to moguće, uzeti u obzir mišljenje štićenika, ako je ovaj sposoban shvatiti o čemu se radi.

Član 177.

  • Staratelj može zaključiti pravni posao sa štićenikom samo ako organ starateljstva nađe da to zahtijevaju interesi štićenika i to prije toga odobri.

 

  • Staratelj ne može obavezivati štićenika kao žiranta.

 

 

Član 178.

Staratelj ne može, bez prethodnog odobrenja organa starateljstva, poduzimati poslove  koji prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom.

 

Član 179.

(1) Staratelj može, samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva, u pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom i pravima štićenika, poduzimati sljedeće poslove:

  1. otuđiti ili opteretiti nepokretnu imovinu štićenika;
  2. otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće i posebne osobne vrijednosti, ili raspolagati imovinskim pravima veće vrijednosti;
  3. odreći se nasljedstva ili legata, ili odbiti poklon i
  4. poduzimati druge mjere određene zakonom.

 

(2) Organ starateljstva u postupku davanja odobrenja staratelju iz stava 1. ovog člana određuje namjenu pribavljenih sredstava i nadzire njihovu upotrebu.

 

Član 180.

  • Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva. U slučaju neposrednog vršenja starateljstva izvještaj je dužna podnijeti osoba iz stava 4. člana 165. ovog Zakona.

 

  • Iz izvještaja se mora vidjeti kako se staratelj ili osoba iz stava 4. član 165. ovog Zakona starala o osobnosti štićenika i zaštiti njegovih interesa, a naročito o njegovom zdravlju, odgoju i obrazovanju.
  • Izvještaj mora sadržavati i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom i o svim štićenikovim prihodima i rashodima u protekloj godini i konačnom stanju štićenikove imovine.
  • Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.
  • Pored kontrole rada staratelja prihvaćanjem izvještaja o njegovom radu, organ starateljstva dužan je povremeno, osobnim uvidom, kontrolirati kako staratelj vrši dužnosti prema štićeniku.

 

Član 181.

  • Staratelj i osoba iz stava 4. član 165. ovog Zakona imaju pravo na mjesečnu naknadu, zavisno o radu i zalaganju u zaštiti štićenikovih prava i interesa.

 

  • Pravo na naknadu iz  stava 1. ovog  člana nema  staratelj koji je, prema ovom Zakonu, obavezan uzdržavati štićenika.

 

  • Organ starateljstva može odrediti staratelju iz stava 1. ovog člana nagradu ako se posebno zalagao i istakao u vršenju dužnosti.

 

  • Staratelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju svoje dužnosti.

 

  • Visinu naknade troškova staratelju utvrđuje organ starateljstva.

 

  • Nagradu i naknade odobrava organ starateljstva iz sredstava navedenih u odredbama stava 2. član 174. ovog Zakona, izuzev sredstava dobivenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite, ako se time ne ugrožava podmirenje osnovnih životnih potreba štićenika.

 

  • Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će visinu iznosa i način isplate naknade iz stava 1. ovog člana.

 

  • Ako se sredstva za isplatu iz stava 1. ovog člana ne mogu osigurati iz sredstava navedenih u stavu 2. član 174. ovog Zakona, njihova isplata će se izvršiti iz izvora koje odredi federalni ministar rada i socijalne politike.

 

Član 182.

  • ) Staratelj odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u vršenju dužnosti staratelja.

 

  • Organ starateljstva utvrđuje iznos štete i poziva staratelja da u određenom roku štetu naknadi. Ukoliko staratelj ne naknadi utvrđenu štetu u određenom roku, organ starateljstva neposredno naknađuje štetu štićeniku.

 

  • Organ starateljstva može podnijeti tužbu nadležnom sudu protiv staratelja radi naknade isplaćenog iznosa iz stava 2. ovog člana ako je tu štetu staratelj učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

  • Radi osiguranja prava štićenika, koja su povrijeđena nepravilnim radom staratelja, organ starateljstva dužan je prema staratelju poduzeti i druge mjere predviđene zakonom.

 

Član 183.

Ako staratelj umre ili samovoljno prestane vršiti svoju dužnost, ili ako nastanu okolnosti koje ga sprečavaju u vršenju dužnosti, organ starateljstva dužan je, bez odlaganja, poduzeti mjere za zaštitu interesa štićenika do imenovanja novog staratelja.

 

Član 184.

  • Organ starateljstva razriješit će staratelja dužnosti ako utvrdi da je u vršenju dužnosti nemaran, da zloupotrebljava svoja ovlašćenja, da ugrožava interese štićenika, ili ako ocijeni da bi za štićenika bilo korisnije da mu se imenuje drugi staratelj.

 

  • Pri razrješenju staratelja organ starateljstva cijenit će mišljenje štićenika koji je sposoban shvatiti o čemu se radi.

 

  • Organ starateljstva razriješit će staratelja dužnosti ako on to zatraži, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Organ starateljstva mora istovremeno poduzeti sve potrebne mjere za zaštitu interesa štićenika.

 

  • U slučaju razrješenja staratelja organ starateljstva dužan je, bez odlaganja, štićeniku imenovati novog staratelja.

 

  • Staratelj kome je prestala dužnost, dužan je podnijeti izvještaj i predati svu imovinu na upravljanje organu starateljstva. Predaja imovine vrši se u prisutnosti predstavnika organa starateljstva i štićenika, ako je on sposoban shvatiti o čemu se radi.

 

Član 185.

  • U slučaju prestanka starateljstva organ starateljstva poziva staratelja da u određenom roku podnese izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine i preda svu imovinu na  upravljanje štićeniku, odnosno roditelju.

 

  • Predaja imovine vrši se u prisustvu staratelja, štićenika, odnosno roditelja i predstavnika organa starateljstva o čemu se sastavlja zapisnik.

 

                                                 3.        Starateljstvo nad maloljetnim osobama

 

Član 186.

Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba:

  1. čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od tri mjeseca;
  2. čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko staranje;
  3. čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost, ili im je ona oduzeta ili ograničena i
  4. čiji su roditelji odsutni, spriječeni ili nesposobni redovno starati se o svom djetetu, a nisu povjerili njegovo čuvanje i odgoj osobi za koju je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uvjete za staratelja.

 

Član 187.

  • Čuvanje i odgoj maloljetnog štićenika organ starateljstva može povjeriti staratelju, drugoj osobi ili ustanovi.

 

  • Staratelj maloljetnog štićenika dužan je kao roditelj starati se o njegovoj osobnosti, a naročito o zdravlju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad.
  • Osoba ili ustanova iz stava 1. ovog člana dužna je starati se o osobnosti i pravima štićenika i obavještavati staratelja i organ starateljstva o svim važnijim promjenama u pogledu života, zdravlja, odgoja i obrazovanja štićenika.

 

  • Osoba ili ustanova iz stava 1. ovog člana ne može se osloboditi dužnosti čuvanja maloljetnog štićenika bez prethodne saglasnosti staratelja, odnosno organa starateljstva.

 

Član 188.

  • Staratelj je ovlašćen u ime i za račun štićenika zaključivati pravne poslove. Za one pravne poslove koje staratelj, u smislu ovog Zakona, ne može sam zaključivati potrebno je odobrenje organa starateljstva.

 

  • Maloljetni štićenik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojim stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojim raspolaže imovinom ili preuzima obaveze može sklapati samo uz odobrenje staratelja, ako zakon ne odredi drukčije.

 

  • Maloljetni štićenik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje.

 

Član 189. Staratelj može samo sa odobrenjem organa starateljstva:

  1. odlučiti o izboru ili promjeni škole i zanimanja maloljetnog štićenika, o prekidu njegovog školovanja ili o njegovom zaposlenju i
  2. poduzimati i druge mjere u pogledu osobnosti štićenika određene zakonom.

 

Član 190.

  • Starateljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje sticanjem poslovne sposobnosti, usvojenjem ili prestankom razloga iz člana 186. ovog Zakona.

 

  • ) Organ starateljstva produžit će pružati odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite osobi nad kojom je prestalo starateljstvo zbog nastupanja punoljetstva ako se ona do tog vremena nije uspjela osposobiti za samostalan život i rad.

 

Član 191.

Ako osoba nad kojom je po nastupanju punoljetstva prestalo starateljstvo, a koja zbog psihofizičkih nedostataka nije sposobna starati se o svojoj osobnosti, pravima i interesima, staratelj, uz odobrenje organa starateljstva ili organ starateljstva neposredno, pokreće kod nadležnog suda postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti ovoj osobi u cilju njenog ponovnog stavljanja pod starateljstvo.

 

 

                                                 4.         Starateljstvo nad punoljetnim osobama

 

Član 192.

  • Punoljetnoj osobi koja zbog duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja ili prekomjernog uživanja alkohola ili opojnih droga, senilnosti ili drugih uzroka nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima oduzima se poslovna sposobnost.

 

  • Punoljetnoj osobi koja zbog uzroka iz stava 1. ovog člana neposredno ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih osoba ograničava se poslovna sposobnost.

 

  • Pravomoćnu odluku o oduzimanju, odnosno ograničenju poslovne sposobnosti sud je dužan, bez odlaganja, dostaviti nadležnom organu starateljstva koji će u roku od 30 dana od dana prijema odluke osobu kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost staviti pod starateljstvo.

 

Član 193.

Staratelj osobe kojoj je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost dužan je naročito starati se o njenoj osobnosti, vodeći računa o uzrocima zbog kojih joj je oduzeta, odnosno ograničena poslovna sposobnost i nastojati da se ti uzroci otklone i ta osoba osposobi za samostalan rad.

 

Član 194.

  • Staratelj osobe kojoj je oduzeta poslovna sposobnost u dužnostima i pravima izjednačen je sa starateljem maloljetne osobe koja nije navršila 14 godina života.

 

  • Staratelj osobe kojoj je ograničena poslovna sposobnost ima dužnosti i prava staratelja maloljetne osobe koja je navršila 14 godina života, ali organ starateljstva može, kad je to potrebno, odrediti poslove koje osoba sa ograničenom poslovnom sposobnošću može poduzimati samostalno.

 

  • Štićenik kojem je ograničena poslovna sposobnost može sam sklapati pravne poslove kojim stiče prava, ako zakonom nije drukčije određeno. Pravne poslove kojim raspolaže imovinom ili preuzima obaveze može sklapati samo uz saglasnost staratelja.

 

  • Osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost može samostalno davati izjave koje se tiču osobnih stanja, osim ako ovim Zakonom ili odlukom organa starateljstva nije drukčije određeno.

 

Član 195.

  • Sud kod koga je pokrenut postupak da se nekoj osobi oduzme ili ograniči poslovna sposobnost dužan je o tome odmah obavijestiti organ starateljstva koji će, ako je potrebno, toj osobi imenovati privremenog staratelja.

 

  • U slučaju iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji su navršili 14 godina života, ali organ starateljstva može, ako je potrebno, proširiti na njega odredbe o starateljstvu nad maloljetnicima koji nisu navršili 14 godina života.

 

  • Dužnost privremenog staratelja prestaje kad se imenuje stalni staratelj ili kada odluka suda kojom se utvrđuje da nema mjesta oduzimanju, odnosno ograničenju poslovne sposobnosti postane pravomoćna.

 

Član 196.

  • Starateljstvo nad osobama kojima je oduzeta, odnosno ograničena  poslovna  sposobnost prestaje kada im se odlukom suda donesenom u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost.

 

  • Pravomoćnu odluku o vraćanju poslovne sposobnosti sud odmah dostavlja organu starateljstva.

 

 

                                                       5.        Starateljstvo za posebne slučajeve

 

Član 197.

  • Organ starateljstva imenovat će posebnog staratelja za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnoj osobi čije je boravište nepoznato a koja nema zastupnika,  nepoznatom  vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određene osobe.

 

  • Osobama iz stava 1. ovog člana može, pod uvjetima određenim zakonom, imenovati staratelja i organ pred kojim se vodi postupak. Ovaj organ dužan je o tome, bez odlaganja, obavijestiti nadležan organ starateljstva.

 

  • Organ starateljstva ima prema staratelju imenovanom u smislu stava 2. ovog člana sva ovlašćenja kao i prema staratelju koga je sam imenovao.

 

Član 198.

  • Poseban staratelj imenovat će se djetetu u: postupku osporavanja materinstva i očinstva, u postupku oduzimanja roditelju prava da živi sa djetetom i oduzimanja roditeljskog staranja, za vođenje spora i za zaključenje pojedinih pravnih poslova između njega i njegovih roditelja, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti i kada je to normirano ovim Zakonom.

 

  • Poseban staratelj imenovat će se i djetetu nad kojim roditeljsko staranje ostvaruje samo jedan roditelj, ako su interesi djeteta i roditelja koji ne ostvaruje roditeljsko staranje u suprotnosti.

 

  • Štićeniku će se imenovati poseban staratelj za vođenje spora i za zaključenje pravnih poslova između njega i staratelja, kao i u drugim slučajevima, kada su njihovi interesi u suprotnosti.

 

  • Kada među maloljetnicima nad kojima ista osoba ostvaruje roditeljsko staranje, ili među štićenicima koji imaju istog staratelja treba voditi postupak, ili zaključiti pravni posao u kome su interesi maloljetnika, odnosno štićenika u suprotnosti, imenovat će se svakom od njih poseban staratelj za vođenje postupka, odnosno zaključenje posla.

 

  • Kada roditelji, staratelji ili pojedini organi odnosno organizacije u vršenju svojih poslova saznaju za slučajeve iz st. od 1. do 4. ovog člana, dužni su o tome obavijestiti nadležni organ starateljstva.

 

Član 199.

Ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, organ starateljstva u slučajevima predviđenim ovim Zakonom poduzet će potrebne mjere za zaštitu osobnosti, prava i interesa stranog državljanina, dok organ države čiji je on državljanin ne donese potrebnu odluku i ne poduzme određene mjere.

 

Član 200.

  • Na zahtjev osobe koja zbog bolesti, starosti ili iz drugih opravdanih razloga nije sposobna sama starati se o sebi, svojim pravima i interesima, organ starateljstva može joj imenovati staratelja za pojedine poslove ili za određenu vrstu poslova.

 

  • Na zahtjev osobe iz stava 1. ovog člana organ starateljstva će staratelja razriješiti dužnosti.

 

Član 201.

Pri imenovanju posebnog staratelja organ starateljstva odredit će obim dužnosti i prava staratelja, imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja.

 

 

                                                                   6.         Nadležnost i postupak

 

Član 202.

  • Mjesna nadležnost organa starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako se ovo ne može utvrditi, prema boravištu osobe koju treba staviti pod starateljstvo ili kojoj treba imenovati posebnog staratelja.

 

  • Prebivalište, odnosno boravište određuje se prema vremenu kada su se stekli uvjeti za stavljanje određene osobe pod starateljstvo.

 

Član 203.

Ako se promijeni prebivalište štićenika, mijenja se i mjesna nadležnost organa starateljstva.

 

Član 204.

Ne mijenja se nadležnost organa starateljstva za vrijeme dok se štićenik nalazi privremeno van područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite ili iz sličnih razloga.

 

Član 205.

  • Postupak za stavljanje pod starateljstvo, za imenovanje staratelja i prestanak starateljstva pokreće se i vodi po službenoj dužnosti.

 

  • Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan.

 

  • U pribavljanju podataka potrebnih za pokretanje i vođenje postupka iz stava 1. ovog člana, organ starateljstva sarađuje sa organima, ustanovama i osobama iz člana 206. ovog Zakona.

 

Član 206.

(1) Postupak za stavljanje neke osobe pod starateljstvo ili za primjenu nekog drugog oblika zaštite pokreće organ starateljstva na osnovu neposrednog saznanja ili povodom obavještenja koje su mu dužni dostaviti:

  1. matičar, sudski i drugi organi vlasti, organi lokalne samouprave, te zdravstvene, socijalne, odgojno-obrazovne i druge ustanove kada u vršenju svojih dužnosti saznaju za takav slučaj;
  2. bračni partner, srodnici, drugi članovi domaćinstva i osobe koje imaju uvid u životne prilike takve osobe.

 

(2) Organi, ustanove i osobe iz stava 1. ovog člana dužni su pomagati organu starateljstva u pribavljanju podataka potrebnih za vođenje postupaka iz stava 1. član 205. ovog Zakona.

 

Član 207.

  • Kad pokrene postupak iz člana 206. ovog  Zakona organ starateljstva odmah  poduzima potrebne mjere za zaštitu osobnosti, prava i interesa te osobe.

 

  • Organ starateljstva u slučaju iz stava 1. ovog člana dužan je, prema potrebi, odrediti odgovarajuće privremene mjere koje smatra neophodnim.

 

  • Prilikom odlučivanja o mjerama koje će se primjenjivati na štićenika organ starateljstva rukovodit će se prvenstveno interesima štićenika i materijalnim mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju, primjenjujući pri tome odgovarajuće metode socijalnog i drugog stručnog rada.

 

  • Kod određivanja mjera, u smislu stava 3. ovog člana, organ starateljstva dužan je pribaviti mišljenje odgovarajućih organizacija, odnosno stručnjaka i u cilju što potpunije zaštite osobnosti, prava i interesa štićenika i njegove porodice sarađivati sa njima.

 

Član 208.

  • Ako štićenik ima nepokretnu imovinu na području drugog organa starateljstva, nadležni organ starateljstva može tu imovinu povjeriti na staranje tom organu starateljstva i ovlastiti ga da imenuje posebnog staratelja za brigu o njoj.

 

  • Odobrenje za raspolaganje imovinom iz stava 1. ovog člana daje organ starateljstva nadležan za cjelokupno staranje o štićeniku.

 

Član 209.

  • Organ starateljstva postupa prema odredbama zakona kojim je uređen upravni postupak kada odlučuje o stavljanju neke osobe pod starateljstvo, kada imenuje ili razrješava dužnosti staratelja, kada odlučuje o obimu ovlašćenja staratelja i o pravima i interesima štićenika.

 

  • Organ starateljstva može mijenjati svoja ranije donesena rješenja kada to zahtijevaju interesi štićenika, ako se time ne vrijeđaju prava trećih osoba.

 

Član 210.

Organi, ustanove i osobe iz člana 206. ovog Zakona, štićenik koji je u stanju to učiniti, njegov bračni partner, njegovi srodnici, kao i svaki građanin mogu podnijeti prigovor na rad staratelja i organa starateljstva.

 

Član 211.

  • Prigovor na rad staratelja podnosi se organu starateljstva, a prigovor na rad organa starateljstva organu nadležnom u upravnim stvarima za drugostepeni postupak.

 

  • Organ starateljstva ispituje prigovore koji su mu podneseni i, ako nađe da su osnovani, poduzima zakonom predviđene mjere.

 

  • Ako drugostepeni organ utvrdi da je prigovor osnovan, daje uputstva organu starateljstva kako će postupiti i određuje rok u kojem je dužan dostaviti obavještenje o poduzetim radnjama. Organ starateljstva po primljenom uputstvu odlučuje koje će mjere poduzeti i o tome obavještava drugostepeni organ.

 

Član 212.

  • Organ starateljstva dužan je voditi evidenciju o osobama stavljenim pod starateljstvo, o poduzetim mjerama starateljstva i o imovini štićenika.

 

  • Uputstvo o vođenju evidencije i dokumentacije iz stava 1. ovog člana propisuje federalni ministar rada i socijalne politike.

 

 

PETI DIO

 

                                                                    3.         I Z D R Ž A V A NJ E

 

  1. Zajedničke odredbe

 

Član 213.

  • Međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika njihova je dužnost i pravo kada je to predviđeno ovim Zakonom.

 

  • U slučajevima u kojima se međusobno izdržavanje osoba iz stava 1. ovog člana ne može ostvariti u cijelosti ili djelimično, društvena zajednica pruža, pod uvjetima određenim zakonom, neosiguranim članovima porodice sredstva neophodna za izdržavanje.

 

  • Odricanje od prava i dužnosti izdržavanja nema pravnog učinka.

 

Član 214.

 

Osobe iz  stava  1.  člana 213. ovog Zakona međusobnom izdržavanju  doprinose srazmjerno svojim mogućnostima i potrebama izdržavane osobe.

 

  1. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika

 

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

 

Član 216.

  • ) Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima, osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetnosti a najdulje do navršene 26. godine života.

 

  • Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni izdržavati ga dok ta nesposobnost traje.

 

Član 217.

Maloljetno dijete koje ostvaruje prihode radom ili od svoje imovine dužno je doprinositi za svoje izdržavanje, kao i za izdržavanje članova porodice u kojoj živi, pod uvjetima iz stava 1. član 219. ovog Zakona.

 

Član 218.

Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsko staranje, ili kojem je ograničeno ili oduzeto roditeljsko staranje, ne oslobađa se dužnosti izdržavanja djeteta.

 

Član 219.

  • Punoljetno dijete dužno je izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.

 

  • Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan, u skladu sa odredbama ovog Zakona.

 

Član 220.

  • Maćeha ili očuh dužni su izdržavati svoje maloljetne pastorke ako oni ne mogu ostvariti izdržavanje od roditelja.

 

  • Maćeha ili očuh imaju obavezu iz stava 1. ovog člana i nakon smrti roditelja djeteta, ako je u času njegove smrti postojala porodična zajednica između očuha ili maćehe i pastoraka.

 

  • Ako je brak između roditelja i maćehe ili očuha djeteta poništen ili razveden, maćeha ili očuh nisu dužni izdržavati pastorke.

 

Član 221.

  • Pastorak je dužan, pod uvjetima iz čl. 217. i 219. ovog Zakona, izdržavati maćehu ili očuha ako su ovi njega duže vrijeme izdržavali ili se brinuli o njemu.

 

  • Ako maćeha ili očuh imaju i svoju djecu, dužnost izdržavanja je zajednička za djecu i pastorke.

 

Član 222.

  • Nena i djed dužni su izdržavati maloljetnog unuka. Obaveza izdržavanja punoljetnog unuka postoji pod uvjetima iz člana 216. ovog Zakona.

 

  • Unuk je dužan izdržavati nenu i djeda pod uvjetima iz čl. 217. i 219. ovog Zakona.

 

  • Obaveza izdržavanja postoji između sestara i braće, kao i sestara i braće po majci ili ocu, u odnosu na maloljetne osobe.

 

 

Član 223.

 

  • Pravo na izdržavanje ostvaruje se onim redom kojim su davaoci izdržavanja pozvani na nasljeđivanje.

 

  • Ako obaveza izdržavanja pada na više osoba zajedno, ona se dijeli među njima prema njihovim mogućnostima.

 

  1. Izdržavanje bračnog partnera

 

Član 224.

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

 

Član 225.

  • Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod ili poništenje braka.

 

  • ) Sud je dužan upoznati bračnog partnera sa pravom iz stava 1. ovog člana.

 

  • Izuzetno, bivši bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od jedne godine od prestanka braka, ako su uvjeti za izdržavanje, predviđeni u članu 224. ovog Zakona, postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod ili poništenje braka i bez prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave u postupku za izdržavanje.

 

Član 226.

  • Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog, odnosno razvedenog bračnog partnera ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera.

 

  • Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera u postupku za poništenje braka, odnosno bračnog partnera iz poništenog braka, ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera.

 

Član 227.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje, ili ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner koji zahtijeva izdržavanje prestankom braka, koji je trajao kraće vrijeme, nije doveden u teži materijalni položaj od onog u kom se nalazio prilikom stupanja u brak.

 

Član 228.

  • Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti u dogledno vrijeme na drugi način osigurati sredstva za život.

 

  • U opravdanim slučajevima sud može produžiti obavezu izdržavanja.

 

  • Tužba za produženje izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje određeno.

 

Član 229.

Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner, ili bračni partner  iz poništenog braka sklopi novi brak, ili zasnuje vanbračnu zajednicu, ili postane nedostojan tog prava, ili ako više ne postoji neki od uvjeta iz člana 224. ovog Zakona.

 

 

                                                        4.        Izdržavanje vanbračnog partnera

 

Član 230.

 

  • Vanbračni parnter koji ispunjava uvjete iz čl. 3. i 224. ovog Zakona ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice.

 

  • Tužba za izdržavanje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od prestanka vanbračne zajednice.

 

Član 231.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje vanbračnog partnera ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog vanbračnog partnera grubo ili nedolično ponašao u vanbračnoj zajednici, ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog vanbračnog partnera.

 

Član 232.

  • Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja vanbračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučaju kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti u dogledno vrijeme na drugi način osigurati sredstva za život.

 

  • U opravdanim slučajevima sud može produžiti obavezu izdržavanja.

 

  • Tužba za produženje izdržavanja može se podnijeti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje određeno.

 

 

Član 233.

Pravo na izdržavanje prestaje kada izdržavani vanbračni partner sklopi brak, ili zasnuje novu vanbračnu zajednicu, ili postane nedostojan tog prava, ili ako više ne postoji neki od razloga utvrđenih u članu 224. ovog Zakona.

 

 

 

                                                  5.        Izdržavanje majke vanbračnog djeteta

 

Član 234.

Otac vanbračnog djeteta dužan je, srazmjerno svojim mogućnostima, izdržavati majku svog djeteta za vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon porođaja, ako se majka stara o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.

 

 

  1. Određivanje izdržavanja

 

Član 235.

  • U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

 

  • Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

 

  • Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

 

  • Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.

 

Član 236.

  • Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

 

  • U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.

 

  • Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.

 

Član 237.

Kad sud utvrdi da roditelji i druge osobe koje su obavezne davati izdržavanje nisu u mogućnosti podmirivati potrebe izdržavanja djeteta, obavijestit će o tome organ starateljstva koji je dužan osigurati sredstva za izdržavanje djeteta iz budžetskih sredstava Federacije.

 

 

Član 238.

  • Organ starateljstva, vodeći računa o dobrobiti djeteta, nastojat će da se roditelji sporazumiju o visini, odnosno o povišenju doprinosa za izdržavanje djeteta kada to zahtijevaju povećane potrebe djeteta ili to omogućavaju bolje materijalne prilike roditelja.

 

  • Sporazum iz stava 1. ovog člana roditelji mogu zaključiti i pred notarom u formi notarski obrađene isprave. Notar je dužan ovu ispravu dostaviti organu starateljstva.
  • Sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana ima snagu izvršne isprave.

 

Član 239.

  • Organ starateljstva, u ime maloljetnog djeteta, pokrenut će i voditi postupak za dosuđenje, odnosno za povećanje izdržavanja, ako roditelj sa kojim dijete živi bez opravdanih razloga ne koristi to pravo.

 

  • Ako roditelj ne traži izvršenje odluke o izdržavanju, organ starateljstva će u ime maloljetnog djeteta podnijeti sudu prijedlog za izvršenje.

 

Član 240.

(1) Ako se u postupku odlučuje o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava

  1. član 216. ovog Zakona, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

 

(2) Sud koji odlučuje u parnici o izdržavanju obavijestit će organ starateljstva o postupku i pozivati ga na sva ročišta i dostavljati mu sve odluke donesene u postupku.

 

Član 241.

Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda pribaviti sve podatke od značaja za donošenje odluke o izdržavanju.

 

Član 242.

  • Organ starateljstva vodi evidenciju odluka i sporazuma iz člana 238. ovog Zakona o izdržavanju djece i roditelja prema uputstvu koje propisuje federalni ministar rada i socijalne politike.
  • Organ starateljstva provjerava ispunjavanje obaveze izdržavanja djeteta i, radi zaštite interesa djeteta, poduzima mjere iz člana 239. ovog Zakona ako utvrdi da se ova obaveza ne ispunjava odnosno ne ispunjava u potpunosti.

 

Član 243.

Organ starateljstva će, u svojstvu punomoćnika starih i socijalno ugroženih osoba, ukoliko one same to ne mogu učiniti, pokrenuti i voditi postupak za ostvarivanje njihovog prava na izdržavanje prema srodnicima koji su, prema odredbama ovog Zakona, dužni da ih izdržavaju.

 

Član 244.

Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.

 

Član 245.

  • Izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom, ili sporazumom postignutim pred organom starateljstva, ili u formi notarski obrađene isprave, ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, odnosno sporazum.

 

  • Prava i  obaveze  utvrđene  izmijenjenom  odlukom  ne  mogu  djelovati  prije  podnošenja zahtjva.

 

Član 246.

Fizičko ili pravno lice koje je imalo troškove zbog izdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja ju je, prema zakonu, dužna izdržavati, ako su učinjeni troškovi bili opravdani.

 

Član 247.

Obveznik izdržavanja kojem je prestao radni odnos i koji je zasnovao novi radni odnos dužan je podatke o postojanju izvršne isprave za izdržavanje, te ime i adresu osobe kojoj se to potraživanje treba isplaćivati, dostaviti poslodavcu kod kojeg je zasnovao radni odnos.

 

Član 248.

Poslodavac kod kojeg je obveznik izdržavanja zasnovao novi radni odnos dužan je odmah obavijestiti izdržavanu osobu o zasnovanom radnom odnosu, odnosno dati joj potrebna obavještenja o obvezniku izdržavanja koji je kod njega zasnovao novi radni odnos.

 

Član 249.

  • U postupku za izdržavanje maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje, sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja.

 

  • U ostalim parnicama za izdržavanje sud će odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja samo na prijedlog osobe koja traži izdržavanje.

 

  • Privremene mjere sud će odrediti ako se učini vjerovatnim postojanje činjenica od kojih zavisi pravo na izdržavanje, a u postupcima za utvrđivanje materinstva ili očinstva i ako se učini vjerovatnim da je tužena osoba roditelj djeteta.

 

 

ŠESTI DIO

 

  1. I M O V I N S K I  O D N O S I

 

  1. IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

 

                                                     1.        Bračna stečevina i posebna imovina

 

 

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

 

  1. a) Bračna stečevina

 

Član 251.

  • Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

 

  • Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

 

  • Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

 

  • Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

 

Član 252.

  • Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

 

  • Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

 

  • Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

 

 

  1. Upravljanje bračnom stečevinom

 

Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

 

 

  1. Posebna imovina

 

Član 254.

  • Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

 

  • Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

 

 

                                                                 d)       Podjela bračne stečevine

 

Član 255.

  • Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.

 

  • Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.

 

Član 256.

  • Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine pored njegovog dijela i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djeteta.

 

  • Ako se odluka o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta izmijeni, bračni partner iz stava 1. ovog člana predat će stvari iz stava 1. ovog člana drugom roditelju, odnosno osobi kojoj se povjeri čuvanje i odgoj djeteta.

 

Član 257.

Ako je sud odlučio da se podjela izvrši prodajom stvari zbog toga što je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, bračni partner ima pravo preče kupnje te stvari.

 

                                                                             2.         Bračni ugovor

 

Član 258.

  • Bračnim ugovorom  mogu  se  urediti  imovinskopravni  odnosi  bračnih  partnera  prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja bračne zajednice.

 

  • Za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena.

 

Član 259.

Bračni ugovor može u ime bračnog partnera kojem je oduzeta poslovna sposobnost sklopiti njegov staratelj sa odobrenjem organa starateljstva.

 

Član 260.

Bračni partneri ne mogu ugovoriti primjenu prava druge države na imovinskopravne odnose.

 

  1. Odgovornost bračnih partnera za obaveze prema trećim osobama

 

  1. a) Pojedinačna odgovornost bračnog partnera

 

Član 261.

  • Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni partner.

 

  • Za obaveze iz stava 1. ovog člana bračni partner odgovara svojom posebnom imovinom i svojim dijelom u bračnoj stečevini.

 

 

                                                b)       Solidarna odgovornost bračnih partnera

 

Član 262.

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba  bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

 

 

                                B.        IMOVINSKI ODNOSI VANBRAČNIH PARTNERA

 

Član 263.

  • Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.
  • Na imovinu iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe ovog Zakona o bračnoj stečevini.

 

 

                                        C.        IMOVINSKI ODNOSI RODITELJA I DJECE

 

  1. Upravljanje imovinom djeteta

 

 

Član 264.

Imovinom maloljetnog djeteta do njegove punoljetnosti, u njegovom interesu, upravljaju roditelji maloljetnika, osim onom koju je maloljetnik stekao radom.

 

  1. Korišćenje prihoda sa imovine djeteta

 

Član 265.

  • Prihode iz imovine maloljetnog djeteta roditelji prvenstveno mogu koristiti za njegovo izdržavanje, liječenje, odgoj i obrazovanje ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.

 

  • Roditelji mogu prihode iz stava 1. ovog člana koristiti i za izdržavanje članova porodice, u skladu sa članom 217. ovog Zakona.

 

 

  1. Otuđenje i opterećenje imovine djeteta

 

Član 266.

  • Roditelji mogu samo sa odobrenjem nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrjednije stvari i prava iz imovine maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja, liječenja, odgoja i obrazovanja ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta.

 

  • Samo sa odobrenjem organa starateljstva roditelji mogu poduzimati pred sudom ili drugim organima procesne radnje koje se odnose na imovinu djeteta.

 

  1. TROŠKOVI TRUDNOĆE I POROĐAJA VANBRAČNOG DJETETA

 

Član 267.

  • Troškove izazvane trudnoćom i porođajem vanbračnog djeteta snose majka i otac u skladu sa svojim imovinskim mogućnostima.

 

  • U slučaju spora sud će, na zahtjev jednog od roditelja, odrediti udio svakog od njih u snošenju troškova iz stava 1. ovog člana.

 

SEDMI DIO

 

  1. POSTUPAK PRED SUDOM

 

  1. Opće odredbe

 

Član 268.

  • Odredbama ovog dijela zakona određuju se pravila prema kojima postupaju sudovi kad u posebnim parničnim postupcima, vanparničnim postupcima i posebnim postupcima izvršenja i osiguranja, odlučuju o predmetima u odnosima roditelja i djece, bračnim i drugim predmetima koji se uređuju ovim Zakonom.

 

  • U postupcima iz stava 1. ovoga člana primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije određeno.

 

  • U postupku iz stava 1. ovog člana, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.

 

 

Član 269.

  • Sud mora po službenoj dužnosti tokom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.

 

  • Radi zaštite prava i interesa djeteta organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.

 

 

Član 270.

  • Ukoliko stranka nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima u postupku, a nije joj oduzeta poslovna sposobnost, sud će o tome obavijesti organ starateljstva i nadležni sud radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

 

  • Sud će prekinuti postupak dok se ne provede postupak oduzimanja poslovne sposobnosti, odnosno dok ga organ starateljstva ili nadležni sud ne obavijesti o obustavi. Za vrijeme prekida postupka mogu se poduzeti samo radnje za koje postoji opasnost od odgode, a naročito one kojima treba osigurati ili zaštititi prava stranke koja nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima.

 

  • U slučaju iz stava 1. ovog člana sud može postaviti privremenog zastupnika svakoj stranci u postupku. O postavljanju ovog zastupnika sud će bez odgode obavijestiti organ starateljstva.

 

Član 271.

  • Dijete koje je navršilo 14 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, za koje sud utvrdi da su sposobni shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, mogu kao stranka ili učesnik u postupku samostalno poduzimati parnične radnje.

 

  • Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na  sudu,  ili  van suda, uz  posredovanje  organa starateljstva, o čemu  sastavlja zapisnik.

 

  • Zakonski zastupnik osoba iz stava 1. ovog člana može poduzimati radnje u postupku dok one ne izjave da same preuzimaju parnicu.

 

  • Osobe iz stava 1. ovog člana za koje sud utvrdi da nisu sposobne shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, kao i dijete koje nije navršilo 14 godina života, u postupku zastupa zakonski zastupnik.

 

  • Sud će djetetu imenovati posebnog zastupnika ako su interesi djeteta i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti, kao i u drugim slučajevima u kojima, s obzirom na okolnosti slučaja, utvrdi da je to potrebno radi zaštite djetetovih interesa.

 

 

  1. Posebni parnični postupci

 

  1. a) Opće odredbe

 

Član 272.

  • Bračni spor je spor o utvrđivanju postojanja ili nepostojanja braka, o poništenju i razvodu braka.

 

  • Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva, te sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju i sporovi o izdržavanju djeteta, bez obzira na to da li se rješavaju samostalno ili zajedno sa bračnim sporovima i sporovima o utvrđivanju materinstva i očinstva.

 

Član 273.

  • Radnje u postupcima iz člana 272. ovog Zakona poduzimaju se hitno.
  • U postupcima iz člana 272. ovog Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 15 dana od dana prijema tužbe ili zahtjeva u sudu.
  • Prvostepeni sud dužan je donijeti presudu i izraditi pisani otpravak presude najkasnije u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
  • O žalbi protiv odluke donesene u prvostepenom postupku u predmetima iz člana 272. ovog Zakona, drugostepeni sud dužan je odlučiti u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.

 

Član 274.

Na prijedlog stranke sud može odložiti započeto ročište ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan radi zaštite interesa djeteta.

 

Član 275.

  • U posebnim parničnim postupcima i postupcima izvršenja normiranim ovim Zakonom u prvom stepenu postupa sudija pojedinac specijaliziran za ovu vrstu sporova.

 

  • U drugostepenom postupku sudi vijeće od trojice sudija od kojih je jedan specijalizovan za ovu vrstu sporova.

 

Član 276.

  • U toku postupka u bračnim sporovima i sporovima za utvrđivanje i osporavanje materinstva ili očinstva sud može, po službenoj dužnosti, rješenjem odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja maloljetnoj djeci kao i njihovog smještaja.
  • U bračnom sporu privremene mjere iz stava 1. ovog člana sud može odrediti i u korist bračnog druga, po njegovom prijedlogu.
  • Žalba protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.

 

Član 277.

U postupku u bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece javnost je isključena.

 

Član 278.

  • U postupku u bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece stranke se ne mogu odreći zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke, niti se nagoditi.
  • U postupku iz stava 1. ovog člana ne može se donijeti presuda zbog propuštanja, presuda na osnovu priznanja, ni presuda na osnovu odricanja.
  • U postupku iz stava 1. ovog člana odricanje od tužbenog zahtjeva ima isto pravno dejstvo kao i povlačenje tužbe.
  • U postupku iz stava 1. ovog člana sud može utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a može dokazivati i činjenice koje su stranke priznale u postupku, osim ako se zahtijeva sporazumni razvod braka.

 

Član 279.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac dokaže da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda i ako se njihovim iznošenjem, odnosno predlaganjem štite prava i interesi djeteta.

 

Član 280.

  • O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.
  • Stranka je dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja dokaza  kojeg  je  ona  predložila.  Izuzetno,  ako  sud  u  postupku  u  sporu  za  utvrđivanje  i osporavanje  materinstva  ili  očinstva  odredi  izvođenje  dokaza  analizom  DNK,  a  stranke  ne  polože određeni iznos, troškovi određeni za njegovo izvođenje isplatit će se iz sredstava suda.
  • Predujmljene troškove iz stava 2. ovog člana snosit će konačno stranka koja je izgubila parnicu.

 

Član 281.

  • Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.
  • Organ starateljstva učestvuje u postupku izvršenja i osiguranja koji se provodi radi ostvarivanja odluke donesene u postupku iz stava 1. ovog člana.

 

Član 282.

  • Organ starateljstva dužan je odazvati se pozivu suda iz stava 1. član 281. ovog Zakona i učestvovati u postupku.
  • Kada učestvuje u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona, organ starateljstva ovlašćen je podnijeti svoj prijedlog i poduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove.

 

Član 283.

  • Sud pred kojim se provodi postupak iz stava 1. član 281. ovog Zakona obavijestit će organ starateljstva o pokretanju postupka, pozivati ga na ročišta i dostavljati mu podneske stranaka i odluke, bez obzira na to učestvuje li organ starateljstva u postupku.
  • Sud će zatražiti od organa starateljstva da dijete, uzimajući u obzir njegov uzrast i zrelost, upozna sa mogućnošću učestvovanja u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona.

 

  • Odredbe iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se na odgovarajući način i u vanparničnim postupcima u kojima, prema odredbama ovog Zakona, organ starateljstva može biti stranka, ako u njima ne učestvuje.

 

Član 284.

  • Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke.

 

  • U postupku u kojem odlučuju o izdržavanju maloljetnog djeteta i punoljetnog djeteta iz stava
  1. član 216. ovog Zakona, organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti i ispitati podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, te imovinske prilike stranaka, a naročito da li prikazani prihodi odgovaraju stvarnom stanju.

 

Član 285.

Kada učestvuje u postupku kao stranka, organ starateljstva ima pravo na naknadu troškova prema odredbama Zakona o parničnom postupku.

 

Član 286.

Protiv presude donesene u drugom stepenu u sporovima iz člana 272. ovog Zakona revizija nije dopuštena.

 

                                                          b)        Postupak u bračnim sporovima

 

Član 287.

  • Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.
  • Ako oba bračna partnera zahtijevaju razvod braka, postupak se pokreće zahtjevom za sporazumni razvod braka.
  • Ako jedan bračni partner podnese tužbu za razvod braka, a drugi najkasnije do zaključenja glavne rasprave izričito izjavi da ne osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, smatrat će se da su bračni partneri podnijeli zahtjev za sporazumni razvod braka.
  • Ako jedan bračni partner odustane od zahtjeva za sporazumni razvod braka, a drugi ostane pri zahtjevu da se brak razvede, takav zahtjev smatrat će se tužbom za razvod braka.

 

Član 288.

  • Za suđenje u bračnim sporovima nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.
  • Ako je u bračnim sporovima sud u Federaciji nadležan zato što su bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište u Federaciji, odnosno zato što tužilac ima prebivalište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište, odnosno sud na čijem području tužilac ima prebivalište.
  • Ako je u sporovima o imovinskim odnosima bračnih partnera sud u Federaciji nadležan zato što se imovina bračnih partnera nalazi u Federaciji ili zato što tužilac u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem području tužilac ima prebivalište ili boravište u vrijeme podnošenja tužbe.

 

Član 289.

  • Tuženi bračni partner može protiv drugog bračnog partnera u bračnom sporu istom sudu podnijeti protutužbu radi utvrđivanja nepostojanja braka ili za poništenje braka.

 

  • O tužbi i protutužbi sud će, po pravilu, odlučiti istom presudom.

 

  • Protutužba se može podnijeti i iz razloga iz kojih se tužba ne bi mogla podnijeti zbog isteka roka za njeno podnošenje.

 

Član 290.

  • Pravo na tužbu u  bračnom sporu  ne  zastarijeva, niti  je ograničeno drugim rokovima i uvjetima, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije određeno.
  • Pravo na tužbu za poništenje ili razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih partnera, ali nasljednici bračnog partnera koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje ili razvod braka.
  • Zahtjev za nastavljanje postupka iz stava 2. ovog člana može se istaći u roku od šest mjeseci od smrti bračnog partnera. Nakon isteka ovog roka, zahtjev se može istaknuti samo u posebnoj parnici.
  • Odredbe iz st. 2. i 3. ovog člana primjenjivat će se i kada je podnesen zahtjev za sporazumni razvod braka.

 

 

Član 291.

  • Ako tužbu u postupku u bračnom sporu podnosi punomoćnik stranke, u punomoći se mora navesti koju će tužbu punomoćnik podnijeti.
  • U punomoći koja se izdaje za podnošenje tužbe za poništenje braka mora se izričito navesti razlog na osnovu kojeg se tužba može podnijeti.

 

Član 292.

  • U parnicama za razvod braka tužilac može tužbu povući do zaključenja glavne rasprave bez pristanka tuženog, a sa pristankom tuženog dok se postupak pravomoćno ne završi.
  • Zahtjev za sporazumni razvod braka mogu bračni partneri povući dok se postupak pravomoćno ne završi.
  • U slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je povlačenje tužbe i zahtjeva za sporazumni razvod braka uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude, prvostepeni sud će rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog dejstva i da se postupak obustavlja. Ovako će sud postupiti i kada je od zahtjeva za sporazumni razvod braka odustao samo jedan od bračnih partnera.
  • Na način iz stava 3. ovog člana sud će postupiti i u slučaju smrti bračnog partnera, čime se ne dira u pravo nasljednika da nastave postupak u smislu stava 2. član 290. ovog Zakona.

 

Član 293.

Presuda kojom se brak razvodi na osnovu zahtjeva za sporazumni razvod braka može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog toga što je pristanak na razvod braka dat u zabludi ili pod uticajem sile ili prevare, kao i u slučaju da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 47. ovog Zakona.

 

Član 294.

Pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da brak ne postoji, ili kojom je brak poništen  ili razveden, ne može se, povodom prijedloga za ponavljanje postupka ili prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, izmijeniti u dijelu o prestanku braka, bez obzira na to da li je neka od stranaka zaključila novi brak.

 

           c)       Postupak radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva tužbom

 

Član 295.

  • Postupak u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva pokreće se
  • Tužbu iz stava 1. ovog člana dijete može podići bilo pred sudom opće mjesne nadležnosti, bilo pred sudom na čijem području ima prebivalište, odnosno boravište.
  • Ako je u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva sud u Federaciji nadležan zato što tužilac ima prebivalište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem području tužilac ima prebivalište.

 

Član 296.

  • Stranke u postupku radi utvrđivanja materinstva su: dijete, žena koja sebe smatra majkom djeteta iz čl. 73. i 80. stav 3., muškarac koji sebe smatra ocem djeteta, organ starateljstva, nasljednici iz člana 77. ovog Zakona i žena čije se materinstvo utvrđuje.
  • Stranke u postupku radi utvrđivanja očinstva su: dijete, majka djeteta, muškarac koji sebe smatra ocem djeteta iz stava 2. član 76. i član 84. ovog Zakona, organ starateljstva, nasljednici iz člana 77. ovog Zakona i muškarac čije se očinstvo utvrđuje.

 

Član 297.

  • Stranke u postupku radi osporavanja materinstva su: dijete, žena koja je upisana kao majka djeteta, žena koja sebe smatra majkom iz stava 3. člana 80. ovog Zakona i djetetov otac.
  • Stranke u postupku radi osporavanja očinstva su: dijete, majka djeteta, muž majke djeteta, muškarac koji sebe smatra ocem djeteta iz čl. 84. i 87. ovog Zakona, kao i muškarac koji je priznao očinstvo.

 

Član 298.

  • Ako tužbom radi utvrđivanja i osporavanja materinstva i očinstva nisu obuhvaćene sve osobe koje prema odredbama čl. 296. i 297. ovog Zakona moraju biti stranke u postupku, sud će tužiocu vratiti tužbu radi dopune, navodeći da kao stranku mora označiti i osobu koja tužbom nije obuhvaćena.
  • Ako tužilac u roku koji je sud odredio, a koji ne može biti duži od osam dana, ne izvrši dopunu, sud će odbaciti tužbu.

 

Član 299.

Sve osobe koje su u položaju tužioca ili tuženika su jedinstveni suparničari.

 

Član 300.

Kada tužbu podnese jedan od tužioca u zakonskom roku, tužbi može pristupiti i osoba kojoj je istekao rok za podnošenje tužbe.

Član 301.

  • Ako dijete i roditelj koji prema zakonu zastupa dijete zajedno podnesu tužbu radi utvrđivanja ili osporavanja materinstva ili očinstva, ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici, ali će organ starateljstva djetetu postaviti posebnog staratelja ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje protivni interesi.

 

  • Ako se tužbi djeteta radi osporavanja i utvrđivanja materinstva ili očinstva pridružio roditelj koji prema zakonu zastupa dijete, a kojem je istekao rok za tužbu, organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja.

 

  • Ako su dijete i roditelj koji prema zakonu zastupa dijete u parnici u protivnim stranačkim ulogama, organ starateljstva imenovat će djetetu posebnog staratelja.

 

Član 302.

  • Činjenice od kojih zavisi odlučivanje o predmetu spora sud može utvrđivati i izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem.
  • U rješenju o izvođenju dokaza medicinskim vještačenjem sud će odrediti rok do kojeg dokaz treba da se izvede, uzimajući pri tome u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito hitnost postupka.
  • Poziv za izvođenje medicinskog vještačenja, uz koji se dostavlja rješenje iz stava 2. ovog člana, sud dostavlja osobno strankama. U pozivu mora biti navedena ustanova u kojoj će se vještačenje izvršiti i vrijeme njegovog izvršenja.
  • Stranke su obavezne odazvati se na poziv iz stava 3. ovog člana i podvrgnuti se medicinskom vještačenju.
  • Ako se stranka, uredno pozvana da pristupi vještačenju analizom DNK, nije odazvala pozivu ili se nije podvrgla ovom vještačenju, sud će izdati nalog sudskoj policiji za njeno privođenje na vještačenje. Troškove ovog privođenja snosi privedena stranka.
  • Ako vještačenje primjenom drugih medicinskih metoda nije izvedeno zbog neodazivanja stranke ili zbog uskraćivanja njegovog izvođenja, sud će cijeniti od kakvog je to značaja.

 

Član 303.

  • U postupku iz stava 3. član 80. i stava 1. član 87. ovog Zakona sud će na trošak tužiteljice, odnosno tužioca odrediti izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem radi utvrđivanja materinstva, odnosno očinstva.

 

  • Ako se medicinskim vještačenjem utvrdi da tužiteljica, odnosno tužilac nije roditelj djeteta, sud će odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
  • Ako se medicinskim vještačenjem utvrdi da je tužiteljica, odnosno tužilac roditelj djeteta, sud će nastaviti raspravljati i o zahtjevu za osporavanje materinstva, odnosno očinstva i u jednoj presudi odlučiti o oba zahtjeva.

 

 

d)     Postupak odlučivanja o pitanjima sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem i o roditeljskom staranju

 

Član 304.

  • Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.
  • Odlukom iz stava 1. ovog člana sud može odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi, ako je to potrebno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.
  • Kada utvrdi postojanje razloga iz člana 154. ovog Zakona, sud će odlukom iz stava 1. ovog člana izreći mjeru oduzimanja roditeljskog staranja.

 

Član 305.

  • Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.
  • Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu.
  • U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

 

Član 306.

  • U odluci o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti sud će, ako je to potrebno, naložiti osobi kod koje se dijete nalazi da ga preda roditelju.

 

  • Odluka iz stava 1. ovog člana obavezuje stranke, organ starateljstva i osobu kod koje se dijete nalazi.
  • U odluci iz stava 1. ovog člana, sud će odrediti rok za predaju djeteta ili naložiti da se dijete preda odmah.

 

Član 307.

Sud može prihvatiti sporazum roditelja o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, ukoliko ocijeni da je sporazum u najboljem interesu djeteta.

 

                                                    e)        Postupak u sporovima o izdržavanju

 

Član 308.

  • O izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta pod uvjetima određenim u st. 1. i 2. člana 216. ovog Zakona sud će odlučiti odlukom kojom utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi i odlukom kojom utvrđuje materinstvo, ili očinstvo.
  • Odluku o izdržavanju djeteta iz stava 1. ovog člana sud će donijeti i u drugim slučajevima odvojenog života roditelja.
  • Sud će odluku o izdržavanju iz st. 1. i 2. ovog člana dostaviti nadležnom organu starateljstva.

 

Član 309.

Postupak u sporovima o izdržavanju pokreće se na zahtjev osobe kojoj je odredbama ovog Zakona priznato pravo na izdržavanje kao i organa starateljstva, u skladu sa stavom 1. član 239.ovog Zakona.

 

Član 310.

U postupku u sporovima o izdržavanju neće se primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na postupak u sporovima male vrijednosti.

 

Član 311.

  • Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac osoba koja traži izdržavanje, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

 

  • Ako je u sporovima za zakonsko izdržavanje sa međunarodnim elementima sud u Federaciji nadležan zato što tužilac ima prebivalište u Federaciji, mjesno je nadležan sud na čijem području tužilac ima prebivalište.
  • Ako nadležnost suda u Federaciji u sporovima o zakonskom izdržavanju postoji zato što tuženik u Federaciji ima imovinu iz koje se može naplatiti izdržavanje, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi ta imovina.

 

  1. VANPARNIČNI POSTUPAK

 

                                                                             1.         Opće odredbe

 

Član 312.

Vanparnični postupak provodi se prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

 

Član 313.

  • U vanparničnom postupku u prvom stepenu odlučuje sudija pojedinac.

 

  • Izjave učesnika u postupku, date van ročišta, može na zapisnik uzeti i stručni saradnik.

 

Član 314.

  • Učesnici u postupku su osobe koje su postupak pokrenule, osoba o čijim se pravima ili pravnim interesima odlučuje u postupku, kao i organ koji učestvuje u postupku na osnovu zakonskih ovlašćenja za pokretanje postupka, bez obzira na to da li su postupak pokrenuli ili su kasnije stupili u postupak.

 

  • Predlagač, u smislu ovog zakona, jeste fizičko ili pravno lice, odnosno organ po čijem prijedlogu je postupak pokrenut, a protivnik predlagača je osoba prema kojoj se ostvaruje pravo ili pravni interes predlagača.

 

Član 315.

  • Sud može donijeti odluku i bez održavanja usmene rasprave, ako smatra da rasprava nije potrebna.

 

  • Sud donosi odluku na ročištu samo u slučajevima kada je to ovim Zakonom određeno ili kada ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica ili kada smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta prikladno.

 

  • Izostanak pojedinog učesnika sa ročišta ne sprečava sud da dalje postupa.

 

Član 316.

  • Kada se rješenjem suda mijenja osobno ili porodično stanje učesnika ili njihova prava i dužnosti, pravne posljedice rješenja nastaju kada ono postane pravomoćno.
  • Izuzetno, sud može odrediti da pravne posljedice rješenja nastupaju prije pravomoćnosti, ako je to potrebno radi zaštite maloljetnika ili drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.
  • Pravomoćno rješenje iz stava 1. ovog člana bez odlaganja se dostavlja organu uprave nadležnom za vođenje matičnih knjiga.

 

Član 317.

U vanparničnom postupku ne nastupa mirovanje postupka.

 

Član 318.

  • Ako sud utvrdi da bi postupak trebalo provesti prema pravilima parničnog postupka, obustavit će vanparnični postupak. Postupak će se po pravomoćnosti rješenja nastaviti prema pravilima parničnog postupka pred nadležnim sudom.
  • Radnje koje je proveo vanparnični sud (uviđaj, vještačenje, saslušanje svjedoka i drugo), nisu bez važnosti samo zato što su poduzete u vanparničnom postupku. Te radnje ponovit će se samo ako je vanparnični sud učinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
  • Kad je odluka suda donesena u vanparničnom postupku, a postupak je trebalo da se provede prema pravilima parničnog postupka, ta odluka može se pobijati pravnim lijekovima, ako je vanparnični sud učinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Član 319.

  • U vanparničnom postupku odluke se donose u obliku rješenja.

 

  • Rješenje protiv kog je dozvoljena posebna žalba, kao i rješenje drugostepenog suda mora biti obrazloženo.

 

Član 320.

Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.

 

Član 321.

  • Žalba protiv rješenja iz člana 320. ovog Zakona zadržava izvršenje rješenja ako zakonom ili odlukom suda nije drukčije određeno.

 

  • Sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje rješenja kojim su izrečene mjere za zaštitu prava i najboljeg interesa djeteta i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.

 

Član 322.

  • Povodom blagovremeno izjavljene žalbe prvostepeni sud može rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje rješenje, ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba koja se zasnivaju na tom rješenju.

 

  • Ako ne preinači, odnosno ne ukine svoje rješenje, prvostepeni sud će žalbu, zajedno sa spisima, dostaviti drugostepenom sudu na odlučivanje bez obzira na to da li je žalba podnesena u zakonom određenom roku.

 

  • Drugostepeni sud može odlučiti i o neblagovremeno podnesenoj žalbi ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba, koja se zasnivaju na tom rješenju.

 

Član 323.

U vanparničnom postupku u kom se odlučuje o osobnim i porodičnim stanjima učesnika mjesno nadležan je sud na čijem području osoba u čijem interesu se postupak vodi ima prebivalište, a ako nema prebivalište, sud na čijem području ta osoba ima boravište.

 

Član 324.

  • Ako se u toku postupka izmijene okolnosti na kojima je zasnovana mjesna nadležnost suda, sud koji vodi postupak može predmet ustupiti sudu koji je prema izmijenjenim okolnostima mjesno nadležan, ako je očigledno da će se pred tim sudom postupak lakše provesti, ili ako je to u interesu osoba o kojima sud vodi naročitu brigu.
  • Kada se predmet ustupa drugom sudu u interesu osoba o kojima sud vodi naročitu brigu, sud će prije ustupanja predmeta pozvati organ starateljstva da u određenom roku da svoje mišljenje o cjelishodnosti ustupanja. Ako organ starateljstva u ostavljenom roku ne dostavi mišljenje, sud će postupiti prema okolnostima slučaja, vodeći računa o interesima ovih osoba.

 

 

                             2.        Postupak za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti

 

Član 325.

  • U postupku za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti sud utvrđuje da li postoje razlozi iz stava 1. član 192. ovog Zakona.

 

  • Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema prijedloga.

 

Član 326.

  • Postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog organa starateljstva, bračnog partnera osobe kojoj se oduzima poslovna sposobnost, njenih krvnih srodnika u ravnoj liniji, a u pobočnoj do drugog stepena.

 

  • Postupak za vraćanje poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog osoba iz stava 1. ovog člana ili staratelja, uz odobrenje organa starateljstva, te osobe kojoj se vraća poslovna sposobnost.

 

  • U prijedlogu za pokretanje postupka iz st. 1. i 2. ovog člana navest će se činjenice na kojima se zasniva prijedlog i predložiti dokazi kojima se utvrđuju te činjenice.

 

Član 327.

Za vođenje postupka nadležan je sud na čijem području  osoba  kojoj se oduzima ili  vraća poslovna sposobnost ima prebivalište, odnosno boravište.

 

Član 328.

Ako je osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost vlasnik nekretnina, sud će bez odlaganja, radi zabilježbe vođenja postupka, obavijestiti zemljišnoknjižni ured nadležnog suda.

 

Član 329.

O pokretanju postupka obavještava se općinska služba nadležna za poslove vođenja matičnih knjiga u kojima je upisana osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost, radi evidentiranja vođenja postupka.

 

Član 330.

  • Na sva ročišta za raspravljanje o prijedlogu pozivaju se predlagač, staratelj osobe kojoj se oduzima ili vraća poslovna sposobnost, odnosno njen privremeni zastupnik i organ starateljstva.
  • Osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost poziva se i saslušava na ročištu, osim ako prema ocjeni suda saslušanje ove osobe nije moguće zbog njenog zdravstvenog stanja ili bi za njega moglo biti štetno.
  • Osobe iz st. 1. i 2. ovog člana i organ starateljstva mogu u toku postupka učestvovati pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka.

4) O oduzimanju ili vraćanju poslovne sposobnosti sud odlučuje na osnovu činjenica utvrđenih na ročištu.

(5) Ako je osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost smještena u zdravstvenu ustanovu ili ustanovu socijalne zaštite, sud će je po pravilu, saslušati u toj ustanovi. U zdravstvenoj ustanovi sud može održati i ročište na kojem će saslušati protivnika predlagača.

 

Član 331.

  • Po nalogu suda osobu o kojoj se postupak vodi mora pregledati vještak ljekar odgovarajuće specijalnosti, koji će dati pisani nalaz i mišljenje o njenom psihičkom stanju.
  • Ukoliko je osoba o kojoj se vodi postupak odlukom suda smještena u zdravstvenu ustanovu i ako iz izvještaja te ustanove proizlazi da je potrebno oduzeti joj poslovnu sposobnost, sud ne mora odrediti pregled iz stava 1. ovog člana.

 

  • Vještačenje se vrši u prisustvu sudije.

Član 332.

  • Sud može odrediti da se osoba o kojoj se vodi postupak privremeno, ali najdulje na tri mjeseca, smjesti u zdravstvenu ustanovu, ukoliko vještak ljekar ocijeni da je to potrebno radi utvrđivanja njenog psihičkog stanja i sposobnosti za rasuđivanje i da nije štetno za njeno zdravlje.

 

  • Ako se zdravstvena ustanova iz stava 1. ovog člana nalazi van područja suda koji provodi postupak, ovaj sud će potrebne radnje izvesti putem nadležnog suda.
  • Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana dozvoljena je žalba.

 

Član 333.

Kada utvrdi da postoje razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti, sud će osobi o kojoj se vodi postupak oduzeti ili ograničiti poslovnu sposobnost.

 

Član 334.

  • Sud može odložiti donošenje rješenja o ograničenju poslovne sposobnosti zbog zloupotrebe alkohola ili drugih sredstava zavisnosti, ako se ta osoba podvrgne liječenju u zdravstvenoj ustanovi.

 

  • Donošenje rješenja iz stava 1. ovog člana odlaže se na vrijeme od šest do dvanaest mjeseci.
  • Na mogućnost iz stava 1. ovog člana sud će upozoriti osobu kojoj treba ograničiti poslovnu sposobnost.
  • Rješenje o odlaganju opozvat će se ako osoba kojoj se ograničava poslovna sposobnost napusti zdravstvenu ustanovu ili izbjegava liječenje u vrijeme odlaganja donošenja rješenja.

 

Član 335.

  • Rješenje o oduzimanju ili ograničenju poslovne sposobnosti dostavlja se osobi koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobi kojoj se oduzima poslovna sposobnost, njenom staratelju i organu starateljstva.
  • Rješenje iz stava 1. ovog člana se ne mora dostaviti osobi kojoj se oduzima poslovna sposobnost ako ona ne može da shvati značenje i pravne posljedice odluke ili ako bi to bilo štetno za njeno zdravlje.
  • O pravomoćnosti rješenja iz stava 1. ovog člana, sud će po službenoj dužnosti obavijestiti organ starateljstva.

 

Član 336.

  • Ako prestanu razlozi iz st. 1. i 2. člana 192. ovog Zakona, sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog osoba ovlašćenih u stavu 2. član 326. ovog Zakona donijeti rješenje o potpunom ili djelomičnom vraćanju poslovne sposobnosti osobi kojoj je ona oduzeta, odnosno ograničena.

 

  • Ako sud utvrdi sa velikom vjerovatnoćom da se ne može očekivati izlječenje ili znatno poboljšanje psihičkog stanja ili prestanak drugih okolnosti zbog kojih je osobi oduzeta poslovna sposobnost, može odbiti prijedlog za potpuno ili djelomično vraćanje poslovne sposobnosti i odrediti rok, koji ne može biti duži od godinu dana, prije čijeg isteka se ne može ponovno tražiti vraćanje poslovne sposobnosti.
  • Prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti koji je podnesen prije isteka roka iz stava 2. ovog člana sud će odbaciti.
  • U postupku za potpuno ili djelomično vraćanje poslovne sposobnosti primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe ovog Zakona o postupku za oduzimanje poslovne sposobnosti.

 

Član 337.

  • Protiv rješenja o oduzimanju ili vraćanju poslovne sposobnosti žalbu mogu izjaviti osobe koje su učestvovale u postupku u roku od tri dana od dana prijema rješenja.
  • Osoba kojoj se oduzima poslovna sposobnost može izjaviti žalbu bez obzira na svoje zdravstveno stanje.
  • Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako sud, iz opravdanih razloga, drukčije odluči.
  • Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.

 

Član 338.

Pravomoćno rješenje o oduzimanju, odnosno vraćanju poslovne sposobnosti sud će dostaviti općinskoj službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih knjiga radi upisa u matične knjige rođenih i zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda.

 

Član 339.

Troškove postupka oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti snosi predlagalač.

 

                                       3.        Postupak za davanje dozvole za sklapanje braka

 

Član 340.

U postupku davanja dozvole za sklapanje braka sud odlučuje o davanju dozvole u slučajevima iz stava 2. čl. 11. i čl. 14. i 15. ovog Zakona.

 

Član 341.

  • Postupak za davanje dozvole za sklapanje braka maloljetniku pokreće se na prijedlog maloljetne osobe.
  • Prijedlog za pokretanje postupka sadrži osobne podatke o osobama koje žele sklopiti brak, osobne podatke o roditeljima predlagača, činjenice na kojima se zasniva prijedlog i dokaze o iznesenim činjenicama.

 

Član 342.

  • Sud će na odgovarajući način ispitati da li postoje uvjeti utvrđeni u stavu 2. član 15. ovog zakona.

 

  • Prije donošenja rješenja sud će pribaviti nalaz i mišljenje zdravstvene ustanove i mišljenje organa starateljstva, saslušat će predlagača i osobu sa kojom on želi sklopiti brak, roditelja ili staratelja predlagača, a prema potrebi može izvesti i druge dokaze. Sud neće saslušati roditelja kome je oduzeto roditeljsko pravo, a ocijenit će da li će saslušati roditelja koji bez opravdanih razloga ne vrši roditeljsko pravo.
  • Sud će, po pravilu, saslušati predlagača bez prisustva ostalih učesnika u postupku.
  • Sud je dužan utvrditi i osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagač želi sklopiti brak.
  • U postupku sud će na odgovarajući način ispitati opravdanost prijedloga vodeći računa o ostvarivanju ciljeva braka i o zaštiti porodice, kao i shvaćanjima sredine u kojoj žive osobe koje žele sklopiti brak.

 

Član 343.

  • Rješenje o davanju dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču i osobi sa kojom on želi sklopiti brak, roditeljima ili staratelju predlagača i nadležnom organu starateljstva.
  • Rješenje kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču.
  • Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana žalbu mogu podnijeti roditelj ili staratelj predlagača i organ starateljstva, a protiv rješenja iz stava 2. ovog člana predlagač i osoba sa kojom on namjerava sklopiti brak.

 

Član 344.

  • Postupak za davanje dozvole za sklapanje braka osobi nesposobnoj za rasuđivanje pokreće se na prijedlog osobe koja je nesposobna za rasuđivanje.

 

  • Prijedlog za pokretanje postupka sadrži osobne podatke o osobama koje žele sklopiti brak, činjenice na kojima se zasniva prijedlog i dokaze o iznesenim činjenicama.

 

Član 345.

  • Sud će na odgovarajući način ispitati da li postoje uvjeti iz stava 2. član 11. ovog Zakona, te utvrditi osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagač namjerava sklopiti brak.
  • Prije donošenja rješenja sud će pribaviti mišljenje zdravstvene ustanove i organa starateljstva, saslušat će predlagača i osobu sa kojom on želi sklopiti brak, staratelja ili roditelja koji se stara o predlagaču, a prema potrebi može izvesti i druge dokaze.
  • Sud će, po pravilu, saslušati predlagača bez prisustva ostalih učesnika u postupku.
  • Sud je dužan utvrditi i osobna svojstva, imovinsko stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na osobu sa kojom predlagač želi sklopiti brak.
  • U postupku sud će na odgovarajući način ispitati opravdanost prijedloga vodeći računa o ostvarivanju ciljeva braka i o zaštiti porodice, kao i shvaćanjima sredine u kojoj žive osobe koje žele sklopiti brak.

 

Član 346.

  • Rješenje o davanju dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču i osobi sa kojom predlagač želi sklopiti brak, roditeljima, odnosno staratelju predlagača i organu starateljstva.
  • Rješenje kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole za sklapanje braka dostavlja se predlagaču.

 

Član 347.

Protiv rješenja kojim se dozvoljava sklapanje braka osobi nesposobnoj za rasuđivanje žalbu mogu podnijeti sve osobe navedene u odredbi stava 1. član 343. ovog Zakona, a protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za davanje dozvole žalbu mogu izjaviti predlagač i osoba sa kojom on namjerava sklopiti brak.

Član 348.

Osobe kojima je dozvoljeno sklapanje braka ne mogu brak sklopiti prije pravomoćnosti rješenja o davanju dozvole za sklapanje braka.

Član 349.

Prijedlog za davanje dozvole za sklapanje braka može se povući do pravomoćnosti rješenja o davanju dozvole za sklapanje braka.

  1. Postupak za oduzimanje prava roditelju da živi sa djetetom i postupak za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja

 

Član 350.

  • U postupku za oduzimanje prava roditelju da živi sa djetetom sud odlučuje u slučajevima utvrđenim u stavu 1. član 153. ovog Zakona.
  • Prijedlog za pokretanje postupka iz stava 1. ovog člana može podnijeti drugi roditelj, dijete ili organ starateljstva, a postupak može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.
  • Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga.
  • Mjera oduzimanja prava roditelju da živi sa djetetom izriče se u trajanju do jedne godine.
  • Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta, a na prijedlog roditelja kome je ono oduzeto, ili po službenoj dužnosti.
  • Žalba protiv odluka iz st. 1. i 5. ovog člana ne odlaže njihovo izvršenje.
  • Pravomoćnou odluku o izrečenoj mjeri iz stava 1. ovog člana sud će dostaviti organu starateljstva. Organ starateljstva će za vrijeme trajanja ove mjere pomoći u otklanjanju uzroka zbog kojih je ona izrečena i u ponovnom uspostavljanju porodične zajednice.

 

Član 351.

  • U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud odlučuje u slučajevima utvrđenim u st. 1., 4. i 5. člana 154. ovog Zakona.
  • Postupak iz stava 1. ovog člana pokreće se na prijedlog roditelja koji ostvaruje roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva, a postupak za vraćanje roditeljskog staranja pokreće se na prijedlog roditelja kojem je bilo oduzeto roditeljsko staranje, djeteta  ili organa starateljstva.
  • Postupak iz stava 1. ovog člana može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.
  • Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga.
  • U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jednom roditelju djeteta organ starateljstva će djetetu imenovati posebnog staratelja.
  • Sud će vratiti roditeljsko staranje kada prestanu razlozi zbog kojih je ono oduzeto, a na prijedlog roditelja kome je oduzeta, djeteta ili organa starateljstva.
  • Pravomoćnu odluku o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih, a ako dijete ima neko pravo na nekretninama, odluka će se dostaviti zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda radi zabilježbe.

 

Član 352.

Ako postupak nije pokrenut na prijedlog organa starateljstva, sud će bez odlaganja obavijestiti taj organ o pokretanju postupka i pozvati ga da učestvuje u postupku.

 

Član 353.

  • Sud će, po službenoj dužnosti, utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja.
  • Radi utvrđivanja bitnih činjenica sud će održati ročište na koje će pozvati predlagača, organ starateljstva i oba roditelja. U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud će pozvati i staratelja djeteta čijem se roditelju oduzima, odnosno vraća roditeljsko staranje.
  • Sud je obavezan saslušati roditelje, a maloljetnik se saslušava samo kad je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje.
  • Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju roditeljskog staranja sud će uzeti u obzir i želje maloljetnika ako je maloljetnik sposoban da ih izrazi.

 

Član 354.

U postupku oduzimanja i vraćanja roditeljskog staranja shodno se primjenjuju odredbe ovog Zakona o oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti.

 

 

      5.        Postupak za sticanje poslovne sposobnosti maloljetnika koji je postao roditelj

 

Član 355.

  • Postupak za sticanje poslovne sposobnosti maloljetnika koji je postao roditelj pokreće se na prijedlog maloljetnika.
  • Prijedlog iz stava 1. ovog člana može se podnijeti nakon što je na zakonom predviđeni način utvrđeno materinstvo, odnosno očinstvo djeteta maloljetnika.
  • Sud će saslušati maloljetnika, njegove roditelje i pribaviti mišljenje organa starateljstva o svim okolnostima koje su od značaja za utvrđivanje je li maloljetnik duševno zrela osoba.

 

Član 356.

  • Protiv rješenja kojim se odobrava sticanje poslovne sposobnosti žalbu mogu podnijeti roditelji maloljetne osobe i organ starateljstva.

 

  • Protiv rješenja suda kojim se odbija zahtjev za sticanje poslovne sposobnosti žalbu mogu podnijeti maloljetna osoba i organ starateljstva.

 

  1. POSTUPCI IZVRŠENJA I OSIGURANJA

 

                                                                             1.         Opće odredbe

 

Član 357.

Izvršni postupak provodi se prema odredbama Zakona o izvršnom postupku, a postupak osiguranja prema odredbama Zakona o parničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

 

Član 358.

Sud može po službenoj dužnosti donijeti odluku o izvršenju i provesti izvršenje u onim predmetima u kojim je ovlašćen po službenoj dužnosti pokrenuti postupak u kojem je donesena izvršna isprava.

 

Član 359.

Žalba protiv rješenja o izvršenju ne zadržava provođenje izvršenja niti poduzimanje izvršnih radnji kojima se ostvaruje potraživanje zbog koje je određeno izvršenje.

 

Član 360.

Sud može odrediti izvršenje samo ako se time bitno ne ugrožavaju osobni i drugi važni interesi djece i drugih osoba i koje same nisu sposobne starati se o sebi i svojim pravima i interesima.

 

  1. Izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će dijete živjeti

 

Član 361.

  • Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti mjesno je nadležan, osim suda koji je opće mjesno nadležan za stranku protiv koje se provodi izvršenje, i sud koji je opće mjesno nadležan za stranku koja zahtijeva izvršenje, te sud na čijem se području dijete zatekne.
  • Sud na čijem se području dijete zatekne po službenoj dužnosti će, ili na zahtjev stranke, poduzet provođenje izvršenja oduzimanjem djeteta.
  • Sud iz stava 1. ovog člana može odlučiti da se poduzimanje određenih radnji radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti povjeri sudu koji nije nadležan za provođenje izvršenja.

 

Član 362.

  • Na osnovu odluke suda o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti može se odrediti i provesti izvršenje radi predaje djeteta, bez obzira na to je li tom odlukom naložena predaja djeteta.
  • Ako u odluci suda stranci protiv koje se provodi izvršni postupak nije naložena predaja djeteta, ovu naredbu izreći će sud u odluci o izvršenju. U tom slučaju sud će naložiti da se dijete preda u roku od 24 sata.

 

Član 363.

  • Odlukom o izvršenju može se naložiti predaja djeteta osobi na koju se odnosi izvršna isprava, osobi o čijoj volji zavisi predaja djeteta i svakoj drugoj osobi kod koje se dijete nalazi u času donošenja te odluke.
  • U odluci iz stava 1. ovog člana izreći će se da je dijete dužna predati i svaka druga osoba kod koje se dijete zatekne u času provođenja izvršenja.

 

Član 364.

  • Prijedlog za izvršenje može podnijeti roditelj sa kojim će dijete živjeti.
  • Organ starateljstva može podnijeti prijedlog za izvršenje ako se roditelj sa kojim će dijete živjeti ne protivi pokretanju izvršnog postupka.

 

Član 365.

U toku izvršnog postupka sud je obavezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri.

 

Član 366.

  • Sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti slučaja, odrediti izvršenje oduzimanjem djeteta ili izricanjem i provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni protiv osobe koja protivno nalogu suda odbija predati dijete ili poduzima radnje sa ciljem njegova skrivanja ili onemogućavanja provođenja odluke.
  • Sredstva izvršenja iz stava 1. ovog člana mogu se odrediti i provesti protiv osobe kod koje se dijete nalazi i protiv osobe od čije volje zavisi predaja djeteta.
  • Ako se svrha izvršenja nije mogla postići jednim od sredstava izvršenja iz stava 1. ovog člana, sud može odrediti drugo sredstvo izvršenja iz istog stava.

 

Član 367.

U prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti ne mora biti naznačeno sredstvo izvršenja, a ako je naznačeno, sud nije vezan prijedlogom stranke.

 

Član 368.

  • Kada je odlukom suda naloženo da se dijete preda u roku od 24 sata, odluka o izvršenju mora se stranci od koje treba oduzeti dijete predati prilikom poduzimanja prve izvršne radnje. Ako ta stranka ne bude prisutna pri oduzimanju djeteta, odluka će joj se dostaviti naknadno.
  • Odsutnost osobe kojoj treba oduzeti dijete ne sprečava provođenje izvršnih radnji.
  • Ako se izvršenje provodi protiv osobe na koju se ne odnosi odluka o izvršenju, toj osobi će se predati odluka o izvršenju i zapisnik o oduzimanju djeteta.
  • Ako se izvršenje provodi protiv osobe iz stava 3. ovog člana ili protiv osobe koja nije prisutna izvršnim radnjama, te će se radnje provesti u prisutnosti dviju punoljetnih osoba.
  • O vremenu i mjestu poduzimanja izvršnih radnji radi oduzimanja djeteta sud će, prema pravilima o osobnoj dostavi, obavijestiti roditelja kojem treba predati dijete, a može pozvati i organ starateljstva da bude prisutan provođenju izvršenja.

 

3.         Izvršenje radi održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem

 

Član 369.

U izvršnom postupku radi održavanja osobnih odnosa djeteta i neposrednih kontakata sa roditeljem sa kojim dijete ne živi primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe čl. od 364. do 368. ovog Zakona.

 

                                                                4.        Izvršenje radi izdržavanja

 

Član 370.

Za određivanje izvršenja i provođenje izvršenja radi ostvarivanja izdržavanja iz plaće ili drugih stalnih novčanih primanja dužnika mjesno je nadležan, osim suda koji je opće mjesno nadležan za izvršioca, i sud koji je opće mjesno nadležan za poslodavca koji isplaćuje plaću, odnosno za isplatioca drugih stalnih novčanih primanja, te sud koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena izvršna isprava.

 

Član 371.

  • Dužnik izdržavanja može pred sudom, notarom, organom starateljstva ili poslodavcem, odnosno drugim isplatiocem dati pristanak da se iznosi određeni za izdržavanje isplaćuju iz plaće ili drugih stalnih novčanih primanja izravno osobi koja je u odluci suda označena kao primalac izdržavanja, bez provođenja izvršnog postupka.
  • Ako dužnik daje pristanak iz stava 1. ovog člana pred sudom, notarom ili organom starateljstva, oni će poslodavcu, odnosno drugom isplatiocu stalnih novčanih primanja odmah dostaviti izjavu izvršenika i odluku o izdržavanju.
  • Ako je dužnik dao pristanak iz stava 1. ovog člana pred poslodavcem ili drugim isplatiocem stalnih novčanih primanja, dužan mu je istodobno donijeti odluku o izdržavanju.
  • Na osnovu pristanka dužnika poslodavac, odnosno drugi isplatilac stalnih novčanih primanja dužan je kod svake isplate postupiti po odluci o izdržavanju.

 

Član 372.

Ako roditelj koji je na osnovu pravomoćne sudske odluke ili nagodbe sklopljene pred organom starateljstva dužan pridonositi za izdržavanje djeteta ne izvršava svoje obaveze duže od tri mjeseca, organ starateljstva dužan je na prijedlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, ako ocijeni da bi zbog toga bilo ugroženo izdržavanje djeteta, poduzeti mjere osiguranja sredstva za privremeno izdržavanje sve dok roditelj, obveznik izdržavanja ne počne ponovo izvršavati svoje obaveze.

 

 

                                                       5.        Mjere osiguranja radi izdržavanja

 

Član 373.

  • Mjere osiguranja prema odredbama ovog Zakona su privremena mjera radi izdržavanja i prethodna mjera radi izdržavanja.
  • Privremenu mjeru radi izdržavanja sud može odrediti prije i u toku postupka u sporovima o izdržavanju.
  • Prethodnu mjeru radi izdržavanja sud može odrediti nakon pravomoćnosti odluke kojom se dužniku nalaže davanje izdržavanja, koja još nije izvršna.
  • Privremenu mjeru radi izdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član
  1. ovog Zakona, sud može odrediti u svakom postupku u kojem se, prema odredbama ovog Zakona, odlučuje o pravima i interesima djeteta.

 

Član 374.

  • Za određivanje i provođenje privremene mjere radi izdržavanja mjesno je nadležan sud koji je nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za izdržavanje u prvom stepenu.
  • Za određivanje i provođenje prethodne mjere radi izdržavanja mjesno je nadležan sud koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka o izdržavanju, koja još nije izvršna.

 

Član 375.

  • Privremena mjera radi izdržavanja može se odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje obaveze izdržavanja, te da bez donošenja te mjere postoji opasnost za njegove osobne ili druge važne interese, ili opasnost da će bez te mjere osiguranja protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje izdržavanja.
  • Prethodna mjera radi izdržavanja može se odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim da bi do nastupanja izvršnosti odluke kojom je naloženo davanje izdržavanja bili dovedeni u opasnost njegovi osobni ili drugi važni interesi, ili bi bez te mjere osiguranja bilo spriječeno ili znatno otežano ostvarivanje izdržavanja.
  • Smatra se da postoji opasnost za osobne ili druge važne interese predlagača osiguranja ako se mjere osiguranja izdržavanja određuju u korist maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava
  1. član
  2. ovog Zakona, osim ako se potraživanje odnosi na dio izdržavanja u povećanom iznosu u skladu sa povećanim mogućnostima pojedinog roditelja.

(4) Kad se privremena mjera radi izdržavanja određuje u postupku radi utvrđivanja materinstva ili očinstva, predlagač osiguranja treba učiniti vjerovatnim da je osoba protiv koje se mjera određuje roditelj djeteta.

 

Član 376.

  • Privremene mjere osiguranja radi izdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona sud će, ako za to postoji potreba, odrediti i provesti po službenoj dužnosti.
  • U drugim slučajevima mjere osiguranja radi izdržavanja sud može odrediti samo na prijedlog povjerioca izdržavanja.
  • Organ starateljstva može podnijeti prijedlog za određivanje mjere osiguranja kada je prema odredbama ovog Zakona ovlašćen podnijeti prijedlog za izvršenje.

 

 

 

Član 377.

  • Privremenom mjerom radi izdržavanja može se protivniku osiguranja naložiti davanje izdržavanja u visini koja je neophodna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba predlagača osiguranja, a može se odrediti i svaka druga mjera iz člana 271. Zakona o parničnom postupku.
  • Prethodnom mjerom radi izdržavanja može se protivniku osiguranja naložiti davanje izdržavanja u visini koja je određena odlukom o izdržavanju ili u manjem iznosu.

 

Član 378.

  • U odluci kojom se određuje mjera osiguranja sud će odrediti vrijeme trajanja te mjere.
  • Kada je odluka o privremenoj mjeri radi izdržavanja donesena prije pokretanja postupka o izdržavanju, sud će tu odluku dostaviti osobi koja je ovlašćena pokrenuti postupak i odredit će rok u kojem treba podnijeti tužbu radi izdržavanja.

 

Član 379.

U postupcima radi određivanja i provođenja mjera osiguranja primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe Zakona o parničnom postupku.

 

 

OSMI DIO

 

  1. POSEBNI POSTUPCI

 

Postupak zaštite od nasilničkog ponašanja u porodici

 

Član 380.

  • Pravo na zaštitu od nasilničkog ponašanja u porodici imaju bračni partneri, vanbračni partneri i svi članovi porodice.
  • Zaštitu od nasilničkog ponašanja dužni su pružiti policija, organ starateljstva i sud za prekršaje.
  • Sva fizička i pravna lica dužna su odmah po saznanju za nasilničko ponašanje o tome dostaviti obavještenje nadležnoj policijskoj upravi.

 

 

Član 381.

Policijska uprava dužna je odmah po prijemu obavijestenja odstraniti i smjestiti u odgovarajuću ustanovu osobu koja se nasilnički ponaša ili od koje prijeti opasnost od nasilničkog ponašanja.

 

Član 382.

Postupak zaštite od nasilničkog ponašanja u porodici je hitan i uredit će se posebnim zakonom Federacije.

 

 

DEVETI DIO

 

  1. KAZNENE ODREDBE

 

Član 383.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice, odnosno ustanova ako:

 

  1. primjerak zapisnika o priznanju očinstva bez odlaganja ne dostavi nadležnom matičaru (član

56.);

  1. odmah ne obavijesti organ starateljstva o upisu djeteta bez podataka o ocu (član 66.);
  2. ne pozove majku da izjavi koga smatra ocem djeteta (član 67.);
  3. ne pozove osobu koju je majka označila ocem djeteta (član 69.);
  4. primjerak zapisnika o priznanju očinstva ne dostavi nadležnom matičaru (član 70.);
  5. ne dostavi zapisnik o zasnivanju usvojenja (član 107.);
  6. ne dostavi pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja nadležnom matičaru (član 111.);
  7. ne dostavi rješenje o raskidu usvojenja nadležnom matičaru (član 123.);

 

  1. ne obavijesti organ starateljstva o povredi prava djeteta, a naročito o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta (član 154.);
  2. roditelju oduzme pravo da živi sa djetetom (član 154.);
  3. ne obavijesti nadležnog matičara o stavljanju pod starateljstvo i o prestanku starateljstva, ili ne obavijesti zemljišnoknjižni ured nadležnog suda radi upisa starateljstva u zemljišnu knjigu (član

170.);

  1. ne poduzme mjere za zaštitu interesa štićenika do imenovanja novog staratelja (član 184.);
  2. lj) ne obavijesti tražioca izdržavanja o zasnivanju novog radnog odnosa obveznika izdržavanja (član

248.);

  1. ne postupi po odluci o izdržavanju kod svake isplate stalnih novčanih primanja (član 371.);
  2. ne odstrani osobu koja se nasilnički ponaša ili od koje prijeti opasnost od nasilničkog ponašanja (član 381.).

 

  • Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM kaznit će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana i odgovorno lice u pravnom licu, odnosno ustanovi.

 

  • Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj službenik vjerske zajednice pred kojim je sklopljen brak prije sklopljenog braka pred matičarom.

 

                                               10.       PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 384.

  • Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit će se prema odredbama ovog Zakona.
  • Postupak po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupanja na snagu ovog Zakona završit će se prema odredbama ranijeg zakona.
  • Ukoliko po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima prvostepena presuda bude ukinuta, postupak će se voditi prema odredbama ovog Zakona.
  • Presuda i rješenje koji su postali pravomoćni prije stupanja na snagu ovog Zakona izvršit će se prema ovom Zakonu.

 

Član 385.

 

Organ starateljstva oslobođen je plaćanja sudske takse i troškova vještačenja u svim slučajevima pokretanja postupaka po službenoj dužnosti.

 

Član 386.

Nepotpuno usvojenje zasnovano prema odredbama Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH», br. 21/79 i 44/89, kao i «Službeni list R BiH», br. 6/94 i 13/94) može se na zahtjev usvojioca uskladiti sa odredbama ovog Zakona ako su uvjeti za zasnivanje potpunog usvojenja postojali u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja i ako postoje u momentu podnošenja zahtjeva.

 

Član 387.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH», br. 21/79 i 44/89, kao i «Službeni list R BiH», br. 6/94 i 13/94).

 

Član 388.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH», a počet će se primjenjivati istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu.

 

PREDSJEDAVAJUĆI            PREDSJEDAVAJUĆI

DOMA NARODA             PREDSTAVNIČOG DOMA PARLAMENTA FEDERACIJE BIH          PARLAMENTA FEDERACIJE BIH

 

Slavko Matić Muhamed Ibrahimović

 

 

 

 

 

 

ZAKON O STVARNIM PRAVIMA FBIH

ZAKON O STVARNIM PRAVIMA FBiH

 

«Službene novine Federacije BiH», broj 66/13 (28.8.2013.) i 

Zakon o izmjenama Zakona o stvarnim pravima FBiH 

 «Službene novine Federacije BiH», broj 100/13 (18.12.2013.)

Dio prvi 

OPĆE ODREDBE O STVARIMA I STVARNIM PRAVIMA

 

Glava I 

POJAM

 

Član 1.  

Vlasništvo i druga stvarna prava

  • Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda.
  • Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.
  • Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za njih nije zakonom drugačije propisano niti što drugo proizilazi iz njihove pravne prirode.

 

Čan 2.

Ograničenja stvarnih prava 

  • Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom u skladu s principima međunarodnog prava.
  • Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturnohistorijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.

 

Član 3.  

Nosioci vlasništva i drugih stvarnih prava

  • Svaka fizička i pravna osoba može biti nosilac prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
  • Samo je jedna vrsta prava vlasništva neovisno o nosiocu prava vlasništva.

 

Član 4.  

Zabrana zloupotrebe prava

Zabranjeno je vršenje prava iz ovog zakona suprotno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena ili priznata.

Glava II 

PREDMET I SADRŽAJ STVARNIH PRAVA

 

Član 5.  

Stvari 

  • Stvari u smislu ovog zakona su materijalni dijelovi prirode, koji mogu biti u vlasti fizičke ili pravne osobe, osim ako zbog svojih prirodnih svojstava ili ograničenja na osnovu posebnog zakona nisu podobne da budu objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
  • Stvari su u smislu ovog zakona i skup stvari i prava koja su zakonom izjednačena sa stvarima.

 

Član 6.  

Predmet vlasništva i drugih stvarnih prava 

  • Predmet prava vlasništva je individualno određena nepokretna (nekretnina) ili pokretna (pokretnina) stvar, osim onih koje nisu za to podobne ili zakonom nije drugačije određeno.
  • Nekretnine su čestice zemljišne površine, zajedno sa svim onim što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Pokretnine su stvari koje se mogu premjestiti sa jednog mjesta na drugo bez promjene njihove supstance (suštine).
  • Stvari koje su po svojoj prirodi pokretne smatraju se u pravnom smislu nepokretnim stvarima ako pripadaju nekretnini ili ih zakon izjednačava sa nekretninama.
  • Zakonom određene vrste prava ili netjelesne stvari mogu biti izjednačene sa stvarima i tad se ubrajaju u pokretne stvari, a u nepokretne samo ako su spojene sa vlasništvom nepokretnih stvari, ili su njihov teret, ili su zakonom proglašene nepokretnim.
  • U sumnji da li je nešto pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna stvar.
  • Životinje nisu stvari ali za njih vrijedi sve što i za stvari, ako nije što drugačije zakonom određeno.

 

Član 7.  

Opća i javna dobra 

 

  • Nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na upotrebi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra).
  • Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opće dobra, ako zakonom nije šta drugo određeno.
  • O općim i javnim dobrima vodi brigu i njima upravlja i za to odgovara određeni subjekt javnog prava (Federacija, kanton, grad ili općina) što se određuje posebnim zakonom.
  • Posebnim zakonom se uređuje stjecanje svojstva općeg ili javnog dobra kao i prestanak tog svojstva, te način upisa ovih dobara u zemljišne knjige.
  • Rudna bogatstva, vode, divljač, ribe i drugi slobodni dijelovi prirode postaju predmet vlasništva i drugih stvarnih prava kada se zahvate ili odvoje od svoga ležišta ili staništa na osnovu dozvole ili koncesije nadležnog tijela.
  • Nisu dio općeg ili javnog dobra već su samostalne nekretnine one zgrade, građevine ili naprave koje su izgrađene na općem ili javnom dobru ili ispod njih, a koje su od njega pravno odvojene koncesijom te su vlasništvo nosioca koncesije dok koncesija traje.

 

Član 8.  

Dobra od općeg interesa 

 

  • Stvari za koje je posebnim zakonom određeno da su dobra od općeg interesa uživaju posebnu zaštitu.
  • Stvari od općeg interesa, a koje nisu istovremeno opća dobra, kao što su npr. građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, historijskog i ekološkog značaja, mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.
  • Vlasnici i nosioci drugih stvarnih prava na dobrima od općeg interesa dužni su vršiti svoja prava u skladu sa načinom upotrebe i korištenja, propisanim posebnim zakonima.
  • Posebnim zakonom se propisuje da li vlasnici dobara od općeg interesa imaju pravo na naknadu za ograničenja koja trpe i pod kojim uvjetima.
  • Ako je vlasnik u pogledu neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu : Federacija) ,kantona ili jedinica lokalne samouprave, prirode, ljudskoga okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je izvršena eksproprijacija onda on ima pravo na naknadu kao za oduzimanje vlasništva, a što će se urediti posebnim zakonom.

Član 9.  

Stvar i njezine pripadnosti

Nosilac prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na nekoj stvari, ima to pravo i na svim dijelovima stvari, na svemu što je s njom srazmjerno trajno spojeno (prirast), na neodvojenim plodovima kao i na pripacima, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Član 10.  

Dijelovi stvari 

  • Dio stvari koji se ne može od nje fizički odvojiti bez uništenja ili bez oštećenja same stvari (bitni dio), ne može biti samostalni objekt prava vlasništva ili drugih stvarnih prava, osim ako je zakonom drugačije određeno.
  • Dio stvari koji se može fizički odvojiti bez uništenja ili oštećenja same stvari (nebitni dio) može biti i predmet prava druge osobe.
  • Posebno pravo na nebitnom dijelu stvari prestaje, ukoliko treća savjesna osoba pribavi pravo vlasništva na cijeloj stvari.
  • Savjesnom osobom smatra se osoba koja u trenutku sticanja prava vlasništva nije znala niti je mogla znati da na dijelu stvari postoji pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo. Smatra se

da je sticalac znao da određeno pravo postoji ukoliko je to pravo bilo upisano u odgovarajući javni registar.

  • Stvar se može, bez obzira na fizičku djeljivost, pravno dijeliti na dijelove kojima je veličina računski određena njihovim srazmjerom prema cijeloj stvari (idealni dijelovi), ako nije nešto drugo određeno.
  • Odvajanjem dijela stvari ne prestaju prava koja su na njoj postojala, osim ako zakon ne određuje drugačije.

Član 11.  

Pripadak stvari 

  • Pripadak (pertinencija) je pokretna stvar koju je vlasnik namijenio da kao sporedna stvar trajno služi namjeni glavne stvari, a koja stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari da omogućava ispunjenje te namjene.
  • Pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari, ako nije drugačije određeno.
  • Privremeni prestanak služenja pripatka namjeni glavne stvari ne oduzima pripatku to svojstvo.
  • Mašine ili slični uređaji namijenjeni proizvodnoj, poljoprivrednoj ili drugoj djelatnosti kojoj je trajno namijenjena sama nekretnina kao glavna stvar a nisu u nju ugrađene, smatraju se pripatkom ako trajno služe namjeni glavne stvari, pod uvjetom da na tim stvarima ne postoje prava trećih osoba koje su upisane u odgovarajući javni registar.

 

Član 12.  

Plodovi 

  • Plodovi su stvari koje jedna stvar daje prirodno ili posredstvom nečijega rada, kao i sve drugo što ona daje s obzirom na svoju namjenu.
  • Plodovi su i prinosi koje jedna stvar ili pravo daje periodično i bez uništenja njene suštine (prirodni plodovi) kao i prinosi koje stvar ili pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (civilni plodovi).
  • Plodovi pripadaju onome kome pripada stvar ili pravo koje ih donosi, ako zakonom ili pravnim poslom nije drugačije određeno.
  • Ko je dužan predati plodove stvari ili prava može zahtijevati naknadu troškova, koje je imao radi dobijanja plodova, ako bi takve troškove imao i dobar domaćin. Visina naknade ne može premašiti vrijednost plodova koje je dužan predati.

 

Član 13.  

Plodovi životinje 

  • Plodovi životinje i sve koristi od nje pripadaju njezinom vlasniku.
  • Onaj čija je životinja oplodila tuđu životinju nema pravo na plod, ni na nagradu, osim ako je nešto drugo određeno zakonom ili uobičajeno.

 

Član 14.  

Posebno o nekretninama

  • Trava, drveće i plodovi sastavni su dijelovi zemljišta, dok se od njega ne odvoje.
  • Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i druge građevine, koje su trajno povezane s tim zemljištem ako ih od njega pravno odvaja stvarno pravo koje svojem nosiocu daje ovlaštenje da na tom tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svome vlasništvu (pravo građenja).
  • Strojevi i slični uređaji koji su tjelesno povezani sa nekretninom ili koji bi se smatrali njenim nebitnim dijelom, ne smatraju se takvim već samostalnim stvarima ako je u odgovarajućem javnom registru upisano da su objekti prava treće osobe.
  • Prava koja postoje u korist neke nekretnine smatraju se pripadnošću te nekretnine.

 

Glava III 

PRAVO STRANIH OSOBA

 

Član 15.  

Sticanje vlasništva stranih osoba 

  • Odredbe ovoga zakona primjenjuju se i na strane fizičke i pravne osobe, osim ako je zakonom ili međunarodnim ugovorom drugačije određeno.
  • Strane osobe stiču pravo vlasništva na nekretnini u Federaciji pod uvjetom reciprociteta, izuzev kada se pravo stiče naslijeđivanjem ako zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Pretpostavlja se da postoji reciprocitet. Listu zemalja s kojima ne postoji reciprocitet objavljuje Federalno ministarstvo pravde, uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, svake godine najkasnije do 31. januara.
  • Strane osobe koje nemaju državljanstvo Bosne i Hercegovine ne smatraju se stranim osobama prema ovom zakonu ako su rođeni u Bosni i Hercegovini ili su njihovi potomci.

 

Član 16.  

Ograničenja sticanja vlasništva 

  • Strana osoba ne može biti vlasnik nekretnine na području, koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Federacije, zakonom proglašeno područjem na kojem strane osobe ne mogu imati pravo vlasništva.
  • Ako je strana osoba stekla pravo vlasništva na nekretnini prije nego što je područje na kojemu nekretnina leži proglašeno područjem iz stava 1. ovog člana, prestaje pravo vlasništva na toj nekretnini, a strana osoba ima pravo na naknadu prema propisima o eksproprijaciji.

Dio drugi 

PRAVO VLASNIŠTVA

Glava I 

O VLASNIŠTVU

 

Član 17.  

Sadržaj prava vlasništva 

 

  • Vlasništvo je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po

svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi u granicama određenim zakonom.

  • Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 18.  

Opće ograničenje 

  • Vlasnik je dužan u vršenju svog prava postupati obzirno prema općim i tuđim interesima.
  • Vlasnik je dužan trpiti zahvat u svoju stvar ukoliko je zahvat potreban radi otklanjanja štete koja nekome neposredno prijeti, a koja je nesrazmjerno veća od one štete koja za vlasnika proizlazi iz zahvata.
  • Vlasnik nekretnine je dužan trpiti zahvate u svoju stvar poduzete na tolikoj visini ili dubini koje isključuju opravdanje vlasnika da zabrani te zahvate.

 

Član 19.  

Posebna ograničenja 

Vlasnik stvari ne smije izvršavati svoje pravo vlasništva preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na osnovu ovog ili posebnog zakona radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudske sredine i zdravlja ljudi.

 

Član 20.  

Ograničenja prava vlasništva na temelju zakona

Pravo vlasništva može u javnom interesu biti oduzeto ili ograničeno uz naknadu, u skladu sa zakonom.

 

Član 21.  

Ograničenja prava vlasništva na osnovu pravnog posla

  • Vlasnik može u svaku svrhu koja nije zabranjena svoje pravo ograničiti ili opteretiti.
  • Ako vlasnik pravnim poslom odredi zabranu otuđenja ili opterećenja nekretnine ta zabrana djeluje prema trećima samo ako je upisana u zemljišnu knjigu.
  • Ograničenje prava vlasništva na pokretninama radi osiguranja tražbine djelovat će prema trećoj osobi ako je to ograničenje upisano u odgovarajući javni registar ili ako je treća osoba za njega znala.

 

Član 22.  

Posebno o vlasništvu osoba javnog prava 

  • Pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno preduzeće, ustanove i dr.) koje su nosioci prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici.
  • Nekretninama u vlasništvu osoba javnog prava raspolaže, upravlja i koristi ih tijelo koje je za to nadležno na osnovu zakona.

 

Član 23.  

Sticanje vlasništva

  • Pravo vlasništva stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
  • Pravnim poslom sticalac prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad sticanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
  • Pravo vlasništva na osnovu zakona stiče se ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije šta drugo zakonom određeno, sticanjem vlasništva na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.
  • Odlukom suda ili drugoga tijela stiče se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavama određenim zakonom. Sticanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom odlukom ili zakonom, te onih koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati.
  • Nasljednik stiče vlasništvo nasljeđenih stvari u trenutku smrti ostavioca, ako zakonom nije drugačije određeno. Sticanjem prava vlasništva nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno zakonom ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Sve što je određeno za nasljeđivanje, vrijedi na odgovarajući način i za svako sveopće sljedništvo (univerzalnu sukcesiju).

 

Član 24.  

Sticanje prava vlasništva na osnovu zakona

Po samom zakonu pravo vlasništva stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, odvajanjem plodova, sticanjem od nevlasnika, okupacijom, dosjelošću i u drugim slučajevima određenim zakonom.

 

Glava II 

SUVLASNIŠTVO I ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

 

  1. Suvlasništvo

 

Član 25.  

Pojam

  • Suvlasništvo postoji kada dvije ili više osoba imaju pravo vlasništva na istoj stvari svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).
  • Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni pretpostavlja se da su jednaki.

 

Član 26.  

Idealni dio stvari 

  • Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, pa u odnosu na taj dio ima sva ovlaštenja koja pripadaju vlasniku, ako ih, s obzirom na prirodu idealnog dijela, može izvršavati.
  • Idealni dio stvari se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari.

 

Član 27.  

Korištenje i raspolaganje stvari

  • Suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njome koristi srazmjerno svom idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.
  • Kad suvlasnik nekretnine prodaje svoj dio, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
  • Suvlasnik koji ima namjeru prodati svoj suvlasnički dio dužan je putem preporučene pošiljke po pravilima parničnog postupka o dostavi ili putem notara obavijestiti druge suvlasnike o tome navodeći tačne zemljišnoknjižne i katastarske podatke nekretnine, cijenu i ostale uvjete prodaje.
  • Ako ponuđeni suvlasnici ne obavijeste ponudioca na isti način na koji je učinjena ponuda u roku od 30 dana od dana prijema ponude o prihvatu ponude, suvlasnik može prodati svoj dio drugoj osobi, ali ne po nižoj cijeni ili povoljnijim uvjetima.
  • Ako suvlasnik ne izvrši prodaju svog suvlasničkog dijela u roku od šest mjeseci po isteku roka za prihvatanje ponude, dužan je u slučaju ponovne prodaje da postupi po odredbama stava 3. ovog člana.
  • Ako suvlasnik ne učini ponudu ostalim suvlasnicima u skladu sa odredbama st. 3. i 5. ovog člana, odnosno ako nakon učinjene ponude proda trećoj osobi svoj suvlasnički dio pod povoljnijim uvjetima, suvlasnici koji imaju pravo preče kupovine mogu sudskim putem zahtijevati da se ugovor poništi i da se njima pod istim uvjetima prenese vlasništvo na predmetnom suvlasničkom dijelu.
  • Tužba iz stava 6. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je nosilac prava preče kupovine saznao za prodaju i uvjete prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.

 

  • Pravo preče kupovine suvlasnika je isključeno ako se radi o nekretnini koja je po kulturi u katastru odnosno zemljišnim knjigama označena kao pristupni ili prilazni

 

Član 28.  

Suposjed stvari 

  • Svaki suvlasnik ima pravo na suposjed stvari.
  • Suvlasnici mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlaštenja. Ova odluka, kao i njen opoziv ili izmjena, spada u poslove redovnog upravljanja.

 

Član 29.  

Izvršavanje prava vlasništva na cijeloj stvari 

  • Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazumiju.
  • Suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.
  • Suvlasnik nekretnine ima pravo u svako doba zahtijevati da se u korist njegova suvlasničkoga dijela nekretnine osnuje vlasništvo određenoga posebnoga dijela (etažno vlasništvo / vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine), ako su ispunjene pretpostavke pod kojima se ono može osnovati.

 

Član 30.  

Pravo na upravljanje 

  • Suvlasnik ima pravo da učestvuje u odlučivanju o svim pitanjima koja se tiču stvari koja je u suvlasništvu zajedno sa ostalim suvlasnicima.
  • Ako neki suvlasnik preduzme posao na stvari koja je u suvlasništvu bez saglasnosti ostalih suvlasnika, primjenjivat će se pravila o poslovodstvu bez naloga.

Član 31.  

Poslovi redovnog upravljanja 

  • Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi čine više od jedne polovine.
  • Ako se ne postigne potrebna saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

Član 32.  

Poslovi vanrednog upravljanja 

  • Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, izdavanje stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje, i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.
  • Ako postoji sumnja, smatra se da posao prelazi okvire redovnog upravljanja.
  • Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

 

Član 33.  

Prava suvlasnika na osiguranje 

Suvlasnik protiv čije je volje većina odlučila da se neki posao preduzme, ili je to odlučio sud, ima pravo da zahtijeva osiguranje za buduću štetu. Suvlasnik koji je obavezan dati osiguranje svoju obavezu ispunjava davanjem zaloga ili jamstvom.

 

  1. a) Upravnik

 

Član 34.  

Prenos prava upravljanja

  • Suvlasnici mogu saglasno povjeriti upravljanje sa stvari određenoj osobi kao upravniku, koja će djelovati kao njihov punomoćnik. Za upravnika može biti izabran jedan ili nekoliko suvlasnika, a upravljanje može biti povjereno i drugoj poslovno sposobnoj fizičkoj ili pravnoj osobi.
  • Za suvlasnika koji posjeduje stvar u suvlasništvu ili neki njen samostalni dio na osnovu odluke suvlasnika kojom su međusobno podijelili posjed stvari i izvršavanje suvlasničkih ovlaštenja, smatra se da mu je povjereno redovno upravljanje stvari odnosno samostalnog dijela stvari, ako sporazumom između suvlasnika nije drugačije određeno.
  • Ako se suvlasnici ne mogu dogovoriti o postavljanju i ovlaštenjima upravnika, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

Član 35.  

Pravni položaj upravnika 

  • Upravnik je nalogoprimac suvlasnika, pa se, ukoliko suvlasnici ne odrede drugačije, u odnosu na njegova prava, dužnosti i prestanak njegovih ovlaštenja primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu, s tim što:
    • suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova mogu dati otkaz upravniku, uz otkazni rok od tri mjeseca;
    • suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova, mogu upravnika smijeniti u svako doba ako za to postoji važan razlog. Ako upravnik grubo zanemaruje svoje dužnosti, sud će ga smijeniti na zahtjev bilo kojeg suvlasnika i odrediti drugog upravnika.
  • Upravnik je ovlašten dati otkaz uz otkazni rok od tri mjeseca.
  • Kad upravniku prestane ovlaštenje odlukom suvlasnika koji za takvu odluku nisu imali saglasnost svih suvlasnika, ti suvlasnici su dužni da preduzmu neophodne mjere da se, do donošenja odluke o daljem upravljanju, sa stvari upravlja s pažnjom dobrog domaćina, za šta odgovaraju ostalim suvlasnicima.

 

  1. b) Zaštita suvlasništva

 

Član 36.  

Zahtjevi suvlasnika

  • Svaki suvlasnik ima pravo da postavlja drugim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.
  • Suvlasnik ima pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, ali predaju cijele stvari u posjed može zahtijevati od trećega prema pravilima o nedjeljivim obavezama.

 

  1. c) Razvrgnuće suvlasništva

 

Član 37.  

Potpuno ili djelomično razvrgnuće

  • Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelomično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, a to pravo ne zastarijeva.
  • Pravni posao kojim se suvlasnik unaprijed trajno odriče prava na razvrgnuće suvlasništva je ništav. Suvlasnici mogu jednoglasno odlučiti da se u roku, koji ne može biti duži od 3 (tri) godine, ne može tražiti razvrgavanje suvlasništva.
  • Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u granicama mogućega i dopuštenoga (dobrovoljno razvrgavanje).

 

Član 38.  

Sudsko razvrgnuće

  • U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu razvrgnuća suvlasništva o tome će odlučiti sud u vanparničnom postupku, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika (sudsko razvrgnuće).
  • Ako je dioba stvari nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti srazmjerno suvlasničkim dijelovima (civilna dioba).
  • Ako ne uspije ni dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika, uzimajući u obzir veličinu njihovih suvlasničkih dijelova, njihove potrebe i druge okolnosti, uz obavezu isplate naknade tržišne vrijednosti ostalim suvlasnicima, srazmjerno njihovim dijelovima.
  • Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ili dio stvari ostali suvlasnici jamče za pravne i fizičke nedostatke stvari do visine vrijednosti svojih suvlasničkih dijelova prema pravilima obligacionog prava.

 

Član 39.  

Razvrgnuće suvlasništva na nekoliko stvari 

  • U postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice, sud može na zahtjev svakoga suvlasnika odlučiti da, umjesto dijela u svakoj pojedinoj stvari, svakom od njih pripadne određena stvar ili skupina stvari, srazmjerno suvlasničkim dijelovima, uzimajući u obzir njihove potrebe.
  • Ako stvari koje diobom pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkoga dijela, taj suvlasnik dužan je platiti razliku ostalim suvlasnicima, prema pravilima o civilnoj diobi.

 

Član 40.  

Razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva 

Suvlasnici mogu saglasno odlučiti da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), ako je takva dioba moguća.

 

Član 41.  

Troškovi razvrgnuća 

Troškove razvrgnuća snose suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, osim ako zakon ili njihov sporazum određuju drugačije.

 

Član 42.  

Tuđa prava 

  • Razvrgnuće ne može biti na štetu prava trećih osoba.
  • Sva založna prava, služnosti i druga stvarna prava koja su i prije razvrgnuća teretila nepodijeljenu stvar mogu se izvršavati kao i do diobe.

 

  1. Zajedničko vlasništvo

 

Član 43.  

Neodređenost udjela u vlasništvu 

  • Zajedničko vlasništvo je vlasništvo dvije ili više osoba (zajedničari) na istoj stvari čiji udjeli nisu određeni, ali su odredivi.
  • Kad je stvar u zajedničkom vlasništvu, nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao vlasništvo samo nekog od zajedničara, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.
  • U sumnji da li je stvar u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, smatra se da postoji suvlasništvo.

 

Član 44.  

Udio zajedničara 

  • Zajedničar može svoj udio u zajedničkom vlasništvu pravnim poslom prenijeti u cijelini ili djelomično samo na drugog zajedničara.
  • Udio koji zajedničar ima u zajedničkom vlasništvu prelazi na njegove nasljednike.
  • Zajedničar odgovara za dugove do visine svog udjela u zajedničkom vlasništvu.

 

Član 45.  

Izvršavanje zajedničkog vlasništva 

  • Zajedničar je ovlašten da izvršava sva vlasnička prava na zajedničkoj stvari samo zajedno sa svim ostalim zajedničarima, ako nešto drugo nije određeno ovim ili drugim zakonom ili sporazumom zajedničara.
  • Plodovi i druge koristi od zajedničke stvari jednako pripadaju svim zajedničarima.
  • Troškove i terete koji se odnose na zajedničku stvar snose zajedničari solidarno.
  • Svaki je zajedničar ovlašten da traži da se zajedničko pravo vlasništva na nekretnini upiše u zemljišne knjige.

 

Član 46.  

Upravljanje zajedničkom stvari 

  • Zajedničar ima pravo da učestvuje u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u zajedničkom vlasništvu (upravljanje sa stvari) zajedno s ostalim zajedničarima.
  • Zajedničari zajedničkom stvari upravljaju zajednički, donoseći sve odluke sporazumno, ako odlučivanje nije povjereno upravitelju.

Član 47.  

Raspolaganja zajedničkom stvari 

  • Zajedničkom stvari zajedničari raspolažu zajednički. Pojedini zajedničar može raspolagati sa stvari samo na osnovu ovlaštenja, koju su mu za to dali svi ostali zajedničari.
  • Izuzetno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može, na osnovu pravnoga posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva i to:
    1. na pokretnoj stvari – ako je stvar pribavila na osnovu naplatnog pravnog posla, i ako je postupala u dobroj vjeri,
    2. na nekretninima ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko i ako je postupala u dobroj vjeri.
  • Odredbe stava 2. ovoga člana na odgovarajući se način primjenjuju i na sticanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

 

Član 48.  

Zaštita 

  • Zajedničar ima pravo da postavlja ostalim zajedničarima one zahtjeve koji proizilaze i iz njegova zajedničkoga vlasništva.
  • Zajedničar ima pravo da postavlja protiv svakoga one zahtjeve u vezi sa zajedničkom stvari koje može postaviti vlasnik stvari, s tim da predaju cijele stvari u posjed može zahtijevati od treće osobe samo prema obaveznopravnim pravilima o nedjeljivim obavezama.

 

Član 49.  

Pravo na diobu 

  • Zajedničar je ovlašten zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli na način da se odredi suvlasnički dio koji mu pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu, ako to nije protivno zakonu. Ovo pravo ne zastarijeva.
  • Određivanjem suvlasničkog dijela zajedničari postaju suvlasnici. Ukoliko je više zajedničara, a samo jedan zajedničar zatraži određivanje suvlasničkog dijela on postaje suvlasnik s ostalim zajedničarima, koji u preostalom dijelu ostaju zajednički vlasnici.
  • Veličina suvlasničkoga dijela koji će diobom pripasti dotadašnjem zajedničaru određuje se sporazumom svih zajedničara. U nedostatku sporazuma smatrat će se da su udjeli zajedničara jednaki. Zajedničar koji smatra da je njegov udio veći može zahtijevati da sud utvrdi veličinu njegovog udjela.
  • Sud odlučuje o veličini suvlasničkoga dijela prema mjerilima koja za određivanje veličine udjela zakon postavlja za određeni slučaj zajedničkoga vlasništva.
  • Kad zakon zabranjuje diobu zajedničke stvari, ta se zabrana odnosi isključivo na fizičku diobu stvari, ako izričito nije postavljena zabrana i za diobu određivanjem suvlasničkih dijelova, ili za druge načine diobe.

 

Član 50.  

Pravo trećih osoba na diobu 

Osobe koje imaju pravo zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli određivanjem suvlasničkog dijela određenog zajedničara na ime njegovog dijela u zajedničkom vlasništvu su:

  • vjerovnici u odnosu na dijelove njihovih dužnika,
  • nasljednici u odnosu na ostaviočev dio,
  • svaka osoba u odnosu na bilo kojega zajedničara ko za to ima pravni interes.

 

Član 51.

Shodna primjena pravila o suvlasništvu 

Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe o suvlasništu ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, niti drugo proizlazi iz prirode zajedničkog vlasništva.

 

Glava III 

PRAVO VLASNIŠTVA NA NEKRETNINAMA

 

  1. Sticanje prava vlasništva na nekretninama

 

Član 52.

Pravni osnovi sticanja 

  • Sticalac prava vlasništva na nekretnini na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenoga prava vlasništva u zemljišne knjige.
  • Pravo vlasništva stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog nadležnog organa ne može se suprotstaviti pravu treće savjesne osobe koja je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige podnijela zahtjev za upis svoga prava prije nego je osoba koja je stekla pravo vlasništva na osnovu nasljeđivanja, zakona odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražila upis svog prava.

 

  1. a) Sticanje na osnovu pravnog posla

 

Član 53.

Sticanje uknjižbom 

  • Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku notarski obrađene isprave.
  • Vlasništvo se prenosi na osnovu valjano očitovane volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerena na to da njegovo vlasništvo pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos vlasništva ali može biti data i u posebnoj ispravi, u kojem slučaju ta isprava mora biti notarski obrađena.
  • Provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu.

 

Član 54.

Sticanje predbilježbom 

  • Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava vlasništva, može se tražiti predbilježba sticanja prava vlasništva.
  • Predbilježbom će vlasništvo biti stečeno pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, s učinkom od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.
  • Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos vlasništva uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa vlasništva na sticaoca ili ispunjenjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.
  • Ako je predbilježba zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi predbilježba se smatra opravdanom podnošenjem clausule intabulandi.

 

Član 55.

Zaštita povjerenja u zemljišne knjige 

 

  • Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona. U pogledu činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na osnovu podataka novog premjera.
  • Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivaocu.
  • Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Član 56.

Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost 

  • Sticalac upisom stiče nekretninu kao da je stiče od njezina vlasnika, ako istu, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine iako to nije bila.
  • Sticalac koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Brisovna se tužba može podići u rokovima u kojima se može ostvarivati osporavanje pravnog osnova upisa, ali se ne može podići ukoliko je savjesna treća osoba pouzdavajući se u zemljišnu knjigu upisala svoje pravo.

 

Član 57.

Višestruko ugovaranje otuđenja 

  • U slučaju da je više osoba zaključilo sa vlasnikom pravne poslove radi sticanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona osoba, koja je kao savjesna prvo podnijela zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za sticanje vlasništva. Savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis.
  • Ukoliko je jedna od više osoba, koje su s vlasnikom zaključile pravni posao radi sticanja vlasništva iste nekretnine podnijela zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, odnosno ishodila upis u svoju korist, a pri tome bilo nesavjesna, savjesna osoba ima pravo u roku od tri godine od izvršenog upisa podnijeti tužbu kojom traži brisanje neispravnog upisa i uknjižbu prava vlasništva u svoju korist, kao i izvršiti zabilježbu spora u svoju korist. Ovo se pravo ne može vršiti protiv treće savjesne  osobe koja je, pouzdavajući se u zemljišnu knjigu, stekla neko pravo.

 

  1. b) Sticanje na osnovu zakona

 

Član 58.

Sticanje dosjelošću 

  • Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
  • Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
  • Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
  • U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
  • Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.
  • Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.
  • Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

 

Član 59.

Građenje na tuđem zemljištu 

  • Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta.
  • Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da mu se preda u posjed njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionoga prava.
  • Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjesan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po općim pravilima obaveznog prava.
  • Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
  • Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.

 

Član 60.

Gradnja tuđim materijalom 

  • Ako vlasnik zemljišta izgradi na njemu zgradu tuđim materijalom, odnosno ako on ili neko drugi ugradi u nekretninu tuđu stvar, koja se ne može odvojiti bez nesrazmjerno velikih troškova, vlasništvo nekretnine se proteže i na ugrađenu stvar.
  • Prava na naknadu vlasnika materijala iz stava 1. ovog člana uređuju se po pravilima obligacionog prava.

 

Član 61.

Dogradnja, nadziđivanje, preuređenje i ulaganje 

 

 

  • Dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih na može se steći vlasništvo, ako vlasnik (suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadzidane odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio.

 

  • Osoba koja je dogradila, nadzidala ili preuredila zgradu, odnosno prostoriju iz stava 1. ovog člana, ili je ulagala ili nešto ugradila u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.

Član 62.

Prekoračenje međe građenjem 

  • Ako je građenjem zgrade prekoračena međa, savjesni graditelj stiče pravo vlasništva na zahvaćenom zemljištu uz obavezu isplate tržišne vrijednosti zemljišta.
  • Ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgode usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja i naknadu štete ili ustupiti zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti.

Član 63.

Građenje na tuđem pravu građenja 

Kad je građeno na tuđem zemljištu opterećenom pravom građenja, nosiocu tog prava pripadaju prava i obaveze vlasnika zemljišta iz člana 59. (građenje na tuđem zemljištu) i člana 62. (prekoračenje međe građenjem) ovog zakona.

Član 64.

Sijanje i sađenje 

Biljke koje puste korijenje u zemljištu vlasništvo su vlasnika tog zemljišta, nezavisno o tome ko je bio vlasnik sjemena ili sadnice.

 

Član 65.

Priraštaj zemljišta 

  • Nastane li otok u sredini vodotoka koji nije opće dobro, tada otok pravno prirasta zemljištima koja leže duž tog otoka na obje obale po dužini zemljišta, u širinu do polovice vodotoka, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
  • Ako je otok koji nije opće dobro nastao na jednoj polovici vodotoka, u cjelini prirasta zemljištu na bližoj obali.
  • Odredbe ovog člana ne primjenjuju se ako otok nastane presušivanjem vode, diobom vode na više rukavaca ili ako zemljišta budu poplavljena.
  • Otrgne li vodotok komad zemljišta i pripoji ga drugom zemljištu, vlasnik otrgnutog komada zemljišta ima pravo u roku od godine dana vratiti taj komad zemljišta. Ako nakon isteka roka od godine dana otrgnuti komad zemljišta nije vraćen, isti postaje sastavni dio zemljišta kojem je pripojen.
  • Zemlja koju vodotok taloži na neko zemljište priraštaj je toga zemljišta.
  • O tome ko je stekao pravo vlasništva u slučajevima predviđenim u odredbama čl.60. do 65. ovog zakona odlučuje sud.

 

  1. Ograničenje prava vlasništva na nekretninama

 

Član 66.

Opće odredbe 

  • Vlasnik nekretnine ima pri izvršavanju svojih ovlasti iz prava vlasništva obavezu postupiti obzirno prema osobi, koja je vlasnik neke druge nekretnine, a koja pri tome u njegovu interesu trpi, propušta ili čini u pogledu svoje nekretnine ono što je određeno zakonom (susjedska prava).
  • Svoje pravo vlasnici drugih nekretnina mogu ostvarivati u postupku pred sudom, ako nije predviđen drugi put zaštite. Neko trpljenje, propuštanje ili činjenje, koje je predviđeno zakonom, jednako kao i vlasnik ovlašten je zahtijevati i onaj, koji nekretninu posjeduje na osnovu prava izvedenog iz prava vlasnika.
  • Susjedska prava dopušteno je izvršavati samo u mjeri i na način da se time što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onoga, koji treba nešto trpjeti, propustiti ili činiti.
  • Trpljenje, propuštanje i činjenje, koje se može zahtijevati od vlasnika neke nekretnine, može se umjesto od njega zahtijevati od onoga, koji nekretninu posjeduje na osnovu prava izvedenoga iz prava vlasnika.
  • Ono što je određeno za susjedska prava vlasnika nekretnina vrijedi na odgovarajući način i za vlasnike ostalih nekretnina, uključujući i suvlasnike, na čijim je suvlasničkim dijelovima uspostavljeno vlasništvo posebnoga dijela nekretnine, ako nije suprotno zakonu ili naravi nekretnina.

 

Član 67.

Zajednička ograda 

  • Ograde između susjednih nekretnina (zidovi, plotovi, ograde, živice i druge prepreke) kao i stvari, koje služe kao međašni znakovi, suvlasništvo su susjeda, osim ako se dokaže da su vlasništvo jednoga susjeda.
  • Suvlasništvo stvari, koje služe kao zajedničke ograde ili međašni znakovi, nije dijeljivo dokle god te stvari ne izgube tu namjenu.
  • Svaki od susjeda može upotrebljavati zajedničku ogradu sa svoje strane do polovine njezine širine, do te širine izgraditi slijepa vrata ili smjestiti uzidane ormare i sl., ali ne smije činiti ništa što bi ogradu dovelo u opasnost ili što bi njegova susjeda sprječavalo da je on upotrebljava sa svoje strane do polovine.
  • Troškove održavanja zajedničke ograde snose njezini suvlasnici na jednake dijelove i solidarno odgovaraju za štetu, koja bi trećima nastala zbog toga što ograda nije održavana u stanju kakvo je uobičajeno s obzirom na namjenu ograde i ograđene nekretnine, te na mjesne prilike.

 

Član 68.

Vlastita ograda 

  • Ograda koja se nalazi isključivo na nekretnini jednoga vlasnika, njegovo je vlasništvo.
  • Svaki je vlasnik dužan s desne strane svog glavnog ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor, ako nije drugačije propisano, niti je drugi mjesni običaj.
  • Vlasnik ograde je dužan održavati u dobrom stanju svoju ogradu i spriječiti opasnost od nanošenja štete susjedu.

 

Član 69.

Međa 

  • Ako su međašni znakovi između dvije nekretnine zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporne, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.
  • Sud će na licu mjesta označiti među međašnim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjeda čija je međa u pitanju, a ne bude li postignut sporazum, prema posljednjem mirnom posjedu, a ne uspije li ga utvrditi – prema pravičnoj ocjeni.
  • Međa na građevinskom zemljištu uređuje se u sudskom vanparničnom postupku u skladu sa prostorno-planskom dokumentacijom, a ako to nije moguće onda na osnovu geodetskog premjera.
  • Od trenutka kad je sud među označio međašnim znakovima smatra se da postoji vlasništvo do te međe, a ko tvrdi suprotno, treba to dokazati.
  • I nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, svako može u parnici dokazivati vlasništvo i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa.
  • Susjed, koji je sudjelovao u postupku uređenja međa, ne može to zahtijevati nakon proteka roka od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke donesene u postupku uređenja međa.

 

Član 70.

Stablo na međi 

  • Stablo pripada onome iz čijega je zemljišta izraslo, bez obzira na to kuda se ono nadvilo, kamo se proteže korijenje i vise grane.
  • Stablo koje je izraslo na samoj međi u suvlasništvu je susjeda s obje strane međe.
  • Što je određeno u pogledu stabla, na odgovarajući se način primjenjuje i na drugo rastinje.

 

Član 71.

Granje i korijenje 

  • Vlasnik smije iz svog zemljišta istrgnuti žile i korijenje tuđeg drveća i ostalog raslinja kao i odsjeći grane tuđeg drveta i dio debla, koji se nalaze u zračnom prostoru iznad njegove nekretnine i zadržati ih za sebe, ili se pak služiti tim dijelovima tuđeg drveta, ako posebnim zakonom nije nešto drugo određeno.
  • Za štetu koju su njegovoj nekretnini prouzročile žile, korijenje ili grane tuđeg drveća, a što se ne bi dogodilo da je njihov vlasnik postupao dovoljno obzirno, vlasnik susjednog zemljišta ima pravo tražiti naknadu.
  • Odredbe iz 1. i 2. ovog člana ne primjenjuju se u slučaju međusobnog graničenja šuma i šumskog zemljišta.

 

Član 72.

Pristup na tuđe 

  • Ako na tuđu nekretninu dospiju nečija životinja, roj pčela ili stvar koja se s njom nije povezala tako da je time prestala samostalno postojati, onaj čije su to stvari može, u primjerenom roku pristupiti na tuđe zemljište da bi ih uzeo nazad.
  • Vlasnik nekretnine može u slučaju iz stava 1. ovoga člana zabraniti pristup na svoju nekretninu jedino ako te stvari bez odgađanja sam preda njihovu posjedniku.
  • Ako je od životinje, roja pčela i drugih stvari, koje su dospjele na tuđu nekretninu ili od njihova uzimanja ili vraćanja natrag nastala šteta za vlasnika nekretnine na koju su te stvari dospjele, ili ako su s tim u vezi za vlasnika nekretnine nastali troškovi koji su bili nužni, on ima pravo zadržati stvar sve dok mu šteta i troškovi ne budu u potpunosti naknađeni.

https://www.advokat.attorney/

Član 73.

Upotreba tuđe nekretnine radi izvođenja radova 

  • Vlasnik nekretnine, na kojoj je nužno obaviti radove potrebne za njenu upotrebu ili korištenje, može privremeno upotrijebiti tuđe zemljište radi izvođenja radova, (postavljanja skele i sl.), ako se to na drugi način ne može izvesti. Za upotrebu tuđeg zemljišta plaća se na zahtjev vlasnika primjerena naknada.
  • Osoba, koja je upotrijebila tuđe zemljište za potrebe iz stava 1. ovoga člana, dužna je isto, čim prestane potreba za takvu upotrebu dovesti u stanje, u kojem se nalazila prije toga, i nadoknaditi počinjenu štetu po općim propisima o odgovornosti za štetu.

Član 74.

Postavljanje vodova i drugih uređaja 

Postavljanje vodova i drugih uređaja (električnih, kanalizacionih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacionih i dr.) na tuđoj nekretnini bez pristanka njenog vlasnika, moguće je u općem interesu na osnovu posebnih zakonskih propisa, a u privatnom interesu prema odredbama o osnivanju služnosti vodova i drugih uređaja odlukom suda, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Član 75.

Potkopavanje tuđe nekretnine 

  • Vlasniku nije dozvoljeno da kopa svoje zemljište ili da čini na svojoj nekretnini druge radnje, za koje je razumno očekivati da bi mogle dovesti u opasnost stabilnost tuđe nekretnine.
  • Vlasnik nekretnine, čija je stabilnost u opasnosti, može tražiti prestanak radova iz stava 1.

ovog člana, ako nisu preduzete sve mjere, za koje se opravdano može očekivati da će otkloniti opasnost za stabilnost njegove nekretnine.

  • Ako mjere iz stava 2. ovog člana nije moguće uspješno provesti, njen vlasnik može zahtijevati zabranu radnji, koje ugrožavaju stabilnost nekretnine.

 

Član 76.

Imisije 

  • Nekretninom se ne smije služiti ni koristiti na način da zbog toga na tuđu nekretninu dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i sl., ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nekretnini u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnoga zakona (prekomjerne posredne imisije).
  • Vlasnici nekretnina koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su da od vlasnika nekretnine s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.
  • Izuzetno, od stava 2. ovog člana, kad prekomjerne posredne imisije potiču od djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa, vlasnici nekretnine koja im je izložena nemaju pravo dok ta dozvola traje da zahtijevaju propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su ovlašteni da zahtijevaju naknadu štete koju su imisije nanijele, kao i preduzimanje prikladnih mjera da se ubuduće spriječe ili smanje prekomjerne imisije, odnosno nastupanje štete.
  • Vlasnik nekretnine nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nekretninu dim, neugodne mirise, čađ, otpadne vode, potrese, buku i sl. (neposredne imisije), pa je ovlašten zahtijevati da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.
  • Vlasnik čijoj nekretnini prijeti predvidiva opasnost s tuđe nekretnine od neposrednih ili posrednih imisija koje ne bi bio dužan trpjeti, ovlašten je da zahtijeva da se odrede i provedu odgovarajuće mjere radi njihovog sprječavanja.

 

Član 77.

Opasnost od rušenja zgrade 

Kad postoji ozbiljna opasnost da bi se nečija zgrada ili neki drugi dio nečije nekretnine mogao potpuno ili djelimično srušiti, od čega prijeti opasnost susjednoj nekretnini, susjed čija je nekretnina u opasnosti može od onoga čiji je to objekt zahtijevati preduzimanje svih potrebnih mjera za sprječavanje nastanka štete, kao i da zahtijeva dovoljno osiguranje naknade buduće štete.

 

Član 78.

Zabrana mijenjanja prirodnog toka vode 

  • Vlasnik zemljišta ne smije na štetu drugog zemljišta mijenjati smjer ili jačinu prirodnog toka vode preko svog zemljišta ili kroz njega (podzemne vode).
  • Vlasnik je dužan da zemljište duž obala, vodotoka i jezera koristi tako da ne ometa prirodni tok vode, ne ugrožava stanje ili korištenje korita, obala i vodoprivrednih objekata na obali i pored obale i da ne sprječava njihovo održavanje.
  • Vlasnik nizvodnog zemljišta ne smije stvarati ni postavljati prepreke da na njegovo zemljište dotiče voda koja prirodno otiče sa uzvodnog zemljišta, niti vlasnik uzvodnog zemljišta smije svojevoljno učiniti nešto što bi u većoj mjeri opteretilo nizvodno zemljište.

 

Član 79.

Odvođenje kišnice s krova

Vlasnik nekretnine je dužan preduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva sa njegove zgrade ne pada na tuđu nekretninu.

 

  1. Vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine

 

  1. a) Općenito

 

Član 80.

Pojam etažnog vlasništva

 

  • Vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) proizilazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno, te se može samo zajedno sa njim prenijeti ili opteretiti.
  • Vlasništvo određenog posebnoga dijela nekretnine ovlašćuje etažnog vlasnika, da taj poseban dio nekretnine isključivo koristi i raspolaže s njim, a na zajedničkim dijelovima nekretnine ima pravo suvlasništva.

 

  • Etažno vlasništvo može se uspostaviti na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građenja sa zgradom.

 

  • Na pravne odnose vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine koji nisu regulirani ovim zakonom odgovarajuće se primjenjuju opća pravila o suvlasništvu.

 

Član 81.

Objekt etažnog vlasništva

 

  • Etažno vlasništvo može biti uspostavljeno u pogledu dijela suvlasničke nekretnine koja čini samostalnu upotrebnu cjelinu, koja omogućuje samostalno izvršavanje ovlašćenja etažnog vlasnika kao što je stan, poslovni prostor  ili druga samostalna prostorija.

 

  • Samostalne prostorije u smislu ovog zakona naročito su samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila.

 

  • Etažno vlasništvo može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.

 

  • Da bi se etažno vlasništvo moglo protegnuti i na neki sporedni dio, taj dio treba biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine, te dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana, odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio.

 

  • Etažno vlasništvo ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj upotrebi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine. U sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj upotrebi u korist određenoga posebnoga dijela.

 

  • Etažni vlasnici imaju pravo da koriste zajedničke dijelove nekretnine. U smislu ovog zakona zajednički dijelovi nekretnine su temelji, glavni zidovi, tavan, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža i sl.

 

  • Za sporedne dijelove nekretnine shodno se primjenjuju pravila koja važe za pripatke stvari.

 

Član 82.

Uspostavljanje etažnog vlasništva

 

  • Etažno vlasništvo se uspostavlja odlukom vlasnika nekretnine (izjava o diobi) u skladu sa odrebom člana 86. ovog zakona ili sporazumom suvlasnika nekretnine (ugovor o diobi) u skladu sa odredbom člana 84. ovog zakona.
  • Za valjanost izjave o diobi i ugovora o diobi potrebna je forma notarski obrađene isprave.

 

  • Etažno vlasništvo se stiče upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano sa određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine.

 

 

Član 83.

Uknjižba etažnog vlasništva

 

  • Za uknjižbu prava etažnog vlasništva potrebno je sudu dostaviti izjavu o diobi ili ugovor o diobi, te plan posebnih dijelova zgrade koji se žele uknjižiti.

 

  • Plan posebnih dijelova zgrade mora sadržavati zemljišnoknjižnu oznaku zemljišta na kome je zgrada podignuta, oznaku zgrade po ulici i kućnom broju, skicu (crtež) iz kojeg se vidi položaj, veličina i oznaka posebnog dijela zgrade na kome se traži uknjižbu, kao i položaj i oznake dijelova zgrade koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim dijelovima zgrade.

 

  • Plan posebnih dijelova zgrade mora biti izrađen od strane ovlaštenog projektanta ili ovlaštenog geodete, stalnog sudskog vještaka arhitektonske ili građevinske struke i ovjeren         od strane općinske službe nadležne za građenje.

 

  • Nadležna općinska služba iz stava 3. ovog člana potvrđuje da je određeni stan, poslovni prostor ili samostalna prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna cjelina (uvjerenje o cjelovitosti).

 

 

Član 84.

Pretvaranje suvlasništva u etažno vlasništvo

 

  • Suvlasnici nekretnine mogu se sporazumjeti da svoje idealne dijelove pretvore u etažno vlasništvo, tako što će svaki suvlasnik imati vlasništvo na stanu, poslovnom prostoru ili samostalnoj prostoriji (posebni dio) povezano sa suvlasničkim dijelom u nekretnini. Vlasništvo na posebnom dijelu može biti uspostavljeno samo na odgovarajućem suvlasničkom dijelu, osim ako se suvlasnici u skladu sa odredbom člana 85. stava 2. ne sporazumiju drugačije.

 

  • Suvlasnik nekretnine ne može uskratiti svoj pristanak drugom suvlasniku na uspostavu vlasništva posebnoga dijela koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavom novoga vlasništva posebnoga dijela u korist toga suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na osnovu njegovog ranije uspostavljenog vlasništva posebnoga dijela. U slučaju uskraćivanja odobrenja odlučuje sud u vanparničnom postupku.

 

  • U slučaju spora da li je suvlasnički dio odgovarajući dio da bi na njemu moglo biti uspostavljeno vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine, utvrđuje sud, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
  • U slučaja iz stava 3. ovog člana vlasništvo posebnoga dijela ne može se uspostaviti dok ne postane pravosnažna odluka suda o utvrđivanju korisnih površina toga stana, odnosno druge prostorije te korisnih površina svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, ako ovim zakonom nije nešto drugo određeno.

Član 85.

Odgovarajući suvlasnički dio

 

  • Odgovarajući suvlasnički dio je onaj koji odgovara odnosu korisne površine toga samostalnoga dijela prema korisnoj površini svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine.

 

  • Svi suvlasnici nekretnine mogu saglasno ograničiti svoja suvlasnička prava tako što će s određenim suvlasničkim dijelom povezati vlasništvo posebnog dijela iako to nije odgovarajući dio. U tom slučaju će se smatrati da se radi o odgovarajućem dijelu iz kojega može proizaći i na njemu biti uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, bez obzira na to koliki bi bio taj suvlasnički dio.

 

 

Član 86.

Uspostavljanje etažnog vlasništva od strane vlasnika nekretnine

 

  • Vlasnik nekretnine može izjavom o diobi podijeliti svoje pravo vlasništva na suvlasničke dijelove i sa svakim tih dijelova povezati pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine.

 

  • Da bi se uspostavilo na ovaj način etažno vlasništvo, moraju biti ispunjene pretpostavke propisane ovim zakonom u pogledu uspostave prava vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine a posebno one o odgovarajućem suvlasničkom dijelu.

 

  • Podijeli li vlasnik zemljišta, odnosno nosilac prava građenja svoju nekretninu, na kojoj tek treba biti izgrađena zgrada na suvlasničke dijelove, on može očitovati svoju volju da sa svakim od tih dijelova bude povezano pravo vlasništva na određenom posebnom dijelu, u kojem će slučaju vlasništvo posebnog dijela biti uspostavljeno tek ako zgrada bude izgrađena, uz pretpostavke iz stava 2. ovoga člana.

 

  • Vlasnik nekretnine može u toku gradnje raspolagati posebnim dijelovima zgrade. Sticalac takvog posebnog dijela zgrade se smatra privremenim etažnim vlasnikom.

 

  • U korist privremenog etažnog vlasnika će se radi osiguranja njegovog zahtjeva za upis vlasništva u zemljišnu knjigu u teretnom listu nekretnine na kojoj se gradi upisati predbilježba budućeg vlasništva na određenom stanu, poslovnoj prostoriji ili samostalnoj prostoriji.

 

  • Prije nego je izvršena predbilježba iz stava 5. ovog člana sticalac etažnog vlasništva nije dužan i prodavalac nema pravo zahtjevati od njega bilo kakve isplate na ime kupoprodajne cijene.

 

  • U ugovoru o prodaji će se prodavlac privremenom etažnom vlasniku obavezati da će dati sve potrebne zemljišnoknjižne izjave i poduzeti sve potrebne radnje pred nadležnim organima kako bi se izvršila uknjižba u njegovu korist.

 

  • Ukoliko prodavalac ne izvrši obaveze preuzete u skladu sa odredbom stava 7. ovog člana privremeni etažni vlasnik može podići tužbu i istovremeno tražiti upis zabilježbe spora.

 

  • Uknjižbom etažnog vlasništva u korist privremenog etažnog vlasnika, on postaje vlasnik, a po službenoj dužnosti se brišu ostali upisi koje su osiguravali njegovo sticanje.

 

 

Član 87.

Veličina suvlasničkog dijela i korisna površina

 

  • Da li je suvlasnički dio nekretnine one osobe koja zahtijeva uspostavu vlasništva na nekom određenom posebnom dijelu nekretnine za to odgovarajući, prosuđuje se prema tome da li je taj suvlasnički dio u odnosu prema vlasništvu cijele nekretnine jednak ili veći od odnosa korisne površine stana, odnosno druge samostalne prostorije u pogledu koje se traži uspostava vlasništva posebnoga dijela prema korisnoj površini svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine.

 

  • Korisna površina je ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju.

 

  • Korisnu površinu prema projektnoj dokumentaciji određuje vlasnik nekretnine izjavom o diobi ili suvlasnici nekretnine ugovorom o diobi, a ako među njima nema saglasnosti korisnu površinu određuje sud u vanparničnom postupku.

 

  • Korisne površine utvrđuje sud svojom odlukom donesenom u vanparničnom postupku:

 

  • prilikom izračunavanja korisne površine zanemaruju razlike koje povećavaju ili smanjuju površinu, ako bi sve zajedno opravdale dodatak ili odbitak od manje od 2% korisne površine stana ili druge prostorije,
  • prilikom izračunavanja korisne površine neće se uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu prikladne za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase, a što važi i za druge dijelove nekretnine koji su pripadak nekog stana ili druge samostalne prostorije u skladu s odredbama ovoga zakona,
  • korisna se površina u pravilu izračunava prema glavnom projektu koji je sastavni dio građevinske dozvole ili koji je potvrđen po nadležnom tijelu, ali ako neki od suvlasnika učini vjerojatnim da postoje znatnija odstupanja od tog projekta, korisna će se površina izračunati prema stvarnom stanju,

 

  • u slučajevima utvrđivanja korisne površine iz tačke 1. do 3. ovog stava sud donosi rješenje na osnovu nalaza ovlaštenog geodete, vještaka arhitektonske ili građevinske struke.

 

Član 88.

Naknadno sudsko utvrđivanje korisnih površina

 

  • Ukoliko se nakon što su utvrđeni i u zemljišnu knjigu upisani odgovarajući dijelovi izmijenjene prilike i nema sporazuma među etažnim vlasnicima o novom utvrđivanju korisnih površina i odgovarjućih dijelova na zahtjev svakoga suvlasnika  korisnu površinu će u vanpraničnom postupku utvrditi sud.

 

  • Pod promijenjenim prilikama naročito se smatra:
    • ako se utvrđena korisna površina stana, odnosno druge samostalne prostorije utvrđena prije završetka gradnje, promijenila radnjama za koje je potrebna građevinskna dozvola do završetka gradnje za najmanje 3%, s time da u tom slučaju zahtjev za ponovo utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godine dana od pravosnažnosti upotrebne dozvole,

 

  • ako se nakon završene gradnje bitno promijenila utvrđena korisna površina stana, odnosno druge samostalne prostorije takvim građevinskim zahvatima obavljenim na nekretnini za koje je potrebna građevna dozvola, s time da u tom slučaju zahtjev za ponovo utvrđivanje može biti postavljen samo u roku od godine dana od pravosnažnosti upotrebne dozvole.

 

  • Utvrdi li se ponovo korisna površina zbog promjene iz stava 2. ovoga člana, suvlasnici su dužni međusobno preuzeti ili prenijeti one suvlasničke dijelove koji su potrebni kako bi svakom suvlasniku pripao barem onoliki dio koji je nakon utvrđenja korisnih površina nužan za uspostavu njegova prava vlasništva na posebnom dijelu (odgovarajući suvlasnički dio).

 

  • U nedostatku sporazuma suvlasnika, sud koji nanovo odredi neku korisnu površinu, ujedno će utvrditi mijenja li se i koliki je zbroj svih korisnih površina  stanova  i ostalih posebnih dijelova iste nekretnine.

 

 

Član 89.

Naknadno utvrđivanje korisne površine zbog promjene stanja posebnih dijelova

 

  • Korisna površina će se ponovno utvrđivati i ako se prije utvrđena vrijednost promijenila zbog promjena stanja stanova, odnosno drugih samostalnih prostorija, koji neposredno prostorno graniče, ili zbog prenosa sporednih dijelova jednog posebnog dijela zgrade na drugi, ako zahtjev za ponovno utvrđivanje korisne površine stave vlasnici posebnih dijelova, koji izvode promjene ili prijenos.

 

  • U slučaju iz stava 1. ovoga člana utvrdit će se korisna površina stanova ili drugih prostorija na koje se odnosi promjena ili prijenos tako da bude jednak zbroj njihovih korisnih površina prije i nakon promjene ili prijenosa.

 

  • Ukoliko se u slučaju iz stava 1 ovog člana ponovo utvrdi korisna površina, suvlasnici čija je korisna površina povećana dužni su suvlasnicima čijim se dijelovima smanjila korisna površina platiti naknadu. Visinu naknade suvlasnici utvđuju sporazumom, a u nedostatku sporazuma naknada se plaća prema tržišnoj vrijednosti nekretnine uključujući i svu eventualnu štetu koju su oštećeni suvlasnici pretrpjeli.

 

 

Član 90.

Sticanje vlasništva dvije ili više osoba na posebnom dijelu nekretnine

 

Ukoliko su dvije ili više osoba stekle, kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, vlasništvo na posebnom dijelu, one sva prava i dužnosti vlasnika izvršavaju solidarno, te se u odnosu prema trećim osobama i ostalim suvlasnicima iste nekretnine smatraju kao jedna osoba.

 

 

Član 91.

Pravo preče kupovine

 

  • Suvlasnici jednog stana, poslovne prostorije ili samostalne prostorije imaju pravo preče kupovine.

 

  • Suvlasnik koji prodaje svoje etažno vlasništvo iz stava 1. ovog člana dužan je učiniti ponudu drugim suvlasnicima toga posebnog dijela, a suvlasnik zgrade koja se ne može podijeliti na posebne dijelove drugim suvlasnicima.

 

  • Ponuda mora biti učinjena u pisanoj formi i sadržavati zemljišnoknjižne ili katastarske oznake nekretnine i posebnog dijela nekretnine koji se prodaje.

 

  • Na vršenje prava preče kupovine suvlasnika stana, poslovne prostorije ili samostalna prostorije primjenjuju se odredbe ovog zakona o pravu preče kupovine suvlasnika.

 

  • Ako etažni vlasnik koji prodaje svoj dio ne učini ponudu u skladu s odredbama stava 3. ovoga člana, ili ako svoj dio proda pod povoljnijim uvjetima trećoj osobi, drugi suvlasnik, odnosno suvlasnici imaju pravo tražiti od suda da ugovor oglasi nevaljanim i da oni kupe taj dio pod istim uvjetima.

 

  • Ukoliko se drugačije ne sporazumiju suvlasnici ostvaruju pravo preče kupovine srazmjerno učešću svojih suvlasničkih dijelova na cijeloj nekretnini.

 

  1. b) Izvršavanje ovlasti

 

Član 92.

Uzajamni odnosi etažnih vlasnika

 

  • Ugovorom etažnih vlasnika uređuju se obim i način korištenja i održavanja posebnih dijelova nekretnine i dijelova nekretnine koji služe zgradi kao cjelini ili nekim njenim posebnim dijelovima.

 

  • Prava i obaveze utvrđene ugovorom o uzajamnim odnosima vlasnika posebnih dijelova odnose se i na kasnijeg sticaoca vlasništva posebnog dijela.

 

  • Ako etažni vlasnici ne zaključe ugovor o uzajamnim odnosima sud će u vanparničnom postupku, na prijedlog bilo kojeg vlasnika, svojim rješenjem urediti te odnose.

 

Član 93.

Ugovor o uzajamnim odnosima vlasnika posebnih dijelova nekretnine

 

  • Ugovor o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika iz člana 92. ovog zakona zaključuje se u pismenom obliku uz ovjeru potpisa od strane notara ili drugog ovlaštenog organa.

 

  • Ugovor koji je sačinjen suprotno stavu 1. ovog člana ništav je.
  • Ako je vlasnik prilikom podjele odredio kako će se upravljati nekretninom, to će djelovati i prema trećima, ako je zabilježeno u zemljišnoj knjizi.

 

  • Ugovor o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika može se mijenjati uz pismeni pristanak onih vlasnika čija se prava mijenjaju u formi propisanoj stavom 1. ovog člana.

 

  • Sud će, u vanparničnom postupku, na prijedlog jednog ili više etažnih vlasnika odrediti da li će se izvršiti promjena u ugovoru i protiv volje drugih vlasnika, ako nađe da su promjene opravdane.

 

 

Član 94.

Dužnost održavanja

 

  • Etažni vlasnik, dužan je za taj stan, odnosno drugu samostalnu prostoriju, te njima namijenjene instalacije, naročito elektrovodne, plinovodne, vodovodne, toplovodne i sanitarne naprave, kao i sve druge pripatke tog posebnog dijela, brinuti se i tako ih održavati da drugim suvlasnicima ne nastane nikakva šteta.

 

  • Za svu štetu, koju drugi etažni vlasnici pretrpe u vezi s izvršavanjem dužnosti iz stava 1. ovoga člana, ili zbog njena neizvršavanja, odgovoran je onaj etažni vlasnik, čija je to bila dužnost održavanja, a ako je to bila dužnost više etažnih vlasnika – oni odgovaraju za tu štetu solidarno.

 

  • Etažni vlasnik je dužan da odobri ulazak u stan odnosno drugu samostalnu prostoriju predstavniku upravnika zgrade ukoliko je to potrebno radi sprječavanja štete na drugim posebnim dijelovima nekretnine odnosno zajedničkim prostorijama ili radi hitnog održavanja zajedničkih dijelova nekretnine. Imovinsku štetu koju u vezi s time pretrpi dužni su mu srazmjerno svojim udjelima u nekretnini nadoknaditi etažni vlasnici koji koriste predmetne zajedničke prostorije, ako se radilo o održavanju zajedničkih prostorija, odnosno etažni vlasnik određenog stana ili samostalne prostorije.

 

  • Ukoliko se etažni vlasnik tome protivi, po zahtjevu upravnika rješenje o odobrenju ulaska upravnika u stan odnosno samostalnu prostoriju po skraćenom upravnom postupku donosi organ nadležne jedinice lokalne samouprave nadležan za stambene poslove. U slučaju nemogućnosti ulaska u posebni dio zgrade uprkos postojanju rješenja nadležnog organa, onda se ovo rješenje izvršava po službenoj dužnosti ili na zahtjev upravnika zgrade primjenjujući načelo hitnosti postupka.

 

Član 95.

Promjene stanja

 

  • Etažni vlasnik ovlašten je, ne tražeći za to odobrenje od ostalih etažnih vlasnika, u skladu s građevinskim propisima o svome trošku izvršiti prepravke u stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji, uključujući i promjenu namjene, ako se pridržava sljedećih pravila:

 

  • promjena ne smije prouzročiti oštećenje zgrade i drugih dijelova nekretnine, a ni povredu onih interesa ostalih etažnih vlasnika koji zaslužuju zaštitu; naročito ne smije prouzročiti povredu vanjskoga izgleda zgrade, ni opasnost za sigurnost osoba, zgrade ili drugih stvari,

 

  • ako bi za promjenu bilo potrebno zadrijeti u zajedničke dijelove nekretnine, to je dopušteno samo ako je takva promjena uobičajena ili služi važnom interesu vlasnika posebnoga dijela, inače je svaki etažni vlasnik može zabraniti; ali ne može zabraniti postavljanje vodova za svjetlo, plin, energiju, vodu i telefon i sličnih uređaja, a ni postavljanje radijskih ili televizijskih antena, potrebnih prema stanju tehnike, ako nije moguć ili nije odobren priključak na postojeću antenu,

 

  • radi promjena na svome dijelu nije dopušteno zadrijeti u one dijelove nekretnine koji su kao posebni dio u vlasništvu drugoga etažnog vlasnika bez njegova odobrenja, ali taj etažni vlasnik će ipak morati trpjeti ono u vezi s tuđim prepravkom čime se bitno i trajno ne povređuje njegovo pravo na posebnom dijelu, a i ono što je umjesno kad se pravedno odvagnu svi interesi,

 

  • vlasnik posebnoga dijela koji provodi promjene na svome dijelu dužan je dati primjerenu naknadu drugomu vlasniku čija je prava time povrijedio i kad je taj bio dužan trpjeti tu povredu.

 

  • Ako je za promjenu namjene iz stava 1. ovoga člana potrebna dozvola organa vlasti, drugi etažni vlasnici koji tu promjenu moraju trpjeti nisu ovlašteni uskratiti svoj pristanak kad je on potreban te odgovaraju za štetu koju bi prouzročili svojim uskraćivanjem.
  • Ono što je u stavu 1. ovoga člana određeno za stanove i druge samostalne prostorije jednako važi i za sve sporedne dijelove koji su njihovi pripatci, a ove odredbe se primjenjuju i u slučaju prenosa sporednih dijelova, koji služe jednom stanu, odnosno prostoriji na drugi stan, odnosno prostoriju.
  • Za svu štetu koju drugi suvlasnici pretrpe u vezi s promjenama koje je izvršio etažni vlasnik, ako je nisu bili dužni trpjeti, odgovara im taj etažni vlasnik; više etažnih vlasnika odgovaraju za tu štetu solidarno.

 

Član 96.

Troškovi etažnog vlasništva

 

  • Etažni vlasnik održava taj dio o svome trošku te snosi sve javne obaveze i terete u vezi s vlasništvom tog dijela, ako nije nešto drugo zakonom određeno.

 

  • Kad dužnik obaveze na povremene naknade za komunalne usluge u vezi s

upotrebom vlasništva posebnog dijela (naknade zbog trošenja električne energije, plina, toplinske energije, odvoza otpada i sl.) nije neka druga osoba, etažni vlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, duguje te naknade dobavljačima, odnosno davaocima usluga.

 

  • Ako je dužnik obaveze iz stava 2. ovoga člana osoba koja određeni posebni dio upotrebljava ili iskorištava na osnovu najma, zakupa ili drugoga ugovora sa etažnim vlasnikom toga posebnoga dijela, za izvršenje te obaveze jamči dobavljaču vlasnik tog posebnog dijela.

 

Član 97.

Upravljanje nekretninom na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo

 

  • Cijelom nekretninom na kojoj je uspostavljeno etažno vlasništvo upravljaju etažni vlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

 

  • Etažni vlasnici su dužni učestvovati u upravljanju nekretninom te odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkog upravnika i osnovati zajedničku rezervu.

 

  • Etažni vlasnici donose odluke o preduzimanju poslova redovnog upravljanja i vanrednih poslova u pismenom obliku.

 

  • Ako je vlasnik prilikom podjele odredio kako će se upravljati nekretninom to će djelovati prema trećima, ako je zabilježeno u zemljišnoj knjizi.

 

 

Član 98.

Poslovi redovnog upravljanja

 

Poslovi redovnog upravljanja cijelom nekretninom su naročito:

 

  • redovno održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine, uključujući i građevinske promjene neophodne za održavanje;
  • stvaranje odgovarajuće zajedničke rezerve za predvidive buduće troškove;
  • uzimanje zajmova radi pokrića troškova održavanja koji nisu pokriveni rezervom, a potrebni su za obavljanje poslova urednog održavanja koji se ponavljaju u razmacima dužim od jedne godine;
  • osiguranje nekretnine;
  • imenovanje i opoziv zajedničkog upravnika;
  • određivanje i promjene kućnog reda;
  • iznajmljivanje i davanje u zakup, kao i otkazivanje zakupa stanova i drugih samostalnih prostorija nekretnine na kojima nije uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela.

 

 

Član 99.

Poboljšanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade

 

  • Za donošenje odluke o preduzimanju poboljšanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade potreban je pristanak svih suvlasnika nekretnine, osim za one poslove koji se smatraju poslovima redovnog upravljanja.

 

  • Izuzetno, od odredbe stava 1. ovog člana, pristanak svih suvlasnika nije potreban ako suvlasnici koji zajedno imaju većinu suvlasničkih dijelova odluče da se izvrši poboljšanje, i da će oni sami snositi troškove ili se ti troškovi mogu pokriti iz rezerve, ne ugrožavajući time mogućnost da se iz rezerve podmire potrebe redovnog održavanja, pod uvjetom da ta poboljšanja neće ići na štetu nadglasanih suvlasnika.

 

Član 100.

Ovlaštenja etažnih vlasnika na sudsku zaštitu

 

Etažni vlasnik nekretnine je ovlašten da zahtijeva od suda da svojom odlukom odredi:

 

  • rok u kojem se treba obaviti neki od poslova iz člana 95. ovoga zakona o kojem je većinom glasova donesena odluka;
  • stvaranje odgovarajuće zajedničke rezerve ili opravdano povećanje, odnosno smanjenje rezerve koju je odredila većina, prema pravilu da pri određivanju rezerve i veličine doprinosa pojedinih suvlasnika treba, osim o predvidivim troškovima, voditi računa i o imovinskom stanju svih suvlasnika;
  • da se etažnom vlasniku, ako bi mu bilo nemoguće da odmah plati dio troškova nekog posla održavanja cijele nekretnine koji se javlja u vremenskim razmacima dužim od jedne godine, a nije pokriven rezervom, dopušta da plati u mjesečnim ratama u vremenskom periodu ne dužem od deset godina, uz osiguranje osnivanjem hipoteke na njegovom suvlasničkom dijelu u korist drugih etažnih vlasnika, sa uobičajenim kamatama na dug osiguran hipotekom;
  • zaključenje odgovarajućeg osiguranja od požara ili od odgovornosti trećim osobama;
  • postavljanje zajedničkog upravnika, ili smjenjivanje upravnika koji grubo zanemaruje svoje dužnosti;
  • ukidanje ili izmjenu onih odredaba kućnog reda koje je donijela većina etažnih vlasnika, ako one vrijeđaju takve interese tog etažnog vlasnika koji zaslužuju zaštitu, ili bi njihovo izvršavanje bilo nepravedno zahtijevati od njega;
  • otkazivanje ugovora o zakupu jednog mjesta u zajedničkoj garaži ili parkiralištu zbog potreba tog etažnog vlasnika.

 

Član 101.

Troškovi održavanja i poboljšanja

 

  • Troškove za održavanje i za poboljšanje nekretnine snose svi etažni vlasnici nekretnine srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

 

  • Doprinose za zajedničku rezervu radi pokrića troškova održavanja i poboljšanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi etažni vlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drugačije određeno.

 

  • Etažni vlasnici mogu odrediti drugačiji način raspodjele troškova i doprinosa zajedničke rezerve, nego što je to određeno st. 1. i 2. ovog člana, i to:

 

  • odlukom većine suvlasničkih dijelova, kad je riječ o troškovima za održavanje onih uređaja nekretnine koji nisu u podjednakom obimu korisni svim etažnim vlasnicima, kao što su troškovi za lift, centralno grijanje i dr., ako takvu odluku opravdavaju različite mogućnosti pojedinih etažnih vlasnika da te uređaje upotrebljavaju i nemogućnost utvrđivanja stvarnog utroška svakog pojedinog etažnog vlasnika;

 

  • saglasnom odlukom svih etažnih vlasnika, u pismenom obliku, u pogledu svih ostalih troškova za održavanje i poboljšanje nekretnine ili doprinosa zajedničkoj rezervi.

 

  • Etažni vlasnik može zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način raspodjele troškova pravilu iz stava 1. odnosno stava 2. ovog člana i da li je valjana odluka iz stava 3. ovog člana. Ako odluka o raspodjeli troškova za održavanje onih uređaja nekretnine, koji nisu u podjednakom obimu korisni svim etažnim vlasnicima nije valjana, etažni vlasnik može zahtijevati od suda da, po pravednoj ocjeni, utvrdi način za raspodjelu troškova, s obzirom na različitu mogućnost upotrebe tih uređaja.

 

  • Na zahtjev etažnog vlasnika, u zemljišnoj knjizi će se zabilježiti odredbe o načinu raspodjele troškova iz stava 3. ovog člana, ako su pismeno sačinjene, a potpisi etažnih vlasnika ovjereni od strane nadležnog organa, kao i pravosnažna odluka suda, koji je utvrdio način raspodjele troškova po pravednoj ocjeni.

 

  • Ako troškovi za nekretninu budu podmireni iz zajedničke rezerve u skladu s njenom namjenom, oni se neće dijeliti na suvlasnike, koji su uplatili svoje doprinose u rezervu.

 

Član 102.

Zajednička rezerva

  • Zajedničku rezervu čine novčani doprinosi koje su etažni vlasnici uplatili na osnovu odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekog etažnog vlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih etažnih vlasnika. Ovim se ne dira pravo da se posebnim propisima jedinica lokalne samouprave odredi minimalni iznos mjesečne naknade po jednom kvadratnom metru stana kako bi se osiguralo nesmetano održavanje zgrada.

 

  • Zajednička rezerva kao imovina svih etažnih vlasnika namijenjena je za pokriće troškova održavanja i poboljšanja nekretnine i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

 

  • Zajedničkom rezervom upravljaju etažni vlasnici, odnosno upravnik nekretnine, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg etažnog vlasnika, uloženom na način da donosi plodove. Upravnik nekretnine za raspolaganje novčanim sredstvima iz zajedničke rezerve etažnih vlasnika odgovara etažnim vlasnicima svom svojom imovinom.

 

  • Dopuštena su samo ona plaćanja iz rezerve koja su učinjena radi plaćanja troškova održavanja i poboljšanja nekretnine ili otplatu zajma uzetog za pokriće tih troškova. Postupak izvršenja je dopušteno provoditi na zajedničkoj rezervi samo radi podmirenja tih potraživanja.

 

  • Prestankom ovlaštenja za upravljanje upravnik je dužan bez odgađanja položiti račun o rezervi i ostatak predati novom upravniku. Ako sud razriješi upravnika, naložit će mu da u roku od petnaest dana preda utvrđeni ostatak iznosa zajedničke rezerve novom upravniku.
  • Etažni vlasnik koji je otuđio svoje etažno vlasništvo nema pravo zahtijevati povrat svog doprinosa u zajedničku rezervu. Taj dio doprinosa ostaje u zajedničkoj rezervi kao doprinos suvlasničkog dijela koji je otuđen.

 

Član 103.

Opasnost od štete na nekretnini

 

  • Etažni vlasnik je ovlašten i dužan da bez odgađanja prijavi zajedničkom upravniku štete za koje je saznao da su nastale na dijelovima ili uređajima nekretnine, i štete na onim posebnim dijelovima te nekretnine, na kojima je uspostavljeno etažno vlasništvo, ako od njih prijeti opasnost ostalim dijelovima nekretnine.

 

  • Kad prijeti opasnost od štete, svaki je etažni vlasnik ovlašten da preduzme hitne mjere bez pristanka ostalih etažnih vlasnika.

 

Član 104.

Dužnosti upravnika i zakupaca

 

  • Upravnik upravlja nekretninom i zajedničkom rezervom kao zastupnik svih etažnih vlasnika, pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom.

 

  • U upravljanju nekretninom upravnik je ovlašten da vodi postupke pred sudom ili drugim organima u ime svih etažnih vlasnika nekretnine, što uključuje i ovlaštenje da opunomoći stručne zastupnike za vođenje tih postupaka.

 

  • Na upravnikov odnos sa etažnim vlasnicima primjenjuju se opća pravila o zastupanju i posebna pravila o upravniku kojeg postavljaju etažni vlasnici, ako drugačije ne proizlazi iz položaja koji upravniku nekretnine daju odredbe ovog zakona.

 

  • Upravnik je obavezan čuvati interese svih etažnih vlasnika i u obavljanju poslova redovne uprave slijediti uputstva većine, a vanredne poslove preduzimati samo na osnovu saglasnosti svih etažnih vlasnika ili odluke suda koja je zamjenjuje. Upravnik je posebno dužan:

 

  • položiti svakom etažnom vlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini i staviti mu na prikladan način na uvid isprave na kojima se to zasniva, i to najkasnije do 30-tog marta svake godine;
  • izraditi pregled predviđenih poslova za održavanje i poboljšanja, kao i predvidivih troškova i opterećenja u narednoj kalendarskoj godini, i to na prikladan način objaviti najkasnije do isteka tekuće kalendarske godine;
  • prikupiti više ponuda za poslove održavanja koji se ponavljaju u razmacima dužim od jedne godine, kao i za veće radove radi poboljšanja.
  • Etažni vlasnici, u čije ime upravnik upravlja nekretninom, su dužni da o promjeni upravnika ili o promjenama njegovih ovlaštenja obavijeste zakupce na prikladan način. Obaveze koje zakupci ispune osobi koja više nije upravnik, ili više nije ovlaštena primiti ispunjenje, smatraju se valjano ispunjenim i oslobađaju dužnike obaveze, ako nisu obaviješteni ili nisu na drugi način saznali o promjenama.

 

  1. c) Prestanak etažnog vlasništva

 

Član 105.

Propast predmeta

 

Etažno vlasništvo prestaje ako stan ili druga samostalna prostorija koja je bila predmetom toga vlasništva trajno prestane biti prikladna za samostalno izvršavanje ovlaštenja koja proizilaze iz etažnog vlasništva.

 

Član 106.

Brisanje

 

  • Osim u slučaju iz člana 105. ovog zakona, etažno vlasništvo prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi onog upisa kojim je vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine bilo uspostavljeno kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine.

 

  • Za brisanje iz stava 1. ovog člana na osnovu odreknuća nužan je pristanak svih suvlasnika i knjižnih ovlaštenika čija prava opterećuju odgovarajući suvlasnički dio.

 

Član 107.

Prestanak suvlasništva

 

  • Prestankom suvlasništva na nekretnini prestaje i vlasništvo posebnog dijela koji je sa njim bio povezan.

 

  • Prestanak etažnog vlasništva ne povlači za sobom prestanak suvlasništva na nekretnini.

 

Glava IV 

PRAVO VLASNIŠTVA NA POKRETNINAMA

 

  1. Sticanje prava vlasništva

 

Član 108.

Općenito

Sve što je u ovome zakonu određeno u pogledu sticanja vlasništva na nekretninama važi i za sticanje vlasništva na pokretnim stvarima ukoliko u ovoj glavi nije drugačije određeno ili to ne proizlazi iz naravi pokretne stvari.

 

Član 109.

Sticanje pokretnine pravnim poslom 

  • Na osnovu pravnog posla, pravo vlasništva na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u posjed sticaoca.
  • Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili izdavanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.
  • Kad se pokretna stvar nalazi u posjedu sticaoca po nekom pravnom osnovu, on stiče pravo vlasništva na pokretnoj stvari u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo vlasništva.
  • Ako sticalac prava vlasništva na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u posjedu prenosioca po nekom drugom osnovu, on stiče pravo vlasništva na pokretnoj stvari u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na osnovu koga se stiče pravo vlasništva.
  • Pravo vlasništva na pokretnoj stvari koju drži treća osoba prelazi na sticaoca u trenutku zaključenja prvanog posla kojim mu je prenosilac prenio pravo da zahtijeva povraćaj te stvari. Treća osoba ima pravo da prema novom vlasniku istakne sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku.
  • Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari.

 

Član 110.

Sticanje prava vlasništva u slučaju višestrukog otuđenja 

  • Kad je više osoba sklopilo pravne poslove radi sticanja vlasništva iste pokretnine koja je individualno određena, vlasništvo stiče ona osoba koja je stvar prvoj predana u posjed, ako je savjesna i ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za sticanje vlasništva.
  • Ako postoji više savjesnih sticalaca, pravo da zahtijeva predaju stvari u posjed ima sticalac, koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
  • Savjesni sticalac može podnijeti tužbu za predaju stvari u posjed protiv dotadašnjeg vlasnika i nesavjesnog posjednika.

 

Član 111.

Sticanje od nevlasnika 

  • Ko je u dobroj vjeri stekao samostalni posjed pokretne stvari na osnovu teretnog pravnog posla sklopljenoga radi sticanja prava vlasništva, od osobe koja nije vlasnik, stekao je vlasništvo te stvari.
  • Sticalac iz stava 1. ovoga člana, stekao je vlasništvo stvari u trenutku sticanja samostalnoga posjeda, ako mu je stvar predana u neposredni posjed ili se već otprije nalazi kod njega. Ako mu je stvar predana u samostalni posjed samim očitovanjem volje, on će pravo vlasništva steći tek kad mu stvar bude predana u neposredni posjed.
  • Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla, a ni u trenutku primanja neposrednoga posjeda nije znao, niti je s obzirom na okolnosti mogao znati da stvar ne pripada otuđivaocu.
  • Odredba stava 1. ovoga člana ne primjenjuje se ako je stvar njenom vlasniku ili osobi putem koje je on posjedovao bila ukradena, ili ju je izgubio, odnosno zaturio, osim u pogledu sticanja gotova novca, vrijednosnih papira na donosioca ili na javnoj dražbi.
  • Prava trećih koja terete pokretnu stvar prestaju sticanjem vlasništva od osobe kojoj stvar ne pripada. Ne prestaju ona prava trećih za koja je sticalac znao da postoje ili je to mogao znati u času kad je sticao vlasništvo. Smatra se da je sticalac znao da postoji založno pravo ako je upisano u registar zaloga.
  • Ne prestaju ona prava trećih osoba za koja je sticalac znao ili mogao znati da postoje u trenutku sklapanje ugovora o prijenosu prava vlasništva. Smatra se da je sticalac znao da postoji založno ili neko drugo pravo ako je o postojanju tog prava mogao saznati uvidom u odgovarajući javni registar. Navedena presumpcija ne važi ako je prodavac u okviru svog redovnog poslovanja stavio stvar u promet.

 

Član 112.

Sticanje odvajanjem 

  • Plodovi i sve što se odvoji od neke stvari pripada i nakon odvajanja njenom vlasniku, ako nije što drugo određeno.
  • Posjeduje li neka osoba kao samostalni posjednik tuđu stvar od koje su se odvojili plodovi ili nešto drugo, ono je samim odvajanjem postalo vlasnikom odvojenoga, ako je u tom času bilo savjesni posjednik tuđe stvari.

 

Član 113.

Sticanje na osnovu ograničenog stvarnog prava 

  • Kome na osnovu njegova ograničenoga stvarnog prava pripada pravo na vlasništvo plodova ili drugih dijelova neke tuđe stvari, taj postaje njihovim vlasnikom kad se odvoje od vlasnikove stvari, ali ako ga njegovo pravo samo ovlašćuje da uzme plodove ili dijelove neke stvari u vlasništvo, oni će postati njegovi tek kad ih za sebe ubere.
  • Posjeduje li stvar od koje su se odvojili plodovi, ili nešto drugo, neka druga osoba kao da je nosilac ograničenoga stvarnog prava na osnovu kojeg bi mu pripadalo vlasništvo plodova ili drugih dijelova te stvari, ona je samim odvajanjem postala vlasnikom odvojenoga, ali ne ako u tom trenutku nije bilo pošten posjednik tuđe stvari.
  • Nosilac ograničenog stvarnog prava na stvari, odnosno savjesni posjednik ne stiče vlasništvo plodova i drugoga što se od stvari odvojilo, ako vlasništvo toga stekne za sebe neka druga osoba po zakonskom osnovu.

 

Član 114.

Sticanje prava vlasništva spajanjem ili miješanjem stvari 

  • Kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje suvlasništvo dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.
  • Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtijevati, u roku od jedne godine od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar pripadne u vlasništvo ili da cijela stvar pripadne u vlasništvo nesavjesnom vlasniku. Sticalac je dužan drugome nadoknaditi tržišnu vrijednost njegove stvari.
  • Ako od dvije spojene ili pomiješane stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrjednije stvari stiče pravo vlasništva na novoj stvari. Osoba koja je izgubila pravo vlasništva može, u roku od jedne godine od dana spajanja ili miješanja stvari, zahtijevati nadoknadu tržišne vrijednosti svoje stvari.

 

Član 115.

Sticanje vlasništva nađene stvari 

Nađenu stvar nalaznik može steći u vlasništvo pod pretpostavkama za sticanje stvari putem dosjelosti, s tim da je njegov posjed nađene stvari savjestan ako ne zna niti bi morao znati čija je stvar.

 

Član 116.

Dosjelost 

  • Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom tri godine savjesnog, zakonitog posjeda, ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja.
  • Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom šest godina savjesnog posjeda.

 

Član 117.

Prirastanje glavnoj stvari 

Ako su u stvar uloženi tuđi trud ili sredstva i time nije nastala nova stvar, nego je ista prirasla postojećoj stvari kao glavnoj, a uspostava prijašnjeg stanja odnosno rastavljanje nije moguće bez nesrazmjerno velikih troškova, tada se vlasništvo glavne stvari proteže na sve ono što je toj glavnoj stvari priraslo ili je u nju uloženo i smatra se njezinom pripadnošću.

 

Član 118.

Prisvojenje 

  • Na pokretnoj stvari koju niko nema u svom vlasništvu, steći će vlasništvo osoba koja uzme tu stvar u samostalni posjed s namjerom da je prisvoji, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Na pokretnim stvarima koje niko nema u vlasništvu, a koje se mogu nabavljati ili upotrebljavati samo uz posebnu dozvolu koju daje nadležno tijelo, vlasništvo može steći prisvojenjem samo osoba koja ima takvu dozvolu.
  • Ne može se steći prisvojenjem vlasništvo na stvarima koje po posebnom zakonu mogu biti samo u vlasništvu države, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

 

Član 119.

Izrađena stvar 

  • Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo vlasništva te stvari.
  • Pravo vlasništva na novoj stvari pripada vlasniku od čijeg je materijala, na osnovu pravnog posla, tu stvar izradila druga osoba.
  • Ako je neko od tuđeg materijala izradio novu stvar za sebe, on na toj stvari stiče vlasništvo ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.
  • U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

 

  1. Izgubljena stvar

 

Član 120.

Izgubljena stvar i nalaznik 

  • Stvar koju je vlasnik izgubio, zagubio, ili mu je ukradena, nije samim tim prestala biti njegovim vlasništvom, pa ju je nalaznik dužan bez odgode predati onome ko ju je izgubio, odnosno vlasniku stvari, ako po znakovima na stvari ili iz drugih okolnosti može za njega saznati.
  • Nalaznik koji nije nađenu stvar predao onom ko ju je izgubio, odnosno njenom vlasniku, dužan ju je bez odgode predati najbližoj policijskoj stanici ili drugom nadležnom tijelu lično ili putem osobe u čijim ju je prostorijama, prijevoznom ili sličnom sredstvu našao. Nalaznik jedino nije dužan predati nadležnom tijelu stvar čija je vrijednost prema općem shvaćanju zanemariva.

 

Član 121.

Čuvanje izgubljene stvari 

  • Nadležno tijelo dužno je nađenu stvar primiti u polog, te je čuvati za onoga koji ju je izgubio, odnosno za njenog vlasnika, kao i poduzeti sve mjere radi očuvanja stvari i pronalaska vlasnika ili onoga koji ju je izgubio.
  • Nadležno tijelo će povjeriti na čuvanje pouzdanom čuvaru stvari koje ne može samo čuvati.
  • Ako je nađena stvar pokvarljiva ili su za njezino čuvanje ili održavanje potrebni troškovi nesrazmjerni njezinoj vrijednosti, stvar će se prodati na javnoj dražbi i za nju dobiveni novac položiti u sud.

 

Član 122.

Povrat stvari 

  • Ako se onaj koji je stvar izgubio ili je njezin vlasnik javi u roku od godine dana od objave i dokaže da je stvar izgubio iz posjeda, odnosno da je njezin vlasnik, predat će mu se stvar ili iznos dobiven njezinom prodajom, čim se od njega naplate svi nužni troškovi u vezi s nađenom stvari, kao i nagrada nalazniku (nalaznina).
  • U sumnji kojem od više osoba treba predati nađenu stvar, ako okolnosti ne upućuju na neku drugu osobu, prednost ima ona koja ju je izgubila iz neposrednog posjeda.
  • O predaji stvari osobi koja je dokazala da ju je izgubila iz posjeda, odnosno da je njen vlasnik, nadležno tijelo dužno je odmah pisano obavijestiti nalaznika, te mu izručiti nalazninu.

 

Član 123.

Nalaznina 

  • Nalazniku izgubljene stvari pripada pravo na nalazninu u visini od 10% od vrijednosti stvari, a i na naknadu za nužne troškove koje je imao u vezi s nađenom stvari.
  • Nalaznik izgubljene stvari je onaj koji je stvar prvi uzeo. Više osoba koje su zajedno našli stvar imaju pravo na nalazninu na jednake dijelove.
  • Osoba koja je dužna platiti nalazninu može zahtijevati da se iznos nalaznine pravično smanji kad bi nalaznina predstavljala nesrazmjerno veliku korist s obzirom na prilike nalaznika i osobe koja je dužna platiti nalazninu, kao i okolnosti pod kojima je stvar izgubljena i nađena.
  • Ako se vrijednost nađene stvari ne može procijeniti ili ona postoji samo za njezina vlasnika, odnosno osoba koja ju je izgubila, tada nalaznik može zahtijevati da se odredi pravični iznos nalaznine.

 

Član 124.

Predaja stvari nalazniku 

  • Ako se osoba koja je izgubila stvar ili vlasnik stvari ne jave u roku od godine dana od objave oglasa o nalazu stvari, ili ne dokažu svoje pravo na stvar ili odbiju primiti stvar, tada se nađena stvar, odnosno novac dobiven njezinom prodajom predaje u neposredni posjed nalazniku.
  • Ukoliko se naknadno javi osoba koja je stvar izgubila ili njezin vlasnik, nalaznik mu mora vratiti stvar zajedno s dobivenim koristima, odnosno vratiti za nju dobiveni novac zajedno s kamatama po odbitku nužnih troškova, a onaj kome je stvar vraćena dužan je platiti nalazninu.

 

Član 125.

Nalaz blaga 

  • Blagom se u smislu ovoga zakona smatraju novac, dragocjenosti i druge stvari od vrijednosti koje su bile skrivene tako dugo da se više ne može utvrditi ko im je vlasnik.
  • Nalaznik je dužan uzeti nađeno blago na primjeren način u posjed, a ako se ustanovi da zaista nema vlasnika, postaje vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijoj teritorije je pronađeno.
  • Nalaznik je dužan bez odgode obavijestiti o nađenom blagu nadležno državno tijelo, a do predaje poduzeti nužne mjere za zaštitu blaga.
  • Nalaznik i vlasnik nekretnine u kojoj je nađeno blago imaju pravo na primjerenu nagradu, koja ne može biti manja od nagrade kakva bi bila za nađenu tuđu stvar ni veća od vrijednosti nađenoga blaga, a imaju pravo i na naknadu nužnih troškova.
  • Jedna polovina nagrade iz stava 3 ovog člana pripada nalazniku, a druga vlasniku nekretnine, ali onaj koji je pokušao zatajiti nalaz blaga, nema pravo na nagradu.
  • Jedinica lokalne samouprave se može osloboditi svoje obaveze davanja nalaznine, odnosno nagrade i naknade troškova za blago tako da se odrekne stvari, te da nalazniku i vlasniku nekretnine preda blago u samostalni suposjed, u kojem će se slučaju na odgovarajući način primjenjivati odredbe ovoga zakona o predaji stvari nalazniku i o sticanju vlasništva na nađenoj stvari.
  • Odredbe o pravu vlasnika nekretnine na nagradu na odgovarajući se način primjenjuju i na nosioca prava građenja, ako je blago nađeno u zgradi koja je izgrađena na pravu građenja ili njime odvojena od zemljišta.

 

Glava V

ZAŠTITA I PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

 

  1. Zaštita prava vlasništva

 

Član 126.

Vlasničke tužbe 

  • Vlasnik ima pravo da zahtjeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
  • Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

 

Član 127.

Vlasnička tužba na povrat stvari 

  • Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
  • Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
  • Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

 

Član 128.

Prigovori posjednika 

  • Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).
  • Ako povrat stvari traži osoba koja je vlasništvo i posredan posjed stekla prijenosom zahtjeva na povrat stvari tuženik može prema toj osobi istaći sve prigovore prava na posjed koje je imao prema ranijem vlasniku.
  • Ako je tuženik nesamostalni posjednik, on se od zahtjeva da preda posjed stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog posjednika čiju višu vlast priznaje i iz čijeg posjeda izvodi svoj posjed.

 

Član 129.

Savjestan posjednik 

  • Osoba čiji je posjed savjestan (savjestan posjednik) dužna je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani.
  • Savjestan posjednik ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog posjeda, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari.
  • Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
  • Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana (korisni troškovi). Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
  • Savjestan posjednik ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem.
  • Vrijednost plodova i drugih koristi koje je posjednik imao od stvari, odbiće se od troškova koje posjednik osnovano traži.
  • Troškovi i vrijednost plodova obračunavaju se prema cijenama u vrijeme donošenja presude.
  • Potraživanja naknade nužnih i korisnih troškova zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

 

Član 130.

Nesavjestan posjednik 

  • Nesavjestan posjednik dužan je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda.
  • Nesavjestan posjednik dužan je nadoknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
  • Nesavjestan posjednik dužan je nadoknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.
  • Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.
  • Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu korisnih troškova samo ako su korisni za vlasnika.
  • Nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari osim ako je njena vrijednost povećana za vlasnika. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, nesavjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
  • Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
  • Potraživanje vlasnika, odnosno nesavjesnog posjednika zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku.

 

Član 131.

Tužba iz pretpostavljenog vlasništva 

  • Savjesni posjednik individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
  • Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako obje osobe to mogu, ili ne može ni jedna, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo prava ima osoba kod koje se stvar nalazi, odnosno osoba kojoj je stvar prvoj predana.
  • Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtijeva u posjedu tuženog.
  • Pretpostavka vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila savjesni posjednik.
  • Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. 127. do 129. ovog zakona.

 

Član 132.

Tužba na prestanak uznemiravanja 

  • Ako treće osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane.
  • Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokavana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.
  • Vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo, a pretpostavljeni vlasnik činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo kao i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari. Ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, dužan je to dokazati.

 

Član 133.

Zaštita suvlasnika odnosno zajedničara 

Suvlasnik odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari.

 

  1. Prestanak prava vlasništva

 

Član 134.

Propast stvari 

Pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.

 

Član 135.

Priraštaj na tuđoj stvari 

Pravo vlasništva prestaje i kad stvar priraste drugoj stvari tako da postane njezinim dijelom koji nije od nje pravno odvojen niti se može faktički odvojiti bez nesrazmjernih troškova.

 

Član 136.

Tuđe sticanje 

Pravo vlasništva prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar.

 

Član 137.

Odricanje od prava vlasništva 

  • Pravo vlasništva pokretnina prestaje napuštanjem posjeda stvari. Stvar se smatra napuštenom kad njen vlasnik na nesumnjiv način i slobodno izrazi volju da ne želi više da je ima u vlasništvu.
  • Vlasnik nekretnine se može odreći svog prava vlasništva izjavom o odricanju datom u formi propisanoj za zemljišnoknjižni upis.
  • Odricanjem pravo vlasništva na nekretnini prestaje brisanjem u zemljišnoj knjizi, ako zakon ne određuje drugačije.
  • Odricanje nije punovažno ukoliko je nekretnina opterećena, izuzev ako je u pitanju opterećenje stvarnom služnošću.
  • Brisanjem prava vlasništva dosadašnjeg vlasnika u zemljišnoj knjizi nekretnina postaje vlasništvo općine na čijoj teritoriji se nalazi, ako zakonom nije drugačije uređeno.

 

Član 138.

Prestanak na osnovu zakona 

  • Pravo vlasništva prestaje na način određen zakonom.
  • Kad pravo vlasništva nekretnine na osnovu posebnog zakona prestane bez brisanja u zemljišnoj knjizi, takav prestanak prava vlasništva ne može ići na štetu onih koji za njega nisu znali niti su to morali znati, pri čemu se nikome ne može prigovoriti što nije istraživao vanknjižno stanje.

Dio treći 

OGRANIČENA STVARNA PRAVA

 

Glava I. 

ZALOŽNO PRAVO

 

  1. Pojam založnog prava

 

Član 139.

Općenito

  • Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
  • Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar podobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari.
  • Založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Založnim pravom može biti opterećeno više nekretnina upisanih u različite zemljišnoknjižne uloške kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka).
  • Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom.
  • Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije nešto drugo određeno.

 

Član 140.

Neodvojivost, neprenosivost, podzalog 

  • Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Otuđenje i naslijeđivanje založnog prava moguće je samo zajedno s tražbinom koju osigurava.
  • Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije nešto drugo određeno.
  • Založno pravo se može opteretiti podzalogom. Za podzalog vrijedi na odgovarajući način ono što i za zalog, ako nešto drugo zakonom nije određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi podzaloga.

 

Član 141.

Tražbina i založno pravo 

  • Tražbina osigurana založnim pravom mora biti novčana ili odrediva u novcu.
  • Tražbina mora biti određena. Tražbina je dovoljno određena ukoliko su određeni vjerovnik i dužnik, pravni osnov i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom.
  • Založnim se pravom može osigurati postojeća tražbina i tražbina koja bi tek nastala nakon nekoga vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta, ako ta tražbina ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovoga člana.
  • Založno pravo pored glavne tražbine osigurava i namirenje sporednih tražbina, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate tražbine.
  • Založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene tražbine kao cjeline, uključivši sve njezine pripadnosti, pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem tražbine, ako nije nešto drugo određeno zakonom ili sporazumom stranaka.
  • Ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo. Ako se otuđi dio nekretnine koji je manji od jedne petine tražbine, vjerovnik se ne može protiviti otuđenju i oslobađanju tog dijela nekretnine od založnog prava, ukoliko založni dužnik daje odgovarajuće osiguranje za taj dio ili ostatak nekretnine pruža dovoljno osiguranje.
  • Ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješta (pravo na naknadu, na iznos osiguranja i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu.
  • Ako je založno pravo osnovano tako da osigurava namirenje određene tražbine iz vrijednosti više nekretnina kao jednoga zaloga (zajednička, simultana hipoteka), založni vjerovnik može slobodno birati odakle će namirivati svoju tražbinu, ako nije nešto drugo određeno.
  • Ako se smanji potraživanje sud će na prijedlog založnog dužnika dopustiti da se založno pravo ograniči na jedan ili više predmeta zaloga koji su dovoljni za osiguranje preostalog potraživanja.

 

Član 142.

Prednost pri namirenju 

  • Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu, ako nije nešto drugo zakonom određeno.
  • Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih u prvenstvenom redu.
  • Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

Član 143.

Založno pravo kao hipoteka 

Hipoteku kao založno pravo moguće je osnovati jedino na nekretninama, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.

Član 144.

Registarsko založno pravo 

  • Na pokretnim stvarima i pravima može se osnovati založno pravo upisom u registar zaloga pod pretpostavkama i na način određen posebnim zakonom (registarsko založno pravo).
  • Na založno pravo osnovano na pokretnim stvarima i pravima primjenjuju se na odgovarajući način i odredbe ovoga Zakona koje uređuju založno pravo na nekretninama, ako nisu suprotne posebnim zakonskim odredbama, ni naravi tog prava.

 

  1. Osnivanje založnog prava

 

Član 145.

Oblici osnivanja založnog prava 

  • Založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na osnovu pravnog posla (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo).
  • Založno pravo je osnovano kad su ispunjeni zakonom propisani uvjeti.

 

  1. a) Dobrovoljno založno pravo

 

Član 146.

Način osnivanja

  • Dobrovoljno založno pravo osniva se na osnovu pravnog posla, kome je cilj uspostava založnog prava na određenoj stvari ili pravu radi osiguranja namirenja određene tražbine.
  • Suvlasnik svoj idealni dio stvari ili prava može dati u zalog bez saglasnosti ostalih.
  • Kad je stvar ili pravo koje se zalaže u zajedničkom vlasništvu svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog.

 

Član 147.

Ugovor o davanju u zalog 

  • Ugovorom o davanju u zalog, odnosno ugovorom o hipoteci, dužnik ili neko treći (zalogodavac) obavezuje se da će radi osnivanja založnog prava, predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog, ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u javni registar kao teret određene stvari, ili će mu prenijeti neko pravo radi osiguranja. Druga strana se pri tome obavezuje da će čuvati pokretni zalog i čim njegova tražbina prestane, vratiti ga zalogodavcu, ili će učiniti što je potrebno da bi se izbrisalo založno pravo iz javnog registra, ili će mu natrag prenijeti pravo.
  • Ništave su sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom.
  • Ništave su odredbe ugovora da će zalog preći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti ili da ne može nikom drugom dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga.
  • Ništave su i odredbe da vjerovnik može po svojoj volji ili po unaprijed određenoj cijeni otuđiti zalog ili ga zadržati za sebe, osim ako zalog ima propisanu cijenu ili ako je određena na osnovu procjene vještaka.
  • Ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mora biti u formi notarski obrađene isprave.

 

Član 148.

Način sticanja založnog prava na pokretnim stvarima 

Založno pravo stiče se predajom pokretne stvari založnom vjerovniku na način propisan u članu 109. ovoga zakona, i to vidljivim obilježavanjem ako je založni dužnik zadržao neposredni posjed.

 

Član 149.

Način sticanja založnog prava na nekretninama 

  • Dobrovoljno založno pravo na nekretnini (dobrovoljna ugovorna hipoteka) i na pravu koje je izjednačeno s nekretninom vjerovnik stiče uknjižbom toga prava u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije šta drugačije određeno.
  • Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba založnog prava na nekretnini, ono će se osnovati predbilježbom ako su ispunjene pretpostavke pod kojim ta pravila dopuštaju predbilježbu.
  • Odredbe ovog zakona o osnivanju dobrovoljnog ugovornog založnog prava na nekretninama upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući način se primjenjuju i na promjene i prestanak založnog prava na nekretninama do kojih dolazi na osnovu pravnih poslova.

 

Član 150.

Način sticanja založnog prava na pravima 

  • Dobrovoljno založno pravo na vrijednosnim papirima koji glase na donosioca vjerovnik stiče jednako kao i na pokretnim stvarima, na papirima po naredbi založnim indosamentom, na papirima koji glase na ime, kao i na tražbinama putem ustupanja radi osiguranja i obavještavanjem dužnika o tom ustupanju.
  • Dobrovoljno založno pravo na ostalim pravima stiče se na način koji je predviđen za prijenos tih prava, ako zakonom nije što drugačije određeno.

 

  1. b) Osnivanje sudskog i zakonskog založnog prava

 

Član 151.

Osnivanje prisilnog sudskoga založnog prava 

  • Prisilno sudsko založno pravo osniva se na osnovu odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine.
  • Ko na nekretnini stekne založno pravo na osnovu odluke suda, ishoditi će upis stečenog prava u zemljišnu knjigu.

 

Član 152.

Osnivanje zakonskog založnog prava 

  • Zakonsko založno pravo osniva se prema odredbama predviđenim posebnim zakonom.
  • Zakonsko založno pravo na nekretnini upisati će se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnoga vjerovnika.

 

  1. c) Osnivanje podzaložnog prava

 

Član 153.

Dobrovoljno podzaložno pravo i nadhipoteka

 

  • Založni vjerovnik može založenu pokretnu stvar koju posjeduje dalje založiti u granicama svog prava, a na pravnoj osnovi i na način određen za osnivanje dobrovoljnog založnog prava (podzaložno pravo).
  • Vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini može, u granicama svog prava na namirenje iz te nekretnine, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) novo založno pravo u korist treće osobe (nadhipoteka), uz pismeno obavještavanje založnog dužnika.
  • U slučaju da je založni dužnik obaviješten da je zalog dalje založen podzaložnom vjerovniku odnosno sticaocu nadhipoteke, može podmiriti dug svom vjerovniku samo ako na to pristane imalac podzaložnog prava odnosno nadhipoteke, ili uz polaganje duga u sud. U protivnom zalog ostaje založen za podzaložnog odnosno nadhipotekarnog vjerovnika.
  • U slučaju postojanja protivljenja založnog dužnika ili zalogodavca za davanje zaloga u podzalog, založni će vjerovnik odgovarati i za slučajnu propast, i oštećenja zaloga do kojih inače ne bi došlo.

 

Član 154.

Sudsko i zakonsko podzaložno pravo 

  • Na osnovu sudske odluke, a na način kako se osniva sudsko založno pravo, osniva se prisilno sudsko podzaložno pravo koje osigurava tražbinu založnog vjerovnika.
  • Zakonsko podzaložno pravo osniva se ispunjenjem uvjeta propisanim za osnivanje zakonskog založnog prava u skladu sa posebnim zakonom. Zakonsko podzaložno pravo na nekretnini upisat će se u zemljišnu knjigu na zahtjev založnog vjerovnika.

 

  1. d) Zaštita povjerenja vjerovnika

 

Član 155.

Zaštita povjerenja

  • Vjerovnik koji ima pravni osnov za sticanje dobrovoljnog založnog prava i koji je dobio u zalog tuđu pokretnu stvar bez pristanka vlasnika, stekao je založno pravo ako su ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva na toj stvari.
  • Pravilo iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i u slučaju dobijanja u zalog vrijednosnog papira na donosioca.

 

  1. Prava i obaveze vjerovnika

 

Član 156.

Prenos tražbine 

Ukoliko se tražbina, osigurana založnim pravom, prenese po bilo kojem pravnom osnovu na drugu osobu, s time se ujedno prenosi i to založno pravo, osim ako nije bilo drugačije određeno.

 

Član 157.

Zaštita prava na zalogu

Založni vjerovnik je ovlašten svakome postavljati sve zahtjeve potrebne radi zaštite svog prava na zalogu.

Član 158.

Pravo na posjed 

  • Založni vjerovnik ima na osnovu svog dobrovoljnog založnog prava na pokretnoj stvari pravo posjedovati tu stvar.
  • Založni vjerovnik ima pravo na neposredni posjed zaloga ukoliko nije nešto drugo određeno.
  • Ako je stvar u trenutku sticanja založnog prava bila založena nekom drugom, založnom vjerovniku pripada posredni posjed te stvari, sve dok stvar neposredno posjeduje onaj koji je prije stekao založno pravo na njoj.
  • Založni vjerovnik čija je tražbina osigurana sudskim, zakonskim ili registarskim založnim pravom na pokretnoj stvari nema pravo na posjed stvari.

 

Član 159.

Čuvanje i povrat zaloga 

  • Založni vjerovnik obavezan je zalog koji posjeduje čuvati pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog privrednika, a u suprotnom odgovara za štetu.
  • Založni vjerovnik je ovlašten upotrebljavati zalog koji posjeduje i dati ga drugom na upotrebu samo ako mu je to dopustio založni dužnik, ili je to nužno da bi ispunjavao svoju dužnost čuvanja zaloga.
  • Kad prestane tražbina koja je osigurana zalogom, založni vjerovnik je dužan zalog bez odgađanja vratiti onome od koga ga je primio u posjed.
  • Ako je založnom dužniku nužno da zalog ima u svom neposrednom posjedu može i prije nego što prestane tražbina, zahtijevati vraćanje zaloga, kada u zamjenu da neki drugi zalog koji po vrijednosti odgovara prvobitnoj založenoj stvari.

 

Član 160.

Uzimanje iz vjerovnikova posjeda 

Založni dužnik može zahtijevati putem suda da se zalog oduzme iz neposrednog posjeda založnog vjerovnika te se preda nekoj trećoj osobi da ga čuva za račun vjerovnika kao posrednog posjednika, ako založni vjerovnik ne čuva zalog pažnjom dobrog domaćina odnosno dobrog privrednika, ako ga neovlašteno upotrebljava ili ga je neovlašteno dao drugom na upotrebu, ili je za sebe uzeo plodove i druge koristi od zaloga iako se obavezao da to neće činiti.

 

Član 161.

Plodovi zaloga 

  • Plodovi i druge koristi od založene stvari pripadaju založnom dužniku.
  • Založni vjerovnik koji neposredno posjeduje založenu stvar ovlašten je plodove i druge koristi od te stvari ubrati za sebe.
  • Plodovi koje je za sebe ubrao založni vjerovnik postaju time njegovo vlasništvo, a njihova se vrijednost prebija s njegovom tražbinom, i to u prvom redu s troškovima na čiju naknadu vjerovnik ima pravo, zatim s kamatama koje mu duguje dužnik, te konačno s glavnicom.

 

Član 162.

Nužna prodaja zaloga 

Ako se založna pokretna stvar koju je založni vjerovnik dobio u zalog kvari ili gubi na vrijednosti, pa postoji opasnost da zalog postane nedovoljan za osiguranje tražbine založnoga vjerovnika, založni dužnik ima pravo zahtijevati od suda da se zalog odmah proda na javnoj prodaji odnosno po tržišnoj cijeni te dovoljan dio cijene položi kod suda radi osiguranja vjerovnikove tražbine.

 

Član 163.

Skriveni nedostaci 

Ukoliko bi zalog imao neki stvarni ili pravni nedostatak za koji vjerovnik u trenutku sticanja založnog prava nije znao niti trebao znati, a zbog kojeg zalog nije dovoljno osiguranje za namirenje tražbine, založni je vjerovnik ovlašten zahtijevati otklanjanje nedostatka od zalogodavca ili davanje drugog odgovarajućeg zaloga.

 

Član 164.

Založno pravo bez posjeda 

  • Vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini (hipotekarni vjerovnik) nema pravo na posjed založene nekretnine, niti ima pravo ubirati i prisvajati njezine plodove i druge koristi od nje, ili bilo kako upotrebljavati tu nekretninu.
  • Odredba ugovora ili drugog pravnoga posla suprotna stavu 1. ovoga člana je ništava.
  • Pravni položaj vjerovnika čija je tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini, na odgovarajući se način primjenjuje i na vjerovnika čija je tražbina osigurana sudskim ili zakonskim založnim pravom na pokretnoj stvari, ili koji ima registarsko založno pravo.

 

Član 165.

Održavanje vrijednosti zaloga 

Ako hipotekarni dužnik čini nešto što bi ugrozilo vrijednost nekretnine opterećene hipotekom, hipotekarni vjerovnik ima pravo zahtijevati da hipotekarni dužnik propusti to činiti. U slučaju da hipotekarni dužnik ne odustaje od takvog činjenja, hipotekarni vjerovnik bi mogao i prije dospijeća zahtijevati prisilnu naplatu hipotekom osigurane tražbine.

 

Član 166.

Civilni plodovi nekretnine kao zalog 

  • Kad je založnom vjerovniku založeno samo pravo na plodove koje nekretnina daje na osnovu kakvog pravnoga odnosa, on ih ima pravo ubrati.
  • Vrijednost ubranih plodova prebija se s tražbinom založnog vjerovnika. Pri tome se u prvom redu prebijaju svi troškovi na čiju naknadu ima pravo, zatim kamate koje mu duguje dužnik, te konačno glavnica.

 

Član 167.

Ovlasti u pogledu zaloga prava 

  • Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s pokretnom stvari, ima u pogledu toga prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena pokretna stvar, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi zaloga prava.
  • Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s nekretninom, ima u pogledu tog prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena nekretnina, ako nije nešto drugačije zakonom određeno, ili ne proizlazi iz pravne naravi zaloga prava.
  • Kad založena tražbina dospije za ispunjenje, založni vjerovnik je dužan učiniti što je potrebno da je dužnik ispuni i primiti ispunjenje.

 

  1. Namirenje založnog vjerovnika

 

Član 168.

Pravo na namirenje založnog vjerovnika 

  • Založni vjerovnik je ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje tražbine iz vrijednosti zaloga, ukoliko se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću.
  • Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, na zakonom propisan način.
  • Založni dužnik ima pravo od vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.
  • Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine.
  • Ako založni vjerovnik zahtijeva namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoju tražbinu, dužnik mu ostaje dužan razliku koju će namiriti iz ostale imovine dužnika. Proda li se zalog za veći iznos od vjerovnikove tražbine, ostvareni višak pripada dužniku.
  • Ako se na založenoj stvari provodi postupak prisilnog namirenja druge tražbine, založni vjerovnik ima ovlaštenje otkupa tražbine zbog koje se provodi taj postupak do početka javne prodaje, u skladu sa zakonom o izvršnom postupku.
  • Ako založena stvar ili pravo daje plodove ili druge koristi iz čije bi se vrijednosti mogla namiriti tražbina, založni vjerovnik ovlašten je zahtijevati od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i postavi upravnika koji će biti ovlašten da ubire te plodove, odnosno koristi i unovčava ih, te da dobivene iznose polaže u sud radi namirenja.

 

Član 169.

Namirenje vansudskim putem 

  • Založni vjerovnik ovlašten je svoje pravo na namirenje osigurane tražbine ostvarivati vansudskim putem, ako je predmet založnog prava pokretna stvar ili pravo, a založni dužnik je u pisanom obliku dao izričito dopuštenje za takvo namirenje.
  • Ako je pokretna stvar ili pravo dato u zalog za osiguranje tražbine iz trgovačkoga posla, založni vjerovnik je ovlašten vansudskim putem, nakon dospjelosti tražbine, ostvarivati svoje pravo na namirenje iz vrijednosti zaloga, ako založni dužnik nije takvo namirivanje izričito isključio u trenutku osnivanja zaloga. Tu ovlast će ostvarivati putem javne prodaje u roku od osam dana od upozorenja učinjenog dužniku odnosno zalogodavcu, ako u datim okolnostima nije prikladniji drugi način.

 

  1. Zaštita založnog prava

 

Član 170.

Tužba založnog vjerovnika 

Založni vjerovnik ima pravo da zahtijeva od vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na založenoj stvari, da propušta činiti na zalogu ono što je zbog ovlaštenikova prava dužan propuštati i da od njega i svakog trećeg zahtijeva predaju stvari odnosno prestanak uznemiravanja. To pravo ne zastarijeva.

 

Član 171.

Tužba pretpostavljenog založnog vjerovnika 

Pravo na zaštitu svojega pretpostavljenoga založnoga prava ima i osoba koja u postupku pred sudom ili drugim nadležnim organom dokaže pravnu osnovu i istinit način svoga sticanja posjeda zaloga (pretpostavljeni založni vjerovnik).

 

Član 172.

Zaštita od povrede upisom u zemljišnu knjigu 

Založni vjerovnik ima pravo štititi se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ukoliko bi neko povrijedio založno pravo na nekretnini nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu.

 

  1. Prestanak založnog prava

 

Član 173.

Prestanak osigurane tražbine 

Založno pravo prestaje prestankom osigurane tražbine i sporednih tražbine kamata i troškova, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

 

Član 174.

Propast zaloga 

Založno pravo prestaje ukoliko je zalog propao, a nije nadomješten s drugom stvari ili pravom. Osigurana tražbina ostaje.

 

Član 175.

Gubitak posjeda založene stvari 

  • Trajnim gubitkom posjeda založene pokretne stvari prestaje založno pravo.
  • Privremenim gubitkom posjeda založene pokretne stvari ne prestaje založno pravo ukoliko se založni vjerovnik nije odrekao svoga založnoga prava i bezuvjetno vratio posjed zaloga dužniku.

 

Član 176.

Odricanje 

  • Založno pravo prestaje valjanim odricanjem od strane založnoga vjerovnika.
  • Pojedini od više vjerovnika nedjeljive tražbine osigurane založnim pravom ne može se valjano odreći založnoga prava bez pristanka ostalih vjerovnika.
  • Založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru prestaje na osnovu izjave o odricanju u formi propisanoj za osnivanje brisanjem u zemljišnoj knjizi ili drugom javnom registru.

 

Član 177.

Istek roka i ispunjenja raskidnog uvjeta 

  • Ako je založno pravo ograničeno rokom ili raskidnim uvjetom prestalo zbog isteka roka ili ispunjenja uvjeta, založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi prestat će tek s brisanjem toga prava.
  • Izuzetno založno pravo na nekretnini neće prestati istekom roka ili ispunjenjem raskidnog uvjeta, ako založni vjerovnik nije znao niti je iz zemljišne knjige morao znati za to ograničenje kad je sticao tražbinu osiguranu založnim pravom.

 

 

lan 178.

Prestanak pravnog svojstva založnog vjerovnika 

Založno pravo prestaje u slučaju da pravna osoba izgubi svojstvo koje je založni vjerovnik, a nema sveopćega pravnoga sljednika.

 

Član 179.

Konsolidacija i sjedinjenje 

  • Kada je ista osoba postala nosilac prava vlasništva i nosilac založnog prava na istoj stvari prestaje založno pravo.
  • Kada dođe do sjedinjenja potraživanja i duga u jednoj osobi prestaje založno pravo.

 

Član 180.

Prestanak hipoteke 

Ako je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi, prestat će tek brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Član 181.

Raspolaganje neizbrisanom hipotekom 

  • Vlasnik hipotekom opterećene nekretnine može, na osnovu priznanice ili druge isprave koja dokazuje prestanak tražbine osigurane tom hipotekom, prenijeti hipoteku na novu tražbinu koja nije veća od upisane hipoteke koja nije brisana.
  • Vlasnik se ne može odreći prava raspolaganja hipotekom iz stava 1. ovoga člana pri osnivanju hipoteke. Iako se vlasnik nekome obavezao ishoditi brisanje određene hipoteke, i to je u zemljišnoj knjizi zabilježeno kod te hipoteke, on ipak ne može njome raspolagati.
  • Ako se nakon prestanka hipotekom osigurane tražbine koja nije brisana u zemljišnoj knjizi proda nekretnina u izvršnom postupku radi namirenja novčane tražbine drugih vjerovnika ili se nad njom uspostavi prisilna uprava, neće se uzimati u obzir iako nije izbrisana.
  • Ako hipotekom osigurana tražbina još postoji prema trećoj osobi, ili ako vlasniku pripada naknada za ispunjenje te tražbine, vlasniku će samo u tom slučaju pripasti pravo na dio prodajne cijene.

 

Član 182.

Zabilježba zadržavanja prvenstvenog reda 

  • Vlasnik može u slučaju brisanja hipoteke istodobno ishoditi u zemljišnoj knjizi zabilježbu s kojom je za upis nove hipoteke do visine izbrisane zadržan prvenstveni red za vrijeme od tri godine od odobrenja te zabilježbe. Ukoliko bi se vlasništvo promijenilo, to zadržavanje bi djelovalo i u korist novoga vlasnika, ali se u slučaju prisilne javne dražbe te nekretnine to zadržavanje ne bi uzelo u obzir, ako ne bi bilo iskorišteno prije zabilježbe rješenja kojim je dopuštena pljenidba na toj nekretnini radi naplate nečije novčane tražbine.
  • Vlasnik nekretnine može zahtijevati upis hipoteke za novu tražbinu u prvenstvenom redu i do visine hipoteke kojom je nekretnina opterećena, ali s ograničenjem da će nova hipoteka imati pravni učinak jedino ako se brisanje stare hipoteke uknjiži u roku od godine dana od odobrenja upisa nove hipoteke.
  • Ako ne bude zatraženo brisanje stare hipoteke ili ono ne bude dopušteno u roku iz stava 2. ovoga člana, prestat će nova hipoteka čim protekne rok te će se ona, zajedno sa svim upisima koji se na nju odnose, brisati po službenoj dužnosti. Hipotekarni dužnik te vjerovnik u čiju korist je upisana nova hipoteka ovlašteni su tražiti brisanje stare hipoteke.
  • Hipoteka koja je upisana na mjestu starije opterećene hipoteke u prvenstvenom redu imat će pravni učinak jedino uz daljnji uvjet, da se taj teret izbriše ili s pristankom sudionika prenese na novu hipoteku koja je upisana na njezinu mjestu. Ako starija hipoteka tereti više nekretnina zajednički (simultano), nova dobiva pravni učinak jedino uz daljnji uvjet da se starija hipoteka izbriše na svim nekretninama koje tereti.
  • Odredbe ovoga člana primjenjivat će se na odgovarajući način i u slučaju kad bi nova tražbina trebala stupiti na mjesto dviju ili više hipotekarnih tražbina koje u prvenstvenom redu dolaze neposredno jedna iza druge.

 

Član 183.

Amortizacija 

Prestanak založnog prava na nekretninama nastaje ukinućem na osnovu odluke zemljišnoknjižnog suda brisanjem iz zemljišne knjige.

 

Član 184.

Postupak amortizacije i brisanje hipoteke

  • Vlasnik hipotekom opterećene nekretnine, a isto tako i svaki zajednički vlasnik ili suvlasnik, mogu zahtijevati da zemljišnoknjižni sud pokrene postupak radi amortizacije i brisanja hipotekarne tražbine:
    • ako je proteklo najmanje trideset godina od uknjižbe hipotekarne tražbine, a u slučaju kad ima daljnjih upisa koji se odnose na nju – od posljednjega od tih upisa;
    • ako nije moguće pronaći ni one koji su prema upisima ovlašteni, ni njihove pravne sljednike, i
    • ako kroz ovo vrijeme nisu zahtijevani niti primljeni glavnica ni kamate, niti se pravo na koji drugi način ostvarivalo.
  • Ako zemljišnoknjižni sud nađe da postoji vjerojatnost da prijedlogu treba udovoljiti i da podnosilac ima pravni interes za to, pozvat će oglasom da se prijave svi koji smatraju da imaju prava na hipotekarnoj tražbini ili glede nje.
  • U oglasu će se točno označiti uknjižba hipoteke sa svim upisima koji se na nju odnose i odrediti rok od godinu dana za prijavu, uz navod posljednjega kalendarskog dana za podnošenje prijave.
  • Oglas će se objaviti u službenom glasilu i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način.
  • Protekne li oglasni rok bezuspješno, zemljišnoknjižni sud će dopustiti amortizaciju hipotekarne tražbine te će odrediti brisanje hipoteke i drugih upisa koji se na nju odnose.
  • Bude li u oglasnom roku podnesena prijava glede prava čija se amortizacija zahtijeva, sud će obavijestiti onoga koji zahtijeva amortizaciju, te ga uputiti na parnicu o postojanju hipotekarne tražbine, i obustaviti postupak amortizacije.

 

lan 185.

Prestanak sudskoga i zakonskoga založnog prava 

  • Prisilno založno pravo prestaje pravosnažnošću rješenja koja ukidaju provedene radnje i mjere kojima je to pravo bilo zasnovano, a ako je u tom postupku provedeno namirenje – pravosnažnošću rješenja o namirenju, s time da hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišnih knjiga.
  • Zakonsko založno pravo prestaje kao i dobrovoljno, a i prestankom okolnosti zbog kojih je na osnovu zakona osnovano, ako nije nešto drugačije zakonom određeno.

 

Glava II 

ZEMLJIŠNI DUG

 

Član 186.

Pojam

  • Zemljišni dug je ograničeno stvarno pravo kojim se opterećuje nekretnina na način, da se onome u čiju korist je nekretnina opterećena isplati određeni novčani iznos iz vrijednosti nekretnine, a svagdašnji vlasnik nekretnine je to dužan trpjeti.
  • Zemljišni dug se može osnovati u korist vlasnika opterećene nekretnine (vlasnički zemljišni dug) ili u korist treće osobe (nevlasnički zemljišni dug).

 

Član 187.

Neakcesornost zemljišnog duga           Zemljišni dug ne ovisi od postojanja ili valjanosti potraživanja.

 

Član 188.

Primjena odredaba o hipoteci 

Na zemljišni dug se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o hipoteci, ukoliko to nije u suprotnosti sa neakcesornom prirodom zemljišnog duga i ukoliko ovim zakonom nije nešto drugo određeno.

Član 189.

Predmet zemljišnog duga 

  • Zemljišnim dugom može se opteretiti nekretnina, suvlasnički dio u nekretnini uključujući i etažno vlasništvo, pravo građenja, kao i suvlasnički udio u pravu građenja i vlasništvo na posebnom dijelu zasnovano na pravu građenja.
  • Ukoliko je sa vlasništvom na nekretnini povezano pravo na periodična davanja, zemljišni dug se proteže i na ta davanja.
  • Ukoliko je nekretenina opterećena zemljišnim dugom osigurana, zemljišni se dug kod nastupanja osiguranog slučaja proteže na osiguranu sumu. Zahtjev prema osiguravaocu prestaje ako osigurani predmet bude ponovo uspostavljen ili zamijenjen.

 

 

lan 190.

Osnivanje zemljišnog duga 

  • Zemljišni dug se osniva na osnovu izjave volje koju je vlasnik nekretnine koja se opterećuje dao u formi notarski obrađene isprave, a nastaje upisom u zemljišnu knjigu.
  • U zemljišnu knjigu se upisuje visina, dospjelost i kamata zemljišnog duga.

 

Član 191.

Pismo zemljišnog duga 

  • Zemljišni dug se može osnovati bez izdavanja pisma zemljišnog duga (knjižni zemljišni dug) ili uz izdavanje pisma zemljišnog duga (zemljišni dug uz pismo).
  • Pismo zemljišnog duga izdaje sud nadležan za vođenje zemljišne knjige nakon što je izvršena uknjižba zemljišnog duga.
  • Pismo zemljišnog duga je vrijednosni papir po naredbi, koji mora sadržavati naziv suda koji ga izdaje, vrijeme izdavanja i pečat suda, a osim toga i ime osnivača, točnu zemljišnoknjižnu oznaku opterećene nekretnine, te sve ostale podatke koji se odnose na zemljišni dug.
  • U slučaju da se sadržina pisma i zemljišne knjige ne podudaraju važi ono što je upisano u pismu.
  • Ukoliko je pismo zemljišnog duga nestalo, zatureno ili uništeno provodi se amortizacioni postupak.

Član 192.

Prijenos zemljišnog duga 

  • Ako drugačije nije određeno, zemljišni dug se može prenositi. Ograničenja prijenosa moraju biti upisana u zemljišnu knjigu.
  • Za prijenos je potrebna izjava o ustupanju zemljišnog duga od strane imaoca zemljišnog duga koja mora biti notarski ovjerena, kao i upis u zemljišnu knjigu. Ukoliko se radi o zemljišnom dugu uz pismo upis u zemljišnu knjigu zamjenjuje predaja pisma zemljišnog duga.
  • Prijenos i zalaganje zemljišnog duga mogu se vršiti nezavisno o prijenosu ili zalaganju potraživanja.
  • Dospjele kamate se ustupaju po općim pravilima za ustupanje potraživanja.

 

Član 193.

Prigovori vlasnika opterećene nekretnine 

  • Ukoliko je zemljišni dug osnovan u svrhu osiguranja potraživanja (osiguravajući zemljišni dug) ili je prvobitni vlasnički zemljišni dug prenesen u svrhu osiguranja potraživanja vlasnik opterećene nekretnine nije dužan platiti veći iznos od iznosa osiguranog potraživanja. On može prvobitnom imaocu zemljišnog duga isticati i druge prigovore iz osiguranog potraživanja.
  • Ukoliko je zemljišni dug ustupljen trećoj osobi tada vlasnik opterećene nepokretnosti može istaći prigovor iz stava 1. ovog člana samo ako je treći znao ili mogao znati da je zemljišni dug osnovan za osiguranje potraživanja.

lan 194.

Plaćanje zemljišnog duga 

  • Vlasnik nekretnine po dospijeću zemljišnog duga mora platiti određen novčani iznos zakonitom imaocu zemljišnog pisma.
  • Vlasnik nekretnine koji je isplatio potraživanje osigurano zemljišnim dugom može zahtijevati da mu imalac zemljišnog duga prenese zemljišni dug, čime zemljišni dug postaje vlasnički zemljišni dug ili da povjerilac da izjavu za brisanje zemljišnog duga u zemljišnoj knjizi.
  • Vjerovnici sa slabijim rangom prvenstva mogu ugovoriti sa vlasnikom nekretnine da će u slučaju isplate potraživanja osiguranog zemljišnim dugom od strane vlasnika na njih preći zahtjev za prijenos zemljišnog duga. Ovaj sporazum se može upisati u zemljišne knjige.
  • Ukoliko je vlasnik djelimično isplatio povjerioca na njega prelazi samo odgovarajući dio zemljišnog duga, a koji ima rang iza zemljišnog duga koji pripada imaocu zemljišnog duga. Vlasnik u tom slučaju nema pravo na predaju pisma, ali može zahtjevati da se djelimična otplata upiše na pismu i u zemljišnoj knjizi.
  • Davalac osiguravajućeg zemljišnog duga ne može se unaprijed odreći prava na povrat zemljišnog duga.

 

Član 195.

Prinudno namirenje

Ukoliko je titular zemljišnog duga ujedno i vlasnik opterećene nekretnine on ne može pokrenuti izvršni postupak niti zahtijevati naplatu zemljišnog duga.

 

Član 196.

Ugovor o svrsi osiguranja 

  • Ukoliko je zemljišni dug osnovan za osiguranje potraživanja dužnik ili vlasnik opterećene nepokretnosti (davalac osiguranja) i imalac zemljišnog duga (primalac osiguranja) mogu ugovorom o svrsi osiguranja urediti uvjete i pretpostavke pod kojima je imalac zemljišnog duga ovlašten tražiti ostvarenje svog prava.
  • Ugovor o svrsi osiguranja zaključuje se u pisanoj formi. Njegova sadržina se ne upisuje u zemljišnu knjigu.

 

Član 197.

Prestanak zemljišnog duga 

  • Zemljišni dug prestaje brisanjem iz zemljišne knjige po zahtjevu vlasnika kome je prethodno predato pismo zemljišnog duga ili u skladu sa odredbom člana 194. stav 2. ovog zakona.
  • Zemljišni dug ne prestaja kada se u jednoj ličnosti ujedini svojstvo vlasnika i imaoca zemljišnog duga.

 

 

 

 

 

Glava III

SLUŽNOSTI

  1. Općenito

 

Član 198.

Pojam 

  • Služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari, koje ovlašćuje svoga nosioca da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga u pogledu nje nešto propuštati.
  • Služnost ima sadržaj s kojim je osnovana, ako nije kasnije zakonom izmijenjen.

Član 199.

Osnivanje služnosti 

  • Služnost se osniva pravnim poslom, odlukom suda ili drugog organa odnosno zakonom.
  • Ako se služnost osniva pravnim poslom, način na koji je nosilac prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari, određuje vlasnik svojom voljom ili sporazumom sa sticaocem.
  • Ako se služnost osniva na osnovu odluke suda ili drugoga nadležnog tijela vlasti, način na koji je nosilac prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari, određuje se tom odlukom.
  • Na osnovu pravnog posla služnost se stiče upisom u zemljišne knjige.
  • Služnost koja se osniva odlukom suda ili drugog organa, odnosno zakonom upisat će se u zemljišne knjige.

 

  1. a) Osnivanje na osnovu pravnoga posla

 

Član 200.

Pravni osnov 

  • Na osnovu valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj sticanje služnosti osnivaju se prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom.
  • Sadržaj služnosti određuje vlasnik poslužne stvari, odnosno nosilac prava koje je poslužna stvar svojom voljom, ili u sporazumu sa sticaocem pravnim poslom iz stava 1. ovoga člana.
  • Pravnim poslom iz stava 1. ovoga člana može se pravo služnosti ograničiti i opteretiti na svaki način koji je moguć, a nije nedopušten niti suprotan pravnoj naravi toga prava.
  • Pravni posao kojemu je cilj osnutak služnosti, osim što mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost, treba biti i u pisanom obliku ako je poslužna stvar nekretnina.
  • Kad je nekretnina u vlasništvu nekolicine suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, samo svi oni saglasno mogu odrediti da se ona optereti služnošću.

 

Član 201.

Način osnivanja služnosti na nekretninama 

  • Pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije.

 

  • Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje zemljišnoknjižno pravo zahtijeva za uknjižbu, a zatražena je uknjižba prava služnosti, predbilježbom će se osnovati to pravo pod uvjetom naknadnoga opravdanja toga upisa, ako su ispunjene barem pretpostavke pod kojima pravila zemljišnoknjižnoga prava dopuštaju predbilježbu.
  • Odredbe ovoga zakona o osnivanju prava služnosti na nekretninama upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući se način primjenjuju i na promjene i prestanak služnosti na temelju pravnih poslova.

 

Član 202.

Zaštita povjerenja 

Na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u pogledu prava služnosti, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe čl. 55. do 57. ovoga zakona, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava.

 

Član 203.

Način osnivanja služnosti na pokretninama 

  • Pravo lične služnosti na pokretnoj stvari osniva se predajom te stvari sticaocu u nesamostalni posjed na osnovu valjano očitovane volje vlasnika usmjerene na to da se sticaocu izvede pravo služnosti, ako zakonom nije drukčije određeno.
  • Kad je vlasnik sklopio više pravnih poslova radi osnutka prava lične služnosti na istoj stvari kao poslužnoj, a te služnosti ne bi mogle istodobno postojati na istoj stvari, osnovana je ona od njih za koju je stvar prije predana, ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za sticanje te služnosti.
  • U slučaju iz stava 2. ovoga člana odnose otuđivaoca s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle ličnu služnost, uređuju obveznopravna pravila.

 

  1. b) Osnivanje služnosti odlukom suda ili drugog organa vlasti

 

Član 204.

Osnivanje odlukom 

  • Služnost može svojom odlukom, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati sud u postupku osnivanja nužnoga prolaza, odnosno nužnoga osnivanja služnosti vodova ili drugih uređaja u postupku diobe i u ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom.
  • Stvarnu služnost može, pod pretpostavkama određenim zakonom, osnovati nadležni organ vlasti u postupku izvlaštenja, komasacije, kao i u ostalim slučajevima određenim zakonom.
  • Pravo služnosti osniva se u trenutku pravosnažnosti sudske odluke iz stava 1. ovog člana odnosno konačnosti odluke drugog organa vlasti iz stava 2. ovoga člana, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi.
  • Onaj u čiju je korist na nekretnini osnovano pravo služnosti odlukom suda ili drugoga tijela ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi.

 

Član 205.

Odluka o nužnom prolazu 

  • Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine.
  • Nužni prolaz ne može sud osnovati preko nekretnina ako bi takvo osnivanje bilo protivno javnom interesu, kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači, a kroz ograđene vrtove i vinograde može osnovati nužni prolaz samo ako za to postoji naročito opravdan razlog.
  • Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti da se on osniva u korist određene nekretnine kao služnost prava staze, progona stoke, kolnika, ili svega zajedno, vodeći računa o potrebama povlasne nekretnine i o tome da poslužno zemljište bude što manje opterećeno, no nikad ne može osnovati nužni prolaz u korist određene osobe, niti općega dobra.
  • Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke u pogledu naknade nisu drukčije sporazumjele.

 

Član 206.

Odluka o nužnim vodovima i uređajima 

  • Služnost vodova ili drugih uređaja (električnih, kanalizacijskih, plinovodnih, vodovodnih, toplovodnih, telekomunikacijskih i dr.) na tuđoj nekretnini kao poslužnoj osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine. Zahtjev će se smatrati opravdan ako do povlasne nekretnine nema nikakve ili nema prikladne veze s dobavljačem tvari, energija ili usluga koje se dostavljaju tim vodovima i drugim uređajima i ako je korist od postavljanja tih vodova odnosno uređaja za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva služnost vodova ili drugih uređaja da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine.
  • Na nužno osnivanje služnosti vodova ili drugih uređaja iz stava 1. ovoga člana, na odgovarajući se način primjenjuju pravila o nužnim prolazima.

 

Član 207.

Odluka u diobnom i ostavinskom postupku 

  • Sud koji provodi diobu suvlasništva ili zajedničkoga vlasništva može odlučiti da se osnuje pravo stvarne služnosti, ako su stranke s tim saglasne, a kod geometrijske diobe nekretnine i bez njihove saglasnosti.
  • Sud koji provodi ostavinski postupak svojom će odlukom odlučiti da se osnuje pravo služnosti ako je ostavilac svojim valjanim zapisom ili nalogom bio odredio da se osnuje to pravo.
  • Pravo služnosti čije je osnivanje određeno odlukom suda u postupcima iz st. 1 i 2. ovog člana, osniva se na način koji je ovim zakonom predviđen za sticanje prava služnosti na osnovu pravnoga posla.

 

Član 208.

Zaštita povjerenja 

Pravo služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano odlukom suda ili drugog organa vlasti, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano pravo služnosti koje je osnovano odlukom suda ili drugog organa vlasti.

 

  1. c) Osnivanje na osnovu zakona

 

Član 209.

Općenito 

  • Neposredno na osnovu zakona pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti na način kako je propisano posebnim zakonom.
  • Ko stekne pravo služnosti nekretnine na osnovu zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

Član 210.

Dosjelost služnosti 

  • Stvarna služnost osniva se na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.
  • Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.
  • Ako se služnost po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati, mora onaj ko tvrdi da je ona u korist njegove nekretnine kao povlasne osnovana dosjelošću, dokazati da je u razdoblju od najmanje dvadeset godina bar tri puta nastupio slučaj izvršavanja takve služnosti te da je on ili njegov prednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj.

 

Član 211.

Zaštita povjerenja 

Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na osnovu zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na osnovu zakona.

 

  1. d) Sticanje nečijih prava služnosti

 

Član 212.

Sticanje s povlasnom stvari

Ko stekne vlasništvo povlasne stvari na bilo kojem pravnom osnovu, stekao je ujedno i svako pravo stvarne služnosti koja je njezina pripadnost, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

 

Član 213.

Sticanje s poslužnom stvari 

Ko stekne vlasništvo poslužne stvari na bilo kojem pravnom osnovu, stekao ju je opterećenu svakim pravom služnosti koje je njezin teret, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

 

Član 214.

Svrha 

  • Svaka služnost mora imati razumnu svrhu.
  • Ako je svrha služnosti bolje i korisnije gospodarenje nekretninom, služnost je stvarna, inače je lična.

Član 215.

Neodvojivost

  • Služnost se ne može razdvojiti od poslužne stvari, niti prenijeti na drugoga ovlaštenika.
  • Služnost se prenosi samo zajedno s poslužnom stvari, a stvarna služnost i sa povlasnom stvari.

 

Član 216.

Uticaj diobe 

  • Služnost je nedjeljiva i ne može se podijeliti povećanjem, smanjenjem ili komadanjem poslužne stvari, uključujući i promjene oblika, površine ili izgrađenosti katastarske čestice koja je poslužna stvar, osim ako nije nešto drugo određeno zakonom.
  • Ako se služnost izvršavala samo na pojedinom dijelu poslužne stvari, a ona bude podijeljena, može se zahtijevati ukidanja služnosti na ostalim dijelovima.
  • Ako se podijeli nekretnina koja je povlasna stvar u čiju korist postoji stvarna služnost, ta služnost ostaje i dalje u korist svih dijelova, ali se može izvršavati samo tako da se time ne poveća ukupno opterećenje vlasnika poslužne nekretnine. No, ako je svrha služnosti bila da služi samo potrebama pojedinoga dijela koji se odvojio, može se zahtijevati da ona bude ukinuta u pogledu ostalih.

 

Član 217.

Ovlaštenik služnosti 

Nekretnina može biti opterećena pravom služnosti, bilo u korist vlasnika povlasne nekretnine ili nosioca prava građenja na njoj, bilo u korist određene osobe.

 

Član 218.

Izvršavanje ovlasti 

  • Ovlaštenik prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati u skladu sa naravi i svrsi služnosti te tako obzirno da što manje opterećuje poslužnu stvar.
  • Vlasnik poslužne stvari ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali nije dužan išta sam činiti, ako nije drugačije određeno.

 

Član 219.

Preinaka načina izvršavanja 

  • Nosilac prava služnosti može po svojoj volji preinačiti dotadašnji način izvršavanja svojih ovlasti i mjesta na kojem ih izvršava na poslužnoj stvari, ako bitno ne mijenja dotadašnji način na koji ih je izvršavao.
  • Ako bi se bitno promijenio dotadašnji način izvršavanja ovlasti, preinaka je dopuštena samo u sporazumu s vlasnikom poslužne stvari; ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na istoj stvari – promjena je dopuštena samo u sporazumu s ovlaštenicima tih prava.
  • Na preinaku iz stava 2. ovog člana odgovarajuće se primjenjuju pravila o osnivanju služnosti na osnovu pravnog posla.

 

Član 220.

Naknada 

Na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine, nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine.

 

Član 221.

Premještanje 

  • Ako se služnost stalno izvršava samo na jednom dijelu poslužne stvari, a izvršavanje služnosti na tom dijelu je vlasniku naročito teško, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se služnost premjesti na neko drugo, ovlašteniku podjednako prikladno mjesto. To vlasnikovo pravo se ne može pravnim poslom isključiti niti ograničiti.
  • Troškove premještanja služnosti snosi vlasnik poslužne stvari.

 

Član 222.

Izvršavanja više služnosti na istoj poslužnoj stvari 

  • Jedna nekretnina može biti opterećena s više služnosti, ali novija služnost ne može ograničiti izvršavanje onih koje su prije nje u prvenstvenom redu.
  • Ako služnosti odnosno drugi stvarni tereti koji daju pravo na koristi imaju isti prvenstveni red, a izvršavanje jednog ometa izvršavanje drugog, svaki ovlaštenik može zahtijevati da sud na pravedan način uredi izvršavanje služnosti.
  • Niko ne može imati služnost na nečijem pravu služnosti.

 

 

lan 223.

Troškovi održavanja 

  • Troškove održavanja i popravka poslužne stvari snosi ovlaštenik, ako nije drugačije određeno.
  • Ako se poslužnom stvari služi i njezin vlasnik, on je dužan razmjerno snositi troškove održavanja i popravka, ali se te dužnosti može osloboditi ustupivši poslužnu stvar ovlašteniku, čak i protiv njegove volje.
  • Ovlaštenik koji ima na poslužnoj stvari neku napravu kojom izvršava služnost dužan je tu svoju napravu održavati o svom trošku, ako nije drugačije određeno.

 

Član 224.

Prividne služnosti 

Prividne služnosti su ovlaštenja i dužnosti koje daje neka služnost do opoziva. Prividne služnosti će se prosuđivati uz odgovarajuću primjenu pravila o služnostima.

 

Član 225.

Zakonske služnosti 

 

Ako je posebnim zakonom propisano da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete stvari (zakonske služnosti), na njih se ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

  1. Stvarne služnosti
  2. a) Opće odredbe

 

Član 226.

Pojam

  • Stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.
  • Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina.
  • Jedna nekretnina može biti opterećena sa više služnosti. Ukoliko je nekretnina opterećena sa više služnosti njihov prvenstveni red se utvrđuje po vremenu podnošenja zahtjeva za upis u zemljišne knjige.

 

Član 227.

Povlasna i poslužna nekretnina 

  • Stvarna služnost može postojati i u korist nekretnina koje su javna dobra u općoj ili u javnoj upotrebi, ako se tome ne protivi njihova namjena.
  • Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom.
  • Kad je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine.
  • Kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik služnosti koja tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlaštava ta služnost, odnosno svaki mora propuštati radnje u pogledu poslužne nekretnine koje bi bile suprotne tuđem pravu stvarne služnosti.
  • Što je određeno za vlasnika povlasne nekretnine, na odgovarajući način važi i za nosioca prava građenja, ako nije nešto drugačije određeno, niti proizlazi iz naravi toga prava.

 

Član 228.

Sadržaj ovlasti

Vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine mogu osnivati stvarne služnosti bilo kojega sadržaja koji je moguć, a nije zabranjen, bilo da time nastane stanje koje traje i nije potrebno ovlaštenikovo činjenje za izvršavanje ovlasti koje ta služnost daje, bilo da se služnost izvršava ponavljanjem ljudskih radnji, uzastopce ili na određeno vrijeme ili u određeno doba godine, osim ako je nešto drugačije zakonom određeno.

 

Član 229.

Nepravilna služnost 

  • Služnost koja je po svojoj naravi stvarna može se osnovati na poslužnoj nekretnini i u korist određene osobe (nepravilna služnost).
  • Na nepravilnu služnost na odgovarajući način primjenjivati će se pravila o ličnim služnostima.
  • Ko tvrdi da je stvarna služnost osnovana u korist određene osobe, treba to i dokazati.

 

Član 230.

Osnivanje stvarne služnosti 

  • Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću.
  • Stvarna služnost osnovana pravnim poslom stiče se upisom u zemljišne knjige.
  • Osoba koja stvarnu služnost na nekretnini stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlaštena je da traži upis svog prava služnosti u zemljišne knjige.
  • Pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3. ovog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisala svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.

 

  1. b) Pojedine služnosti

 

lan 231.

Zemljišna i kućna služnost 

  • Služnost može biti osnovana da služi poljoprivrednom zemljištu, šumi i šumskom zemljištu ili drugom zemljištu; u takvom slučaju je zemljišna, inače je kućna služnost.
  • Da bi služile poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu ili drugom zemljištu, mogu se osnovati zemljišne služnosti, kao što su naročito:
    • služnosti puta, ili kao pravo staze, pravo progoniti stoku, ili kao pravo kolnika na poslužnoj nekretnini;
    • služnosti vode, ili kao pravo crpsti vodu, ili pojiti stoku, odvraćati vodu na tuđu nekretninu ili navoditi s tuđe nekretnine;
    • služnosti paše;
    • šumske služnosti, ili sječi drva, ili kupiti suho granje, žir, ili slične služnosti.
  • Da bi služile nekretninama sa zgradom, mogu se osnovati kućne služnosti koje vlasniku te nekretnine daju ovlaštenje da nešto poduzima na susjedovoj nekretnini kao poslužnoj, što je taj dužan trpjeti, kao što su to naročito:
    • imati dijelove svoje zgrade bilo u susjedovu vazdušnom prostoru, ili na susjedovu zemljištu ili ispod njegove površine ili imati svoje naprave na tuđoj nekretnini;
    • pravo nasloniti teret svoje zgrade na tuđu;
    • gredu ili dimnjak umetnuti u tuđi zid;
    • imati prozor u tuđem zidu radi svjetla, ili i radi vidika;
    • provoditi dim kroz susjedov dimnjak;
    • navoditi kapnicu sa svojega krova na tuđu nekretninu;
    • odvoditi ili prolijevati tekućine na susjedovo zemljište; ili slične služnosti.
  • Da bi služile nekretninama sa zgradom, mogu se osnovati služnosti koje vlasniku nekretnine daju ovlaštenje na to da vlasnik poslužne nekretnine nešto propušta, što bi inače slobodno činio, kao što su naročito:
    • svoju kuću ne povisivati ili je ne snižavati;
    • ne oduzimati povlaštenoj zgradi svjetlo i vazduh, ili vidik;
    • ne odvraćati kišnicu s krova svoje kuće od susjedova zemljišta kojem bi mogla koristiti za polijevanje vrta ili punjenje cisterne ili na neki drugi način; ili nešto drugačije.

 

Član 232.

Služnosti puta 

  • Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze preko tuđe nekretnine ovlašten je time hodati tom stazom; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima i biciklom; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom. Na isti način imalac služnosti je ovlašten k sebi puštati druge osobe.
  • Pravo hodati stazom preko tuđe nekretnine uključuje i služenje invalidskim kolicima i kolicima za djecu. Pravo hodati stazom ne obuhvaća ovlast jahati niti voziti se biciklom, a ni gurati bicikl po poslužnoj nekretnini; pravo progoniti stoku ne obuhvaća ovlast vući teške terete preko poslužnoga zemljišta; pravo voziti se po poslužnoj nekretnini ne obuhvaća pravo tuda goniti nevezanu stoku.
  • Prostor za izvršavanje na poslužnoj nekretnini prava ići stazom, progoniti stoku i prava kolnika treba biti toliki koliko je nužno da bi ih se izvršavalo, s obzirom na mjesne prilike. Ako bi putevi i staze postali neupotrebljivi zbog poplave, odrona, klizišta ili kojeg drugog slučaja, mora se do uspostave prijašnjega stanja odrediti novi prostor, ako nadležni organi vlasti ne poduzmu odmah potrebne mjere.

 

Član 233.

Nužni prolaz 

  • Nužni prolaz je služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom uz uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nekretnine.
  • Na nužni se prolaz primjenjuju pravila koja vrijede za služnosti puta, ako u pogledu nužnoga prolaza nije nešto posebno propisano.

 

Član 234.

Služnost crpljenja, dovođenja i odvođenja vode 

  • Vlasnik povlasne nekretnine koji je ovlašten crpiti vodu na poslužnoj nekretnini, ima i pravo na slobodan pristup k njoj.
  • Vlasnik povlasne nekretnine koji je ovlašten navraćati vodu s tuđe nekretnine na svoje zemljište ili je sa svojega odvraćati na tuđe zemljište, ovlašten je također postaviti za to potrebne cijevi, žljebove, brane, spremnike za vodu i druge naprave o svom trošku, a u mjeri koja se utvrđuje prema potrebama povlasnoga zemljišta.

Član 235.

Služnost paše 

  • Ako u času sticanja prava služnosti paše nisu određeni vrsta i broj stoke niti vrijeme i mjera izvršavanja prava paše, mjerodavno je kako se mirno izvršavao posjed toga prava služnosti kroz dvadeset godina.
  • Način vršenja paše, kao i vrijeme paše određuje se općenito po ustaljenom mjesnom običaju, ali radi paše ne smije nikad biti ometano ili otežano obrađivanje zemljišta uređeno posebnim propisima.
  • Pravo paše ne proteže se ni na kakvu drugu korist, pa ovlaštenik ne smije niti kositi travu, ne smije ugroziti ispaše, niti isključiti stoku vlasnika poslužne nekretnine od paše na njegovoj nekretnini, a kad prijeti opasnost da bi stoka mogla nanijeti štetu, ona treba biti čuvana na prikladan način.

 

Član 236.

Ostale zemljišne služnosti 

Odredbe o pravu paše na odgovarajući se način primjenjuju i na služnost sječe drva i ostale zemljišne služnosti.

lan 237.

Pravo prozora 

  • Pravo prozora u zidu poslužne nekretnine daje vlasniku povlasne nekretnine samo pravo na svjetlo i vazduh; a na vidik samo ako mu je ta ovlast posebno dana.
  • Osoba koja nema pravo na vidik dužna je na zahtjev vlasnika zida staviti rešetku na svoj prozor.
  • Osoba koja ima pravo prozora, dužna je čuvati otvor, ukoliko to zanemari, odgovara za štetu koja otuda nastaje.

 

Član 238.

Pravo imati dio zgrade i naprave na poslužnoj nekretnini 

  • Vlasnik povlasne nekretnine kojemu njegovo pravo služnosti daje ovlast da na susjednoj nekretnini, na njezinoj površini, ispod nje ili u njezinu vazdušnom prostoru ima dio svoje zgrade, neku drugu napravu ili uređaj koji služi njegovoj zgradi, dužan je to uzdržavati o svome trošku, a vlasniku poslužne nekretnine plaćati naknadu za iskorištavanje njegove nekretnine u visini zakupnine, ako nije drugačije određeno ugovorom ili zakonom.
  • Odredba stava 1. ovoga člana na odgovarajući se način primjenjuje kad vlasniku povlasne nekretnine njegovo pravo služnosti daje ovlast da na susjednoj nekretnini, na njezinoj površini, ispod nje ili u njezinu vazdušnom prostoru ima vodove i druge uređaje (električne, plinovodne, toplovodne, telekomunikacijske, kanalizacijske, vodovodne, i dr.).
  • Vlasnik poslužne nekretnine koji je dužan trpjeti teret susjedne zgrade, umetak tuđe grede u svoj zid, prolaz tuđega dima kroz dimnjak, tuđu antenu na svom krovu, tuđu reklamu ili natpis na pročelju svoje zgrade ili nešto slično, dužan je srazmjerno pridonositi za održavanje svojega, za to određenog zida, stupa, stijene, dimnjaka, krova, pročelja i sl., ali nije dužan podupirati niti popravljati tuđu stvar.

 

Član 239.

Pravo provođenja tekućina 

Vlasnik povlasne nekretnine za provodenje tekućina kroz poslužnu nekretninu dužan je izgraditi potrebne jarke i kanale i iste držati dobro pokrivene i čiste i time olakšati opterećenje poslužnoga zemljišta.

 

Član 240.

Pravo kapnice 

  • Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo odvođenja kišnice sa svojega krova na poslužnu nekretninu (pravo kapnice) može pustiti da kišnica otječe na tuđu nekretninu slobodno ili kroz žlijeb.
  • Ovlaštenik prava kapnice smije uzdići svoj krov, ali mora poduzeti mjere da time služnost ne postane teža za vlasnika poslužne nekretnine.
  • Ovlaštenik prava kapnice dužan je održavati žljebove namijenjene otjecanju vode kao i svoj krov u takvom stanju da mlaz kišnice ne šteti opterećenoj nekretnini, a snijeg i led na vrijeme ukloniti.

 

  1. Lične služnosti

 

  1. a) Općenito

 

Član 241.

Služnosti lične naravi 

  • Lična služnost je ograničeno stvarno pravo koje daje ovlast određenoj osobi da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), a svakodobni vlasnik te stvari to mora trpjeti.
  • Lične služnosti su: pravo plodouživanja, pravo upotrebe i pravo stanovanja.

 

Član 242.

Poslužna stvar

  • Lične služnosti mogu postojati na cijeloj poslužnoj stvari, ili na idealnom dijelu ako je to moguće s obzirom na sadržaj služnosti i prirodu predmeta.
  • Lična služnost na suvlasničkom dijelu nekretnine proteže se na posebni dio (stan, poslovnu prostoriju), kao što se služnost na posebnom dijelu nekretnine proteže na s njime povezan suvlasnički dio.

 

Član 243.

Ograničeno trajanje 

Lične služnosti se osnivaju na određeno vrijeme i prestaju istekom vremena za koje su osnovane, a najkasnije smrću ovlaštene osobe, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Član 244.

Neotuđivost i nenasljedivost 

  • Lične služnosti se ne mogu prenositi na drugu osobu.
  • Lične služnosti se ne mogu naslijediti, osim služnosti izričito osnovanih i za nasljednike ovlaštene osobe.
  • Lična služnost izričito osnovana i za nasljednike ovlaštene osobe gasi se smrću posljednjeg nasljednika.

 

  1. b) Pravo plodouživanja

 

Član 245.

Pojam

  • Pravo plodouživanja je lična služnost koja plodouživaocu daje ovlast da se služi poslužnom stvari u skladu sa njenom namjenom, ne mijenjajući njenu supstancu.
  • Pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj pokretnoj nepotrošnoj ili nepokretnoj stvari, ili na više pokretnih stvari zajedno. Na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje.

 

  • Na pravo plodouživanja osnovano na pravu koje daje plodove ili druge koristi shodno se primjenjuje odredba stava 2. ovog člana.
  • Predmet prava plodouživanja su i pripatci opterećene stvari ili prava.
  • Ako više osoba ima pravo plodouživanja iste poslužne nekretnine, svaka osoba je samostalni nosilac svog dijela prava plodouživanja, osim kad su u takvom odnosu da im pravo plodouživanja ili neki dio tog prava pripada zajednički. U sumnji se smatra da svakoj osobi pripada jednak dio prava plodouživanja.
  • Kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora da trpi da se nosilac prava plodouživanja služi nekretninom na način proizašao iz njegova prava.

 

Član 246.

Ovlasti 

  • Plodouživalac je ovlašten da se služi poslužnom stvari u skladu s njenom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik i da je upotrebljava. Plodouživaocu pripada čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, u granicama očuvanja supstance, što uključuje i čuvanje osnovne namjene poslužne stvari.
  • Plodouživalac može pravnim poslom prenijeti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja.
  • Vlasnik poslužne stvari smije izvršavati svoje pravo vlasništva ako time ne vrijeđa ovlaštenja plodouživaoca.

 

Član 247.

Čisti prihod od čiste vrijednosti 

  • Plodouživaocu pripada sav prihod koji daje poslužna stvar.
  • Prihod poslužne stvari čine plodovi i druge koristi koje stvar daje bez umanjenja supstance. Blago nađeno u poslužnoj stvari nije prihod plodouživaoca.
  • Plodouživalac stiče plodove poslužne stvari njihovim odvajanjem. Plodouživalac stiče i sve ostalo što se odvojilo od stvari ne umanjujući njezinu supstancu u momentu odvajanja, osim ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Odredba iz stava 3. ovog člana odnosi se i na najamnine, zakupnine, kamate, dividende i druge prihode koje stvar daje na osnovu nekog pravnoga odnosa (civilne plodove), ostvarene u vremenu dok je plodouživanje postojalo, bez obzira na to kad je prihod dospio.
  • Plodouživalac snosi sve troškove upotrebe i iskorištavanja poslužne stvari, bez obzira na iznos ostvarenog prihoda.
  • Plodouživalac je dužan kao dobar domaćin održavati poslužnu stvar u stanju u kojem je stvar primio, snositi troškove redovnog održavanja i obnavljanja stvari, javne obaveze (porezne i sl.), realne terete koji opterećuju stvar, i kamate na potraživanja osigurana hipotekom na poslužnoj stvari, u granicama vrijednosti koja ostaje kad se od prihoda poslužne stvari odbiju troškovi upotrebe i iskorištavanja.

 

lan 248.

Vanredni popravci i obnova stvari 

  • Ako je zbog dotrajalosti ili više sile neophodno obaviti vanredne popravke ili vanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživalac je dužan bez odgađanja obavijestiti vlasnika, odnosno osobu koja za vlasnika upravlja tom stvari, osim ako je te popravke ili obnavljanja dužan učiniti o svom trošku.
  • Ako je stvar uništena uslijed više sile rizik propasti stvari snosi vlasnik a plodova plodouživalac.
  • Ako vlasnik poslužne stvari obavi vanredne popravke ili vanredna obnavljanja poslužne stvari, plodouživalac je dužan nadoknaditi kamate na vrijednost onoga što je vlasnik utrošio, u obimu u kojem se time poboljšalo njegovo plodouživanje.
  • Ako vlasnik ne može ili neće da obavi nužne popravke ili obnavljanja, plodouživalac je ovlašten da ih sam izvrši, a po prestanku plodouživanja može tražiti da mu vlasnik isplati naknadu kao poštenom posjedniku, ili primjerenu naknadu za plodouživanje koje je izgubio zbog propuštenih radova.
  • Plodouživalac je dužan o svom trošku izvršiti one vanredne popravke i vanredne obnove stvari koje je sam skrivila ili ih je prouzrokovala osoba za koju on odgovara.

 

Član 249.

Poboljšanja 

  • Plodouživalac nije dužan da dozvoli vlasniku da obavlja poboljšanja na poslužnoj stvari koja nisu nužna, osim ako se vlasnik obaveže na davanje pune odštete zbog smanjene upotrebe ili prihoda koje plodouživalac gubi zbog obavljanja radova.
  • Vlasnik stvari koji je izvršio poboljšanja na poslužnoj stvari ima pravo da traži od plodouživaoca koji je tražio odštetu po odredbi iz stava 1. ovog člana da se od te odštete odbije korist koju plodouživalac ima od poboljšanja.
  • Ako je plodouživalac bez sporazuma sa vlasnikom učinio poboljšanja na poslužnoj stvari, ovlašten je da odvoji i prisvoji ono što je dodao, ako je to moguće bez oštećenja stvari. Naknadu za poboljšanja može zahtijevati samo ako bi na to bio ovlašten kao poslovođa bez naloga.

 

Član 250.

Popis i procjena 

  • Vlasnik i plodouživalac mogu sačiniti popis svih poslužnih stvari s naznakom njihove vrijednosti u vrijeme sastavljanja popisa i
  • Ukoliko vlasnik i plodouživalac ne sastave popis iz stava 1. ovog člana, pretpostavlja se da je plodouživalac primio u upotrebljivom stanju poslužnu stvar srednje kakvoće, sa svim pripadnostima potrebnim za uredno plodouživanje.

 

Član 251.

Dužnost davanja osiguranja 

  • Ukoliko je pri izvršavanju ovlaštenja plodouživaoca ugrožena supstanca poslužne stvari, vlasnik ima pravo da od plodouživaoca zahtijeva davanje primjerenog osiguranja.
  • Ako plodouživalac odbije dati dogovoreno osiguranje ili osiguranje koje je odredio sud, vlasnik može zahtijevati da sud ukine plodouživanje.
  • Sud neće ukinuti plodouživanje nego će postaviti upravnika poslužne stvari kad je to bolje a obzirom na okolnosti slučaja, ako to zahtijeva plodouživalac koji se obavezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove za upotrebu i iskorištavanje poslužne stvari.
  • Nakon postavljanja upravnika, sud će, bez odlaganja, sačiniti popis i procjenu poslužne stvari.

 

Član 252.

Povrat stvari 

  • Nakon prestanka prava plodouživanja, plodouživalac je dužan predati u posjed poslužne stvari njenom vlasniku, u stanju u kojem je stvar primio.
  • Plodouživalac odgovara vlasniku stvari za smanjenje njene vrijednosti, bez obzira čime je ono prouzrokovano, osim za smanjenje vrijednosti zbog starenja ili redovne upotrebe stvari koje se nije moglo izbjeći ni otkloniti potpunim ispunjenjem dužnosti iz člana 247. stava 6. ovog zakona.
  • Plodouživalac ne odgovara za smanjenje vrijednosti poslužne stvari koje se moglo izbjeći ili otkloniti jedino vanrednim popravkama ili vanrednim obnavljanjem te stvari, osim ako je bio dužan o svom trošku izvršiti te vanredne popravke ili vanredno obnavljanje stvari.
  • Nakon prestanka plodouživanja neodvojeni plodovi pripadaju vlasniku. Vlasnik je dužan da nadoknadi plodouživaocu ili njegovom nasljedniku troškove koje je plodouživalac imao da bi dobio te plodove, prema pravilima koja određuju pravni položaj poštenog posjednika prilikom povrata stvari vlasniku.
  • Pravilo iz stava 4. ovog člana shodno se primjenjuje i za civilne plodove (najamnine, zakupnine, kamate, dividende i sl.) dospjele nakon prestanka plodouživanja.
  • Dužnosti i odgovornosti plodouživaoca terete njegovog nasljednika, odnosno drugog sljedbenika.

Član 253.

Nepravo plodouživanje 

  • Nepravo plodouživanje osniva se na stvari koja je potrošna ili na pravu koje ne daje plodove.
  • U slučaju iz stava 1. ovog člana poslužna stvar je novčana vrijednost stvari koja će se vlasniku vratiti nakon isteka plodouživanja.
  • Za vrijeme trajanja nepravog plodouživanja osnovanog na gotovom novcu plodouživalac može raspolagati gotovim novcem po svojoj volji. Ako je to plodouživanje osnovano na već uloženoj glavnici, plodouživalac može zahtijevati samo kamate.
  • Na nepravo plodouživanje shodno se primjenjuju pravila o pravu plodouživanja, ako zakonom nije drugačije određeno niti to zahtijeva priroda takvog plodouživanja.

 

  1. c) Pravo upotrebe

 

lan 254.

Opće odredbe 

  • Pravo upotrebe je lična služnost koja ovlašćuje određena osoba da se u granicama svojih ličnih potreba i potreba članova svojeg porodičnog domaćinstva služi nečijom stvari (poslužna stvar) prema njenoj namjeni, čuvajući njenu supstancu.
  • Pravo upotrebe može postojati na poslužnoj nepotrošnoj pokretnoj ili nepokretnoj stvari, ili na više pokretnih stvari. Na potrošnim stvarima nije moguća ni neprava upotreba.
  • Na pravo upotrebe osnovano na pravu koje daje plodove ili druge koristi, shodno se primjenjuje odredba iz stava 2. ovog člana.
  • Predmet prava upotrebe su i pripatci stvari ili prava koja su njime opterećena.
  • Pravo upotrebe ne može imati više osoba, osim ako su u takvom odnosu da im ono pripada zajednički.
  • Na pravo upotrebe na odgovarajući se način primjenjuju pravila o pravu plodouživanja, ako drugačije nije određeno zakonom niti to zahtijeva priroda prava upotrebe.

 

Član 255.

Ovlasti 

  • Nosilac prava upotrebe ima pravo da stvar posjeduje kao nesamostalni posjednik, da je upotrebljava i uzima njen prihod, ne mijenjajući njenu supstancu.
  • Nosilac prava upotrebe ne može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja iz stava 1. ovog člana.

 

Član 256.

Obim upotrebe

  • Nosilac prava upotrebe je ovlašten da se služi poslužnom stvari u okviru svojih potreba koje odgovaraju njegovom uzrastu, zvanju, zanimanju i veličini porodičnog domaćinstva.
  • Potrebe nosioca prava upotrebe određuju se prema stanju kad je osnovana služnost upotrebe.
  • Pod potrebom nosioca prava upotrebe podrazumijavaju se i potrebe njegovog porodičnog domaćinstva, kao i promjene u njegovom porodičnom domaćinstvu koje su bile prirodno očekivane i predvidive (bračni drug i maloljetna djeca, kao i osobe koje je po zakonu dužan izdržavati) i promjene koje su nužno potrebne za vođenje porodičnog domaćinstva.
  • Vlasnik poslužne stvari može izvršavati svoje pravo vlasništva uključujući prisvajanja koristi ako time ne vrijeđa tuđe pravo upotrebe.

 

Član 257.

Sticanje plodova i drugih koristi 

Nosilac prava upotrebe stiče plodove poslužne stvari i sve ostale koristi od stvari kad ih na osnovu ovlaštenja koje mu daje njegovo pravo upotrebe ubere za svoje potrebe.

 

lan 258.

Troškovi i tereti 

  • Vlasnik je dužan snositi sve redovne i vanredne troškove i terete poslužne stvari, i dužan je održavati stvar u dobrom stanju o svom trošku.
  • Ako troškovi i tereti prelaze korist koja preostaje vlasniku, nosilac prava upotrebe dužan je da vlasniku nadoknadi razliku.

 

  1. d) Pravo stanovanja

 

Član 259.

Pojam i sadržaj

  • Pravo stanovanja je lična služnost koja svoga nosioca ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim za stanovanje (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući supstancu poslužne stvari.
  • Pravo stanovanja prosuđuje se po pravilima o pravu upotrebe, ako nije što drugo određeno.
  • Ako pravo stanovanja svoga nosioca ovlašćuje da se služi svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje tako da ih, čuvajući njihovu supstancu, u cjelosti uživa, tada je to plodouživanje stambene zgrade, pa se prosuđuje po pravilima o pravu plodouživanja.
  • U svakom slučaju vlasnik zadržava pravo raspolaganja onim dijelovima nekretnine koji nisu namijenjeni za stanovanje a i stambenim dijelovima koji nisu predmet prava stanovanja, ali ne na način da time sprječava ostvarivanje prava stanovanja.
  • Ostvarivanjem prava stanovanja ne smije se vlasniku onemogućiti ili otežati potrebno nadgledanje cijele njegove nekretnine.

 

  1. Zaštita i prestanak prava služnosti
  2. a) Zaštita

 

Član 260.

Zahtjev za poštovanje prava služnosti 

  • Ovlaštenik prava služnosti ima pravo zahtijevati od vlasnika poslužne stvari da prizna i trpi njegovo pravo služnosti kao teret na poslužnoj stvari, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na njoj, odnosno da propušta činiti na njoj ono što je zbog ovlaštenikova prava dužan propuštati.
  • Ovlaštenik prava služnosti pravo iz stava 1. ovog člana može zahtijevati i od svake druge osobe koja svojim činima niječe njegovo pravo služnosti ili ga samovlasno onemogućuje ili uznemirava u izvršavanju toga prava.
  • Prava iz 1. i 2. ovog člana prestaje protekom roka od dvadeset godina od kad je ovlaštenik prestao vršiti to pravo.

 

lan 261.

Tužba ovlaštenika služnosti 

Da bi ovlaštenik prava služnosti mogao u postupku pred sudom, odnosno drugim nadležnim tijelom, ostvariti svoje pravo na zaštitu, mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin onemogućavanja ili uznemiravanja izvršavanja toga prava.

 

Član 262.

Tužba pretpostavljenog ovlaštenika služnosti 

  • Pravo na zaštitu svog pretpostavljenog prava služnosti ima, poput onoga koji je dokazao svoje pravo služnosti, i onaj koji u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni osnov i istiniti način svog sticanja posjeda te služnosti (pretpostavljeni ovlaštenik služnosti).
  • Na pravo pretpostavljenog ovlaštenika na zaštitu na odgovarajući način se primjenjuju pravila o tužbi pretpostavljenog

 

Član 263.

Zaštita od povrede upisom u zemljišnoj knjizi 

Ako neko povrijedi pravo korisnika stvarne služnosti nevaljanim upisom u zemljišnu knjigu, ovlaštenik se ima pravo štititi od toga sredstvima koja za zaštitu knjižnih prava daju pravila zemljišnoknjižnoga prava.

 

Član 264.

Preinaka sadržaja

Na preinaku sadržaja služnosti na odgovarajući se način primjenjuje ono što je određeno za osnivanje služnosti na osnovu pravnoga posla.

 

 

  1. b) Prestanak prava služnosti

 

Član 265.

Propast stvari 

  • Propašću povlasne ili poslužne stvari prestaje i pravo služnosti, ali čim se stvar vrati u prijašnje stanje, oživljava i ona.
  • Sve što važi za propast stvari važi i za slučaj da stvar bude stavljena izvan prometa.
  • Ako je umjesto propale poslužne stvari nastalo pravo koje je nadomješta (pravo na naknadu, na osiguraninu i sl.), tada propašću stvari nije prestalo pravo plodouživanja nego ono i dalje postoji na tom nadomjestku kao poslužnoj stvari.

 

Član 266.

Sjedinjenje 

  • Ako se vlasništvo povlasne i poslužne nekretnine nađu u imovini iste osobe, tada tim sjedinjenjem samim po sebi prestaje stvarna služnost.
  • Ako se vlasništvo povlasne i poslužne nekretnine razdvoji prije brisanja služnosti u zemljišnoj knjizi, služnost oživljava.

 

Član 267.

Odreknuće ovlaštenika 

  • Pravo služnosti prestaje valjanim odreknućem njezina ovlaštenika, bez obzira na to na kojem je pravnom osnovu osnovana.
  • Pojedini suvlasnik ili zajednički vlasnik povlasne nekretnine ne može se odreći prava stvarne služnosti bez pristanka ostalih.
  • Vlasnik povlasne nekretnine koja je opterećena pravom plodouživanja ili založnim pravom ne može se odreći bez pristanka ovlaštenika tih prava.
  • Na osnovu odreknuća prestaje služnost bez pristanka vlasnika poslužne stvari, pa i onda kad je i on imao korist od te služnosti.
  • Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek kad bude izbrisana.

 

Član 268.

Istek roka i ispunjenje raskidnoga uvjeta 

  • Služnost prestaje istekom vremena na koje je bila osnovana ili na koje je bilo osnovano pravo vlasništva iz kojega je izvedena, a isto je i kad se ispuni raskidni uvjet pod kojim je bila osnovana ona ili pravo vlasništva iz kojega je izvedena.
  • Ako je služnost osnovana za vrijeme dok treća osoba navrši određene godine, prestat će tek u to vrijeme, premda je treći umro prije tih godina, ako iz svrhe oročavanja ne proizlazi što drugo.
  • Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem.

Član 269.

Neizvršavanje 

  • Pravo služnosti prestaje zastarom ako se nije izvršavalo kroz dvadeset godina.
  • Pravo služnosti koje se po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati ne prestaje zastarom dok tri puta ne nastupi prilika, u kojoj treba izvršiti njen sadržaj, a ovlaštenik to ne učini.
  • Pravo služnosti prestaje ako se vlasnik poslužne stvari protivio njegovom izvršavanju, a ovlaštenik ga zbog toga nije izvršavao neprekidno tri godine.
  • Zastara ne nastupa, niti pravo služnosti prestaje neizvršavanjem, dok na poslužnoj stvari postoji naprava namijenjena upravo izvršavanju toga prava.
  • Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem.

 

Član 270.

Ukinuće 

  • Izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije nešto posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni osnov na kojem je ta služnost bila osnovana.

 

  • Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji, ili jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.
  • Sud će na zahtjev vlasnika poslužne stvari, kojemu plodouživalac nije dao osiguranje koje se obavezao dati ili koje je sud odredio, odlukom ukinuti plodouživanje i obavezati vlasnika na plaćanje pravedne naknade.
  • Sud koji vodi postupak radi ukidanja plodouživanja jer plodouživalac nije dao nužno osiguranje, može, umjesto da ukine plodouživanje, odlukom postaviti upravnika poslužnoj stvari, ako utvrdi da je to bolje s obzirom na okolnosti slučaja, te ako to zahtijeva plodouživalac koji se obavezao da će sve troškove te uprave snositi kao troškove za upotrebu i iskorištavanje poslužne stvari.
  • Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem.

 

Član 271.

Zaštita tuđega povjerenja 

Služnost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kad poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je morala znati za tu služnost.

 

Član 272.

Prestanak lične služnosti 

  • Pravo lične služnosti prestaje smrću ovlaštenika ili prestankom pravne osobe koja je bila ovlaštenik toga prava, ako nije drugačije određeno.
  • Ako je pravo lične služnosti izričito osnovano i za ovlaštenikove nasljednike, nasljeđivanjem će ono preći na one koji nasljeđuju zbog smrti prvoga ovlaštenika; smrću nasljednika koji je naslijedio pravo lične služnosti ona se gasi, ako nije drugačije određeno.
  • Ako je lična služnost osnovana u korist jedne porodice, prestaje kad ta porodica izumre; u sumnji se smatra da je osnovana za nasljednika, a ko tvrdi da je osnovana za porodicu, treba to i dokazati.

 

Član 273.

Rasterećenje zakonom ili odlukom organa vlasti 

  • Služnosti prestaju ispunjenjem pretpostavki, koje je za to odredio posebni zakon.
  • Nadležno tijelo ukinut će služnost u slučajevima i pod pretpostavkama određenim posebnim zakonom.
  • Ako ukidanje ili prestanak služnosti ima značenje izvlaštenja, osoba čija je služnost prestala ima pravo na punu naknadu.
  • Ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, ona će prestati tek brisanjem, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Član 274.

Prestanak stvarne služnosti 

  • Stvarna služnost prestaje: 1) ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo,
    • ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine,
    • ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina, 4) nevršenjem u periodu od 10 godina.
  • Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog kojeg je bila zasnovana.

 

Član 275.

Podijeljene povlasne nekretnine 

  • Ako se podijeli povlasna nekretnina, stvarna služnost ostaje u korist svih njenih dijelova. Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da stvarna služnost vlasnika dijela podijeljene povlasne nekretnine prestane, ako ne služi za potrebe tog dijela.
  • Ako je podijeljena poslužna nekretnina, stvarna služnost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena.

 

Glava IV 

REALNI TERETI

 

  1. Općenito

 

Član 276.

Pojam i sadržaj 

Realni teret daje svom korisniku ograničeno stvarno pravo na nekretnini koju opterećuje ovlašćujući ga da mu se na teret njene vrijednosti periodično daju stvari ili čine radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.

 

Član 277.

Osnivanje realnog tereta 

  • Realni teret se osniva na određenoj nekretnini na osnovu pravnog posla i odlukom suda ili nadležnog organa.
  • Realni teret je osnovan kada su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti.

 

lan 278.

Osnivanje pravnim poslom 

  • Na osnovu pravnog posla, realni teret se osniva njegovim izvođenjem iz vlasništva nekretnine koja se njime opterećuje, a na način određen zakonom.
  • Pravni posao o osnivanju stvarnog tereta mora biti u obliku notarski obrađene isprave i mora sadržavati odredbe o osnivanju tereta na određenoj nekretnini, njegovom sadržaju i korisniku tereta.
  • Suvlasnici ili zajednički vlasnici na nekretnini mogu samo saglasno odrediti da se optereti realnim teretom.

 

Član 279.

Upis tereta u zemljišne knjige 

  • Realni teret osnovan pravnim poslom stiče se upisom u zemljišnu knjigu kao teret na njime opterećenoj nekretnini.
  • Ako nisu ispunjene sve pretpostavke određene zakonom za upis u zemljišnu knjigu, realni teret sestiče predbilježbom, pod uvjetom da se predbilježba naknadno opravda.
  • Osoba koja realni teret stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ovlaštena je tražiti upis toga prava u zemljišne knjige.
  • Realni teret ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe, koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige upisala svoje pravo prije nego što je zatražen upis realnog tereta.

 

Član 280.

Osnivanje odlukom suda 

  • Realni teret se može osnivati odlukom suda u postupku diobe, ostavinskom postupku, i u drugim slučajevima određenim zakonom.
  • Na osnivanje realnog tereta shodno se primjenjuju pravila o osnivanju služnosti.

 

Član 281.

Opterećena nekretnina 

  • Realnim teretom može biti opterećena jedna ili više nekretnina koje su sposobne biti predmetom založnoga prava.
  • S opterećenom nekretninom opterećeni su i svi njeni pripatci.
  • Sve što važi za nekretninu, važi i za suvlasnički dio nekretnine.

 

Član 282.

Sadržaj realnog tereta 

  • Sadržaj realnog tereta može biti moguća, dopuštena i određena, ili odrediva radnja periodičnog davanja stvari ili novca, ili drugih radnji koje imaju novčanu vrijednost. Radnja koja čini sadržaj realnog tereta ne mora biti u vezi sa ekonomskom namjenom opterećene nekretnine, niti služiti ostvarivanju ekonomske namjene korisnikove nekretnine.
  • Radnja jednokratnog davanja ili činjenja koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni sadržaj realnog tereta. U tom slučaju shodno se primjenjuje odredba stava 1. ovog člana, ako nije drugačije određeno.

 

Član 283.

Promjena sadržaja 

  • Promjena sadržaja realnog tereta dopuštena je samo u sporazumu sa vlasnikom opterećene nekretnine, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nekretnini, tada i u sporazumu sa nosiocima tih prava.
  • Na promjenu sadržaja realnog tereta shodno se primjenjuju odredbe o osnivanju realnih tereta na osnovu pravnog posla.

Član 284.

Osnovna obaveza 

  • Realni teret obavezuje vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nekretnine.
  • Obaveza iz realnog tereta prenosiva je samo zajedno s opterećenom nekretninom.
  • S prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu ujedno prelazi i obaveza iz realnog tereta.
  • Osnovna obaveza iz realnog tereta ne zastarijeva.

 

Član 285.

Pojedinačne obaveze davanja ili činjenja 

  • Kada na osnovu vlasnikove obaveze iz člana 284. ovog zakona dospije za ispunjenje neko davanje ili činjenje, tada nastaje pojedinačna obaveza vlasnika opterećene nekretnine da to davanje, odnosno činjenje ispuni korisniku tereta kao povjeriocu.
  • Korisnik tereta ovlašten je da traži ispunjenje pojedinačne obaveze iz stava 1. ovog člana, ili njenu novčanu protuvrijednost.
  • Pojedinačne obaveze davanja i činjenja zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svake pojedine obaveze.

 

Član 286.

Lična odgovornost za pojedinačne obaveze 

  • Za ispunjenje pojedinačne obaveze davanja ili činjenja odgovara svom svojom imovinom osoba koja je vlasnik opterećene nekretnine u vrijeme dospijeća obaveze. Odgovornost te osobe za dospjele obaveze ne prestaje sa prestankom njenog prava vlasništva na opterećenoj nekretnini.
  • Ako je opterećena nekretnina u posjedu treće osobe, ona odgovara cjelokupnom svojom imovinom za pojedinačna davanja ili činjenja dospjela do prestanka posjeda nekretnine.
  • Plodouživalac nekretnine opterećene stvarnim teretom odgovara vlastitom imovinom umjesto vlasnika te nekretnine za pojedinačna davanja i činjenja na koja obavezuje stvarni teret.

 

lan 287.

Stvarnopravna odgovornost za pojedinačne obaveze 

  • Za sve dospjele pojedinačne obaveze, davanja i činjenja koja proizlaze iz realnog tereta odgovara vlasnik vrijednošću opterećene nekretnine, a nakon diobe te nekretnine vrijednošću svojih dijelova solidarno odgovaraju svi vlasnici dijelova na koje je razdijeljena.
  • Stvarnopravna odgovornost za pojedinačnu obavezu davanja i činjenja solidarna je s ličnom odgovornošću za istu obavezu.

Član 288.

Neodvojivost 

  • Realni teret se ne može odvojiti od nekretnine koju opterećuje. Sticanjem vlasništva na opterećenoj nekretnini stiče se nekretnina opterećena realnim teretom, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • Pravo iz realnog tereta osnovanog u korist neke osobe ne može se prenositi sa ovlaštenika na drugu osobu, ako nije drugačije određeno, a pravo iz realnog tereta osnovanog u korist vlasnika neke nekretnine prenosi se samo zajedno sa vlasništvom te nekretnine.

 

  1. Teret u korist vlasnika nekretnine

 

Član 289.

Teret i povlasna nekretnina 

  • Realni teret u korist neke nekretnine (povlasna nekretnina) daje vlasniku te nekretnine ograničeno stvarno pravo na opterećenoj nekretnini koje ga ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su sadržaj tog stvarnog tereta.
  • Realni teret koji je osnovan u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od vlasništva te nekretnine te je prenosiv samo zajedno s tom nekretninom.

Član 290.

Uticaj diobe 

  • U slučaju podjele povlasne nekretnine, realni teret postoji i dalje u korist pojedinih dijelova srazmjerno veličini svakog dijela ako su davanja i radnje djeljivi. Ako davanja i radnje nisu djeljivi shodno se primjenjuju pravila o nedjeljivim obavezama.
  • Diobom se ne smije otežati opterećenje vlasnika opterećene nekretnine.
  • Ukoliko se diobom oteža opterećenje vlasnika opterećene nekretnine vlasnik te opterećene nekretnine ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje davanja i radnji, koje su zbog diobe postale za njega teže.

 

Član 291.

Prijenos dospjele obaveze

Dospjele pojedinačne obaveze davanja ili radnji, na koje je vlasnik nekretnine obavezan stvarnim teretom u korist neke nekretnine, mogu se prenijeti na drugu osobu, ako nije drugačije određeno.

 

  1. Tereti u korist osobe

 

Član 292.

Tereti lične naravi 

  • Realni teret u korist osobe daje ovlašteniku ograničeno stvarno pravo na opterećenoj nekretnini koje ovlašćuje da mu se periodično daju stvari ili izvršavaju radnje koje su sadržaj tog realnog tereta.
  • Pravo iz realnog tereta osnovanog u korist neke osobe ne može se prenositi sa ovlaštenika na drugu osobu, ako nije drugačije određeno.

 

Član 293.

Prenosivost pojedinih tražbina 

Dospjela pojedinačna davanja ili radnje na koje je vlasnik nekretnine obavezan realnim teretom mogu se prenijeti na drugu osobu, ako nije drugačije određeno ni suprotno prirodi radnje koja se traži.

Član 294.

Vrste realnih tereta 

Nekretnina može biti opterećena realnim teretom, u korist svakodobnog vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) ili nosioca prava građenja.

 

Član 295.

Zaštita korisnika tereta 

  • Korisnik realnog tereta ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku opterećene nekretnine utvrdi postojanje realnog tereta.
  • Ako treća osoba ometa ili sprečava korisnika u izvršavanju realnog tereta on ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprečavanje prestane.

 

Član 296.

Prestanak realnog tereta

  • Realni teret prestaje njegovim brisanjem u zemljišnoj knjizi.
  • Brisanje realnog tereta se može zahtijevati zbog:
    • propasti opterećene ili povlasne nekretnine;
    • stavljanje izvan prometa opterećene i povlasne nekretnine;
    • odricanja korisnika tereta;
    • isteka vremena na koje je bio osnovan ili ispunjenjem raskidnog uvjeta pod kojim je bio osnovan;
    • donošenja odluke suda o amortizaciji tereta;
    • smrti osobe u čiju je korist bio osnovan, ako stvarni teret nije izričito osnovan i za njene nasljednike.

 

lan 297.

Ukidanje realnog tereta 

Vlasnik opterećene nekretnine može zahtijevati da se realni teret ukine ako on izgubi svoju svrhu. Odluku o ukidanju realnog tereta donosi sud na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine, bez obzira na pravni osnov o njegovom osnivanju.

 

Glava V 

PRAVO GRAĐENJA

 

  1. Općenito

 

Član 298.

Pojam

  • Pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje daje ovlast svom nosiocu da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti.
  • Pravo građenja je u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom.
  • Zgrada koja je izgrađena, ili koja bude izgrađena, na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište.

 

Član 299.

Sadržaj prava građenja 

  • Ko je nosilac prava građenja taj je i vlasnik zgrade koja je pripadnost tog njegovog prava, a u pogledu zemljišta koje je opterećeno pravom građenja ima ovlasti i dužnosti plodouživaoca. Svaka odredba suprotna tome je ništava.
  • Nosilac prava građenja dužan je vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako nije drugačije određeno.

 

Član 300.

Promjena sadržaja 

  • Promjena sadržaja prava građenja dopuštena je samo u sporazumu s vlasnikom opterećene nekretnine, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na opterećenoj nekretnini – tada i u sporazumu s ovlaštenicima tih prava.
  • Na preinaku sadržaja primjenjuje se na odgovarajući način ono što je određeno za osnivanje prava građenja na osnovu pravnoga posla.

 

Član 301.

Neodvojivost 

Pravo građenja ne može se odvojiti od zemljišta koje opterećuje, pa ko na bilo kojem pravnom osnovu stekne vlasništvo opterećenog zemljišta, stekao je zemljište opterećeno pravom građenja, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

 

lan 302.

Nosilac prava građenja 

  • Nosilac prava građenja je osoba u čiju je korist to pravo osnovano ili je na nju prešlo.
  • Vlasnik zemljišta može biti nosilac prava građenja na svome zemljištu.

 

Član 303.

Prometnost 

  • Pravo građenja je otuđivo i nasljedivo kao i druge nekretnine, ako nije drugačije određeno.
  • Pravo građenja može se opteretiti služnostima, stvarnim teretima i založnim pravom, zemljišnim dugom i na svaki drugi način koji je u skladu sa zakonom i koji nije suprotan pravnoj naravi toga prava.
  • Zgrada i pravo građenja čine neraskidivo pravno jedinstvo, pa se zajedno prenose, nasljeđuju i opterećuju.

 

Član 304.

Ograničenje prava građenja 

Pravo građenja može se ograničiti pravnim poslom na svaki mogući način koji nije suprotan zakonu, ili njegovoj prirodi, ili pravima trećih osoba.

 

  1. Sticanje prava građenja

 

Član 305.

Osnivanje prava građenja 

  • Pravo građenja osniva se na osnovu pravnog posla ili odluke suda.
  • Pravni posao iz stava 1 ovog člana zaključuje se u obliku notarski obrađene isprave.

 

Član 306.

Upis prava građenja 

  • Pravo građenja stiče se dvostrukim upisom u zemljišnu knjigu, i to njegovim upisom kao tereta na zemljištu koje opterećuje, te njegovim upisom kao posebnog zemljišnoknjižnog tijela u za to novoosnovanom zemljišnoknjižnom ulošku.
  • Upis prava građenja u zemljišnu knjigu moguć je samo na osnovu izjave volje vlasnika da time optereti svoje zemljište.
  • Ako bi pravo građenja štetilo već upisanim ograničenim stvarnim pravima na zemljištu koje bi se opteretilo pravom građenja, ono se može upisati samo s pristankom ovlaštenika tih prava.
  • Kada se na osnovu prava građenja sagradi zgrada ili postojeća zgrada odvoji od zemljišta pravom građenja, upisat će se da je na pravu građenja.
  • Kad zakonom nije drugačije određeno u pogledu načina osnivanja prava građenja, njegove promjene i prestanka, te u pogledu zaštite povjerenja u zemljišne knjige, na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva.

lan 307.

Osnivanje odlukom suda 

  • Pravo građenja može svojom odlukom osnovati sud u postupku diobe i ostavinskom postupku, a i u drugim slučajevima određenim zakonom.
  • Na osnivanje prava građenja odlukom suda na odgovarajući način se primjenjuju pravila o osnivanju služnosti odlukom suda.

 

Član 308.

Prijenos prava građenja 

Na prijenos prava građenja na odgovorajući način se primjenjuju odredbe o sticanju prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla, odluke nadležnog tijela i nasljeđivanja, ako nije nešto drugačije određeno niti proizlazi iz pravne naravi prava građenja.

 

  1. Zaštita prava građenja

 

Član 309.

Obim

Pravo građenja kao pravo na nečijem zemljištu uživa zaštitu odgovarajućom primjenom pravila o stvarnim služnostima, a kao nekretnina u pravnom pogledu odgovarajućom primjenom pravila o zaštiti prava vlasništva.

 

  1. Prestanak prava građenja

 

Član 310.

Način prestanka

  • Pravo građenja prestaje:
    • propašću opterećenog zemljišta,
    • sporazumom,
    • ovlaštenikovim odreknućem,
    • istekom ugovorenog roka i
    • ispunjenjem ugovorenog raskidnoga uvjeta, rasterećenjem i ukidanjem.
  • Pravo građenja upisano u zemljišnoj knjizi prestaje kad, zbog razloga iz stava 1. ovog člana, bude izbrisano kao teret na zemljištu opterećenom tim pravom i kao posebno zemljišnoknjižno tijelo.

 

Član 311.

Ukinuće 

  • Ne bude li na pravu građenja izgrađena zgrada u roku od deset godina od osnutka toga prava, vlasnik opterećene nekretnine može zahtijevati da se ono ukine. Ako nije nešto posebno određeno, odluku o ukidanju donijet će sud na zahtjev vlasnika opterećene nekretnine, bez obzira na pravni osnov na kojem je pravo građenja bilo osnovano.
  • Pravo građenja na kojem je bila izgrađena zgrada, ali je srušena do te mjere da se ne može upotrebljavati za svrhu kojoj je bila namijenjena, prestat će ukidanjem kao da zgrada i nije bila izgrađena, ako nije u roku od šest godina ponovno sagrađeno barem u mjeri koliko je najnužnije da služi svojoj prijašnjoj glavnoj namjeni.
  • Rok iz stava 2. ovog člana počinje teći prvoga dana one godine koja slijedi nakon godine kad je zgrada srušena, ali ne teče dok postoje okolnosti pod kojima bi zastao teći i rok dosjelosti.
  • Pravo građenja prestat će na osnovu odluke o ukidanju tek brisanjem u zemljišnoj knjizi.

 

Član 312.

Posljedice prestanka 

  • S prestankom prava građenja postaje pripadnost zemljišta ono što je pravom građenja bilo od zemljišta pravno odvojeno.
  • Na odnos vlasnika zemljišta i osobe kojoj je prestalo pravo građenja na odgovarajući će se način primjenjivati pravila po kojima se prosuđuju odnosi nakon prestanka prava plodouživanja, ako nije nešto posebno određeno.
  • Vlasnik je dužan osobi kojoj je prestalo pravo građenja dati onoliku naknadu za zgradu koliko je njena nekretnina u prometu vrijednija s tom zgradom nego bez nje.

Član 313.

Tuđa prava 

  • Tuđa stvarna prava koja su bila teret prava građenja prestaju s prestankom toga prava, ako nije drugačije određeno.
  • Založno pravo koje je teretilo pravo građenja nakon prestanka toga prava tereti naknadu koju je vlasnik dužan osobi čije je pravo građenja prestalo.
  • Služnosti, stvarni tereti i založna prava u korist i na teret prava građenja sa zgradom, ostaju kao služnosti i stvarni tereti u korist, odnosno na teret zemljišta sa zgradom, a s dotadašnjim prvenstvenim redom.

 

Član 314.

Pravo nadziđivanja

 

  • Pravo nadziđivanja je pravo izgradnje jednog ili više posebnih dijelova nekretnine na postojećoj zgradi.
  • Na pravo nadziđivanja odgovarajuće se primjenjuju pravila o pravu građenja, ako nije što drugo određeno zakonom i ako se ne protivi njegovoj prirodi.
  • Pravo nadziđivanja se ne može otuđiti ni opteretiti bez saglasnosti vlasnika zgrade i nosioca drugih stvarnih prava na nekretnini.
  • Nadziđivanjem u skladu sa pravom nadziđivanja i odobrenjima nadležnih organa se stiče pravo vlasništva na nadzidanom dijelu i pravo suvlasništva na cijeloj nekretnini, a pravo nadziđivanja prestaje.
  • Založno pravo na pravu nadziđivanja prelazi na nadzidani dio nekretnine i na pravo suvlasništva na nekretnini.

Dio četvrti 

 

POSJED

  1. Opće odredbe

 

Član 315.

Pojam posjeda 

  • Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
  • Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.
  • Posredni posjed stvari ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, koja po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednom posjedu. Ako je posjednik, prije nego je stvar prepustio neposrednom posjedniku, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposredan posjed od treće osobe, i ta se osoba smatra posrednim posjednikom.
  • Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koji inače ne bi mogao biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.
  • S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.
  • Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed).

 

Član 316.

Samostalni i nesamostalni posjed 

  • Samostalni posjednik je osoba koja posjeduje stvar kao da je njen vlasnik odnosno pravo stvarne služnosti kao da je njegov nosilac.
  • Nesamostalni posjednik je osoba koja posjeduje stvar ili pravo stvarne služnosti priznajući vlast neposrednog posjednika.

 

Član 317.

Pretpostavljeno vlasništvo na pokretnoj stvari

Svako može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je posjednik pokretne stvari njen vlasnik, osim ako je znao ili je morao znati da nije.

 

Član 318.

Pomoćnik u posjedu 

Osoba koja na osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u nečijem domaćinstvu vrši faktičku vlast ili pravo stvarne služnosti na stvari za drugu osobu i dužna je postupati po uputstvima te osobe nije posjednik nego je pomoćnik u posjedu.

 

  1. Sticanje posjeda

 

lan 319.

Način sticanja

Posjed je stečen kad sticalac uspostavi svoju faktičku vlast u pogledu stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno sticanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno sticanje posjeda).

 

Član 320.

Prijenos posjeda 

  • Posjed se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim sticalac ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se sticalac s voljom prenosioca nađe u položaju izvršavati vlast u pogledu stvari.
  • Kad se posjed prenosi osobi koja nije prisutna, predaja je izvršena kad on primi stvar ili kad je primi osoba koja ga zastupa, a predajom prevozniku samo ako prevoznik radi za račun sticaoca.
  • Kad su za robu predanu prevozniku ili skladištaru izdati vrijednosni papiri koji je zamjenjuju u pravnom prometu, predaja takvog papira znači predaju te robe. Pri tome u slučaju kad je jedna osoba u dobroj vjeri primila takav papir, a druga u dobroj vjeri primila robu – posjed robe je stekla ova druga osoba.

 

Član 321.

Predaja posjeda očitovanjem volje 

  • Samim očitovanjem volje da se posjed predaje sticaocu taj stiče neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast u pogledu stvari.
  • Samim očitovanjem volje da se posjed predaje sticaocu može posjed preći na njega tako da dotadašnji posjednik zadrži stvar, a sticaocu se prenese ili se za njega osnuje pravo da mu dotadašnji posjednik preda tu stvar; isto tako i da se stvar preda nekoj trećoj osobi, a sticalac dobije pravo da mu ona preda tu svar.
  • Predaja posjeda učinjena samim očitovanjem volje da se posjed predaje sticaocu djelovaće prema trećima samo ako su o tome obaviješteni, ili im je to inače poznato.

 

Član 322.

Sticanje posjeda stvarne služnosti 

  • Posjed prava stvarne služnosti stiče se izvorno ukoliko posjednik jedne nekretnine kao povlasne počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne služnosti na drugoj nekretnini.
  • Ukoliko posjednik neke nekretnine u sporazumu sa posjednikom druge nekretnine počne izvršavati radnje koje predstavljaju sadržinu određene stvarne služnosti smatra se da je posjed prava stvarne služnosti predat sticaocu.
  • Posjed prava stvarnih služnosti uspostavljen u korist određene nekretnine kao povlasne prelazi zajedno s posjedom te nekretnine na sticaoca.
  • Onaj ko izvorno stekne posjed nekretnine, ne stiče samim time i posjed prava stvarne služnosti koja postoji u njezinu korist.

 

lan 323.

Nasljeđivanje posjeda 

  • Nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca bez obzira kad je stekao faktičku vlast na stvari.
  • Kada je ostaviočev posjed na jednoj ili više stvari odnosno prava stvarnih služnosti njegovom smrću prešao na dva ili više sunasljednika, svi su oni time postali suposjednici tih stvari odnosno prava stvarne služnosti, pa će tako i izvršavati posjed, osim ako na osnovu ostaviočeve volje izražene u testamentu ili odlukom suda u ostavinskom postupku nije drugačije određeno.
  • Prelaskom ostaviočeva posjeda na njegova nasljednika ne dira se u ostale posjede iste stvari, odnosno prava.

 

  1. Svojstva posjeda

 

Član 324.

Zakonit posjed

Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja (pravo na posjed).

Član 325.

Istinit posjed

  • Posjed je istinit odnosno miran ako nije pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja.
  • Posjed koji je stečen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja postaje miran kada osobi od koje je tako pribavljen prestane pravo na posjedovnu zaštitu.

 

Član 326.

Savjestan posjed

  • Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.
  • Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
  • Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje sticanja ili izvršavanja posjeda.
  • Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.
  • Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

 

  1. Zaštita posjeda

 

lan 327.

Pravo na zaštitu posjeda 

  • Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.
  • Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.
  • Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 (trideset) dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda).
  • Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
  • Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
  • Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.

 

Član 328.

Trajnost posjeda

  • Posjed traje dok traje posjednikova faktička vlast u pogledu stvari. Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno i nezavisno od volje posjednika.
  • Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a ko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.

 

Član 329.

Samovlast 

  • Samovlast je zabranjena. Bez obzira na to kakav je posjed, niko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed.
  • Ko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed.
  • Ni osoba od koje je posjed pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj prestane pravo na zaštitu posjeda.
  • Nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na osnovu zakona koji to dopušta. Samovlasno je i kad je čin oduzimanja ili smetanja posjeda učinjen u nekom javnom ili općem interesu, ako nije dopušten zakonom ili na osnovu zakona.

 

Član 330.

Samopomoć 

  • Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga samovlasno ometa u posjedu, pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna jer bi sudska pomoć stigla prekasno i da je način njenog vršenja primjeren konkretnoj opasnosti (dopuštena samopomoć).

 

  • Dopuštena samopomoć se smije vršiti u rokovima u kojima se prema ovom zakonu može podići tužba za zaštitu posjeda.
  • Dopuštenom samopomoći smije se umjesto posjednika poslužiti pomoćnik u posjedu.
  • Posjednik koji ostvari svoje pravo na zaštitu posjeda putem samopomoći, a nisu bile ispunjene pretpostavke iz stava 1. ovog člana, odgovara za štetu koju je pri tome prouzrokovao.

 

Član 331.

Sudska zaštita posjeda

  • Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
  • Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
  • Pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

 

Član 332.

Zaštita posrednog posjeda 

  • Posredni posjednik je ovlašten tražiti zaštitu posjeda prema trećim osobama i zahtijevati predaju posjeda neposrednom posjedniku.
  • Ukoliko neposredni posjednik ne može ili ne želi ponovo preuzeti neposredni posjed koji mu je bio oduzet posredni posjednik može za sebe zahtijevati predaju stvari.
  • Posredni posjednik može postaviti zahtjev u cilju zaštite svoga posrednog posjeda od smetanja koje je počinio neposredni posjednik, samo ako za odlučivanje o tom zahtjevu ne bi bilo nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu.

Član 333.

Zaštita suposjeda

  • Svaki suposjednik je ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.
  • Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

 

Član 334.

Zaštita nasljedničkog posjeda 

  • Svaki zajednički posjednik je ovlašten štititi nasljednički posjed koji je s ostavioca prešao na nasljednike od samovlasnog smetanja treće osobe, a od smetanja drugih sunasljednika prema pravilima koja važe za zaštitu suposjeda.
  • Kad objektom posjeda upravlja na osnovu svojega ovlaštenja izvršilac oporuke ili staralac zaostavštine, tada je on ovlašten tražiti zaštitu posjeda koji je s ostavioca prešao na nasljednika.
  • Odredbom stava 2. ovoga člana ne dira se u pravo svakoga pojedinoga nasljednika ili sunasljednika na zaštitu, no s time da može zahtijevati povrat oduzetoga jedino prema izvršiocu oporuke, odnosno staraocu zaostavštine.

 

Član 335.

Zaštita prava na posjed 

Pravo na posjed može se utvrđivati i štiti pred sudom, nezavisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda.

  1. Prestanak

 

Član 336.

Prestanak posjeda stvari 

  • Posjed prestaje kada prestane posjednikova faktička vlast na stvari.
  • Posjed stvari prestaje propašću stvari, kad posjednik izgubi stvar, a nema izgleda da će se opet naći, kao i kad je posjednik svojom voljom napustio stvar.
  • Posjed je prestao ako je posjed na stvari stekla osoba kojoj posjednik nije predao stvar u neposredni posjed i koja nije njen pomoćnik u posjedu kao i u slučaju da joj je posjed oduzet a ona u zakonskim rokovima nije ostvarila zaštitu svoga posjeda.
  • Posjed nije prestao ukoliko je posjed bio oduzet a posjednik ga ponovo uspostavio ili ishodio njegovu uspostavu služeći se svojim pravom na zaštitu posjeda.
  • Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje.
  • Neprekidnost posjeda se pretpostavlja.

 

Član 337.

Prestanak posjeda prava 

  • Posjed prava je prestao kad je propala nekretnina na kojoj se izvršavao sadržaj toga prava ili se posjednik odrekao svog posjeda prava.
  • Posjed prava ne prestaje samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne služnosti dok ga njegov posjednik može izvršavati ako to želi.
  • Posjed prava prestaje kad posjednik poslužne nekretnine prestane trpjeti da se i dalje izvršava sadržaj prava služnosti na njegovoj nekretnini, odnosno prestane propuštati što je do tada propuštao, ako posjednik prava ne ostvari zaštitu svoga posjeda.
  • Posjed prava stvarne služnosti prestaje dotadašnjem posjedniku i zajedno s prestankom njegovog posjeda nekretnine u čiju ga je korist izvršavao.

Dio peti 

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Glava I

PRIJELAZNE ODREDBE

  1. Pretvorba društvenog vlasništva

 

Član 338.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja 

  • Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.
  • Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštenao ishoditi uknjižbu svoga prava.
  • Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.
  • Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

 

Član 339.

Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta 

Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

 

Član 340.

Uvjetna pretvorba

Pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama ovoga zakona koje se odnose na pretvorbu prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu i prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima na stvarima koje su bile u društvenom vlasništvu, a pripadaju drugim osobama na osnovu propisa o restituciji.

 

Član 341.

Presumpcije 

  • Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.
  • Osoba koja se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njen pravni predhodnik bio stekao pravo upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavka koje su se za sticanje toga prava zahtijevale u trenutku sticanja.
  • Smatra se da su državno vlasništvo sve stvari iz društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz stava 1. ovoga člana, a nosioca prava vlasništva odredit će se posebnim zakonom.

 

Član 342.

Upis neuknjiženih prava na nekretninama 

  • Upis prava vlasništva nekretnine koje je nastalo pretvorbom društvenog vlasništva ili potječe od nekadašnjega prava upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.
  • Osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nosioci prava vlasništva stečenog pretvorbom društvenog vlasništva ili prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, odnosno drugih stvarnih prava na nekretninama, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, nakon što dokažu da su bili izvanknjižni nosioci takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.
  • Državno/entitetsko vlasništvo na nekretninama na kojima su imala pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja društvenopravne osobe uknjižit će se na temelju odluke nadležnog organa.
  • Odredbe o sticanju prava uknjižbom shodno se primjenjuju i na sticanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava upisom u knjigu položenih ugovora.

 

Član 343.

Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja  na građevinskom zemljištu 

  • Upis prava vlasništva nekretnine koje potiče od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.
  • Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.
  • Zemljišnoknjižni sud dopustit će brisanje društvenog vlasništva, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, na osnovu rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju zemljišta na korištenje radi građenja ili ugovora o međusobnim pravima i obavezama, sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta.
  • Zemljišnoknjižni sud dopustit će upis prava vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, a ne može predočiti isprave navedene u stavu 3. ovoga člana, ako ona pravosnažnom presudom dokaže da je stekla to pravo.
  • Ako je pravo korištenja preneseno na više osoba uzastopce, upis će se provesti u korist zadnjeg nosioca tog prava na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ako dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih sticanja od knjižnoga prednika do sebe.
  • Ko tvrdi da je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u međuvremenu izvanknjižno prestalo, treba to dokazati pred sudom da bi se na osnovu sudske odluke izbrisalo to pravo odnosno pravo vlasništva u koje se ono pretvorilo.

 

Član 344.

Brisanje starih hipoteka 

Brišu se hipoteke upisane u zemljišne knjige prije prijenosa opterećene nekretnine u društveno vlasništvo.

 

  1. Uspostava pravnog jedinstva nekretnine

 

Član 345.

Jedinstvenost nekretnine 

  • Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno.
  • Vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi.

 

Član 346.

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade 

  • Ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade.
  • Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
  • Na zemljištu iz stava 1. ovog člana neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije po Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. („Službene novine Federacije BiH“ br.25/03).

Član 347.

Pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade 

(1)  Ako na zemljištu u društvenom vlasništvu postoji zgrada koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu po odredbama iz člana 346. ovog zakona.

(1) Ako je do stupanja na snagu ovoga zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga zakona u nečijem vlasništvu, a na tom je zemljištu upisano pravo privremenog korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje u korist vlasnika te zgrade, nadležni zemljišnoknjižni sud će na zahtjev vlasnika zgrade odrediti upis iz stava 1. ovoga člana na temelju obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na odnosnoj građevinskoj čestici izgrađena zgrada u skladu sa propisima.

  • Ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovoga Zakona u nečijem vlasništvu, pri čemu u korist vlasnika te zgrade nije bilo upisano pravo privremenog korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje, nadležni zemljišnoknjižni sud će na njegov zahtjev odrediti upis iz stava 1. ovoga člana na temelju konačnog rješenja nadležnog organa o dodjeli prava korištenja u svrhu izgradnje, s rješenjem o oduzimanju građevinskoga zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i o davanju toga zemljišta na korištenje, te obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na odnosnoj građevinskoj čestici izgrađena zgrada u skladu sa propisima.
  • Danom stupanja na snagu ovog zakona nositelj privremenog prava korištenja i prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili njegov pravni sljednik postaje vlasnik cijele parcele na koju se odnosilo to pravo, a nositelj prava korištenja u svrhu izgradnje postaje vlasnik zemljišta u skladu sa članom 346. ovog zakona.

 

Član 348.

Pravno sjedinjenje nekretnine i pretvorba prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja 

Ako na dan stupanja na snagu ovog zakona pravo upravljanja ili pravo korištenja ili pravo raspolaganja zgradom u društvenom vlasništvu pripada osobi različitoj od one kojoj je pripadalo pravo upravljanja ili pravo korištenja ili pravo raspolaganja zemljištem, pravo vlasništva nekretnine iz člana 347. ovog zakona stiče vlasnik zgrade legalizacijom zgrade.

 

Član 349.

Uspostava jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade 

  • Vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), kao i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji do dana stupanja na snagu ovoga zakona nije pretvoreno u pravo vlasništva, od stupanja na snagu ovoga zakona postaje vlasništvo posebnog dijela nekretnine po odredbama ovoga zakona.
  • Vlasništvo posebnog dijela nekretnine se neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koju čine zgrada i zemljište iz člana 346. ovog zakona, odnosno zgrada i zemljište, na koje su, do stupanja na snagu ovoga zakona, imali zajedničko vlasništvo vlasnici posebnih dijelova zgrade.
  • Vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine upisuje se u zemljišnoj knjizi uz odgovarajuću primjenu odredaba predviđenih ovim zakonom za uspostavu vlasništva na posebnom dijelu nekretnine, s tim da se već provedeni upisi prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade, odnosno upisi prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu smatraju upisima prava vlasništva posebnog dijela nekretnine.
  • Ukoliko se knjiga položenih ugovora ne vodi kod zemljišnoknjižnog ureda, služba koja vodi tu knjigu dužna je u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona dostaviti izvornike položenih ugovora zemljišnoknjižnom uredu mjesno nadležnog suda.
  • Na položene isprave za sticanje prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine na odgovarajuću naćin se primjenjuju odredbe iz člana 85. ovog zakona.
  • Troškove upisa prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade snose etažni vlasnici razmjerno vrijednosti (korisna površina) stana ili druge samostalne prostorije u odnosu na cijelu zgradu.
  • Ovlašćuje se Vlada Federacije Bosne i Hercegovine da na prijedlog federalnog ministra pravde donese provedbeni propis kojim će odrediti pretpostavke pod kojima će organi vlasti snositi troškove iz stava 5. ovog člana.

 

Član 350.

Posebni dijelovi nastali prenamjenom, nadziđivanjem, prigradnjom ili dogradnjom

  • Ko je do dana stupanja na snagu ovoga zakona na osnovu valjanoga odobrenja nadležnog organa, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine.
  • Odredba stava 1. ovoga člana primjenjuje se na odgovarajući način i na nadziđivanje, dogradnje i pregradnje nekretnine izvršene o svome trošku do dana stupanja na snagu ovog zakona na osnovu valjanog odobrenja nadležnog organa.
  • Ako je do dana stupanja na snagu ovoga zakona provedena prenamjena, nadziđivanje, pregradnja ili dogradnja prema st. 1. i 2. ovoga člana, nadležni će sud na zahtjev zainteresovane osobe odrediti upis u zemljišnoj knjizi prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine iz člana 346. ovog zakona na osnovu sudske odluke odnosno na osnovu sporazuma svih suvlasnika nekretnine, kojom oni priznaju sticanje vlasništva posebnog dijela nekretnine i sporazumno određuju veličinu odgovarajućega suvlasničkoga dijela.

 

Član 351.

Pripatci posebnog dijela nastali prenamjenom, nadziđivanjem,  prigradnjom ili dogradnjom 

  • Ko je do stupanja na snagu ovoga zakona pribavio valjano odobrenje nadležnog organa i o svome trošku provede u skladu s odobrenjem prenamjenu zajedničkih prostorija u društvenom vlasništvu u dio koji bi služio samo njegovom posebnom dijelu nekretnine, njegovo pravo vlasništva posebnoga dijela obuhvaća i taj dio, osim ako po odredbama ovoga zakona ne može biti pripadak samo toga posebnoga dijela.
  • Odredba stava 1. ovoga zakona na odgovarajući način se primjenjuje na nadziđivanje, dogradnje i prigradnje nekretnine urađene o svome trošku do stupanja na snagu ovoga zakona na osnovu valjanog odobrenja nadležnog organa.

 

  1. Izvršavanje ovlasti u pogledu cijele nekretnine u prijelaznom razdoblju

 

Član 352.

Općenito 

  • Odredbe ove glave uređuju međusobne odnose etažnih vlasnika, dok oni svoje odnose ne urede u skladu s odredbama ovog zakona o etažnom vlasništvu, ukoliko ovi odnosi nisu uređeni drugim propisma.
  • U slučaju sukoba ovog zakona sa drugim postojećim propisima primjenjuju se odredbe ovog zakona.
  • Etažni vlasnici dužni su svoje odnose urediti u skladu sa ovim zakonom u roku od pet godina od njegovog stupanja na snagu.

Član 353.

Ugovor o međusobnim odnosima etažnih vlasnika

 

  • Međusobni odnosi etažnih vlasnika u pogledu upravljanja i korištenja nekretnine utvrđuju se ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (ugovor o međusobnim odnosima etažnih vlasnika).
  • Ugovor iz stava 1. ovoga člana sadrži podatke naročito o:
    • veličini suvlasničkih dijelova nekretnine koji mogu, dok se ne steknu uvjeti da budu izračunati prema odredbama ovog zakona, biti izračunati i u skladu sa važećim kantonalnim propisima koji regulišu upravljanje i održavanje zgrada i koji služe kao osnova za određivanje prava glasa i raspodjelu troškova,
    • uvjetima i načinu upravljanja nekretninom,
    • detaljnim podacima o osobi koja će upravljati nekretninom,
    • obimu poslova koje će obavljati ta osoba, odgovornosti za obavljanje poslova i sl.,
    • uvjetima i načinu prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke rezerve, 6) imenu etažnog vlasnika ovlaštenog za predstavljanje i zastupanje etažnih vlasnika prema upravniku, odnosno trećim osobama i granice njegovih ovlasti,

7) uvjetima i načinu korištenja zajedničkih prostorija, uključujući i stan namijenjen za kućepazioca zgrade, te uređaja i zemljišta, koje pripadaju određenoj nekretnini.

  • Odluke koje proizlaze iz ugovora o međusobnim odnosima etažnih vlasnika obavezuju sve etažne vlasnike ako su ugovor sklopili vlasnici čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.
  • Odredbe ugovora o međusobnim odnosima etažnik vlasnika imaju učinak i prema etažnom vlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja tog ugovora.
  • Etažni vlasnici su dužni Ugovor o međusobnim odnosima zaključiti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

 

Član 354.

Ugovor o zajedničkim dijelovima 

Ako se u jednoj nekretnini nalaze zajednički dijelovi i uređaji, koji koriste i drugim nekretninama (krov, oluci, fasada, konstruktivni zidovi, kotlovnica i sl.), odnosno kućepaziočev stan koji pripada i drugim nekretninama, etažni vlasnici tih nekretnina dužni su sklopiti ugovor o upravljanju i korištenju tih zajedničkih dijelova i uređaja, odnosno  kućepaziočevog stana u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

 

Član 355.

Upravnik 

  • Etažni vlasnici su dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravniku u skladu sa ugovorom koji sa njim sklapaju u roku od godine dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a ako su već zaključili ugovor sa upravnikom, dužni su ga u ovom roku prilagoditi odredbama ovog zakona.

 

  • Dužnosti i ovlasti upravnika u pogledu upravljanja nekretninom određene su odredbama ovog zakona o vlasništvu posebnog dijela nekretnine.

 

Član 356.

Hitni i nužni popravci          

  • Ako suvlasnici ne sklope ugovor s upravnikom iz člana 355. ovoga zakona, jedinica lokalne samouprave odredit će fizičku ili pravnu osobu za obavljanje hitnih popravki na toj nekretnini.
  • Hitnim popravcima smatraju se radovi koji se javljaju nenadano i kojima se sprečavaju štetne posljedice za život i zdravlje ljudi kao i veća oštećenja nekretnine.
  • Kad zbog oštećenja zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine postoji opasnost za život i zdravlje ljudi nadležni organ naredit će upravniku nekretnine odnosno suvlasnicima, ako nemaju upravnika, izvršenje nužnih popravaka.
  • Potraživanje naplate troškova popravka iz stava 3. ovoga člana tražilac izvršenja će ostvariti prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.

 

Član 357.

Prinudna uprava 

  • Ako etažni vlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona jedinica loklane samouprave će na njihov trošak odrediti prinudnog upravnika.
  • Prinudni upravnik ima sve ovlasti upravnika nekretninom propisane ovim zakonom. Stvarne služnosti na građevinskom zemljištu 

 

Član 358.

Ustanovljavanje stvarnih služnosti na građevinskom zemljištu

  • Stvarne služnosti na građevinskom zemljištu i na građevinama koje su podignute na tom zemljištu ustanovljava sud u vanparničnom postupku u skladu sa regulacionim planom ili planom parcelacije.
  • Do donošenja planova iz stava 1. ovog člana, stvarne služnosti ustanovljava sud u vanparničnom postupku po prethodno pribavljenom mišljenju organa nadležnog za poslove urbanizma i prostornog uređenja.

 

Glava II

ZAVRŠNE ODREDBE

 

  1. Opće odredbe

Član 359.

Primjena zakona 

 

  • Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

 

  • Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu  ovoga zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
  • Ukoliko su rokovi za sticanje i prestanak stvarnih prava počeli teći prije nego što je stupio na snagu ovaj zakon, oni će teći i nakon njegova stupanja na snagu po odredbama dosadašnjeg zakona.
  • U rok za sticanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali dosjelost.

 

Član 360.

Tok rokova za brisovne tužbe 

Rokovi od tri godine za podnošenje brisovne tužbe prema ovom zakonu teku od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

 

Član 361.

Obaveza uknjižbe stvarnih prava 

  • Izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni su u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu.
  • Nadležno pravobranilaštvo dužno je u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama čiji je nosilac Federacija, kantoni odnosno jedinice lokalne samouprave, kao i upis javnih i općih dobara.

 

Član 362.

Stečena prava 

  • Stupanje na snagu ovoga zakona nema uticaja na postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, te osobe koje su na valjanom pravnom osnovu i na valjani način stekle prava u pogledu tih stvari.
  • Prava na nekretninama, upisana u zemljišne knjige, zadržavaju svoj prvenstveni red i nakon pretvorbe društvenog vlasništva i uspostave jedinstva nekretnina.
  1. Nekretnine u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave

 

Član 363.

Raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije,  kantona i jedinica lokalne samouprave 

 

  • Nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave

mogu raspolagati nadležna tijela tih jedinica samo na osnovu javnog konkursa i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ova se odredba izričito odnosi i na raspolaganje zasnivanjem prava građenja kojim se opterećuju navedene nekretnine.

  • Propis o postupku javnog konkursa iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar pravde u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ovim propisom federalni ministar pravde naročito urediti uvjete konkursa, način raspisivanja, rok trajanja konkursa, obavezne elemente koje on treba da sadrži, kao i način formiranja tržišne cijene kao početne cijene, a na osnovu mišljenja sudskog vještaka odgovarajuće struke.
  • Prodaja odnosno opterećenje pravom građenja nekretnina u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave se izuzetno može izvršiti neposrednom pogodbom za potrebe izgradnje:
    • vojnih objekata i objekata za potrebe državnih organa i radi obavljanja njihovi nadležnosti,
    • objekata za potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, njihovih organizacija i specijalizovanih agencija, kao i organizacija i specijalizovanih agencija Ujedinjenih Nacija,
    • objekata komunalne infrastrukture,
    • objekata vjerskih zajednica, i
    • radi oblikovanja građevinske čestice.
  • Dopuštena je i neposredna zamjena nekretnine u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave za nekretninu približno iste vrijednosti u vlasništvu druge osobe.
  • Odredbe stava 1. ovog člana ne odnose se na pravne poslove koje međusobno sklapaju država, entiteti i jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da je na te pravne poslove saglasnost dao nadležni pravobranilac obiju ugovornih strana i da je osigurano da takvim pravnim poslom nije narušen interes pojedine ugovorne strane kao ni opći interes njenih građana.
  • Pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama ovoga člana ništavi su.

 

Član 364. 

Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije,  kantona i jedinica lokalne samouprave

  • Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave u prijelaznom periodu vrši se na način i pod uvjetima određenim ovim zakonom, Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 20/05), Zakonom o zemljišnim knjigama («Službene novine Federacije BiH», br. 19/03 i 54/04), Sporazumom o pitanjima sukcesije (“Službeni glasnik BiH /dodatak – Međunarodni Ugovori/ br. 10/2001 i 41/2001), Odlukom o sprovođenju Aneksa «G» sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH («Službeni glasnik BiH», broj: 2/04), Odlukom o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih osoba iz BiH u drugim državama bivše SFRJ («Službeni glasnik BiH», broj: 2/04), međudržavnim ugovorima o rješavanju imovinskopravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugim propisima.
  • Postupak za prodaju nekretnina u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave putem javnog konkursa/nadmetanja se vodi u skladu sa propisima iz stava 1. ovog člana, te posebnim propisima koji uređuju postupanje organa nadležnih za promet i raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu.
  • Odredbe st. 1. i 2. ovog člana se shodno primjenjuju i na nekretnine koje se nalaze u imovini pravnih osoba u mješovitom vlasništvu.

 

Član 365.

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori

  • Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj/državnoj svojini ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu:
    • Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji («Službeni list DFJ», broj: 64/45, «Službeni list FNRJ», br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i («Službeni list SRBiH», broj: 41/67);
    • Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH («Službeni list NRBiH», br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i («Službeni list SRBiH», broj: 41/67);
    • Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama «Službeni list FNRJ», broj: 23/53 i «Službeni list SFRJ», broj: 10/65);
    • Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača («Službeni list DFJ», broj: 36/45 i 52/45 i «Službeni list FNRJ», br. 64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49);
    • Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća («Službeni list FNRJ», br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53);
    • Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta («Službeni list FNRJ», br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);
    • Osnovnog zakona o eksproprijaciji («Službeni list FNRJ», broj: 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine;
    • Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima («Službeni list FNRJ», br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);
    • Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba («Službeni list FNRJ», br. 63/46 i 105/46);
    • Zakona o prometu zemljišta i zgrada («Službeni list SFRJ», br. 43/65, 67/65 i 17/69);
    • Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama («Službeni list SFRJ», br. 23/79, i 26/86);
    • Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije («Službeni list FNRJ», broj: 40/45);
    • Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije («Službeni list FNRJ», broj: 61/46);
    • Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta («Službeni list FNRJ», broj: 43/59).
  • Zabrana iz stava 1. ovog člana ne djeluje ako je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona.

 

Član 366.

Zabrana tereta i dugoročnog zakupa

  • Zabranjuje se ustanovljavanje tereta, davanje u dugoročni zakup na nekretninama na koje se odnose zakoni navedeni u članu 365. ovog zakona.
  • Zabrana davanja u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme neće se primjenjivati kada se zgrade, stanovi ili poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom/državnom vlasništvu daju u zakup stranim državama za potrebe njihovih diplomatskih i konzularnih predstavništava, kao i njihovih organizacija i specijalizovanih agencija kao i organizacija i specijalizovanih agencija Organizacija Ujedinjenih Nacija, kao i tijela Evropske Unije.

 

Član 367.

Nekretnine pribavljene u državno/društveno vlasništvo

  • Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog osnova i naknade pribavljene u društvenu/državnu svojinu, kao i na nekretnine koje su na osnovu ugovora o poklonu pribavljene u društvenu/državnu svojinu, a taj ugovor je zaključen pod prinudom.
  • Odredbe iz prethodnih članova se odnose i na nekretnine koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje zajedničkih potreba, ili sredstvima samodoprinosa.
  • Propisi kantona koji uređuju korištenje, upravljanje i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrada uskladiće se u roku od 6 mjeseci sa odredbama ovog zakona.

 

  • Nekretnine čije pribavljanje ili izgradnja su finansirani sredstvima iz stava 2. ovog člana, a dijelom iz drugih sredstava društvenopravnih osoba, mogu biti u prometu tek kada se utvrde suvlasnički dijelovi.

 

Član 368.

Vrijeme primjene

Odredbe čl. 365., 366. i 367. ovog zakona će se primjenjivati do isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat ili naknadu u skladu sa propisom kojim će se urediti pitanje reprivatizacije,denacionalizacije i restitucije.

 

Član 369.

Izuzimanje od primjene

Od zabrane iz čl. 365., 366. i 367. ovog zakona izuzima se nekretnina u društvenoj/državnoj svojini koju su društvenopravne osobe stekle kupovinom ili drugim teretnim pravnim poslom, građenjem, odnosno koja su stečene eksproprijacijom za koju je data druga nekretnina ili je plaćena pravična naknada prema tada važećim zakonima, bez obzira što je prednik ove društvenopravne osobe stekao nekretnine na osnovu zakona u smislu odredaba čl. 365., 366. i 367. ovog zakona.

 

  1. Prestanak primjene postupaka i zakona

 

Član 370.

Prestanak primjene ostalih propisa

  • Početkom primjene ovog zakona prestaje primjena svih važećih propisa koji pitanja raspolaganja nekretninama u državnom vlasništvu određuju na drugačiji način u odnosu na odredbe ovog zakona.
  • Odredba o prestanku primjene propisa iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na raspolaganje nekretninama u državnom vlasništvu u postupcima privatizacije i restitucije.
  • Zakonodavni organi odgovarajućih teritorijalnih jedinica su u obavezi donijeti nove, odnosno usaglasiti važeće propise u vezi sa raspolaganjem nekretninama u državnom vlasništvu sa odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 371.

Prestanak važenja zakona 

  • Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni: 1) Zakon o svojini na dijelovima zgrada, („Službeni list SR BiH“ br. 35/77, 38/78 i 22/84),
    • Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini, („Službeni list SR BiH“ broj: 32/87),
    • Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list R BiH“ broj: 37/95)
    • Zakon o prometu nepokretnosti, („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91, 21/92 i 13/94),
    • Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama („Službeni list SR BiH“ br. 23/79 i 26/86), 6) Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“ broj: 28/77),
    • Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list NR BiH“ br. 2/46, 18/46, 20/47, 37/49, 14/51 i 41/67)
    • Zakon o postupku ukidanja zajedničkog prava vlasništva na bivšim kmetskim selištima („Službeni list SR BiH“ broj: 22/73),
    • Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih osoba na teritoriji Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list R BiH“ br. 4/95 i 37/95),
    • Zakon o pravima i dužnostima republičkih organa u korištenju sredstava u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“ br. 33/81 i 29/90),
    • Zakon o uzurpacijama („Službeni list SR BiH“ broj: 6/78),
    • Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03).
  • Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti s odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona.
  • U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

Član 372.

Započeti postupci

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

Član 373.

Tumačenje i primjena zakonskih odredaba 

  • Danom stupanja na snagu ovog zakona, odredbe propisa koji su na snazi a koji različito uređuju društveno od ostalog vlasništva će se tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom jednovrsnosti vlasništva.
  • Danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje zgrada, odnosno dijelova zgrada od pripadanja zemljišta će se tumačiti i primjenjivati samo u skladu s načelom pravne jedinstvenosti nekretnine.

Član 374.

Stupanje na snagu 

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ a počet će se primjenjivati šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu.

 

PREDSJEDAVAJUĆI

DOMA NARODA

PARLAMENTA FEDERACIJE BIH

 

Radoje Vidović

PREDSJEDAVAJUĆI

PREDSTAVNIČKOG DOMA

PARLAMENTA FEDERACIJE BIH

 

Fehim Škalјić

 

ZAKON O NASLJEĐIVANJU FBIH

ZAKON O NASLJEĐIVANJU  U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 80/14 od 01.10.2014.

DIO PRVI

NASLJEDNO PRAVO

 

  1. OPĆE ODREDBE

Ostvarivanje nasljednog prava

 

Član 1.

  • Nasljedno pravo u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) ostvaruje se po odredbama ovog zakona.
  • Ovim se zakonom uređuju pravila po kojima sud, drugi organi i ovlaštene osobe u Federaciji postupaju u nasljednim stvarima.

 

Predmet nasljeđivanja

 

Član 2.

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju fizičkim licima, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne prirode ili po zakonu.

 

Ravnopravnost u nasljeđivanju

 

Član 3.

  • Sva fizička lica su pod istim uvjetima ravnopravna u nasljeđivanju.
  • Stranci su u nasljeđivanju ravnopravni s državljanima Bosne i Hercegovine.

 

Nasljeđivanje vanbračnih srodnika i srodnika iz potpunog usvojenja

 

Član 4.

  • Vanbračno srodstvo izjednačuje se u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodstvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi.
  • U slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava usvojenika i njegovih potomaka sa njegovim srodnicima po krvi.

 

Pozivanje na nasljedstvo

 

Član 5.

  • Umrlo fizičko lice (ostavitelj) nasljeđuje onaj koji je njegovom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik).
  • Svaka osoba sposobna je naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno.
  • Nasljedno pravo se stiče po odredbama ovog zakona, a na osnovu ugovora o nasljeđivanju, testamenta ili zakona.
  • Nasjedno pravo se stiče u trenutku ostaviteljeve smrti. Sticatelj nasljednog prava može ga se po odredbama ovog zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.
  • Ko je naslijedio ostavitelja, njegov je sveopći pravni sljednik.

 

Raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju ili testamentom

 

Član 6.

Ostavitelj može ugovorom o nasljeđivanju ili testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.

Ostavina bez nasljednika

 

Član 7.

Smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavinu stiče općina, odnosno grad određen ovim zakonom koji time dobivaju jednak položaj kao da su nasljednici ostaviteljevi, osim što se oni ne mogu odreći naslijeđa.

 

  1. NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU ZAKONA

 

  1. ZAKONSKI NASLJEDNICI

 

  1. NASLJEDNI REDOVI

 

Krug zakonskih nasljednika

 

Član 8.

  • Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, na osnovu zakona, umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegov bračni partner, njegovi roditelji, njegovi usvojitelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i nane i njihovi potomci, njegovi ostali preci.
  • Osobe iz stava (1) ovog člana nasljeđuju po nasljednim redovima.
  • Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda.

 

Vanbračni partner kao zakonski nasljednik

 

Član 9.

  • Na osnovu zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim.
  • Vanbračnom zajednicom u smislu ovog zakona smatra se zajednica života žene i muškarca u skladu s odredbama zakona koji uređuje porodične odnose, a koja je prestala ostaviteljevom smrću.

 

  1. a) Prvi nasljedni red

 

Potomci i bračni partner ostavitelja

 

Član 10.

  • Ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni partner.
  • Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
  • Kad ostavitelj nema potomaka bračni partner ne nasljeđuje u prvom nasljednom redu.

 

Pravo predstavljanja

 

Član 11.

Dio ostavine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljeva unučad na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavitelja, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku ostaviteljeve smrti nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljeva praunučad na jednake dijelove i tako redom sve dok ima ostaviteljevih potomaka.

 

  1. b) Drugi nasljedni red

 

Bračni partner i roditelji umrlog

 

Član 12.

  • Ostavinu umrlog koji nije ostavio potomke nasljeđuje njegov bračni partner i njegovi roditelji.
  • Roditelji umrlog nasljeđuju jednu polovinu ostavine na jednake dijelove, a drugu polovinu ostavine nasljeđuje bračni partner umrlog.
  • Ako iza umrlog nije ostao bračni partner, roditelji umrlog nasljeđuju cijelu ostavinu na jednake dijelove.

 

Braća i sestre umrlog i njihovi potomci

 

Član 13.

  • Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostavitelja), njegova unučad i praunučad i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kada umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.
  • Ako su oba ostaviteljeva roditelja umrla prije ostavitelja dio ostavine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njihovi potomci, prema odredbama stava (1) ovog člana.
  • U svim slučajevima ostaviteljeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju na jednake dijelove očev dio ostavine, braća i sestre samo po majci nasljeđuju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasljeđuju na jednake dijelove s braćom i sestrama po ocu očev dio, a s braćom i sestrama po majci majčin dio.

 

Nasljeđivanje jednog roditelja koji je umro bez potomstva

 

Član 14.

Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, a nije ostavio nijednog potomka, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuje drugi roditelj, a ako je i ovaj umro prije ostavitelja, njegovi potomci nasljeđuju ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju, prema odredbama člana 12. ovog zakona.

 

  1. c) Treći nasljedni red

 

Djedovi i nane umrlog

 

Član 15.

  • Ostavitelja koji nije ostavio ni potomke, ni bračnog partnera, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi djedovi i nane.
  • Jednu polovinu ostavine nasljeđuju djed i nana s očeve strane, a drugu polovinu djed i nana s majčine strane.

Prava djeda i nane iste loze

 

Član 16.

  • Djed i nana iste loze nasljeđuju na jednake dijelove.
  • Ako je neki od predaka jedne loze iz stava (1) ovog člana umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca i njegovi potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.
  • U svemu ostalom za nasljedno pravo djeda i nane jedne loze i njihove djece važe pravila po kojima nasljeđuju ostaviteljevi roditelji i njihovi potomci.

 

Nasljeđivanje djeda i nane jedne loze koji su umrli bez potomstva

 

Član 17.

Ako su djed i nana jedne loze umrli prije ostavitelja, a nisu ostavili ni jednog potomka, dio ostavine koji bi im pripao da su nadživjeli ostavitelja nasljeđuju djed i nana druge loze, njihova djeca, njihovi unuci i njihovi daljni potomci, kako je određeno u članu 16. ovog zakona.

 

  1. d) Četvrti nasljedni red

 

Pradjedovi i pranane umrlog

 

Član 18.

  • Ostavitelja koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog potomka, ni bračnog partnera, ni djeda i nanu, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi pradjedovi i pranane.
  • Jednu polovinu nasljeđuju pradjedovi i pranane s očeve strane, a drugu polovinu nasljeđuju pradjedovi i pranane s majčine strane.

 

Prava pradjeda i pranane iste loze

Član 19.

  • Od dijela koji pripada ostaviteljevim pradjedovima i prananama s očeve strane jednu polovinu nasljeđuju na jednake dijelove roditelji njegovog djeda po ocu, a drugu polovinu roditelji njegove nane po ocu.
  • I pradjedovi i pranane s majčine strane nasljeđuju na način određen u stavu (1) ovog člana dio koji im pripada.
  • Ako nema koga od tih predaka, dio koji bi mu pripao da je živ nasljeđuje predak koji mu je bio bračni partner.
  • Ako nema jednog para tih predaka, dijelove koji bi im pripali da su živi nasljeđuje drugi par iste loze.
  • Ako nema pradjedova i pranana jedne loze, dio ostavine koji bi im pripao da su živi nasljeđuju pradjedovi i pranane druge loze.

 

Ostali preci

 

Član 20.

Iza pradjedova i pranana ostavitelja nasljeđuju daljnji njegovi preci redom, po pravilima po kojima nasljeđuju njegovi pradjedovi i njegove pranane.

 

Nasljeđivanje ostavine bez nasljednika

 

Član 21.

  • Smrću ostavitelja koji nema nasljednika, nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem se području nalaze.
  • Smrću ostavitelja koji nema nasljednika pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište na području Federacije.
  • Ako ostavitelj u trenutku smrti nije imao prebivalište na području Federacije, a imao je boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao boravište na području Federacije.
  • Ako ostavitelj u trenutku smrti na području Federacije nije imao ni prebivalište niti boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana Bosne i Hercegovine i Federacije.

 

  1. Posebne odredbe za neke nasljednike

 

  1. a) Nepotpuno usvojenje

 

Član 22.

  • Usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci imaju prema usvojitelju ista nasljedna prava kao i usvojiteljeva djeca i drugi njegovi potomci, osim ako pri usvojenju ta prava nisu ograničena ili sasvim isključena.
  • U slučajevima u kojima usvojenik i njegovi potomci nasljeđuju usvojitelja kao njegova djeca, usvojitelj nasljeđuje usvojenika i njegove potomke.
  • Usvojitelj ima na ostavinu usvojenika i njegovih potomaka ista nasljedna prava koja ima odgovarajući predak usvojenika prema svojim potomcima.
  • Usvojenik i njegovi potomci ne nasljeđuju usvojiteljeve srodnike, njegovog bračnog partnera, ni druge njegove usvojenike.
  • Srodnici usvojitelja i njegov bračni partner kod nepotpunog usvojenja ne nasljeđuju usvojenika ni njegove srodnike.
  • Nepotpunim usvojenjem ostaju nedirnuta prava nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika.

 

Gubitak prava usvojenika

 

Član 23.

Usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci ne mogu naslijediti usvojitelja ako je usvojitelj podnio zahtjev za raskid usvojenja, a poslije njegove smrti se utvrdi da je zahtjev bio osnovan.

 

  1. b) Djeca

 

Povećanje nasljednog dijela djece

 

Član 24.

  • Kada su djeca koja nemaju nužnih sredstava za život pozvana na nasljeđe, sud može na njihov zahtjev odlučiti da naslijeđe i jedan dio onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebalo da naslijede ostali nasljednici prvog nasljednog reda.
  • Sud može odlučiti da djeca naslijede cijelu ostavinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom djeca zapala u oskudicu.
  • Pri odlučivanju u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje svakog djeteta i bračnog partnera, trajanje bračne zajednice, kao i vrijednost ostavine.

 

  1. c) Gubitak prava na nasljeđivanje bračnog i vanbračnog partnera

 

Kad bračni i vanbračni partner nema pravo na nasljedstvo

 

Član 25.

  • Pravo nasljeđivanja na osnovu zakona između bračnih partnera prestaje razvodom braka ili poništenjem braka.
  • Bračni partner nema pravo na nasljeđe:
  • ako je ostavitelj bio podnio tužbu za razvod braka, a poslije ostaviteljeve smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana,
  • ako njegov brak sa ostaviteljem bude oglašen za nepostojeći, ili bude poništen, poslije ostaviteljeve smrti, iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli bračni partner znao u vrijeme zaključenja braka,
  • ako je njegova zajednica života sa ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviteljem.

(3) Vanbračni partner nema pravo na nasljedstvo ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala prije ostaviteljeve smrti.

 

Povećanje nasljednog dijela bračnog partnera

 

Član 26.

  • Kada je bračni partner koji nema nužnih sredstava za život pozvan na naslijeđe sa nasljednicima prvog ili drugog nasljednog reda sud može, na zahtjev bračnog partnera, odlučiti da bračni partner naslijedi i jedan dio onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebalo da naslijede ostali nasljednici, a može odlučiti i da bračni partner naslijedi cijelu ostavinu, ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom bračni partner zapao u oskudicu.
  • Pri odlučivanju u slučaju iz stava 1. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnosti za privređivanje bračnog partnera, trajanje bračne zajednice, imovinske prilike ostalih nasljednika i njihovu sposobnost za privređivanje i vrijednost ostavine.
  1. d) Roditelji

Povećanje nasljednog dijela roditelja

 

Član 27.

  • Kada su roditelji koji nemaju nužnih sredstava za život pozvani na naslijeđe sa ostaviteljevim bračnim partnerom, sud može na njihov zahtjev odlučiti da naslijede i jedan od onog dijela ostavine koji bi po zakonu trebalo da naslijedi bračni partner.
  • Sud može odlučiti da roditelji naslijede cijelu ostavinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom roditelji zapali u oskudicu.
  • Ako je između ostaviteljevih roditelja zajednica života trajno prestala, a samo jedan roditelj nema sredstava nužnih za život, ovaj roditelj može zahtijevati povećanje nasljednog dijela kako prema bračnom partneru tako i prema drugom ostaviteljevom roditelju.
  • Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, nadživjeli roditelj koji nema nužnih sredstava za život može zahtijevati povećanje svog nasljednog dijela i prema nasljednicima umrlog ostaviteljevog roditelja.
  • Pri odlučivanju u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnost za privređivanje roditelja, imovinske prilike bračnog partnera, odnosno nasljednika umrlog roditelja i njegovu sposobnost za privređivanje i vrijednost ostavine.

 

  1. NUŽNI NASLJEDNICI
  2. NUŽNI NASLJEDNICI I NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO OSTAVINE

Nužni nasljednici

 

Član 28.

  • Nužni nasljednici su: djeca ostavitelja, njegovi usvojenici iz potpunog usvojenja te njegov bračni partner.
  • Ostali potomci umrlog, njegovi usvojenici iz nepotpunog usvojenja i njihovi potomci, njegovi roditelji i njegova braća i sestre nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.
  • Osobe navedene u ovom članu su nužni nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo.

 

Nužni i raspoloživi dio

 

Član 29.

  • Nužni nasljednici imaju pravo na dio ostavine s kojim ostavitelj ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.
  • Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. ovog zakona iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.
  • Ostatkom ostavine može ostavitelj raspolagati po svojoj volji i taj dio ostavine naziva se raspoloživi dio.

 

Pravo na nužni dio je nasljedno pravo

 

Član 30.

  • Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju ostavinu, ali ostavitelj može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio i u određenim stvarima, pravima ili u novcu.
  • Na zahtjev neke od stranaka sud može, kad nađe da je to opravdano, odlučiti da nužnom nasljedniku pripadne dio u određenim stvarima, pravima ili u novcu, ako to već nije pravnim poslom odredio ostavitelj.

 

  1. IZRAČUNAVANJE NUŽNOG I RASPOLOŽIVOG DIJELA, SMANJENJE

RASPOLAGANJA PRAVNIM POSLOVIMA ZA SLUČAJ SMRTI I VRAĆANJE POKLONA

 

  1. a) Izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela

 

Utvrđivanje vrijednosti ostavine

 

Član 31.

(1) Vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način: 1) prvo se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao ugovorom o nasljeđivanju i testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa;

2) od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavitelja, iznos troškova popisa i procjene ostavine i iznos dugova ostavitelja; 3) dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavitelj učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču naslijeđa, kao i onih poklona za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavitelj u posljednjoj godini svog života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.

(2) Pri utvrđivanju vrijednosti ostavine neće se uzeti u obzir vrijednost poklona učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni poklona koji se na osnovu samog zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

Poklon i određivanje njegove vrijednosti

 

 

Član 32.

Kao poklon u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga ono što je ostavitelj za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez nadoknade.

 

Procjenjivanje poklona

 

Član 33.

Pri procjenjivanju poklona uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.

 

Poklon u vidu osiguranja

 

Član 34.

Kada se poklon sastoji u osiguranju u korist poklonoprimca, kao vrijednost poklona uzet će se zbir premija koje je uplatio ostavitelj, ako je taj zbir manji od osigurane sume; a ako je zbir premija veći od osigurane sume, kao vrijednost poklona uzet će se iznos osigurane sume.

 

  1. b) Imovina koja se izdvaja iz ostavine

 

Izdvajanje u korist potomka koji su privređivali sa ostaviteljem

 

Član 35.

  • Ostaviteljevi potomci i usvojenici koji su živjeli u zajednici sa ostaviteljem, svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomagali u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine.
  • Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.

 

Izdvajanje predmeta domaćinstva

 

Član 36.

  • Nadživjelom bračnom partneru i ostaviteljevim potomcima koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu pripadaju predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, kao što su pokućstvo, namještaj, posteljina i slično, ali ne ako su ovi predmeti znatnije vrijednosti.
  • Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

 

  1. c) Smanjenje raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i vraćanje poklona zbog povreda nužnog dijela

 

Povreda nužnog dijela

 

Pokloni i raspolaganja putem pravnih poslova za slučaj smrti učinjeni u korist nužnih nasljednika

 

Član 37.

  • Kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti (testament, ugovor o nasljeđivanju) smanjit će se, a pokloni će se vratiti ukoliko je potrebno da bi se namirio nužni dio.
  • Nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja ugovorom o nasljeđivanju, testamentom i poklonom prelazi raspoloživi dio.
  • Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i poklona uzimaju se u račun i oni pokloni i raspolaganja za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.
  • Od poklona i raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti koja se uračunavaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio uzima se u račun pri utvrđivanju ukupne vrijednosti raspolaganja samo onoliko za koliko oni premašuju njegov nužni dio.

Red smanjenja i vraćanja

 

 

 

Član 38.

Kada je povrijeđen nužni dio prvo se smanjuju raspolaganja testamentom, zatim raspolaganja ugovorom o nasljeđivanju, pa ukoliko nužni dio time ne bi bio namiren, vraćaju se pokloni.

Srazmjerno smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o nasljeđivanju i privilegovani legat

 

Član 39.

  • Raspolaganja testamentom smanjuju se u istoj srazmjeri, bez obzira na njihovu prirodu i na njihov obim i bez obzira na to da li se nalaze u jednom ili više testamenata, ako iz testamenta ne proizilazi nešto drugo.
  • Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na ugovor o nasljeđivanju.
  • Ako je ostavitelj ostavio više legata i naredio da se neki legat isplati prije ostalih, taj će se legat smanjiti samo ukoliko vrijednost ostalih legata ne dostiže da se namiri nužni dio.

 

Srazmjerno smanjenje legata naloženih testamentarnom nasljedniku ili legataru

 

Član 40.

Testamentarni nasljednik čiji bi nasljedni dio morao biti smanjen da bi se namirio nužni dio, može tražiti srazmjerno smanjenje legata koje treba isplatiti ako iz testamenta ne proizlazi nešto drugo. Isto važi i za nasljednika po ugovoru o nasljeđivanju i za legatara kojem je ostavitelj naložio da iz svog legata nešto isplati.

 

Red vraćanja poklona

 

Član 41.

  • Vraćanje poklona vrši se počev od posljednjeg poklona i ide dalje obrnuto po redu kojim su pokloni učinjeni.
  • Pokloni učinjeni istovremeno vraćaju se srazmjerno.

 

Položaj poklonoprimca koji vraća poklon

 

Član 42.

U pogledu poklonjene stvari koju je dužan vratiti poklonoprimac se smatra savjesnim posjednikom do dana kada je saznao za zahtjev za vraćanje poklona.

Ko može tražiti smanjenje raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i vraćanje poklona

 

Član 43.

  • Smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici.
  • Pravo iz stava 1. ovog člana nasljedivo je samo ako je nužni nasljednik prije svoje smrti već podnio zahtjev za nužni dio.

Zastara prava na traženje smanjenja raspolaganja pravnim poslovima za slučaj smrti i vraćanje poklona

 

Član 44.

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku tri godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno.

 

  1. ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA IZ NASLIJEĐA I LIŠENJE NUŽNOG DIJELA U KORIST POTOMAKA

 

  1. a) Isključenje nužnih nasljednika

Razlozi isključenja

 

Član 45.

(1) Ostavitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio: 1) ako se on povredom neke zakonske ili moralne obaveze koja proizlazi iz njegovog porodičnog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju,

  • ako je namjerno počinio neko teže krivično djelo prema njemu ili njegovom bračnom partneru, djetetu ili roditelju,
  • ako je počinio neko od krivičnih djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine ili čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,
  • ako se odao neradu ili nepoštenu životu.

(2) Isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.

 

Uvjeti za punovažnost isključenja

 

Član 46.

  • Ostavitelj koji želi isključiti nasljednika mora to izraziti u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju na izričit način i navesti razlog za isključenje.
  • Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja testamenta ili ugovora o nasljeđivanju.
  • U slučaju spora o opravdanosti isključenja dužnost dokazivanja da je isključenje opravdano leži na onome ko se na isključenje poziva.

 

Posljedice isključenja

 

Član 47.

Isključenjem nasljednik gubi nasljedna prava u obimu u kojem je isključen, a pravo ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni umro prije ostavitelja.

 

  1. b) Lišenje nužnog dijela u korist potomaka

 

Član 48.

  • Ako je potomak koji je imao pravo na nužni dio prezadužen ili je rasipnik, ostavitelj ga može na izričit način lišiti u cjelini ili djelomično njegovog nužnog dijela u korist njegovih potomaka.
  • Ovo lišenje ostaje punovažno samo ako u trenutku otvaranja naslijeđa lišeni ima maloljetne ili punoljetne potomke koji su nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.
  • Lišeni nasljednik nasljeđuje ostavitelja u dijelu koji nije obuhvaćen lišenjem.
  • Lišeni nasjednik nasljeđuje ostavitelja i kad pretpostavke za lišenje više ne postoje u času ostaviteljeve smrti.

 

  1. URAČUNAVANJE POKLONA I LEGATA U NASLJEDNI DIO

 

Uračunavanje poklona zakonskom nasljedniku

 

Član 49.

  • Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je na bilo koji način dobio na poklon od ostavitelja.
  • Plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao od poklonjene stvari sve do ostaviteljeve smrti se ne uračunavaju.
  • Poklon se ne uračunava ako je ostavitelj izjavio u vrijeme poklona ili kasnije, ili u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila ostaviteljeva volja.
  • Pri tome ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu, s tim da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegovog nužnog dijela uračunavaju pokloni koje je dobio.

 

Uračunavanje legata zakonskim nasljednicima

 

Član 50.

  • Legat ostavljen zakonskom nasljedniku uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako iz testamenta ili iz ugovora o nasljeđivanju proizilazi da je ostavitelj htio da nasljednik dobije legat pored svog dijela.
  • Pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu, s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegovog nužnog dijela uračunavaju legati koji su mu namijenjeni. Uračunavanje poklona i legata

 

Član 51.

  • Uračunavanje poklona i legata vrši se na taj način što ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, a poslije toga ostatak ostavine dijeli se među svim nasljednicima.
  • Ako dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti nisu dovoljna da ostali nasljednici dobiju odgovarajuću vrijednost, nasljednik kojem se vrši uračunavanje poklona i legata nije dužan vratiti im nešto od onoga što je dobio.
  • U slučaju iz stava 2. ovog člana ostaju važiti odredbe o nužnom dijelu.

 

Pravo nasljednika kojem se poklon ili legat ne uračunava

Član 52.

  • Kada prema ostaviteljevoj volji poklon ili legat ne treba da se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio, takav nasljednik zadržava poklon, odnosno legat i učestvuje s ostalim nasljednicima u diobi ostavine kao da poklona, odnosno legata nije ni bilo.
  • Kada ima nužnih nasljednika, a prema ostaviteljevoj volji poklon ili legat ne treba da se uračuna nekom nasljedniku u njegov nasljedni dio, taj nasljednik će moći zadržati poklon, odnosno legat u granicama raspoloživog dijela.

 

Pravo nasljednika koji se odrekao od naslijeđa

 

Član 53.

  • Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa zadržava poklon u granicama raspoloživog dijela.
  • Nasljednik ima pravo zahtijevati ispunjenje legata samo u granicama raspoloživog dijela.

 

Pravo vraćanja poklona

 

Član 54.

  • Nasljednik ima pravo da poklonjenu mu stvar vrati u ostavinu.
  • U tom slučaju neće mu se njena vrijednost uračunati u nasljedni dio, a u pogledu troškova koje je učinio za stvar i u pogledu oštećenja koja je pretrpjela, smatrat će se za savjesnog držaoca, ukoliko se ne dokaže njegova nesavjesnost.

 

Određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju

 

Član 55.

Određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio vrši se u skladu sa odredbama člana 33. ovog zakona.

Poklon u vidu osiguranja

 

 

Član 56.

Vrijednost poklona u vidu osiguranja određuje se u skladu sa odredbama člana 34. ovog zakona.

 

Troškovi izdržavanja nasljednika

 

Član 57.

  • Ono što je potrošeno na izdržavanje nasljednika i na njegovo obavezno školovanje neće se uračunati u njegov nasljedni dio.
  • Da li će se izdaci koje je ostavitelj učinio za daljnje školovanje nasljednika uračunati u njegov nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučit će sud na zahtjev nasljednika prema okolnostima, uzimajući u obzir naročito vrijednost ostavine i troškova školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih nasljednika.

 

Uobičajeni manji pokloni

 

Član 58.

Uobičajeni manji pokloni ne uračunavaju se u nasljedni dio.

 

Član 59.

  • Pokloni učinjeni osobi umjesto koje nasljednik dolazi na naslijeđe uslijed smrti te osobe ili uslijed njegovog odricanja od naslijeđa, uračunavaju se i u nasljedni dio.
  • Pokloni učinjeni osobi umjesto koje nasljednik dolazi na naslijeđe zbog nedostojnosti te osobe, ili zbog njenog isključenja iz naslijeđa ili zbog lišenja nužnog dijela, ne uračunavaju se nasljedniku u nasljedni dio.

Uračunavanje nasljednikovog duga ostavitelju

 

Član 60.

Nasljedniku se uračunava u njegov dio ono što je dugovao ostavitelju.

 

Zahtjev za uračunavanje

 

Član 61.

Zahtjev da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju pokloni i legati mogu podnositi samo njegovi sunasljednici, odnosno nasljednici sunasljednika.

 

III. NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTA

 

  1. UVJETI ZA PUNOVAŽNOST TESTAMENTA

 

Sposobnost za sačinjavanje testamenta

 

Član 62.

  • Testament je strogo lični akt koji može sastaviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 15 godina života.
  • Testament je ništavan ako u vrijeme njegovog sastavljanja zavještatelj nije imao 15 godina života ili ako nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je zavještatelj u trenutku sastavljanja testamenta bio sposoban za rasuđivanje. Zavještatelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svog izjašnjenja i njegove posljedice, ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu s tim znanjem.
  • Gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je testament sačinjen ne utiče na njegovu punovažnost.

 

Ništavnost testamenta

 

Član 63.

  • Ništavan je testament ako je zavještatelj bio nesposoban za rasuđivanje, ili nije imao 15 godina, ili je bio natjeran prijetnjom, ili prinudom da ga sastavi ili se odlučio da ga sačini uslijed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.
  • Prijetnja, prinuda ili prevara povlači ništavnost testamenta i kad potiče od treće osobe. (3) Raspolaganja testamentom su ništavna i kad postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještatelja da učini ta raspolaganja.

(4) Ako su samo neke odredbe testamenta unesene u testament pod prijetnjom ili prinudom, uslijed prevare ili u zabludi, ništavne su samo te odredbe.

 

Član 64.

  • Poništenje testamenta ili pojednih njegovih odredaba iz razloga utvrđenih u čl. 62. i 63. ovog zakona može tražiti samo osoba koja ima pravni interes i to u roku jedne godine od kada je doznala za postojanje uzroka ništavnosti, a najkasnije za deset godina od proglašenja testamenta.
  • Rok od jedne godine ne može početi teči prije proglašenja testamenta.
  • Poništenje testamenta prema nesavjesnoj osobi može se tražiti za 20 godina od proglašenja testamenta.

 

Forma testamenta kao uvjet za njegovu punovažnost

 

Član 65.

  • Punovažan je onaj testament koji je sačinjen u formi utvrđenoj u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom.
  • Poništenje testamenta zbog nedostatka forme može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo osoba koja ima pravni interes i to u roku jedne godine od kada je saznala za testament, a najduže za deset godina od proglašenja testamenta.
  • Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.

 

  1. OBLICI TESTAMENTA

 

Svojeručni testament

 

Član 66.

(1) Testament je punovažan ako ga je zavještatelj napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. (2) Za punovažnost svojeručnog testamenta nije nužno da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je poželjno da datum bude naznačen.

 

Pismeni testament pred svjedocima

Član 67.

  • Zavještatelj koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.
  • Svjedoci će se potpisati na samom testamentu, a poželjno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.

 

Sudski testament

 

Član 68.

  • Testament može zavještatelju sačiniti po njegovom kazivanju sudija nedležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještatelja.
  • Pošto zavještatelj ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještatelj u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.

 

Sudski testament ako zavještatelj nije u stanju da ga pročita

 

Član 69.

  • U slučaju da zavještatelj nije u stanju da pročita testament koji mu je sačinio sudija, sudija će ga pročitati zavještatelju u prisustvu dva svjedoka.
  • Zavještatelj će zatim u prisustvu dva svjedoka potpisati testament ili staviti na njega otisak prsta pošto izjavi da je to njegov testament.
  • Svjedoci će se potpisati na testamentu.
  • Sudija će na testamentu potvrditi da su sve ove radnje izvršene.

 

Notarski testament

 

Član 70.

  • Testament može zavještatelju sačiniti notar u formi notarski obrađene isprave u skladu sa posebnim zakonom kojim se uređuje postupak notarske obrade isprava.
  • Notarski testament iz stava 1. ovog člana je oblik redovnog i javnog testamenta.

 

Predaja testamenta na čuvanje

 

Član 71.

  • Zavještatelj može svoj testament sam čuvati ili ga povjeriti na čuvanje kojem drugom fizičkom ili pravnom licu.
  • Ako zavještatelj želi povjeriti svoj testament na čuvanje sudu, notaru ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Bosne i Hecegovine, taj ga je dužan primiti na čuvanje, bez obzira na to ko je testament sastavio, te postupiti pritom po pravilima ovog zakona, odnosno zakona koji uređuje notarsku službu.

 

Sačinjavanje pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta

 

Član 72.

  • Pri sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta svjedoci će biti punoljetna lica koja nisu lišena poslovne sposobnosti i koja znaju čitati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kojem je testament sačinjen.
  • Ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, niti testament sačiniti po kazivanju zavještatelja u svojstvu sudije: potomci zavještatelja, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci i usvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni partneri svih ovih osoba i bračni partner zavještatelja.

 

Raspolaganje u korist osoba koje su zavještatelju sačinile testament, svjedoka i njihovih bližih srodnika

 

Član 73.

Ništavne su odredbe testamenta kojima se ostavlja nešto osobama koje su zavještatelju sačinile testament, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima, potomcima, braći i sestrama i bračnim partnerima ovih osoba.

 

Testament sačinjen pred konzularnim ili diplomatskim predstavnikom u inozemstvu

 

 

Član 74.

Testament može sačiniti državljaninu Bosne i Hercegovine u inozemstvu po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove.

 

Testament sačinjen na bosanskohercegovačkom brodu i u avionu

 

Član 75.

  • Na bosanskohercegovačkom brodu i u avionu testament može sačiniti zapovjednik broda, odnosno aviona po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta.
  • Testament koji je sačinjen na bosanskohercegovačkom brodu, odnosno u avionu prestaje važiti po isteku 30 dana nakon povratka zavještatelja u Bosnu i Hercegovinu.

 

Testament sačinjen za vrijeme mobilizacije ili rata

 

Član 76.

  • Za vrijeme mobilizacije ili rata može po odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, sačiniti testament osobi na vojnoj dužnosti zapovjednik čete ili drugi starješina njegovog ili višeg ranga, ili koja druga osoba u prisustvu koje od ovih starješina, kao i svaki starješina odvojenog odjeljenja.
  • Ovako sačinjen testament prestaje važiti po isteku 60 dana po završetku rata, a ako je zavještatelj ranije ili kasnije demobiliziran po isteku 30 dana od demobiliziranja.

 

Usmeni testament

 

Član 77.

  • Zavještatelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament.
  • Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen.

 

Svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta

Član 78.

Pri sačinjavanju usmenog testamenta mogu biti svjedoci samo osobe koje mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudskog testamenta, ali ne moraju znati čitati i pisati.

 

Dužnost svjedoka usmenog testamenta

 

Član 79.

  • Svjedoci pred kojima je zavještatelj usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su bez odlaganja staviti napismeno izjavu zavještatelja i što prije predati je sudu, ili je usmeno ponoviti pred sudom iznoseći i kad, gdje i u kojim prilikama je zavještatelj izjavio svoju posljednju volju.
  • Izvršenje ove dužnosti nije uvjet za punovažnost usmenog testamenta.

 

Raspolaganje usmenim testamentom u korist svjedoka i njihovih bližih srodnika

 

Član 80.

Ništavne su odredbe usmenog testamenta kojima se ostavlja nešto svjedocima pri njegovom sačinjavanju, njihovim bračnim partnerima, njihovim precima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj liniji do četvrtog stepena srodstva zaključno i bračnim partnerima svih ovih osoba.

 

Dokazivanje uništenog, sakrivenog i izgubljenog ili zaturenog testamenta

 

Član 81.

Testament uništen slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljen, sakriven ili zaturen poslije smrti zavještatelja ili prije njegove smrti, ali bez njegovog znanja, proizvest će djelovanje punovažnog testamenta ako zainteresirana osoba dokaže da je testament postojao, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zaturen, da je bio sačinjen u formi propisanoj u zakonu i ako dokaže sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva.

 

 

  1. MEĐUNARODNI TESTAMENT

 

Punovažnost međunarodnog testamenta

 

Član 82.

  • Međunarodni testament je punovažan u pogledu forme, bez obzira na mjesto gdje je sačinjen, gdje se nalaze dobra, državljanstvo, prebivalište ili boravište zavještatelja, ako je sačinjen u formi međunarodnog testamenta, u skladu sa odredbama čl. od 83. do 89. ovog zakona.
  • Ništavnost međunarodnog testamenta iz stava 1. ovog člana ne utiče na njegovu eventualnu punovažnost u pogledu forme kao testamenta druge vrste.

 

Član 83.

Ovaj zakon ne primjenjuje se na formu testamentarnih odredaba koje su u istom pismenu sačinile dvije ili više osoba.

 

Forma međunarodnog testamenta

 

Član 84.

  • Međunarodni testament mora biti sačinjen u pismenoj formi.
  • Zavještatelj ne mora svojeručno napisati međunarodni testament.
  • Međunarodni testament može biti napisan na bilo kojem jeziku, rukom ili na neki drugi način.

 

Član 85.

  • U prisustvu dva svjedoka i osobe ovlaštene za međunarodni testament, zavještatelj izjavljuje da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovim sadržajem.
  • Zavještatelj nije dužan da sa sadržajem međunarodnog testamenta upozna svjedoka niti ovlaštenu osobu.

Potpisi na međunarodnom testamentu

 

Član 86.

  • U prisustvu svjedoka i ovlaštene osobe zavještatelj potpisuje međunarodni testament ili, ako ga je prethodno potpisao, priznaje i potvrđuje potpis za svoj.
  • Ako zavještatelj nije u stanju da se potpiše, saopćit će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti na međunarodnom testamentu.
  • Osim toga zakon prema kojem određena osoba sačinjava međunarodni testament može ovlastiti zavještatelja da zatraži da ga druga osoba, u njegovo ime, potpiše na testamentu.
  • Svjedoci i ovlaštena osoba u prisustvu zavještatelja, stavljaju istovremeno svoje potpise na međunarodni testament.

 

Član 87.

  • Potpisi se moraju staviti na kraju međunarodnog testamenta.
  • Ako se međunarodni testament sastoji od više listova svaki list mora da potpiše zavještatelj ili ako on nije u stanju da potpiše, druga osoba u njegovo ime, ili, ako ja nema, ovlaštena osoba.
  • Svaki list mora biti obilježen brojem.

 

Datum međunarodnog testamenta

 

Član 88.

  • Datum međunarodnog testamenta je datum pod kojim ga je potpisala ovlaštena osoba.
  • Ovaj datum mora biti stavljen na kraju međunarodnog testamenta od ovlaštene osobe.

 

Izjava o čuvanju međunarodnog testamenta

 

Član 89. https://www.advokat.attorney/

(1) Ako ne postoji obavezan propis o čuvanju međunarodnog testamenta ovlaštena osoba upitat će zavještatelja da li želi da da izjavu u pogledu čuvanja međunarodnog testamenta. (2) U tom slučaju, i na izričit zahtjev zavještatelja, mjesto gdje on ima namjeru da čuva međunarodni testament zabilježit će se u potvrdi predviđenoj u članu 90. ovog zakona.

 

Potvrda međunarodnog testamenta

 

Član 90.

Ovlaštena osoba priložit će međunarodnom testamentu potvrdu u skladu sa odredbama člana 91. ovog zakona kojim se utvrđuje da su poštovane obaveze propisane ovim zakonom.

 

Član 91.

Potvrda koju izdaje ovlaštena osoba sastavlja se u sljedećoj formi:

 

POTVRDA

(KONVENCIJA OD 26. OKTOBRA 1973. GODINE

  • Ja___________________________________________________________________

(ime, adresa i zvanje) osoba, ovlaštena za sastavljanje međunarodnog testamenta

  • potvrđujem da je ____________________ u _______________________________

(datum)                                     (mjesto)

  • (zavještatelj)__________________________________________________________

(ime, adresa, datum i mjesto rođenja) u mojom prisustvu i u prisustvu svjedoka

  • a) ___________________________________________________________________

(ime, adresa, datum i mjesto rođenja)

  1. b) ___________________________________________________________________

(ime, adresa, datum i mjesto rođenja)

izjavio da je priložena isprava njegov/njezin testament te da je upoznat/a sa njegovim sadržajem

  • Osim toga potvrđujem da je:
  • a) u mom prisustvu i u prisustvu svjedoka:
  • zavještatelj potpisao testament ili priznao i potvrdio kao svoj već stavljeni potpis;

pošto je zavještatelj izjavio da nije u mogućnosti sam potpisati svoj testament iz sljedećih  razloga  ____________________________________________________________ ___________________________________________________________________________

______________________

  • zabilježio sam ovu činjenicu na testamentu
  • potpis je stavio __________________________________________________

(ime i adresa)

  • b) Svjedoci i ja osobno potpisali smo testament;
  • c) Svaki list testamenta potpisan je od _________________ i obilježen brojem;
  • d) Uvjerio sam se u identitet zavještatelja i gore navedenih svjedoka;
  • e) Svjedoci su ispunjavali uvjete predviđene zakonom po kojem sam sastavio testament;
  • f) Zavještatelj je želio dati sljedeću izjavu u pogledu čuvanja testamenta:

___________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________ __________________________________________________________________

  1. MJESTO 13.

DATUM

POTPIS i eventualno

PEČAT

(Dopuniti ako je potrebno)

Član 92.

Ovlaštena osoba čuva jedan primjerak potvrde, a drugi predaje zavještatelju.

 

Član 93.

Osim ako se ne dokaže suprotno, potvrda ovlaštene osobe uzima se kao dovoljan dokaz formalne punovažnosti pismena kao međunarodnog testamenta u smislu ovog zakona.

 

Član 94.

Nepostojanje ili nepravilnost potvrde ne utiče na formalnu punovažnost međunarodnog testamenta napravljenog u skladu s ovim zakonom.

Opoziv međunarodnog testamenta

 

Član 95.

Međunarodni testament podliježe redovnim propisima o opozivanju testamenta.

 

Sastavljanje i čuvanje međunarodnog testamenta

 

Član 96.

  • Ovlaštena osoba za postupanje pri sastavljanju međunarodnog testamenta, u smislu ovog zakona, jeste sudija općinskog suda, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove, notar i zapovjednik bosanskohercegovačkog broda, odnosno aviona.
  • Zavještatelj može međunarodni testament ostaviti na čuvanje kod općinskog suda ili notara.
  • U tom slučaju sudija će narediti da se testament stavi u poseban omot i zapečati.

 

Svjedoci i tumači međunarodnog testamenta

 

Član 97.

  • Pri sačinjavanju međunarodnog testamenta svjedoci će biti punoljetne osobe koje nisu lišene poslovne sposobnosti i koje razumiju jezik na kojem je zavještatelj izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovim sadržajem.
  • Ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju međunarodnog testamenta: potomci zavještatelja, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi preci usvojitelji, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni partneri svih ovih osoba i bračni partner zavještatelja.
  • Odredbe st. 1. i 2. ovog člana shodno se primjenjuju i na tumače.

 

Tumačenje odredaba međunarodnog testamenta

 

Član 98.

U vezi sa tumačenjem i primjenom odredaba ovog zakona vodit će se računa o njegovom međunarodnom obilježju i potrebi njegovog jednoobraznog tumačenja.

 

  1. SADRŽAJ TESTAMENTA

 

Određivanje nasljednika

Član 99.

  • Zavještatelj može testamentom odrediti jednog ili više nasljednika.
  • Nasljednik, na osnovu testamenta, jeste osoba koju je zavještatelj odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu, ili dio imovine određen prema cijeloj imovini.
  • Nasljednikom će se smatrati i osoba kojoj su testamentom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se utvrdi da je volja zavještatelja bila da mu ta osoba bude nasljednik.

 

Supstitucije

 

Član 100.

  • Zavještatelj može odrediti testamentom osobu kojoj će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega, ili se odrekne naslijeda, ili bude nedostojan da naslijedi.
  • Odredbe stava 1. ovog člana važe i za legate.
  • Zavještatelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni legataru.

 

Ostavljanje legata

 

Član 101.

Zavještatelj može testamentom ostaviti jedan ili više legata.

 

Raspolaganje u dozvoljene svrhe i osnivanje zadužbine

 

Član 102.

  • Zavještatelj može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio ostavine ili cijela ostavina upotrijebi za postizanje neke dozvoljene svrhe.
  • Ako je zavještatelj naredio osnivanje zadužbine i odredio sredstva za postizanje njenog cilja zadužbina nastaje kada u skladu sa zakonom stekne svojstvo pravnog lica.

 

Tereti i uvjeti

 

Član 103.

  • Zavještatelj može opteretiti nekom dužnošću osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine.
  • Zavještatelj može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uvjete ili rokove.
  • Nemogući, nedozvoljeni i nemoralni uvjeti i tereti, kao i oni koji su nerazumljivi ili protivrječni smatraju se kao da ne postoje.

 

Određenost nasljednika i drugih korisnika

 

Član 104.

Nasljednici, legatari i druge osobe kojima su testamentom ostavljene neke koristi dovoljno su određeni ako testament sadrži podatke na osnovu kojih se može utvrditi ko su oni.

 

Tumačenje testamenta

 

Član 105.

  • Odredbe testamenta tumače se prema pravoj namjeri zavještatelja.
  • U slučaju sumnje odredbe testamenta imaju se tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za testamentarnog nasljednika, a ne zakonskog nasljednika.
  • U slučaju sumnje o pravoj zavještateljovoj namjeri odredbe testamenta imaju se tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za osobu kojoj je testamentom naložena neka obaveza.
  1. LEGATI

Sadržina legata

 

Član 106.

  • Ostavitelj može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenoj osobi, ili naložiti nasljedniku ili kojoj drugoj osobi kojoj nešto ostavlja, da iz onoga što je ostavljeno dadne neku stvar određenoj osobi, ili joj isplati sumu novca, ili je oslobodi nekog duga, ili je izdržava ili uopće u njenu korist nešto učini ili se uzdrži od nečega ili nešto trpi.
  • Takvim zavještanjem se, po pravilu, ne postavlja nasljednik.
  • Takvo zavještanje naziva se legatom, a osoba kojoj je legatom nešto namijenjeno naziva se legatar.
  • Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana i odredbe čl. od 107. Do 115. ovog zakona shodno se primjenjuju i na ugovor o nasljeđivanju.

 

Obaveza izvršenja legata

 

Član 107.

  • Na osnovu izvršenja testamenta legatar ima pravo tražiti izvršenje legata od osobe kojoj je testamentom naloženo da legat izvrši.
  • Ako je izvršenje legata naloženo za više osoba, svaka osoba odgovara srazmjerno dijelu ostavine koji dobija, osim ako se iz testamenta može zaključiti da je zavještatelj htio da ove osobe za izvršenje legata odgovaraju na drugi način.
  • Ako je zavještatelj propustio odrediti ko je dužan izvršiti legat, obaveza izvršenja važi za sve zakonske i testamentarne nasljednike, srazmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima.

 

Isplata povjerilaca prije legata

 

Član 108.

Zavještateljevi povjerioci imaju pravo da se naplate prije legatara.

 

Smanjenje legata i tereta

 

Član 109.

  • Nasljednik nije dužan izvršiti u cjelini legate čija vrijednost premašuje vrijednost onog dijela naslijeđene imovine kojim je zavještatelj mogao slobodno raspolagati.
  • Isto važi za legatara, ako vrijednost legata ili tereta koje treba da izvrši premašuje vrijednost njegovog legata.
  • U tim slučajevima svi legati i tereti smanjuju se u istoj srazmjeri ako zavještatelj nije drukčije odredio.

 

Pravo legata kad dužnik legata ne naslijedi

 

Član 110.

Legatar ima pravo tražiti izvršenje legata i kad je osoba koja je po testamentu bila dužna izvršiti legat umrla prije zavještatelja, ili se odrekla naslijeđa, ili je nedostojna da naslijedi.

 

Predstavnik prava legatara

 

Član 111.

  • Važenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještatelja, ili se odrekne legata, ili je nedostojan.
  • U slučajevima iz stava 1. ovog člana predmet legata (član 106.) ostaje osobi koja je bila dužna da ga izvrši, ako iz samog testamenta ne proizlazi kakva druga zavještateljeva namjera.

 

Član 112.

Važenje legata prestaje i kad je zavještatelj otuđio ili potrošio predmet legata ili je taj predmet inače prestao da postoji za života zavještatelja, ili je slučajno propao poslije njegove smrti.

 

Odgovornost legatara za dugove zavještatelja

 

Član 113.

  • Legatar ne odgovara za dugove zavještatelja.
  • Izuzetno, zavještatelj može narediti da legatar odgovara za sve ili pojedine njegove dugove, ili dio duga, ali samo u granicama vrijednosti legata.

Legat ostavljen povjeriocu

 

Član 114.

Kada je zavještatelj ostavio legat svom povjeriocu, ovaj ima pravo da pored izvršenja legata traži i izvršenje svog potraživanja ako iz testamenta ne proizilazi da je namjera zavještateljeva bila drukčija.

 

Zastara prava na izvršenje legata

 

Član 115.

Pravo na izvršenje legata zastarijeva za godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traži izvršenje legata, a najkasnije u roku pet godina od dana kada je mogao zahtijevati izvršenje legata.

 

  1. IZVRŠIOCI TESTAMENTA

 

Određivanje izvršitelja testamenta

 

Član 116.

  • Zavještatelj može testamentom odrediti jednu ili više osoba za izvršioce testamenta. Izvršitelj testamenta može biti svaka poslovno sposobno osoba.
  • Osoba određena za izvršitelja testamenta ne mora se primiti te dužnosti.

 

Dužnosti izvršitelja testamenta

 

Član 117.

  • Ako zavještatelj nije što drugo htio, dužnost je izvršitelja testamenta naročito: stara se o čuvanju ostavine, njom upravlja, stara se o isplati dugova i legata i uopće stara se da testament bude izvršen onako kako je zavještatelj htio.
  • Ako ima više izvršitelja testamenta oni, vrše zajedno povjerene im dužnosti, osim ako je zavještatelj drukčije odredio.

Polaganje računa i nagrada izvršitelju

 

Član 118.

  • Izvršitelj testamenta dužan je položiti sudu račun o svom radu.
  • Izvršitelj ima pravo na nadoknadu troškova i na nagradu za svoj trud koja će mu se isplatiti na teret raspoloživog dijela ostavine, a prema odluci suda.

 

Opoziv izvršitelja testamenta

 

Član 119.

Sud može po prijedlogu ili službenoj dužnosti opozvati izvršitelja testamenta ako njegov rad nije u skladu sa voljom zavještatelja ili sa zakonom.

 

  1. OPOZIV TESTAMENTA

 

Izričito opoziv testamenta

 

Član 120.

  • Zavještatelj može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelomičnom izjavom datoj u formi u kojoj se po zakonu može sačiniti testament.
  • Zavještatelj može opozvati pismeni testament i uništenjem pismena.
  • U svemu ostalom se u pogledu valjanosti opoziva testamenta primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti testamenta.

 

Odnos ranijeg i kasnijeg testamenta

 

Član 121.

  • Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.
  • Ako je zavještatelj uništio kasniji testament, raniji testament ponovo dobija snagu, osim ako se dokaže da zavještatelj to nije htio. Isto vrijedi i u slučaju da je opozvao opoziv testamenta.

Raspolaganje zavještanom stvari ili pravom

Član 122.

Svako kasnije raspolaganje zavještatelja određenom stvari ili pravom koje je bio nekome zavještao ima za posljedicu opoziv zavještanja te stvari ili prava.

 

Prestanak braka

 

Član 123.

Raspolaganja zavještatelja u korist svog bračnog partnera smatrat će se opozvanima ako je brak prestao na osnovu pravo moćne presude nakon što je testament sastavljen, osim ako je ostavitelj drukčije odredio svojim testamentom.

 

  1. REGISTAR TESTAMENATA I DRUGIH NASLJEDNOPRAVNIH POSLOVA

 

Član 124.

  • Činjenica da je sastavljen, pohranjen, opozvan, te proglašen neki testament evidentira se u registru testamenata i drugih nasljednopravnih poslova (u daljnjem tekstu: Registar).
  • Registar iz stava 1. ovog člana vodi Notarska komora Federacije Bosne i Hercegovine po pravilima koja će posebnim pravilnikom propisati federalni ministar pravde.
  • U Registar podatke iz stava 1. ovog člana dužni su dostaviti:
  • nadležni sudovi,
  • notari,
  • diplomatsko-konzularna predstavništva Bosne i Hercegovine.
  • U Registar podatke iz stava 1. ovog člana mogu dostaviti i druge osobe koje su sačinile testament.
  • Registar je javni upisnik iz kojeg se podaci prije smrti ostavitelja ne mogu nikome staviti na raspolaganje, osim ostavitelju ili osobi koju je on za to posebno ovlastio na osnovu notarski ovjerene punomoći.
  • U Registar se evidentira i činjenica da je sklopljen, pohranjen, te opozvan/raskinut ugovor o nasljeđivanju iz člana 126. ovog zakona, kao i ugovor o odricanju od naslijeđa koje nije otvoreno iz člana 167. ovog zakona.
  • Činjenica da testament, ugovor o nasljeđivanju i ugovor o odricanju od naslijeđa koji nije otvoren, nisu evidentirani u Registru, niti bilo gdje posebno pohranjeni ne šteti njihovoj valjanosti.

 

  1. NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI
  2. UGOVOR O NASLJEĐIVANJU I O BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU

Ništavnost ugovora o nasljeđivanju

 

Član 125.

Ništavan je ugovor kojim neko ostavlja svoju ostavinu ili njen dio svom saugovaraču ili trećoj osobi.

 

Ugovor o nasljeđivanju između bračnih ili vanbračnih partnera

 

Član 126.

  • Izuzetno od odredbe člana 125. ovog zakona, dozvoljeno je zaključivanje ugovora o nasljeđivanju između bračnih ili vanbračnih partnera.
  • Ugovor o nasljeđivanju mogu zaključiti i budući bračni partneri, a djelovanja ugovora su odgođena do zaključenja braka.
  • Ugovor o nasljeđivanju je strogo osobni akt koji mogu zaključiti samo potpuno poslovno sposobne osobe.

 

Sadržaj ugovora o nasljeđivanju

 

Član 127.

  • Ugovorom o nasljeđivanju se ugovorne strane međusobno određuju za nasljednike ili jedna strana drugu određuje za svog nasljednika što ova strana prihvata.
  • Ugovorom može biti obuhvaćena cijela imovina ili njen dio, sadašnja kao i buduća imovina.
  • Zaključenjem ovog ugovora nije ograničena mogućnost raspolaganja imovinom za života. Ukoliko su predmet ugovora nepokretne stvari u zemljišnoj knjizi se može izvršiti zabilježba zabrane otuđenja ili opterećenja.

 

Forma ugovora o nasljeđivanju

 

Član 128.

Ugovor o nasljeđivanju se zaključuje u formi notarski obrađene isprave. Obaveza je notara da stranke pouči o svim nasljednopravnim posljedicama ugovora o nasljeđivanju, kao i mogućnostima njegovog raskida ili opoziva.

 

Odnos prema drugim osnovama pozivanja na naslijeđe

 

Član 129.

  • Ukoliko je zaključen ugovor o nasljeđivanju on ima prednost pred nasljeđivanjem na osnovu testamenta i zakona.
  • Ovim ugovorom se ne može otkloniti primjena odredaba o nužnom nasljeđivanju.

 

Prestanak ugovora o nasljeđivanju

 

Član 130.

  • Ugovor o nasljeđivanju stranke mogu raskinuti sporazumom koji mora biti u formi notarski obrađene isprave.
  • Ukoliko brak prestane razvodom ili poništenjem, odnosno ako prestane vanbračna zajednica, prestaje i ugovor o nasljeđivanju, osim ako u samom ugovoru nije određeno drukčije.
  • Jednostrani raskid ili opoziv ugovora o nasljeđivanju nije dopušten, osim ako je zakonom drukčije određeno.
  • Jedna ugovorna strana može pobijati ugovor o nasljeđivanju ukoliko su pri njegovom zaključivanju postojale mane volje.

 

Jednostrani raskid ili opoziv ugovora

 

Član 131.

  • Ukoliko je nasljeđivanje jedne strane ugovorom o nasljeđivanju bilo uvjetovano ispunjenjem obaveze druge strane, ugovor se zbog neizvršenja može jednostrano raskinuti po općim pravilima obligacionog prava.
  • Ako su nakon zaključenja ugovora o nasljeđivanju na strani jedne ugovorne strane ispunjene pretpostavke za isključenje iz nasljeđivanja ili i prije toga, a druga ugovorna strana za to nije znala, druga ugovorna strana može u zakonom propisanoj formi izvršiti isključenje iz naslijeđa, čime se smatra da je izvršila opoziv svojih raspolaganja u ugovoru o nasljeđivanju, osim ako prilikom isključenja izričito ne odredi da se isključenje ne odnosi na dio obuhvaćen ugovorom o nasljeđivanju.
  • Jednostrani opoziv mora biti učinjen u formi notarski obrađene isprave i saopćen drugoj strani, inače ne proizvodi djelovanje.
  • Osoba koja je nedostojna za nasljeđivanje ne može steći ništa ni na osnovu ugovora o nasljeđivanju. Prava druge ugovorne strane ostaju nepromijenjena.

Evidentiranje u Registar

 

Član 132.

Notar koji je sačinio ugovor o nasljeđivanju kao i njegov raskid, odnosno opoziv dužan je o tome dostaviti podatke u Registar shodno odredbama člana 124. ovog zakona.

 

Ništavnost ugovora o budućem nasljedstvu ili legatu

 

Član 133.

  • Ništavan je ugovor kojim neko otuđuje nasljedstvo kojem se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu treće osobe koja je još u životu.
  • Ništavan je isto tako i ugovor o legatu ili kojoj drugoj koristi kojom se jedan ugovarač nada iz nasljedstva koje još nije otvoreno.

 

Ništavnost ugovora o sadržaju testamenta

 

Član 134.

Ništavan je ugovor kojim se neko obavezuje da unese neku odredbu u svoj testament, ili da je ne unese, da opozove neku odredbu iz svog testamenta ili da je ne opozove.

 

  1. USTUPANJE I RASPODJELA IMOVINE ZA ŽIVOTA

 

Uvjeti za punovažnost ustupanja i raspodjele imovine za života

 

Član 135.

Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim svojim potomcima.

 

Uvjet valjanosti sporazuma

 

Član 136.

  • Ustupanje i raspodjela imovine u smislu odredaba člana 135. ovog zakona punovažni su samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi ustupiteljevi potomci koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu ostavinu.
  • Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života mora biti sastavljen u formi notarski obrađene isprave.
  • Potomak koji nije dao saglasnost može je dati naknadno u istoj formi.
  • Ustupanje i raspodjela imovine ostaju punovažni ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao naslijeđa, ili je isključen iz naslijeđa, ili je nedostojan.

 

Predmet ustupanja i raspodjele imovine

 

Član 137.

  • Ustupanjem i raspodjelom može biti obuhvaćena samo ustupiteljeva imovina koja postoji u vrijeme sklapanja ugovora, bilo cjelokupna ili samo jedan njen dio.
  • Ništavna je odredba kojom bi bilo predviđeno kako će se raspodijeliti imovina koja se bude zatekla u ustupiteljevoj zaostavštini. Ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu

 

Član 138.

  • Kada predak koji je za života izvršio ustupanje i raspodjelu svoje imovine (ustupitelj) umre, njegovu ostavinu sačinjavat će samo ona njegova imovina koja nije obuhvaćena valjanim ustupanjem i raspodjelom, kao i dobra koja je naknadno stekao.
  • Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama iz stava 1. ovog člana i u ispravi naznači da je tako postupljeno.

 

Ustupljeni dijelovi imovine kao poklon

 

Član 139.

  • Ako se sa ustupanjem i raspodjelom nije saglasio koji od nasljednika, dijelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljednicima smatraju se kao pokloni i sa njima će se

poslije smrti pretka postupiti kao sa poklonima učinjenim nasljednicima.

  • Na isti način postupit će se i ako se ustupitelju poslije ustupanja i raspodjele izvršenih sporazumno sa svim nasljednicima rodi dijete, ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim.

 

Zadržavanje prava prilikom ustupanja i raspodjele

 

Član 140.

  • Prilikom ustupanja i raspodjele ustupitelj može za sebe ili za svog bračnog partnera, ili kao za koju drugu osobu zadržati pravo plodouživanja, pravo upotrebe ili pravo stanovanja na svim ustupljenim stvarima, ili na nekim od njih, ili ugovoriti doživotnu rentu u naturi ili novcu, ili doživotno izdržavanje ili kakvu drugu naknadu.
  • Ako su pravo plodouživanja, pravo upotrebe, pravo stanovanja, doživotna renta ili doživotno izdržavanje ugovoreni za ustupitelja i njegovog bračnog partnera zajedno, u slučaju smrti jednog od njih, to pravo ili renta ili doživotno izdržavanje pripada u cjelini preživjelom bračnom partneru do njegove smrti, ako nije što drugo ugovoreno, ili ako drukčije ne proizilazi iz okolnosti slučaja.

 

Prava ustupiteljevog bračnog partnera

 

Član 141.

  • Ustupitelj može ustupanjem i raspodjelom obuhvatiti svog bračnog partnera uz njegov pristanak.
  • Ako bračni partner ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno.
  • U tom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovažne, samo se prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine radi određivanja nužnog dijela preživjelog bračnog partnera dijelovi ostaviteljeve imovine koji su ustupljeni njegovim potomcima smatraju kao poklon. Ustupiteljevi dugovi i pobijanje ustupanja

 

Član 142.

  • Potomci između kojih je ustupitelj razdijelio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nije što drugo određeno prilikom ustupanja i raspodjele.
  • Ustupiteljevi povjeritelji mogu pobijati ustupanje i raspodjelu pod uvjetima predveđenim za pobijanje raspolaganja bez nadoknade.

Odgovornost za nedostatke

 

Član 143.

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke kakva poslije diobe nastaje između sunasljednika nastaje i između potomaka poslije ustupanja i raspodjele imovine koju im je izvršio njihov predak.

 

Opoziv

Član 144.

 

  • Ustupitelj ima pravo da zahtijeva opoziv ugovora o ustupanju i raspodjeli u pogledu određenog potomka ili bračnog partnera i zahtijevati da mu taj vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu nezahvalnost prema njemu.
  • Isto pravo ima ustupitelj ako potomak ili bračni partner ne daje njemu ili nekom drugom izdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele, ili ako ne isplati ustupiteljeve dugove čija mu je isplata naložena istim poslom.
  • U drugim slučajevima neizvršenja preuzetih obaveza određenim poslom ustupanja i raspodjele sud će, vodeći računa o važnosti preuzete obaveze za ustupitelja i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupitelj ima pravo zahtijevati vraćanje date imovine, ili samo pravo tražiti prinudno izvršenje preuzete obaveze.

 

Prava potomaka poslije opoziva

 

Član 145.

 

  • Potomak ili bračni partner koji je morao vratiti ustupitelju ono što je primio prilikom ustupanja ili raspodjele moći će zahtijevati svoj nužni dio poslije smrti ustupitelja, ako nije isključen iz naslijeđa, niti je nedostojan naslijediti ustupitelja, niti se odrekao naslijeđa.
  • Pri izračunavanju njegovog nužnog dijela dijelovi imovine koju je ostavitelj za života ustupio i raspodijelio svojim ostalim potomcima ili bračnom partneru smatrat će se kao poklon.

 

  1. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

 

Pojam

 

Član 146.

 

  • Ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje se primatelj izdržavanja da prenese na davatelja izdržavanja vlasništvo na određenim stvarima ili kojim drugim pravima, a ovaj se obavezuje, kao naknadu za to, da ga izdržava i brine se o njemu do kraja njegovog života i da ga poslije smrti sahrani.
  • Ako nije drukčije ugovoreno, obaveza izdržavanja obuhvata davanje stana i hrane u domaćinstvu izdržavatelja ili na nekom drugom mjestu određenom ugovorom, kao i zadovoljavanje drugih potreba primatelja izdržavanja i pružanja potrebne njege u bolesti. (3) Prijenos vlasništva na davatelja izdržavanja ugovorom može biti odgođen do smrti primatelja izdržavanja.
  • Doživotno izdržavanje može biti ugovoreno i u korist treće osobe.
  • Ovaj ugovor mogu zaključiti i osobe koje su po zakonu obavezne međusobno se izdržavati.
  • Imovina koja je predmet valjanog ugovora o doživotnom izdržavanju ne ulazi u ostavinsku masu primatelja izdržavanja.

 

Forma

 

Član 147.

 

(1) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave. (2) Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora o doživotnom izdržavanju i u ispravi naznači da je tako postupljeno.

 

Osiguranje prava primatelja i davatelja izdržavanja

 

Član 148.

 

  • Ugovoreno ograničenje otuđenja ili opterećenja do smrti primatelja izdržavanja može biti upisano u zemljišnu knjigu.
  • Ako je prijenos vlasništva na davatelja izdržavanja odgođen do smrti primatelja izdržavanja, davatelj izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u zemljišnu knjigu.

 

Odgovornost davatelja izdržavanja za dugove primatelja izdržavanja

 

Član 149.

 

Davalac izdržavanja ne odgovara za dugove primatelja izdržavanja, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriteljima odgovarati za njegove postojeće dugove.

 

Doživotno izdržavanje u korist više osoba

 

Član 150.

 

  • Kada je doživotno izdržavanje ugovoreno za više osoba, svaka od njih ima zasebno pravo na određena davanja i činjenja.
  • Smrću neke od tih osoba njegovo pravo na određena davanja i činjenja gasi se i ne prelazi na ostale osobe, izuzev ako je drukčije ugovoreno.

 

Neprenosivost prava

 

Član 151.

 

Potraživanja primatelja izdržavanja prema davatelju izdržavanja ne mogu se prenositi na drugog.

 

Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

 

Član 152.

 

  • Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i nakon što je počelo njegovo izvršavanje.
  • Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovaratelji žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.
  • Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
  • U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

 

Uticaj promijenjenih prilika

 

Član 153.

 

  • Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.
  • Sud može pravo primatelja izdržavanja preinačiti u doživotnu rentu, ako to odgovara jednoj i drugoj strani.

 

Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

 

Član 154.

 

  • U slučaju smrti davatelja izdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.
  • Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor se raskida i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato izdržavanje.
  • Ako bračni partner i potomci davatelja izdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primatelja izdržavanja.
  • Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir materijalne prilike primatelja izdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene za produženje ugovora o doživotnom izdržavanju.

 

  1. PRELAZAK OSTAVINE NA NASLJEDNIKE

 

  1. OTVARANJE NASLIJEĐA

 

Smrt i proglašenje osobe umrlom

 

Član 155.

 

Smrću osobe otvara se njezino nasljedstvo, a isto djelovanje ima i proglašenje osobe umrlom.

 

Otvaranje naslijeđa osobe proglašene umrlom i početak toka rokova

 

Član 156.

 

  • Kao dan otvaranja naslijeđa osobe koja je proglašena umrlom smatra se dan kad je rješenje o proglašenju te osobe umrlom postalo pravomoćno, ako u samom rješenju nije kao dan smrti određen neki drugi dan.
  • Rokovi koji po ovom zakonu počinju teći od dana otvaranja naslijeđa, počinju teći u slučaju proglašenja osobe umrlom tek od dana kad je rješenje o tome postalo pravomoćno.

 

Sposobnost za nasljeđivanje

 

Član 157.

 

  • Nasljednik može biti samo osoba koja je živa u trenutku otvaranja naslijeđa.
  • Dijete već začeto u trenutku otvaranja naslijeđa smatra se kao rođeno, ako se rodi živo. (3) Na osnovu testamenta mogu naslijediti i pravna lica ukoliko posebnim propisima nije drukčije određeno.

(4) Ako su dvije ili više osoba izgubile život u istom događaju, smatrat će se da ni jedna od njih nije bila živa u trenutku otvaranja nasljedstva druge, ako se ne dokaže suprotno.

 

Nedostojnost za nasljeđivanje

 

Član 158.

 

Nedostojan je naslijediti, kako na osnovu zakona tako i na osnovu testamenta i ugovora o nasljeđivanju, kao i dobiti bilo šta na osnovu testamenta ili ugovora o nasljeđivanju:

  • ko je s umišljajem lišio ili pokušao lišiti života ostavitelja,
  • ko je prinudom ili prijetnjom natjerao ili prevarom naveo ostavitelja da sačini ili opozove testament, odnosno ugovor o nasljeđivanju, ili neku odredbu testamenta, odnosno ugovora o nasljeđivanju, ili ga je spriječio da to učini,
  • ko je uništio ili sakrio ostaviteljev testament ili ugovor o nasljeđivanju u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje ostaviteljeve volje, kao i onaj ko je falsifikovao testament ili ugovor o ostaviteljevom nasljeđivanju,
  • ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostavitelju prema kojem je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć koju mu je mogao pružiti bez opasnosti po vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne po život ili zdravlje,
  • ko je krivičnim djelom sa umišljajem doveo ostavitelja u stanje stalne nesposobnosti za sačinjavanje testamenta ili ugovora o nasljeđivanju, ili je krivičnim djelom s umišljajem stekao povoljniji nasljednopravni položaj.

 

Član 159.

 

  • Nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnog i oni nasljeđuju kao da je on umro prije ostavitelja.
  • Nedostojnost prestaje oproštajem ostavitelja u formi propisanoj za punovažnost testamenta, odnosno ugovora o nasljeđivanju.
  • Postojanje nedostojnosti sud utvrđuje po službenoj dužnosti osim u slučaju iz člana 158. tačka 4. ovog zakona.

 

Postupak za ostavinu kad su nasljednici nepoznati

 

Član 160.

 

(1) Ako nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom objavljenim u “Službenim novinama Federacije BiH” pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. (2) Ako se po isteku jedne godine od objavljivanja oglasa ne pojavi ni jedan nasljednik, utvrdit će se da je ostavina prešla u vlasništvo općine, odnosno grada određenih ovim zakonom, ali se s tim nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku deset godina od predaje ostavine ne lišava prava da mu se preda ostavina ili dio koji mu pripada.

 

Staratelj ostavine

 

Član 161.

 

  • Kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će postaviti privremenog staratelja ostavine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tužbu, naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove i uopće zastupa nasljednike.
  • Sud je ovlašten, kada je to potrebno, odrediti posebna prava i dužnosti staratelja ostavine.
  • Žalba protiv rješenja o postavljenju privremenog staratelja ne odgađa njegovu provedbu. (4) O postavljanju privremenog staratelja sud će obavijestiti organ starateljstva koji može postaviti drugog staratelja.

(5) U pogledu polaganja računa i nagrade privremenom staratelju primjenjuju se odredbe propisane za izvršitelja testamenta.

 

  1. STICANJE OSTAVINE I ODRICANJE OD NASLIJEĐA

 

Prelazak ostavine na nasljednike

 

Član 162.

 

Ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

 

Odricanje od naslijeđa

 

Član 163.

 

  • Nasljednik se može odreći od naslijeđa izjavom u formi notarski obrađene isprave ili izjavom datom na zapisnik kod suda do donošenja prvostepene odluke.
  • Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od naslijeđa ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.
  • Ako su potomci maloljetni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa. (4) Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.

(5) Ako se odreknu od naslijeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavitelja pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvog nasljednog reda bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu.

 

Član 164.

 

  • Ako je nasljednik umro prije okončanja rasprave ostavine, a nije se odrekao od naslijeđa, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike.
  • Isto vrijedi i u slučaju kad je nasljednik umro nakon okončanja ostavinske rasprave, a prije donošenja prvostepene odluke.

 

Nemogućnost odricanja od naslijeđa

 

Član 165.

 

  • Ne može se odreći od naslijeđa nasljednik koji je raspolagao cijelom ostavinom ili jednim njenim dijelom.
  • Mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave ne lišavaju ga prava da se odrekne od naslijeđa.

 

Sadržaj izjave o odricanju od naslijeđa

 

Član 166.

 

  • Odricanje od naslijeđa ne može biti djelomično ni pod uvjetom.
  • Odricanje od naslijeđa ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu.
  • Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od naslijeđa. Ovakvo odricanje se smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela.

 

Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno

 

Član 167.

 

  • Odricanje od naslijeđa koje nije otvoreno nema nikakvo pravno djelovanje.
  • Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći od naslijeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni partner odriče od naslijeđa koje bi mu kao bračnom partneru pripalo nakon smrti njegovog bračnog partnera.
  • Za punovažnost ovog ugovora potrebno je da bude sastavljen u formi notarski obrađene isprave.
  • Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.

 

Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju naslijeđa i njezino poništenje

 

Član 168.

 

  • Izjava o odricanju od naslijeđa ili o primanju naslijeđa ne može se opozvati.
  • Nasljednik može izjavu iz stava 1. ovog člana pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.

 

Priraštaj

 

Član 169.

 

Dio testamentarnog nasljednika koji se odrekao od naslijeđa pripada ostaviteljevim zakonskim nasljednicima, ako iz samog testamenta ne proizlazi druga namjera zavještateljeva.

 

Član 170.

 

Dio zakonskog nasljednika koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime, nasljeđuje se kao da je taj nasljednik umro prije ostavitelja.

 

Zastara prava na zahtjev za predaju ostavine

 

Član 171.

 

  • Pravo nasljednika na zahtjev za predaju ostavine zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika stvari ostavine, a najduže za deset godina računajući za zakonskog nasljednika i nasljednika po ugovoru o nasljeđivanju od ostaviteljeve smrti, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.
  • Prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina.

 

  1. ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVITELJEVE

 

Obim odgovornosti nasljednika

 

Član 172.

 

  • Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
  • Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa ne odgovara za ostaviteljeve dugove.
  • Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva.
  • Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom ili ugovorom o nasljeđivanju nije drukčije određeno.

 

Odvajanje ostavine

 

Član 173.

 

  • Ostaviteljevi povjeritelji mogu zahtijevati u roku tri mjeseca od otvaranja naslijeđa da se ostavina odvoji od imovine nasljednika, ako učine vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoja potraživanja.
  • U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima ostavine, niti se njegovi povjeritelji mogu iz njih naplatiti dok se ne naplate povjerioci koji su tražili odvajanje.
  • Ostaviteljevi povjeritelji koji su tražili ovo odvajanje mogu naplatiti svoja potraživanja samo iz sredstava ostavine.
  • Odvojenoj ostavini sud može postaviti staratelja.
  • Na zahtjev ostaviteljevih povjeritelja sud može odrediti čuvanje odvojene ostavine.

Troškove povjeravanja ostavine na čuvanje dužni su snositi povjeritelji koji su to zahtijevali. (6) Ako povjeritelj koji je zahtijevao odvajanje nema izvršnu ispravu ili ako već prije nije pokrenuo postupak radi ostvarenja svog potraživanja, dužan je pokrenuti postupak radi ostvarenja potraživanja u roku koji mu odredi sud rješenjem o odvajanju ostavine. Ako povjeritelj ne pokrene postupak na koji je upućen u roku koji mu je određen, sud će po službenoj dužnosti svoje rješenje o odvajanju ostavine staviti van snage.

(7) O zahtjevu povjeritelja sud odlučuje rješenjem u ostavinskom postupku. Žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

 

  1. DIOBA NASLJEDSTVA I NASLJEDNIČKA ZAJEDNICA

 

Pravo na diobu

 

Član 174.

 

  • Diobu nasljedstva može zahtijevati svaki nasljednik.
  • Pravo na diobu nasljedstva ne može zastarjeti.
  • Ništavan je ugovor kojim se nasljednik trajno odriče prava da traži diobu kao i odredba u testamentu kojom se dioba trajno zabranjuje ili ograničava.
  • Dioba se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o diobi suvlasništva i učincima diobe, ako ugovorom o nasljeđivanju, testamentom ili ovim zakonom nije šta drugo određeno.

 

Nasljednička zajednica

 

Član 175.

 

  • Do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim naljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svim što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju testamenta ili staratelju ostavine.
  • Pošto bude utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, do diobe sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima po kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju testamenta ili staratelju ostavine.
  • Ako nema izvršitelja testamenta, a nasljednici se ne slože o upravljanju nasljedstvom, sud će, na zahtjev jednog od njih, postaviti upravitelja koji će u njihovo ime upravljati nasljedstvom, ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati. Za upravitelja sud može postaviti i nekog od nasljednika.
  • Upravitelj može sa odobrenjem suda raspolagati stvarima iz ostavine ako je za to ovlašten testamentom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja štete na nasljedstvu.

 

Pravo nasljednog dijela prije diobe

 

Član 176.

 

  • Nasljednik može prije diobe ili prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenijeti svoj nasljedni dio, potpuno ili djelomično, samo na sunasljednike.
  • Ugovor o prijenosu nasljednog dijela mora biti notarski obrađen.
  • Ugovor nasljednika sa osobom koja nije nasljednik o ustupanju nasljednog dijela obavezuje nasljednika samo da po izvršenoj diobi preda svoj dio saugovoratelja, odnosno po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju prenese svoj dio na saugovorača.

 

Pravo nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviteljem

 

Član 177.

 

  • Na zahtjev nasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici sa ostaviteljem sud može, kada to iziskuje opravdana potreba, odlučiti da mu se ostave pojedine stvari pokretne ili nepokretne ili grupe stvari koje bi pripale u dio ostalih nasljednika, a da im on vrijednost tih stvari isplati u novcu u roku koji sud prema okolnostima odredi. Rješenje suda kojim udovoljava tom zahtjevu je izvršna isprava.
  • Sunasljednik koji je poljoprivrednik ne mora učiniti vjerovatnom opravdanu potrebu iz stava 1. ovog člana kada se radi o nasljeđivanju poljoprivrednog zemljišta i stvari koje služe obavljanju poljoprivredne djelatnosti.
  • Za tako određeni iznos osobe iz stava 1. ovog člana imaju, radi osiguranja iznosa koji im je dužan platiti do isplate, zakonsko založno pravo na dijelovima ostavine dodijeljenim nasljedniku.
  • Ako isplata ne bude izvršena u roku, ostali nasljednici imaju pravo tražiti naplatu svog potraživanja ili predaju stvari koje bi im inače pripale na ime nasljednog dijela.

 

Dioba predmeta domaćinstva

 

Član 178.

 

  • Predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nasljednika koji je živio sa ostaviteljem u istom domaćinstvu, a koji nije njegov potomak ni njegov bračni partner, ostavit će se na njegov zahtjev tom nasljedniku, a njihova vrijednost će se uračunati u dio tog nasljednika.
  • Ukoliko vrijednost predmeta premašuje vrijednost nasljednog dijela, nasljednik kojem su ti predmeti ostavljeni isplatit će ovu razliku nasljednicima u novcu.

 

Obaveza zaštite među nasljednicima poslije diobe

 

Član 179.

 

  • Svakom nasljedniku ostali nasljednici odgovaraju po samom zakonu ako bi mu neka treća osoba, pozivajući se na neko pravo zasnovano prije diobe, oduzela stvar koja je stavljena u njegov nasljedni dio, ili inače smanjila njegovo pravo.
  • Oni jamče isto tako da stvari stavljene u njegov dio nemaju skrivenih nedostataka.

Nasljednici jamče da potraživanje ostavitelja stavljeno u dio jednog nasljednika postoji i da će se moći naplatiti od dužnika do iznosa koji mu je ostavljen u dio.

  • Obaveza jamstva za postojanje i naplativnost potraživanja traje tri godine po završenoj diobi, a za potraživanja koja dospijevaju poslije diobe ona traje tri godine do dospjelosti obaveze.
  • U svim slučajevima jemstva po odredbama st. 1., 2. i 3. ovog člana, svaki nasljednik jamči i duguje naknadu srazmjerno svom nasljednom dijelu.

 

DIO DRUGI

 

POSTUPAK U NASLJEDNIM STVARIMA

 

  1. SASTAVLJANJE SUDSKOG TESTAMENTA, ČUVANJE I OPOZIV TESTAMENTA

 

Nadležnost

 

Član 180.

 

  • Za sastavljanje sudskog testamenta, čuvanje testamenta u sudu i za opoziv testamenta pred sudom nadležan je svaki općinski sud.
  • Poslove u vezi sa sastavljanjem, uzimanjem na čuvanje i opozivom testamenta obavlja sudija pojedinac.

 

Sastavljanje sudskog testamenta

 

Član 181.

 

  • Kada se testament sastavlja u sudu po kazivanju zavještatelja, sudija će prethodno utvrditi identitet zavještatelja.
  • Sudija će zatim saslušati kazivanje zavještatelja koje će vjerno zabilježiti u zapisnik, po mogućnosti riječima samog zavještatelja, pazeći pri tom da volja zavještatelja bude jasno izražena.
  • U zapisnik će se unijeti i sve okolnosti koje bi mogle biti od uticaja na punovažnost testamenta.
  • Kad je to potrebno, sudija će zavještatelju objasniti propise koji ograničavaju zavještatelja u raspolaganju testamentom.
  • Pošto zavještatelj sam pročita zapisnik ili mu sudija pročita ako ne zna da čita i zavještatelj izjavi da je njegova posljednja volja u svemu vjerno zabilježena, sudija će sve to potvrditi u samom zapisniku i ovjeriti svojim potpisom.
  • Zapisnik potpisuju, pored sudije, zapisničar, zavještatelj, svjedoci identiteta i svjedoci testamenta.
  • Ako zavještatelj i svjedoci identiteta ne znaju pisati, stavit će na zapisnik svoj rukoznak.

 

Utvrđivanje identiteta zavještatelja i svjedoka

 

Član 182.

 

  • Ako sudija ne poznaje zavještatelja osobno i po imenu, identitet zavještatelja utvrđuje se osobnom kartom i ako zavještatelj nema osobnu kartu, a ni sudija ga osobno i po imenu ne poznaje, dovoljno je da njegov identitet posvjedoče dva punoljetna svjedoka.
  • Identitet svjedoka testamenta i svjedoka identiteta zavještatelja, ako ih sudija osobno ne poznaje, utvrdit će se osobnom kartom.
  • U zapisniku će se navesti način na koji je utvđen identitet zavještatelja i svjedoka identiteta, odnosno svjedoka testamenta.

 

Testament sastavljen od više listova

 

Član 183.

 

  • Ako se zapisnik o sastavljanju testamenta sastoji od više listova, svi listovi će se prošiti jamstvenikom i oba kraja jemstvenika zapečatiti sudskim pečatom.
  • Svaki list zavještatelj će posebno potpisati, odnosno na njega staviti svoj rukoznak.
  • Na kraju zapisnika naznačit će se od koliko se listova sastoji testament.

 

Čuvanje sudskog testamenta i predaja zavještatelju

 

Član 184.

 

  • Testament sastavljen u sudu zavještatelj može ostaviti na čuvanje sudu, a može zahtijevati da mu se preda.
  • Ako zavještatelj ostavi sudski testament na čuvanje sudu, sudija će narediti da se testament stavi u poseban omot i zapečati, a zavještatelju će se, na njegov zahtjev, izdati potvrda da je testament sastavljen i ostavljen sudu na čuvanje.
  • Testament se u sudu čuva odvojeno od ostalih spisa.
  • Kada zavještatelj traži da mu se preda sudski testament, sudija će mu predati zapisnik o sastavljanju tog testamenta u posebnom zapisniku koji potpisuje zavještatelj, utvrdit će se da je testament sastavljen u sudu i predat zavještatelju.

 

Sastavljanje testamenta zavještatelju koji ne zna službeni jezik ili je nijem

 

Član 185.

 

(1) Ako zavještatelj ne zna službeni jezik, pozvat će se sudski tumač i još dva svjedoka, pa će se testament pred njima napisati onako kako ga sudski tumač prevede na službeni jezik. (2) Ako je zavještatelj nijem, pozvat će se sudski tumač i dva svjedoka koji se sa zavještateljem mogu sporazumjeti.

(3) Zapisnik o sastavljanju testamenta u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana potpisuju i tumač i svjedoci.

 

Povjeravanje testamenta sudu

 

Član 186.

 

  • Kad se preda na čuvanje testament koji nije sastavljen u sudu, zavještatelj ga predaje lično sudiji, otvorenog ili u zatvorenom omotu.
  • O predaji testamenta sastavit će se zapisnik u kojem se mora navesti kako je utveđen identitet zavještatelja.
  • Otvoreni testament stavit će se u poseban omot i zapečatiti, a zavještatelju će se, na njegov zahtjev, izdati potvrda da je testament povjeren na čuvanje sudu.
  • Ako je na čuvanje predat otvoren testament sudija će zavještatelja upozoriti na nedostatke zbog kojih testament ne bi bio punovažan.

 

Vraćanje testamenta zavještatelju

 

Član 187.

 

  • Testament koji se nalazi na čuvanju kod suda vratit će se zavještatelju na njegov zahtjev.
  • Testament će se vratiti i zavještateljevom punomoćniku koji ima ovjerenu punomoć za taj posao.
  • O vraćanju testamenta sastavit će se zapisnik u kojem će se navesti način na koji je utvrđen identitet osobe kojoj se vraća testament.
  • Ako se testament vraća punomoćniku punomoć će se priložiti zapisniku i zadržati u sudu.

 

Čuvanje isprava o usmenom testamentu

 

Član 188.

 

  • Ako su svjedoci usmenog testamenta podnijeli sudu pismeno koje sadrži volju zavještatelja, sud će prijem ovakvog pismena zapisnički utvrditi, staviti u poseban omot i zapečatiti.
  • Sud će postupiti po odredbi stava 1. ovog člana i kada svjedoci usmenog testamenta dođu u sud da usmeno ponove izjavu zavještatelja.
  • Prilikom uzimanja izjava svjedoka sud će nastojati utvrditi izjavu volje zavještatelja, a pored toga ispitat će i okolnosti od kojih zavisi punovažnost usmenog testamenta.
  • Isprave o usmenom testamentu čuvat će se u sudu odvojeno od ostalih spisa.

 

Opoziv testamenta pred sudom

 

Član 189.

 

  • Zavještatelj može pred sudom opozvati svoj testament.
  • Na opoziv testamenta pred sudom shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za sastavljanje sudskog testamenta.
  • Kad zavještatelj opozove testament opoziv će se zabilježiti na testamentu koji se čuva u sudu.

 

Sastavljanje i opoziv testamenta van sudske zgrade

 

Član 190.

 

U slučaju potrebe sud će sastaviti testament i primiti izjavu o opozivu testamenta i van sudske zgrade.

 

Obavještavanje suda o zavještateljevom prebivalištu

 

Član 191.

 

Ako je testament sastavljen u sudu na čijem području zavještatelj nema prebivališta, ili ako je testament tom sudu predat na čuvanje, ili ako je testament pred tim sudom opozvan, taj sud je dužan o tome odmah obavijestiti sud na čijem području zavještatelj ima prebivalište.

 

  1. POSTUPAK SA TESTAMENTOM

 

Predaja testamenta sudu

 

Član 192.

 

  • Testament koji je umrli ostavio dostavit će se u sudu zajedno sa smrtovnicom.
  • Organ koji sastavlja smrtovnicu provjerit će da li je umrli ostavio testament, odnosno da li postoji isprava ili dokazi o usmenom testamentu.

 

Proglašenje testamenta

 

Član 193.

 

  • Kad sud utvrdi da je osoba koja je ostavila testament umrla ili da je proglašena umrlom otvorit će njen testament bez povrede pečata, pročitat će ga i o tome sastaviti zapisnik.
  • Ovako će se postupati bez obzira na to da li je testament po zakonu punovažan i da li ima više testamenata.
  • Otvaranje i čitanje testamenta izvršit će se u prisustvu dva punoljetna građanina koji mogu biti i osobe pozvane na nasljedstvo.
  • Proglašenju testamenta mogu prisustvovati nasljednici, legatari i druge zainteresirane osobe i tražiti prijepis testamenta.
  • Općinski sud kod kojeg se testament nađe ili kojem bude podnesen otvorit će i pročitati testament iako je za raspravljanje ostavine nadležan drugi općinski sud ili inozemni organ.

 

Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta

 

Član 194.

 

(1) Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta treba da sadrži:

  • koliko je testamenata nađeno, koji datum nose i gdje su nađeni,
  • ko je testamente predao sudu ili sastavljaču smrtovnice,
  • da li je testament predat otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečaćen, 4) koji su svjedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta.
  • Ako je prilikom otvaranja testamenta primijećeno da je pečat povrijeđen ili da je u testamentu nešto brisano, precrtano ili ispravljano ili ako se što drugo sumnjivo nađe, mora se i to u zapisniku navesti.
  • Zapisnik potpisuju sudija, zapisničar i svjedoci.
  • Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu o njegovom proglašenju sa naznačenjem datuma proglašenja, kao i broj i datum ostalih pronađenih testamenata.

 

Proglašenje usmenog testamenta

 

Član 195.

 

  • Ako je umrli sačinio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
  • Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen saslušat će se ponaosob o sadržaju testamenta, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovažnost, pa će zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta.
  • Ako stranka zahtijeva da se svjedoci usmenog testamenta saslušaju pod zakletvom ili ako sud nađe da je takvo saslušanje potrebno, odredit će ročište za saslušanje ovih svjedoka na koje će prozvati predlagače, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak.

 

Proglašenje nestalog ili uništenog testamenta

 

Član 196.

 

(1) Ako je pismeni testament nestao ili je uništen nezavisno od ostaviteljeve volje, a među zainteresiranim osobama nema spora o ranijem postojanju tog testamenta, o formi u kojoj je sastavljen, o načinu nestanka ili uništenja, kao ni o sadržini testamenta, ostavinski sud će o tome saslušati sve zainteresirane osobe i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašavanje pismenog testamenta. (2) Ako bi ostavina, kad ne bi bilo testamenta postala vlasništvo općine, odnosno grada, sporazum zainteresiranih osoba o ranijem postojanju testamenta, o njegovoj formi i sadržaju važi samo uz saglasnost nadležnog organa.

(3) Ako među zainteresiranim osobama ima osoba koje nisu sposobne da se same staraju o svojim interesima, sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana važi samo uz saglasnost organa starateljstva.

 

Dostavljanje i čuvanje isprava o proglašenju testamenta

 

Član 197.

 

  • Zapisnik o proglašenju testamenta sa izvornim pismenim testamentom, odnosno sa ispravom o usmenom testamentu ili zapisnikom o saslušanju svjedoka usmenog testamenta dostavit će se ostavinskom sudu, a sud koji je testament proglasio zadržat će njihov prijepis.
  • Izvorni pismeni testament, isprava o usmenom testamentu, zapisnik o saslušanju svjedoka usmenog testamenta, kao i zapisnik o sadržaju nestalog ili uništenog pismenog testamenta, čuvat će se u sudu odvojeno od drugih spisa, a njihov ovjereni prijepis priložit će se spisima.

III. OSTAVINSKI POSTUPAK

 

  1. OPĆE ODREDBE

 

Predmet ostavinskog postupka

 

Član 198.

 

U ostavinskom postupku utvrđuje se ko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostavinu, te koja još prava u pogledu ostavine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama.

 

Vanparnični postupak

 

Član 199.

 

  • Ostavinski postupak je vanparnični postupak.
  • Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, u ostavinskom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje vanparnični i parnični postupak.

 

Nadležnost za provođenje ostavinskog postupka

 

Član 200.

 

  • Ostavinski postupak se u prvom stepenu provodi pred općinskim sudom u Federaciji, odnosno pred notarom kao povjerenikom suda.
  • U općinskom sudu ostavinski postupak provodi sudija pojedinac.
  • Sud će povjeriti notaru provođenje ostavinskog postupka i dostaviti mu spis bez odgađanja u skladu sa odredbama člana 261. ovog zakona.
  • Kada notar provodi radnje u ostavinskom postupku kao povjerenik suda ovlašten je, kao i sudija općinskog suda, poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke, osim odluka za koje je ovim zakonom drukčije propisano.

 

Mjesna nadležnost

 

Član 201.

 

  • Za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište (ostavinski sud).
  • Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište u Federaciji, za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u to vrijeme imao boravište, ukoliko ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.
  • Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u Federaciji, mjesno je nadležan ostavinski sud u Federaciji na čijem se području nalazi ostavina ili pretežni dio njegove ostavine.
  • Ako se nijedan dio ostavine ne nalazi u Federaciji mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana.
  • Privremene mjere za osiguranje ostavine može pored ostavinskog suda narediti i sud na čijem je području ostavitelj umro te sud na čijem se području nalazi ostaviteljeva imovina.
  • Kad za ostavinski postupak nije nadležan sud u Federaciji, nadležnost domaćeg suda koji je ovlašten provoditi pojedine radnje određuje se prema odredbama st. od 1. do 5. ovog člana.

 

Zabrana sporazuma o nadležnosti

 

Član 202.

 

Stranke ne mogu sporazumno mijenjati nadležnost suda u ostavinskom postupku.

 

Stranke

 

Član 203.

 

Strankom se u smislu ovog zakona smatraju nasljednici i legatari kao i druge osobe koje ostvaruju neko pravo iz ostavine.

 

Opća pravila postupanja

 

Član 204.

 

  • Tokom cijelog postupka sud će paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana.
  • Sud je dužan naročito paziti da se zaštite i ostvare prava osoba koje se zbog maloljetnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne brinuti o svojim pravima i interesima.
  • U ostavinskom postupku javnost je isključena.

 

Dokazi

Član 205.

 

  • Sud donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupne rasprave.
  • Sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke u postupku nisu iznijele, te izvesti i dokaze koje one nisu predložile, ako ocijeni da su te činjenice i ti dokazi važni za odlučivanje u skladu s ovim zakonom.
  • Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudom koji donosi odluku.

 

Radnje u postupku

 

Član 206.

 

Sudija sa zapisničarom prima izjave o odricanju od naslijeđa i izvodi dokaze.

 

Zapisnici i bilješke

 

Član 207.

 

  • O radnjama poduzetim u postupku po pravilu se sastavlja zapisnik.
  • O manje važnim izjavama stranaka i obavijestima koje sud prikuplja može se umjesto zapisnika staviti samo bilješka na spisu.
  • Zapisnik potpisuju stranke ako su prisustvovale radnji u postupku, sudija koji je sastavio zapisnik te zapisničar.
  • Bilješku na spisu potpisuje osoba koja ju je sastavila.

 

Odluke

 

Član 208.

 

  • Odluke se u postupku donose u obliku rješenja.
  • Rješenja protiv kojih je dopušten prigovor, odnosno žalba i rješenja drugostepenog suda moraju biti obrazložena.

 

Prigovor protiv rješenja

 

Član 209.

 

  • Protiv rješenja koje je kao povjerenik suda u ostavinskom postupku donio notar dopušten je prigovor u roku osam dana od dana dostavljanja rješenja strankama.
  • U pogledu prigovora iz stava 1. ovog člana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje žalba u parničnom i vanparničnom postupku.

 

Postupak povodom prigovora

 

Član 210.

 

  • Prigovor se dostavlja notaru koji ga je dužan bez odgađanja zajedno sa spisom dostaviti nadležnom općinskom sudu.
  • O prigovoru odlučuje sudija pojedinac.

 

Odluke suda o prigovoru protiv rješenja notara

 

Član 211.

 

  • Nepravovremene, nepotpune ili nedopuštene prigovore sud će odbaciti.
  • Odlučujući o prigovoru protiv rješenja koji je donio notar, sud može u cijelosti ili djelomično rješenje održati na snazi ili ga ukinuti.
  • Kada sud ukine rješenje ili ga djelomično održi na snazi, sam će odlučiti o ukinutom dijelu rješenja.
  • Protiv rješenja suda kojim je rješenje notara u cijelosti ili djelomično ukinuto nije dopuštena posebna žalba.
  • U slučaju iz stava 3. ovog člana sud će provesti radnje koje ocijeni potrebnim.
  • Rješenje o prigovoru dostavit će se strankama i notaru.

 

Žalba protiv rješenja

 

Član 212.

 

  • Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
  • Žalba se podnosi u roku 15 dana od dostavljanja prvostepenog rješenja.

 

Postupak po žalbi

 

Član 213.

 

  • Žalba se podnosi prvostepenom sudu koji može u povodu pravovremeno podnesene žalbe sam novim rješenjem preinačiti pobijano rješenje, ako se time ne povređuju prava drugih osoba zasnovana na tom rješenju.
  • Ako prvostepeni sud ne preinači svoje rješenje, dostavit će žalbu drugostepenom sudu, bez obzira na to je li žalba podnesena u roku koji zakon određuje.
  • Drugostepeni sud rješava, po pravilu, samo o žalbama koje su pravovremeno podnesene, ali može uzeti u obzir i žalbu koja je nepravovremeno podnesena ako se time ne povređuju prava drugih osoba koja se zasnivaju na pobijanom rješenju.
  • Ako je protiv rješenja dopuštena posebna žalba sud će, ako ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, prijepis spisa sa žalbom dostaviti drugostepenom sudu. Ne čekajući odluku drugostepenog suda, prvostepeni sud poduzimat će one radnje koje je ovlašten poduzimati u ostavinskom postupku, nezavisno od ishoda žalbenog postupka, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

 

Vanredni pravni lijekovi

 

Član 214.

 

U ostavinskom postupku nisu dopušteni vanredni pravni lijekovi.

 

Troškovi postupka

 

Član 215.

 

  • Svaka stranka snosi troškove koje je imala tokom ili u povodu postupka.
  • Ako je bilo zajedničkih troškova, sud će odrediti u kojem će razmjeru stranke snositi te troškove.
  • Na prijedlog jedne stranke sud može odlučiti da joj druga stranka nadoknadi troškove koje joj je prouzrokovala očito nesavjesnim postupkom.

 

  1. PRETHODNE RADNJE

 

  1. Smrtovnica

 

Sastavljanje smrtovnice

 

Član 216.

 

  • Kad neka osoba umre ili bude proglašena umrlom matičar nadležan za upis činjenice smrti u matičnu knjigu umrlih sastavit će smrtovnicu i obavezno je dostaviti sudu u roku 15 dana po izvršenom upisu.
  • Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka iz matične knjige umrlih, podataka dobivenih od srodnika umrlog, od osoba s kojima je umrli živio, te od drugih osoba koje ih mogu pružiti. (3) Ako organ iz stava 1. ovog člana nije u mogućnosti pribaviti podatke za sastavljanje smrtovinice, dostavit će smrtovnicu samo s onim podacima kojima raspolaže (u daljnjem tekstu: nepotpuna smrtovnica), navodeći razloge zbog kojih nije mogao sastaviti potpunu smrtovnicu i ukazujući na podatke koji bi mogli poslužiti ostavinskom sudu za pronalaženje nasljednika i imovine umrlog.
  • Ako je ostavinskom sudu predana nepotpuna smrtovnica ili samo izvod iz matične knjige umrlih, on će na zapisnik u ostavinskoj raspravi utvrditi sve podatke koje treba sadržavati smrtovnica.
  • Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kada umrli nije ostavio imovinu.
  • Smrtovnica ima dokaznu snagu javne isprave samo u pogledu podataka koji su preuzeti iz matične knjige umrlih.

 

Sadržaj smrtovnice

 

Član 217.

 

(1) U smrtovnicu se unose:

  • prezime i ime ostavitelja, po mogućnosti jedinstveni matični broj građanina, ime jednog od njegovih roditelja, ostaviteljevo zanimanje, datum rođenja i državljanstvo, a za ostavitelja koji je bio u braku i prezime koje je imao prije sklapanja braka,
  • dan, mjesec i godina, mjesto i, po mogućnosti, sat smrti,
  • mjesto u kojemu je ostavitelj imao prebivalište, odnosno boravište.

(2) U smrtovnici treba, ako je to moguće, navesti:

  • prezime i ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište ostaviteljevog bračnog, odnosno vanbračnog partnera i bračne, vanbračne i usvojene djece,
  • prezime i ime, datum rođenja i prebivalište, odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo na osnovu zakona, kao i osobe koje su pozvane na nasljedstvo na osnovu testamenta,
  • mjesto gdje se nalazi imovina koju je ostavio ostavitelj, ima li imovine za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, ima li gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, štednih knjižica ili kakvih drugih važnih isprava, da li je ostavitelj ostavio dugova i koliko, je li ostavio pisani testament ili zaključio ugovor o nasljeđivanju ili ugovor o doživotnom uzdržavanju ili ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a ako je ostavitelj napravio usmeni testament onda prezime i ime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmeni testament napravljen,
  • očekuje li se rođenje ostaviteljeva djeteta i imaju li njegova djeca ili bračni partner staratelja,
  • datum i mjesto smrti bračnog partnera ili ostaviteljeva djeteta ili koje druge osobe koja bi mogla biti pozvana na nasljedstvo, a koja je umrla prije ostavitelja.

 

  1. Popis ostaviteljeve imovine

 

Vrijeme obavljanja popisa

 

Član 218.

 

  • Popis ostaviteljeve imovine obavit će se po odluci ostavinskog suda kada se ne zna postoje li nasljednici ili gdje borave, kada su nasljednici osobe koje zbog maloljetne, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne mogu same voditi brigu o svojim pravima i interesima, ili u drugim opravdanim slučajevima.
  • Sud će popis narediti i na zahtjev ostaviteljevih nasljednika, legatara ili povjerilaca.
  • Ako to zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj umro, a naročito ako prijeti opasnost da bi dio ostavine mogao biti otuđen ili izgubljen, policijski službenici koji u tim okolnostima ureduju, prilikom svog uredovanja, ako je to moguće, popisat će ostaviteljeve stvari, po potrebi zapečatiti prostorije u kojima se stvari nalaze i popis dostaviti matičaru nadležnom za upis činjenice smrti.
  • U slučaju iz stava 3. ovog člana matičar će primljeni popis dostaviti ostavinskom sudu koji vodi ostavinski postupak.

 

Sadržaj popisa

 

Član 219.

 

  • Popis će obuhvatiti sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevom neposrednom posjedu u času njegove smrti.
  • Popis će obuhvatiti i drugo što je pripadalo ostavitelju, a nalazi se kod druge osobe, uz naznaku kod koga se nalazi i po kojem osnovu, kao i ono što je ostavitelj posjedovao, a

za što se tvrdi da nije njegovo vlasništvo.

  • U popisu imovine zabilježit će se ostaviteljeva potraživanja, a i dugovi, te posebno neplaćeni porezi, doprinosi i druga javna davanja.

 

Način popisivanja

 

Član 220.

 

  • Pokretne stvari popisuju se po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini ili pojedinačno.
  • Nekretnine se popisuju pojedinačno s naznakom mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta, te zemljišnoknjižnih podataka ako su poznati.

 

Obavljanje popisa

 

Član 221.

 

(1) Popis će obaviti sudski službenik ili notar kojeg odredi sudija koji vodi sudski postupak. (2) Popis se obavlja u prisustvu dvije punoljetne osobe, a kada je to potrebno, i uz učestvovanje vještaka.

(3) Popisu može prisustvovati i svaka zainteresirana osoba.

 

Postupak sa stvarima za koje postoje posebni propisi

 

Član 222.

 

Kada se prilikom popisivanja ili inače u ostavini pronađu stvari za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi s njima će se nakon obavljenog popisa postupiti po tim propisima.

 

  1. Osiguranje ostavine

 

Predaja na čuvanje

 

Član 223.

 

  • Ako se ustanovi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban upravljati ostavinom ili nečim iz njenog sastava, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kada druge okolnosti nalažu naročit oprez, policijski službenik ili druga osoba koja ureduje u ime vlasti predat će u hitnim slučajevima te stvari na čuvanje pouzdanoj osobi i o tome odmah obavijestiti sud na čijem se području te stvari nalaze, koji može tu mjeru izmijeniti ili ukinuti.
  • Gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, štedne knjižice i druge važne isprave treba u slučaju iz stava 1. ovog člana predati na čuvanje sudu ili notaru na čijem se području nađe ta imovina.
  • Ko primi na čuvanje stvari iz st. 1. i 2. ovog člana dužan je o tome izdati potvrdu koju će sudu na čijem se području te stvari nalaze predati onaj ko ih je dao na čuvanje.
  • Sud iz st. 1. i 2. ovog člana obavijestit će ostavinski sud o svim mjerama poduzetim za osiguranje ostavine.

 

Postavljanje privremenog staratelja ostavine

 

Član 224.

 

  • Privremenog staratelja ostavine postavlja ostavinski sud.
  • Prije postavljanja privremenog staratelja sud će, po mogućnosti, zatražiti mišljenje u pogledu staratelja od osoba koje su vjerovatno pozvane na nasljedstvo.

 

Pečaćenje

 

Član 225.

 

  • Ako ocijeni da je to cjelishodno, sud može odrediti da se prostorije u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine zapečate, te će odrediti osobu koju će obavezati da bez odgađanja prijavi svako oštećenje pečata nadležnoj policijskoj upravi i sudu.
  • Dopuštenje za skidanje pečata može dati samo ostavinski sud, odnosno notar kao povjerenik suda.

 

Privremene mjere

 

Član 226.

 

Prije pokretanja ostavinskog postupka i tokom njega, sve dok postupak ne bude pravomoćno okončan, sud će, na zahtjev stranke radi osiguranja stvari i prava iz ostavine, odrediti privremene mjere predviđene zakonom kojim se uređuje izvršni postupak, ako stranka učini vjerovatnim opasnost da bi se bez takve mjere promijenilo postojeće stanje ili ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

 

  1. POKRETANJE OSTAVINSKOG POSTUPKA

 

Pokretanje postupka

 

Član 227.

 

  • Ostavinski postupak pokreće se po službenoj dužnosti u roku 30 dana kad sud primi smrtovnicu ili izvod iz matične knjige umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu.
  • Sud, odnosno notar koji kao povjerenik suda vodi ostavinski postupak dužan je odmah nakon što se pokrene ostavinski postupak pribaviti dokaz o činjenicama iz Registra u skladu sa odredbama člana 124. ovog zakona.

 

Ispitivanje nadležnosti

 

Član 228.

 

  • Nakon što primi ispravu iz člana 227. ovog zakona sud će ispitati je li nadležan za ostavinski postupak, pa ako ustanovi da nije nadležan, dostavit će predmet nadležnom sudu.
  • Ako sud ustanovi da je za ostavinski postupak nadležan inozemni organ, rješenjem će se oglasiti nenadležnim i obustaviti postupak.

 

Mjere ostavinskog suda za osiguranje ostavine

 

Član 229.

 

  • Mjere za osiguranje ostavine može ostavinski sud odrediti tokom cijelog ostavinskog postupka.
  • Ostavinski sud može tokom ostavinskog postupka mijenjati i ukidati mjere osiguranja ostavine koje je odredio on sam ili neki drugi sud ili organ vlasti.
  • Mjere za osiguranje, a i njihove promjene i ukidanja određuje ostavinski sud na zahtjev stranke, a i po službenoj dužnosti.

 

Pozivanje izvršitelja testamenta

 

Član 230.

 

Ako je ostavitelj postavio izvršitelja testamenta, sud će mu to priopćiti i pozvati ga da se u određenom roku izjasni prima li se te dužnosti.

 

Staratelj nerođenog djeteta

 

Član 231.

 

  • Ako se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljedstvo, ostavinski sud će o tome obavijestiti organ nadležan za poslove starateljstva.
  • Ako organ nadležan za poslove starateljstva drukčije ne odredi, o pravima još nerođenog djeteta brinut će se jedan od njegovih roditelja.

 

Postupak kad nema imovine ili kad ima samo pokretne imovine

 

Član 232.

 

  • Ako prema podacima kojima sud raspolaže umrli nije ostavio imovinu, ostavinski će sud rješenjem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava.
  • Isto će tako sud postupiti i u slučaju ako je ostavitelj ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak.
  • Kada sud odluči da ne provodi ostavinski postupak, obavijestit će o tome organ nadležan za poslove starateljstva, ako među nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim pravima i interesima, a nemaju roditelje ili druge zakonske zastupnike.
  • Ako je sud odlučio da se ne provodi ostavinski postupak zbog toga što se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ukinut će mjere osiguranja ostavine kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima.
  • Kad u ostavinu ulaze i stvarna prava na nekretninama postupit će se kao kad su iza ostavitelja ostale nekretnine, a kad postoje ostala prava, kao da su ostale pokretnine.

 

Odvajanje ostavine od imovine nasljednika

 

Član 233.

 

Kad se po odredbama zakona može zahtijevati odvajanje ostavine od imovine nasljednika, sud će na prijedlog ovlaštenih osoba odrediti to odvajanje, primjenjujući pri tome odredbe ovog zakona o privremenim mjerama za osiguranje ostavine.

 

  1. OSTAVINSKA RASPRAVA

 

Poziv na ročište

 

Član 234.

 

  • Za ostavinsku raspravu sud će odrediti ročište.
  • U pozivu na ročište sud će zainteresirane osobe obavijestiti o pokretanju postupka, o tome je li mu koji testament već predat, te će ih pozvati da odmah dostave sudu pisani testament, odnosno ispravu o usmenom testamentu ili ugovor o nasljeđivanju ili o drugom pravnom poslu za slučaj smrti, ako se kod njih nalazi, ili da naznače svjedoke usmenog testamenta.
  • Sud će u pozivu upozoriti zainteresirane osobe da mogu do donošenja prvostepenog rješenja o nasljeđivanju dati izjavu o prihvatanju i ustupanju nekom od sunasljednika ili izjavu o odricanju od naslijeđa usmeno na ročištu ili u formi notarski obrađene isprave, a ako na ročište ne dođu ili takvu izjavu ne daju, smatrat će se da žele biti nasljednici.
  • Ako je ostavitelj ostavio testament ili ugovor o nasljeđivanju, o pokretanju ostavinskog postupka sud će obavijestiti i na ročište pozvati i osobe koje bi mogle po zakonu polagati pravo na naslijeđe.
  • Ako je ostavitej postavio izvršitelja testamenta, sud će i njega obavijestiti o pokretanju postupka.

 

Pozivanje oglasom

 

Član 235.

 

  • Ako se ne zna ima li nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu u roku jedne godine od objavljivanja oglasa u “Službenim novinama Federacije BiH”.
  • Oglas će se pričvrstiti na oglasnu ploču suda i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” i na drugi prikladan način.
  • Po odredbama st. 1. i 2. ovog člana sud će postupiti i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika, ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u inozemstvu ili su nedostupni, a dostava se nije mogla obaviti.
  • Nakon što istekne rok iz stava 1. ovog člana sud će provesti ostavinsku raspravu na osnovu izjave postavljenog staratelja i podataka kojima sud raspolaže.

 

Predmet ostavinske rasprave

 

Član 236.

 

  • Na ročištu za ostavinsku raspravu sud će raspraviti sva pitanja važna za donošenje odluke u ostavinskom postupku, a naročito u pogledu prava na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela i prava na legate.
  • Sud o pravima odlučuje, po pravilu, pošto je zainteresiranim osobama omogućio da daju potrebne izjave. Tokom ostavinskog postupka zainteresirane osobe mogu davati izjave bez prisustva drugih zainteresiranih osoba i nije potrebno da se u svakom slučaju tim osobama omogući da se izjasne o izjavama drugih zainteresiranih osoba.
  • O pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, sud će odlučivati prema podacima kojima raspolaže uzimajući u obzir njihove pismeme izjave koje stignu do donošenja odluke.
  • Ako sud posumnja da je osoba koja po zakonu polaže pravo na nasljedstvo jedini ili najbliži ostaviteljev srodnik, može saslušati i osobe za koje smatra da bi mogle imati jednako ili jače nasljedno pravo, a može te osobe pozvati i oglasom po odredbama člana 235. ovog zakona.

 

Nasljednička izjava

 

Član 237.

 

  • Svako je ovlašten, ali niko nije dužan dati nasljedničku izjavu.
  • Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od naslijeđa smatra se da želi biti nasljednikom.
  • Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća naslijeđe ne može ga se više odreći.
  • Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak nasljednik ili njegov zastupnik. (5) Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu, navest će razlog ovlaštenoj osobi koja će to zabilježiti u zapisniku.
  • Izjava o primanju naslijeđa ili o odricanju od naslijeđa koja je podnesena sudu mora biti notarski obrađena, kao i punomoć za davanje nasljedničke izjave. Ovu izjavu ili punomoć sa istim pravnim djelovanjem nasljednik može dati i pred konzularnim predstavnikom ili diplomatskim predstavnikom Bosne i Hercegovine koji obavlja konzularne poslove.
  • U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni dio.
  • Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili na osnovu testamenta, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo po bilo kojem osnovu.
  • Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji želi dati izjavu može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom na zapisnik, odnosno predajom ostavinskom sudu isprave iz stava 6. ovog člana.
  • Prilikom davanja izjave o odricanju od naslijeđa ovlaštene osobe će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili i u ime svojih potomaka.

 

Prigovor na popis

 

Član 238.

 

  • Ako stranke prigovore popisu, sud može, ako to smatra potrebnim, narediti sudskom službeniku ili notaru da ponovno obavi popis.
  • Ako popis imovine nije obavljen, sud može, na osnovu podataka koje su mu dale zainteresirane osobe, sam utvrditi što ulazi u ostavinu.

 

Upućivanje na parnicu zbog spora

 

Član 239.

 

  • Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim organom ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.
  • Na način predviđen odredbom stava 1. ovog člana sud će postupiti naročito ako su sporne činjenice:

1) o kojima zavisi nasljedno pravo, a naročito valjanost ili sadržaj ugovora o nasljeđivanju ili testamenta ili odnos nasljednika i ostavitelja na osnovu kojeg se po zakonu nasljeđuje, 2) od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, vrijednost nužnog dijela ili uračunavanje u nasljedni dio,

  • od kojih zavisi opravdanost isključenja nužnih nasljednika ili postojanje razloga za nedostojnost,
  • je li se neka osoba odrekla naslijeđa,
  • od kojih zavisi osnovanost zahtjeva nadživjelog bračnog partnera i ostaviteljevih potomaka, koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu da im se iz ostavine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljenje svakodnevnih potreba.
  • Ako u navedenim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primjeni prava, ostavinski sud neće prekidati ostavinski postupak nego će raspraviti pravna pitanja u ostavinskom postupku.
  • Sud neće prekinuti postupak ni u slučaju iz stava 1. Ovog člana, ako se radi o činjenicama čije postojanje zakon pretpostavlja, o činjenicama koje su općepoznate, te ako su sporne činjenice koje može utvrditi na osnovu javnih ili javno ovjerenih isprava, nego će na osnovu pretpostavke o postojanju tih činjenica, odnosno da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno pretpostavci uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.

 

Upućivanje na parnicu zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu na ostavinu

 

Član 240.

 

  • Ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi pravo na testamentom određeni legat ili drugo pravo, sud će uputiti stranke na parnicu ili postupak pred organom uprave, ali neće prekinuti ostavinski postupak.
  • Ako u slučaju iz stava 1. ovog člana ne postoji spor o činjenicama nego samo o primjeni prava, ostavinski sud će ta pravna pitanja raspraviti u ostavinskom postupku.

 

Upućivanje na parnicu zbog spora o sastavu ostavine

 

Član 241.

 

(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili upravni postupak ako su između stranaka sporne činjenice: 1) od kojih zavisi sastav ostavine,

  • od kojih zavisi predmet legata,
  • ako između nasljednika postoji spor povodom zahtjeva nadživjelog bračnog partnera ili ostaviteljevih potomaka koji su s njim živjeli u zajednici da im iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti imovine ostavitelja.
  • Sud neće prekinuti postupak u slučaju iz stava 1. ovog člana, ako su sporne činjenice koje može utvrditi na osnovu javnih isprava nego će na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.
  • Kad sud u slučaju iz stava 1. ovog člana prekida postupak, prethodno će ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje djelomičnog rješenja o nasljeđivanju, pa će ga donijeti ako su ispunjene.
  • Prekid postupka iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju.

 

Ko se upućuje na parnicu i trajanje prekida

 

Član 242.

 

  • Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim.
  • Ako sud prekine postupak, odredit će rok koji ne može biti duži od 30 dana, u kojemu upućena stranka treba pokrenuti parnicu ili upravni postupak, te o pokretanju obavijestiti ostavinski sud.
  • Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica ili upravni postupak nne bude pravomoćno završen.
  • Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu, odnosno upravni postupak. U tom slučaju stranka koja je upućena na parnicu ili na upravni postupak može svoja prava ostvarivati u postupku na koji je upućena.
  • Ako je ostavinski sud postupio u skladu s odredbom stava 4. ovog člana, a i u slučaju da je ostavinu raspravio, a trebao je stranku uputiti na parnicu ili upravni postupak, pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica ili upravni postupak.

 

  1. RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU I LEGATU

 

Sadržaj rješenja o nasljeđivanju

 

Član 243.

 

  • Rješenjem o nasljeđivanju sud utvrđuje ko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik i koja su prava time stekle i druge osobe.
  • Rješenje iz stava 1. ovog člana sadrži:
  • prezime i ime ostavitelja, ime jednog od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo i, po mogućnosti, ostaviteljev jedinstveni matični broj građanina, te za osobe umrle u braku i njihovo prezime koje su imale prije sklapanja braka,
  • oznaku nekretnina s podacima iz javnih evidencija o nekretninama potrebnim za upis, kao i oznaku pokretnih stvari i drugih prava za koja je sud utvrdio da ulaze u ostavinu,
  • prezime i ime nasljednika, ime jednog od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo, njegovo prebivalište, odnos nasljednika prema ostavitelju, nasljeđuje li ga kao zakonski ili ugovorni ili testamentarni nasljednik, a ako ima više nasljednika i nasljedni dio svakog pojedinog nasljednika izražen razlomkom, te po mogućnosti nasljednikov jedinstveni matični broj građanina,
  • je li i kako nasljednikovo pravo uvjetovano, uvjetovano rokom ili opterećeno nalogom, odnosno inače ograničeno ili opterećeno i u čiju korist,
  • prezime i ime i prebivalište osoba kojima je u vezi s nasljeđivanjem ostavitelja pripalo pravo na legat ili neko drugo pravo iz ostavine s tačnom oznakom tog prava, te po mogućnosti njihov jedinstveni matični broj građanina.
  • Ako u ostavinskom postupku svi nasljednici i legatari sporazumno predlože diobu i način diobe, sud će i taj sporazum unijeti u rješenje o nasljeđivanju. Sud će isto tako postupiti ako diobu provede prema čl. 177. i 178. ovog zakona.
  • Odredbe o rješenju o nasljeđivanju primjenjuju se na odgovarajući način i na slučajeve ostavine bez nasljednika (član 21. ovog zakona), kada su ostaviteljevi nasljednici općina, odnosno grad na koje je na osnovu ovog zakona prešla ostavina.

 

Dostava rješenja o nasljeđivanju

 

Član 244.

 

  • Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se svim nasljednicima i legatarima, kao i osobama koje su tokom postupka istakle zahtjev za naslijeđe.
  • Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju dostavit će se nadležnoj poreznoj upravi i javnom registru nekretnina te drugim nadležnim organima.

 

Upisi u javnu evidenciju nekretnina i predaja pokretnih stvari

 

Član 245.

 

  • U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju provedu u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina potrebni upisi u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava.
  • U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ovlaštenim osobama predaju pokretne stvari koje su pohranjene kod suda, notara ili po njihovu nalogu kod treće osobe.
  • Ako je testamentom nasljedniku naloženo ispunjenje ili osiguranje obaveza u korist osoba koje se nisu sposobne same brinuti o svojim pravima i interesima, ili radi ostvarenja neke općekorisne svrhe, sud će odrediti nužne mjere osiguranja.

 

Mjere osiguranja kada je pravo nasljednika ili legatara uvjetovano

 

Član 246.

 

Kad je nasljednikovo pravo uvjetovano, uvjetovano rokom ili opterećeno nalogom, sud će na prijedlog zainteresiranih osoba odrediti potrebne privremene mjere osiguranja.

 

Posebno rješenje o legatu

 

Član 247.

 

  • Ako nasljednici ne osporavaju legat, sud može i prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, na zahtjev legatara, donijeti posebno rješenje o legatu.
  • U tom slučaju na odgovarajući će se način primijeniti odredbe o upisima u zemljišnoj knjizi i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda, notara ili po njihovu nalogu kod treće osobe.

 

Djelomično rješenje o nasljeđivanju

 

Član 248.

 

Kad je sastav ostavine samo djelomično nesporan, sud će nakon što utvrdi ko su nasljednici, odnosno legatari donijeti djelomično rješenje o nasljeđivanju kojim će utvrditi nasljednike i legatare, te ono za što nije sporno da je u sastavu ostavine.

 

Učinak pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i legatu

 

Član 249.

 

  • Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, ko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na legate i koja. Isto vrijedi i za djelomično rješenje o nasljeđivanju u pogledu onoga što je njima utvrđeno.
  • Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovog zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava.
  • Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo u pogledu onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke učestvovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.
  • Pravomoćnim rješenjem o nasjeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na osnovu ugovora o nasljeđivanju, testamenta ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki legat, ako nisu kao stranke učestvovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.
  • Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke učestvovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, no ipak nisu vezane: 1) u pogledu prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađenog ugovora o nasljeđivanju ili testamenta,
  • u pogledu prava čije je utvrđenje zavisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju,
  • ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

 

Sticanje od tobožnjeg nasljednika

 

Član 250.

 

  • Ko je u dobroj vjeri povodom naplatnog sticanja neke stvari ili prava koje pripada ostaviteljevu nasljedniku postupao s povjerenjem u istinitost pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, ne znajući da to utvrđenje nije istinito u pogledu osobe od koje je sticao, ipak je stekao tu stvar ili pravo kao što bi je stekao da je otuđiocu zaista pripadalo nasljedno pravo onako kako je navedeno u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju.
  • Ovim se ne dira u odredbe o sticanju povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga kao ni u odredbe o sticanju pokretnina od nevlasnika.

 

  1. NASLJEDNIKOVI ZAHTJEVI NAKON PRAVOMOĆNOSTI RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU

 

Naknadno pronađena imovina

 

Član 251.

 

  • Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim (dopunskim) rješenjem rasporediti na osnovu prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku.
  • Ako prije nije bila vođena ostavinska rasprava, sud će je po službenoj dužnosti provesti samo ako su pronađene nekretnine ili s njima izjednačena prava.
  • Ako prije nije bila vođena ostavinska rasprava, a pronađene su pokretnine ili s njima izjednačena prava, sud će provesti ostavinsku raspravu samo na zahtjev zainteresiranih osoba.

 

Naknadno pronađeni ugovor o nasljeđivanju i testament

 

Član 252.

 

  • Ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe testament, sud će ga proglasiti, te zapisnik o proglašenju i fotokopiju (prijepis-presliku) testamenta dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njezin izvornik.
  • U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju da se naknadno pronađe ugovor o nasljeđivanju, ostavinski sud neće ponovno voditi ostavinsku raspravu, nego će obavijestiti zainteresirane osobe o proglašenju testamenta, odnosno o naknadno pronađenom ugovoru o nasljeđivanju i upozoriti ih da mogu svoja prava na osnovu testamenta ostvarivati u parnici.

 

Novi nasljednik ili legatar

 

Član 253.

 

Osoba koju ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili legatu, a koja smatra da ima pravo kao nasljednik ili legatar, može to svoje pravo ostvarivati samo u parnici.

 

Djelovanje razloga za ponavljanje postupka

 

Član 254.

 

  • Nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili o legatu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava.
  • U parnici iz stava 1. ovog člana sud će o postojanju pretpostavki za ponavljanje postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju.

 

  1. POSTUPAK KAD JE NADLEŽAN INOZEMNI ORGAN

 

Mjera za zaštitu domaćih nasljednika, legatara i povjerioca

 

Član 255.

 

  • Kad je za odlučivanje o nasljedstvu iza određenog ostavitelja nadležan inozemni organ, sud na čijem je području ostavitelj umro izdat će po prijemu smrtovnice oglas kojim će pozvati sve osobe u zemlji koje se smatraju ostaviteljevim nasljednicima, legatarima ili povjeriocima da u oglasnom roku, koji ne može biti kraći od 30 dana ni duži od šest mjeseci, a koji teče od dana objavljivanja oglasa u “Službenim novinama Federacije BiH”, to prijave sudu jer će se u protivnom slučaju ostaviteljeve pokretnine predati nadležnom organu strane države, ili osobi koju on ovlasti da ih primi.
  • Oglas će se objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” i na oglasnoj ploči suda, a po potrebi i na drugi prikladan način, a jedan primjerak oglasa dostavit će se najbližem diplomatskom ili konzularnom predstavniku odnosne strane države u našoj zemlji.
  • Neće se izdati oglas ako vrijednost ostavine, bez odbitka dugova, ne prelazi iznos od 10.000,00 KM.
  • Ako se oglas ne objavi ostavina se ne smije predati prije nego što isteknu tri mjeseca od dana smrti stranog državljanina.

 

Zadržavanje ostavine

 

Član 256.

 

  • Ako neka osoba prijavi sudu da se smatra ostaviteljevim nasljednikom ili legatarom, sud će za vrijeme dok organ strane države ne odluči o tom njenom pravu, zadržati one ostaviteljeve stvari koje bi bile dovoljne tom njenom pravu.

 

  • Pošto organ strane države donese pravomoćnu odluku o njenom pravu, sud će u pogledu prijavljenog zahtjeva izvršiti ovu odluku u pogledu zadržanih stvari, a ostatak će potom predati organu strane države.
  • Ako neki ostaviteljev vjerovnik prijavi svoje potraživanje, sud će zadržati onoliko ostaviteljevih stvari koliko je potrebno za pokriće tog potraživanja sve dok ono ne bude podmireno ili osigurano.

 

DIO TREĆI

 

NOTARI KAO SUDSKI POVJERENICI

 

  1. PROVOĐENJE OSTAVINSKIH RASPRAVA

 

Djelokrug notara

 

Član 257.

 

  • Notari kao sudski povjerenici provode radnje i donose odluke u ostavinskom postupku u skladu sa odlukom suda o povjeravanju i odredbama ovog zakona.
  • Sud može iz važnih razloga uvijek oduzeti notaru daljnje provođenje ostavinske rasprave koje mu je povjereno i raspravu sam provesti ili povjeriti drugom notaru, te o tome prethodno ili istovremeno obavijestiti Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine. (3) Važni razlozi iz stava 2. ovog člana npr. jesu: nemogućnost notara da zbog bolesti ili kojeg drugog razloga obavlja posao, očito notarevo zanemarivanje zakonskih obaveza ili drugi važni razlozi po ocjeni suda.

(4) Protiv odluke suda iz st. 1. i 2. ovog člana nije dopuštena žalba.

 

Postupak

 

lan 258.

  • Notar povjerene mu radnje u nasljednim stvarima provodi u skladu s odredbama ovog zakona po kojima sud provodi taj postupak.
  • U postupku koji se provodi pred notarom stranka može biti zastupana po odredbama koje se primjenjuju na zastupanje u vanparničnom postupku.

 

Rokovi za provođenje postupka

 

Član 259.

 

  • Povjereni postupak provođenja ostavinske rasprave notar je dužan provesti u razumnom roku, računajući od dana prijema predmeta.
  • U slučaju da notar iz opravdanih razloga ne uspije u roku iz stava 1. ovog člana provesti sve radnje, dostavit će o tome izvještaj sudu i Notarskoj komori Federacije Bosne i Hercegovine u kojem će obrazložiti razloge zbog kojih nije dovršio postupak.

 

Ovlaštenja i dužnosti notara

 

Član 260.

 

  • Kao povjerenik suda u ostavinskom postupku notar na osnovu odluke suda o povjeravanju provodi radnje i donosi odluke propisane ovim zakonom.
  • U slučajevima iz čl. 239., 240. i 241. ovog zakona notar će vratiti spis nadležnom sudu. (3) U slučajevima iz čl. 173., 177. i 178. ovog zakona notar može donositi odluke samo uz saglasnost svih stranaka u postupku. U protivnom vratit će spis nadležnom sudu.

(4) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim je postupak okončan, odnosno povodom izjavljenog prigovora, kao i u drugim slučajevima kada po odredbama ovog zakona vraća spis nadležnom sudu, notar će vratit spis nadležnom sudu, a u notarskom spisu zadržati prijepis spisa.

 

Službeno sjedište notara

lan 261.

  • Sud će provođenje ostavinskih postupaka povjeravati notarima koji imaju službeno sjedište na području suda ili na području njegovog odjeljenja.
  • Kad na području suda, odnosno odjeljenja suda imaju svoja službena sjedišta više notara, predmeti će im se dodjeljivati u rad ravnomjerno abecednim redom prezimena notara, na koji red neće uticati završetak kalendarske godine.
  • Ostavinske predmete u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana sud može dostavljati notarima i elektronskim putem.

 

  1. POLOŽAJ I RAD NOTARA KAO SUDSKOG POVJERENIKA

 

Važenje zakona

 

Član 262.

 

  • Ako ovim zakonom nije drukčije propisano, za rad notara kao sudskog povjerenika važe propisi kao za sudove.
  • O razlozima za izuzeće notara odlučuje sud koji ga je postavio za svog povjerenika.

 

Dostavljanje

 

Član 263.

 

Pozive i druge isprave koje sastavlja kao sudski povjerenik notar dostavlja strankama prema propisima o sudskoj dostavi.

 

Oslobođenje od troškova taksi

 

lan 264.

 

U izvršenju povjerenog posla notar je ovlašten pribavljati potrebne podatke i isprave od drugih nadležnih organa. Podnesci kojima to traži oslobođeni su od troškova sudskih i administrativnih taksi.

 

Nadzor suda

 

Član 265.

 

  • Nadzor nad radom notara kao sudskog povjerenika vrši sud koji mu je povjerio posao.
  • Notar ne može, osim iz naročito opravdanih razloga, odbiti povjereni posao, a o čemu je bez odgađanja dužan obavijestiti sud i Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine.
  • O opravdanosti razloga iz stava 2. ovog člana odlučuje sud koji mu je povjerio posao, pri čemu sud može zatražiti mišljenje Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine.
  • Kad notar odbije povjereni posao ili kad mu sud oduzme povjereni posao, sud će narediti notaru predaju spisa i po službenoj dužnosti izvršiti svoj nalog te o tome obavijestiti Notarsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine.
  • Notar koji odbije izvršiti nalog suda ili odbije predati sudu spise o povjerenom poslu čini povredu službene dužnosti iz člana 120. Zakona o notarima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 45/02).

 

Prestanak rada notara

 

Član 266.

 

  • U slučaju prestanka rada notara ili promjene službenog sjedišta notara, kojem je sud povjerio provođenje ostavinskog postupka, postupit će se po odredbama propisa o notarskoj službi koji se odnose na postupak sa spisima notara nakon što se uprazni mjesto notara.
  • Ako u roku od 130 dana ne bude postavljen novi notar ili vršitelj dužnosti notara kojem su povjereni svi spisi, knjige i druga dokumentacija, Notarska komora dužna je sve spise koje je sud povjerio na provođenje ostavinskog postupka vratiti nadležnom sudu, a nadležni sud će postupiti u skladu sa odredbom člana 261. ovog zakona.

 

III. NAGRADA I TROŠKOVI NOTARA KAO SUDSKOG POVJERENIKA

 

Nagrada i troškovi

Član 267.

 

  • Nagrada i troškovi notara kao povjerenika suda u provođenju ostavinskog postupka određuju se tako da se jedna nagrada po pravilu odnosi na sve radnje notara u pojedinom ostavinskom postupku.
  • Pravilnikom o nagradi za provođenje ostavinskog postupka propisat će se za koje radnje notar ima pravo na posebnu nagradu (popis ostavine, dopunsko rješenje o nasljeđivanju, djelomično rješenje o nasljeđivanju i sl.).
  • Kad u ostavinskom postupku notar postupa kao povjerenik suda, ne plaća se taksa.
  • Plaćanje notarske nagrade i nadoknade vrši se u skladu s propisima o notarskoj službi i Pravilniku iz člana 268. ovog zakona.

 

Pravilnik

 

Član 268.

 

  • Visinu nagrade i nadoknade troškova za radnje iz člana 267. ovog zakona propisat će federalni ministar pravde na prijedlog Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine.
  • Notar smije za službene radnje koje je proveo u ostavinskom postupku kao povjerenik suda računati i naplaćivati samo nagradu po propisanoj tarifi. Zabranjeno je notaru sklapanje pogodbe sa strankama o plaćanju nagrade i troškova drukčije nego je propisano tarifom.
  • Notar će odbiti davanje klauzule pravomoćnosti idostavljanje pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnim registrima, sve dok stranke ne izmire cjelokupni iznos notarske nagrade i nadoknade troškova.

 

DIO ČETVRTI

 

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

 

Član 269.

 

  • Prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem cijenit će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.
  • Procesne odredbe ovog zakona primjenjivat će se na sve slučajeve nas ljeđivanja za koje je ostavinski postupak pokrenut nakon početka primjene ovog zakona.
  • Sud će u roku 30 dana počevši od dana primjene ovog zakona povjeriti notarima u skladu sa odredbama člana 261. ovog zakona sve ostavinske predmete u kojima do dana primjene ovog zakona nije poduzeo ni jednu procesnu radnju.
  • Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, ukoliko u ostavinskom postupku sud nije poduzeo ni jednu procesnu radnju primjenit će se procesne odredbe ovog zakona.
  • Ako je ostavinski postupak pokrenut prije početka primjene ovog zakona, a u tom postupku su poduzete procesne radnje, a nije doneseno prvostepeno rješenje, postupak će se okončati po odredbama Zakona o vanparničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98, 39/04 i 73/05).

 

Član 270.

 

  • Do dana primjene ovog zakona valjanost forme testamenta i opoziva testamenta cijenit će se po odredbama dosadašnjeg Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80).
  • Do dana primjene ovog zakona valjanost ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o odricanju od naslijeđa i ugovora o prijenosu nasljednog dijela prije diobe primjenjivat će se odredbe Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80).
  • Izuzetno od odredbi st. 1. i 2. ovog člana, pravni poslovi zaključeni u formi notarski obrađene isprave sa ovjerom ili bez ovjere od sudije do dana stupanja na snagu ovog zakona i to: ugovori o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ugovori o doživotnom izdržavanju i sporazumi o odricanju od naslijeđa koje nije otvoreno, kao i pismeni testamenti pred svjedocima iz člana 67. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, koje su sastavili notari u formi notarski obrađene isprave do dana početka primjene ovog zakona su punovažni.
  • Odredbe iz stava 3. ovog člana primjenjivat će se i u zatečenim postupcima pred sudovima.

 

Član 271.

 

  • Federalni ministar pravde donijet će pravilnik iz člana 124. stav 2. ovog zakona u roku 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
  • Federalni ministar pravde donijet će pravilnik iz člana 268. stav 1. ovog zakona u roku 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
  • Notarska komora Federacije Bosne i Hercegovine uspostavit će Registar testamenata i drugih nasljednopravnih poslova iz člana 124. ovog zakona u roku dva mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika iz stava 1. ovog člana.

 

Član 272.

 

Na području općinskih sudova gdje do dana primjene ovog zakona nisu imenovani notari ostavinske postupke provode nadležni sudovi do imenovanja notara za područja tih sudova.

 

Član 273.

 

  • Rokovi koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovoga zakona ističu kad istekne vrijeme određeno ovim zakonom, ali ako je po odredbama koje su prestale važiti već počeo teći rok koji je duži, onda istekom tog roka.
  • Kad je ovim zakonom određen rok koji po odredbama koje su prestale važiti nije bio predviđen, taj rok ne može početi teći prije stupanja na snagu ovog zakona.

 

Član 274.

 

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine bez odgode će obavijestiti Vladu Sjedinjenih Američkih Država kao depozitara prema Konvenciji o jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog testamenta da su ovlaštene osobe za sastavljanje međunarodnog testamenta u Federaciji sudije općinskih sudova, notari, zapovjednici broda, odnosno aviona, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnici Bosne i Hercegovine.

 

Član 275.

 

  • Danom početka primjene ovog zakona prestaje važiti Zakon o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80 i 15/80).
  • Posebni propisi o nasljeđivanju ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ovog zakona.

 

Član 276.

 

Danom početka primjene ovog zakona prestaju važiti odredbe čl. od 91. do 145. Zakona o vanparničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98, 39/04 i 73/05).

 

Član 277.

 

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”, a počet će se primjenjivati nakon tri mjeseca od dana stupanja na snagu.

 

Predsjedavajući

Doma naroda

Parlamenta Federacije BiH

 

Tomislav Martinović

 

Predsjedavajući

Predstavničkog doma

Parlamenta Federacije BiH

 

Safet Softić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAKON O RADU FBIH – PREČIŠĆENI TEKST

 

ZAKON O RADU FEDERACIJE BiH

«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 26/16 od 04.04.2016.g.

  1. OSNOVNE ODREDBE Predmet zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

Gamatička terminologija

Član 2.

Gramatička terminologija korištenja muškog i ženskog roda za pojmove u ovom zakonu uključuje oba roda.

Ravnopravna zastupljenost spolova

Član 3.

Formiranje vijeća zaposlenika, mirovnog vijeća, ekonomsko-socijalnog vijeća i drugih organa koji proizilaze iz ovog zakona i kolektivnih ugovora, odražavat će ravnopravnu zastupljenost spolova.

Zasnivanje radnog odnosa

Član 4.

(1) Stupanjem na rad radnika na osnovu zaključenog ugovora o radu zasniva se radni odnos.
(2) Nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti radnika na penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti (u daljem tekstu: obavezno osiguranje) u skladu sa zakonom.

Pojam poslodavca

Član 5.

Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu.

Pojam radnika

Član 6.

Radnik, u smislu ovog zakona, je fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu.

Osnovna prava i obaveze radnika

Član 7.

(1) Poslodavac utvrđuje mjesto i način obavljanja rada poštivajući pri tome prava i dostojanstvo radnika, a radnik je obavezan prema uputama poslodavca datim u skladu sa prirodom i vrstom rada lično obavljati preuzeti posao, te poštivati organizaciju rada i poslovanja kod poslodavca, kao i zakone i opće akte poslodavca.
(2) Radnik ima pravo na pravičnu plaću, uvjete rada koji obezbjeđuju sigurnost i zaštitu života i zdravlja na radu, te druga prava u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Osnovi i vrste diskriminacije

Član 8.

(1) Zabranjena je diskriminacija radnika kao i lica koje traži zaposlenje, s obzirom na spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, porodične obaveze, starost, invalidnost, trudnoću, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje, rasu, boju kože, članstvo ili nečlanstvo u političkim strankama i sindikatima, zdravstveni status, ili neko drugo lično svojstvo.
(2) Diskriminacija može biti direktna ili indirektna.
(3) Direktna diskriminacija, u smislu ovog zakona, znači svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz stava 1. ovog člana kojim se radnik, kao i lice koje traži zaposlenje stavlja ili je bilo stavljeno u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.
(4) Indirektna diskriminacija, u smislu ovog zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, pravilo, kriterij ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj radnika kao i lice koje traži zaposlenje zbog određene osobine, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sistema koji čine osnove za zabranu diskriminacije iz stava 1. ovog člana u odnosu na drugog radnika, kao i lice koje traže zaposlenje.

Uznemiravanje i nasilje na radu

Član 9.

(1) Poslodavcu i drugim licima zaposlenim kod poslodavca zabranjeno je uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu spola, kao i sistematsko uznemiravanje na radu ili u vezi s radom (mobing) radnika i lica koja traže zaposlenje kod poslodavca.
(2) Uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 8. ovog zakona koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva radnika i lica koje traži zaposlenje, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
(3) Seksualno uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana je svako ponašanje koje riječima ili radnjama seksualne prirode ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva radnika i lica koje traži zaposlenje, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
(4) Nasilje na osnovu spola je bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima koje ozbiljno sputavaju lica u njihovim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti spolova na radu ili u vezi sa radom.
(5) Mobing predstavlja specifičnu formu nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koje podrazumijeva ponavljanje radnji kojima jedno ili više lica psihički zlostavlja i ponižava drugo lice, a čija je svrha ili posljedica ugrožavanje njegovog ugleda, časti, dostojanstva, integriteta, degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa.

Zabrana diskriminacije

Član 10.

(1) Diskriminacija iz člana 8. ovog zakona zabranjena je u odnosu na:
a. uvjete za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla,
b. uvjete rada i sva prava iz radnog odnosa,
c. obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje,
d. napredovanje u poslu i
e. otkazivanje ugovora o radu.
(2) Odredbe ugovora o radu za koje se utvrdi da su diskriminirajuće po nekom od osnova iz člana 8. ovog zakona, ništave su.

Izuzeci od zabrane diskriminacije

Član 11.

(1) Ne smatraju se diskriminacijom pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva u odnosu na određeni posao kada je priroda posla takva ili se posao obavlja pod takvim uvjetima da karakteristike povezane sa nekim od osnova iz člana 8. ovog zakona predstavljaju stvarni i odlučujući uvjet obavljanja posla, te da je svrha koja se time želi postići opravdana.
(2) Ne smatraju se diskriminacijom odredbe ovog zakona, kolektivnog ugovora i ugovora o radu koje se odnose na posebnu zaštitu određenih kategorija radnika u skladu sa zakonom.

Zaštita u slučajevima diskriminacije

Član 12.

(1) U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba ovog zakona, radnik kao i lice koje traži zaposlenje mogu od poslodavca zahtijevati zaštitu u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju.
(2) Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz prethodnog stava, ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 30 dana podnijeti tužbu nadležnom sudu.
(3) Ako radnik odnosno lice koje traži zaposlenje u slučaju spora iznesu činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio suprotno odredbama ovog zakona o zabrani diskriminacije, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da postojeća razlika nije usmjerena na diskriminaciju već da ima svoje objektivno opravdanje.
(4) Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 2. ovog člana osnovana poslodavac je dužan radniku uspostaviti i osigurati ostvarivanje prava koja su mu uskraćena, te mu nadoknaditi štetu nastalu diskriminacijom.

Pravo na vođenje krivičnog ili građanskog postupka

Član 13.

U slučajevima diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja, nasilja na osnovu spola, kao i mobinga na radu ili u vezi s radom, ni jedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.

Sloboda udruživanja

Član 14.

(1) Radnici imaju pravo, po svom slobodnom izboru, organizirati sindikat, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata.
(2) Poslodavci imaju pravo, po svom slobodnom izboru, formirati udruženje poslodavaca, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog udruženja.
(3) Sindikat i udruženja poslodavaca mogu se osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja.

Dobrovoljnost članstva

Član 15.

(1) Radnici odnosno poslodavci slobodno odlučuju o svom stupanju ili istupanju iz sindikata, odnosno udruženja poslodavaca.
(2) Radnik odnosno poslodavac ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu odnosno udruženju poslodavaca.

Zabrana miješanja u funkcioniranje udruženja

Član 16.

(1) Poslodavcima ili udruženjima poslodavaca koji djeluju u sopstveno ime ili putem nekog drugog lica, člana ili zastupnika, zabranjuje se:
a. miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom;
b. zagovaranje ili pružanje pomoći sindikatu sa ciljem kontroliranja takvog sindikata.
(2) Sindikatu koji djeluje u sopstveno ime ili putem nekog drugog lica, člana ili zastupnika, zabranjeno je miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje udruženjem poslodavaca.

Nemogućnost zabrane zakonite djelatnosti udruženja

Član 17.

Zakonita djelatnost sindikata odnosno udruženja poslodavaca ne može se trajno ni privremeno zabraniti.

Osiguravanje uvjeta za djelovanje sindikata kod poslodavca

Član 18.

(1) Poslodavac je dužan osigurati odgovarajuće uvjete za djelovanje sindikata u skladu sa kolektivnim ugovorom.
(2) Poslodavac je dužan, uz pisanu saglasnost radnika, obračunati i iz plaće radnika, obustavljati sindikalnu članarinu, te je uplaćivati na račun sindikata, u skladu sa uputama sindikata.
(3) Sindikalnim predstavnicima koji nisu u radnom odnosu kod poslodavca, ali čiji sindikat ima članove kod poslodavca, dozvoljen je pristup kod poslodavca kada je to potrebno za obavljanje sindikalne aktivnosti.
(4) Sindikalni predstavnici iz stava 3. ovog člana ne mogu prilikom obavljanja sindikalnih aktivnosti narušavati radne i tehnološke procese, te mjere sigurnosti i zdravlja na radu kod poslodavca, u skladu sa kolektivnim ugovorom.

Primjena najpovoljnijeg prava

Član 19.

(1) Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu se utvrditi nepovoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom.
(2) Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom.
(3) Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.

  1. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O RADU Uvjeti za zaključivanje ugovora o radu

Član 20.

(1) Sa licem mlađim od 15 godina života ne može se zaključiti ugovor o radu, niti se ono može zaposliti na bilo koju vrstu poslova.
(2) Lice između 15 i 18 godina života (u daljem tekstu: maloljetnik) može zaključiti ugovor o radu, odnosno zaposliti se uz saglasnost zakonskog zastupnika i pod uvjetom da od ovlaštenog ljekara ili nadležne zdravstvene ustanove pribavi ljekarsko uvjerenje kojim dokazuje da ima opću zdravstvenu sposobnost za rad.

Probni rad

Član 21.

(1) Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.
(2) Probni rad iz stava 1. ovog člana ne može trajati duže od šest mjeseci.
(3) Ako se probni rad prekida prije roka na koji je ugovoren, otkazni rok je sedam dana.
(4) Radniku koji ne zadovolji na poslovima radnog mjesta za vrijeme obavljanja probnog rada, prestaje radni odnos sa danom isteka roka utvrđenog ugovorom o probnom radu.

Ugovor o radu na neodređeno i određeno vrijeme

Član 22.

(1) Ugovor o radu zaključuje se:
a. na neodređeno vrijeme;
b. na određeno vrijeme.
(2) Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
(3) Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti za period duži od tri godine.
(4) Ako radnik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od tri godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Odsustva sa rada koja se ne smatraju prekidom ugovora o radu

Član 23.

Prekidom ugovora o radu iz člana 22. stav 4. ovoga zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog:
a. godišnjeg odmora;
b. privremene spriječenosti za rad;
c. porođajnog odsustva;
d. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
e. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
f. odsustva sa rada uz saglasnost poslodavca;
g. vremenskog perioda do 60 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije utvrđen duži vremenski period.

Sadržaj zaključenog ugovora o radu

Član 24.

(1) Ugovor o radu zaključuje se u pisanoj formi i sadrži, naročito, podatke o:
a. nazivu i sjedištu poslodavca;
b. imenu i prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu radnika;
c. trajanju ugovora o radu;
d. danu otpočinjanja rada;
e. mjestu rada;
f. radnom mjestu na koje se radnik zapošljava i kratak opis poslova;
g. dužini i rasporedu radnog vremena;
h. plaći, dodacima na plaću, te periodima isplate;
i. naknadi plaće;
j. trajanju godišnjeg odmora;
k. otkaznom roku
l. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđenim kolektivnim ugovorom.
(2) Umjesto podataka iz st. 1. tač. g., h., i., j., k. i l. ovog člana, može se u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući član zakona, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, kojim su uređena ta pitanja.
(3) Ako poslodavac ne zaključi ugovor o radu sa radnikom u pisanoj formi, a radnik obavlja poslove za poslodavca uz naknadu, smatra se da je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme, ako poslodavac drugačije ne dokaže.
Upućivanje na rad u inozemstvu

Član 25. https://www.advokat.attorney/

Ako se radnik upućuje na rad u inozemstvu, prije odlaska u inozemstvo, mora se postići pisana saglasnost između poslodavca i radnika u pogledu slijedećih uvjeta ugovora:
a. radnog mjesta u inozemstvu;
b. trajanju rada u inozemstvu;
c. mjestu rada i boravka u inozemstvu;
d. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja radnik ima prava za vrijeme boravka u inozemstvu;
e. uvjetima vraćanja u zemlju.

Rad izvan prostorija poslodavca

Član 26.

(1) Ugovor o radu može se zaključiti radi obavljanja poslova i izvan prostorija poslodavca (kod kuće radnika ili u drugom prostoru koji osigura radnik), u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
(2) Ugovor o radu zaključen u smislu stava 1. ovog člana, pored podataka iz člana 24. ovog zakona, sadrži i podatke o:
a. trajanju radnog vremena,
b. vrsti poslova i načinu organiziranja rada,
c. uvjetima rada i načinu vršenja nadzora nad radom,
d. visini plaće za obavljeni rad i rokovima isplate,
e. upotrebi vlastitih sredstava za rad i naknadi troškova za njihovu upotrebu,
f. naknadi drugih troškova vezanih za obavljanje poslova i način njihovog utvrđivanja,
g. drugim pravima i obavezama.
(3) Ugovor iz stava 1. ovog člana može se zaključiti samo za poslove koji nisu opasni ili štetni po zdravlje radnika ili drugih lica i ne ugrožavaju radnu okolinu, u skladu sa zakonom.

Radno-pravni status direktora

Član 27.

(1) Predsjednik i članovi uprave, odnosno poslovodni organ drugog naziva (u daljem tekstu: direktor) može poslovodnu funkciju obavljati u radnom odnosu ili bez radnog odnosa, u skladu sa pravilnikom o radu.
(2) Direktor može zasnovati radni odnos na neodređeno ili određeno vrijeme.
(3) Radni odnos na određeno vrijeme traje do isteka roka na koji je izabran direktor, odnosno do njegovog razrješenja.
(4) Na direktora se ne primjenjuju odredbe Glave IV-VII i XI ovog zakona.
(5) Ako direktor obavlja poslovodnu funkciju bez radnog odnosa, prava, obaveze i odgovornosti se uređuju ugovorom, u skladu sa opštim aktom poslodavca.

Dostava radniku fotokopije prijave na obavezno osiguranje

Član 28.

Poslodavac je dužan radniku, uz pisani dokaz, dostaviti fotokopije prijava na obavezno osiguranje u roku od 15 dana od dana zaključivanja ugovora o radu, odnosno početka rada, kao i svake promjene osiguranja koja se tiče radnika.

Podaci koji se ne mogu tražiti

Član 29.

Prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto (razgovor, testiranje, anketiranje i sl.) i zaključivanja ugovora o radu poslodavac ne može tražiti od radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa radnim odnosom, a naročito u vezi sa odredbom člana 8. ovog zakona.

Postupanje sa ličnim podacima radnika

Član 30.

Lični podaci radnika ne mogu se prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim licima, osim ako je to određeno zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa.

III. OBRAZOVANJE, OSPOSOBLJAVANJE I USAVRŠAVANJE ZA RAD Prava i obaveze u vezi sa obrazovanjem, osposobljavanjem i usavršavanjem za rad

Član 31.

(1) Poslodavac može, u skladu sa potrebama rada, omogućiti radniku obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad.
(2) Poslodavac je obavezan prilikom promjena ili uvođenja novog načina ili organiziranja rada, omogućiti radniku obrazovanje, osposobljavanje ili usavršavanje za rad.
(3) Radnik je obavezan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, obrazovati se, osposobljavati i usavršavati za rad.
(4) Uvjeti i način obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja za rad iz st. 2. i 3. ovog člana uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Prijem pripravnika

Član 32.

(1) Radi stručnog osposobljavanja za samostalan rad, poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom.
(2) Pripravnikom se smatra lice sa završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je prema zakonu, obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno prethodno radno iskustvo.
(3) Ugovor o radu sa pripravnikom zaključuje se na određeno vrijeme, a najduže godinu dana, ako zakonom nije drugačije određeno.
(4) Za vrijeme obavljanja pripravničkog staža pripravnik ima pravo na 70% plaće utvrđene za poslove za koje se osposobljava.
(5) Poslodavac i pripravnik mogu se dogovoriti i o većem iznosu plaće iz stava 4. ovog člana.

Polaganje stručnog ispita

Član 33.

Nakon završenog pripravničkog staža, pripravnik polaže stručni ispit, ako je to zakonom, propisom kantona ili pravilnikom o radu propisano.

Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa

Član 34.

(1) Ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili pravilnikom o radu uvjet za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje je završilo školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.
(2) Vrijeme stručnog osposobljavanja iz stava 1. ovog člana računa se u pripravnički staž i radno iskustvo utvrđeno kao uvjet za rad u određenom zanimanju i može trajati najduže onoliko vremena koliko traje pripravnički staž.
(3) Ugovor o stručnom osposobljavanju zaključuje se u pisanoj formi.
(4) Poslodavac dostavlja kopiju ugovora iz stava 3. ovog člana u roku od osam dana nadležnoj službi za zapošljavanje, radi evidencije i nadzora.
(5) Lice na stručnom osposobljavanju ima pravo na zdravstveno osiguranje kako je to utvrđeno propisima za nezaposlena lica, a prava po osnovu osiguranja za slučaj povrede na radu i profesionalnog oboljenja osigurava poslodavac u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.
(6) Licu za vrijeme stručnog osposobljavanja osigurava se odmor u toku rada, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor.

  1. RADNO VRIJEME Pojam radnog vremena

Član 35.

(1) Radno vrijeme je vremenski period u kojem je radnik, prema ugovoru o radu, obavezan obavljati poslove za poslodavca.
(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba.
(3) Vrijeme pripravnosti za rad i visina naknade za vrijeme pripravnosti uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Puno i nepuno radno vrijeme

Član 36.

(1) Ugovor o radu može se zaključiti za rad sa punim ili nepunim radnim vremenom.
(2) Puno radno vrijeme traje 40 sati sedmično, ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno u kraćem trajanju.
(3) Puno radno vrijeme za maloljetne radnike ne smije biti duže od 35 sati sedmično.
(4) Puno radno vrijeme može se rasporediti na pet, odnosno šest radnih dana u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
(5) Nepunim radnim vremenom smatra se radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.
(6) Radnik koji je zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom, može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno radno vrijeme.
(7) Radnik koji radi sa nepunim radnim vremenom prava iz radnog odnosa ostvaruje zavisno od dužine radnog vremena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Skraćivanje radnog vremena

Član 37.

(1) Na poslovima na kojima, uz primjenu mjera sigurnosti i zdravlja na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika.
(2) Poslovi iz stava 1. ovog člana i trajanje radnog vremena utvrđuju se pravilnikom o sigurnosti i zdravlju na radu, u skladu sa zakonom.
(3) O skraćivanju radnog vremena u smislu stava 1. ovog člana odlučuje federalno odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad na zahtjev poslodavca, inspektora rada ili sindikata, a na osnovu stručne analize izdate od ovlaštene stručne organizacije, u skladu sa zakonom.
(4) Pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi sa radom, skraćeno radno vrijeme u smislu ovog člana izjednačava se sa punim radnim vremenom.

Prekovremeni rad

Član 38.

(1) U slučaju više sile (požar, potres, poplava) i iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, radnik je, na zahtjev poslodavca, obavezan da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), a najviše do osam sati sedmično.
(2) Ako prekovremeni rad radnika traje duže od tri sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine, o prekovremenom radu poslodavac obavještava nadležnu inspekciju rada.
(3) Nije dozvoljen prekovremeni rad maloljetnom radniku, trudnici, majci odnosno usvojitelju djeteta do tri godine života, kao i samohranom roditelju, samohranom usvojitelju i licu kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta.
(4) Trudnica, majka, odnosno usvojitelj djeteta do tri godine života, kao i samohrani roditelj, samohrani usvojitelj i lice kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta, može raditi prekovremeno ako da pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
(5) Inspekcija rada zabranit će prekovremeni rad uveden suprotno st. 1.-4. ovog člana.

Preraspodjela radnog vremena

Član 39.

(1) Ako priroda posla to zahtijeva, puno i nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tokom jednog perioda traje duže, a tokom drugog perioda kraće od punog radnog vremena, s tim da prosječno radno vrijeme u toku trajanja preraspodjele, ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove najduže 60 sati sedmično.
(2) O uvođenju preraspodjele iz stava 1. ovog člana, poslodavac je dužan donijeti pisanu odluku koju dostavlja radniku.
(3) Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od punog ili nepunog radnog vremena.
(4) Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.
(5) Maloljetni radnik, trudnica, majka odnosno usvojitelj djeteta do tri godine života, kao i samohrani roditelj, samohrani usvojitelj i lice kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta, može raditi u preraspodjeli radnog vremena samo ukoliko pisanom izjavom pristane na takav rad.

Noćni rad

Član 40.

(1) Rad u vremenu između 22 sata uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, a u poljoprivredi između 22 sata i 5 sati ujutro, smatra se noćnim radom, ako za određeni slučaj zakonom, propisom kantona ili kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.
(2) Ako je rad organiziran u smjenama koje uključuju i noćni rad mora se osigurati izmjena smjena tako da radnik u noćnoj smjeni radi uzastopno najduže jednu sedmicu.

Posebna zaštita radnika koji rade noću

Član 41.

(1) Poslodavac je pri organizaciji noćnog rada ili rada u smjeni dužan voditi posebnu brigu o organizaciji rada prilagođenoj radniku te o sigurnosnim i zdravstvenim uvjetima u skladu s prirodom posla koji se obavlja noću ili u smjeni.
(2) Poslodavac je dužan noćnim i smjenskim radnicima osigurati sigurnost i zdravstvenu zaštitu u skladu s prirodom posla koji obavljaju, kao i sredstva zaštite i prevencije koja odgovaraju i primjenjuju se na sve ostale radnike i dostupna su u svako doba.
(3) Radnicima koji rade noću poslodavac je dužan osigurati periodične ljekarske preglede najmanje jednom u dvije godine.
(4) Ako se na ljekarskom pregledu iz stava 3. ovog člana utvrdi da radniku prijeti nastanak invalidnosti zbog rada noću, poslodavac mu je dužan ponuditi zaključivanje ugovora o radu za obavljanje istih ili drugih poslova izvan noćnog rada, ukoliko takvi poslovi postoje, odnosno ako uz prekvalifikaciju i dokvalifikaciju postoji mogućnost rasporeda radnika na druge poslove.
(5) Zabranjen je noćni rad trudnica počev od šestog mjeseca trudnoće, majki i usvojitelja, kao i lica kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, i to do navršene dvije godine života djeteta.

Noćni rad maloljetnih radnika

Član 42.

(1) Zabranjen je noćni rad maloljetnih radnika.
(2) Za maloljetne radnike u industriji, rad u vremenu između 19 sati uvečer i 7 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom.
(3) Za maloljetne radnike koji nisu zaposleni u industriji, rad u vremenu između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom.
(4) Izuzetno, maloljetni radnici privremeno mogu biti izuzeti od zabrane noćnog rada u slučaju havarija, više sile i zaštite interesa Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), na osnovu saglasnosti inspekcije rada kantona (daljem tekstu: nadležna inspekcija rada).
(5) Federalni ministar rada i socijalne politike (u daljem tekstu: Federalni ministar) će pravilnikom propisati koje se djelatnosti smatraju industrijom u smislu stava 2. ovog člana.

Obaveza vođenja evidencija

Član 43.

(1) Poslodavac je dužan svakodnevno voditi evidenciju o radnicima i drugim licima angažovanim na radu.
(2) Evidencija iz stava 1. ovog člana mora sadržavati podatke o početku i završetku radnog vremena, smjenama i druge podatke o prisustvu radnika na radu.
(3) Poslodavac je dužan, pored evidencija iz stava 1. ovog člana, voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni-matična evidencija.
(4) Poslodavac je dužan inspektoru rada na njegov zahtjev predočiti evidencije iz st. 1. i 3. ovog člana.
(5) Federalni ministar će pravilnikom propisati sadržaj i način vođenja evidencija iz st. 1. i 3. ovog člana.

  1. ODMORI I ODSUSTVA Odmor u toku radnog vremena

Član 44.

(1) Radnik koji radi duže od šest sati dnevno, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta.
(2) Poslodavac je dužan radniku, na njegov zahtjev, omogućiti odmor iz stava 1. ovog člana u trajanju od jednog sata za jedan dan u toku radne sedmice.
(3) Vrijeme odmora iz st. 1. i 2. ovog člana ne uračunava se u radno vrijeme.
(4) Način i vrijeme korištenja odmora iz st. 1. i 2. ovog člana uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

https://www.advokat.attorney/
Dnevni odmor

Član 45.

(1) Radnik ima pravo na odmor između dva uzastopna radna dana (dnevni odmor) u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno.
(2) Za vrijeme rada na sezonskim poslovima, radnik ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 10 sati neprekidno, a za maloljetne radnike u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno.

Sedmični odmor

Član 46.

(1) Radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i radnika koji ne može biti duži od dvije sedmice.
(2) Od radnika se može tražiti da radi na dan svog sedmičnog odmora samo u slučaju više sile, vanrednog povećanja obima posla ukoliko poslodavac ne može primijeniti druge mjere, sprječavanja gubitka kvarljive robe kao i u drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
(3) Radniku se ne može uskratiti pravo na odmor u toku rada, dnevni odmor i sedmični odmor.

Minimalni godišnji odmor

Član 47.

(1) Radnik, za svaku kalendarsku godinu, ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana, a najduže 30 radnih dana.
(2) Maloljetni radnik ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 24 radna dana.

Sticanje prava na godišnji odmor

Član 48.

(1) Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od 15 dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada.
(2) Ako radnik nije stekao pravo na godišnji odmor u smislu stava 1. ovog člana, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
(3) Odsustvo sa rada zbog privremene spriječenosti za rad, materinstva i drugog odsustva koje nije uvjetovano voljom radnika, ne smatra se prekidom rada iz stava 1. ovog člana.

Način korištenja godišnjeg odmora

Član 49.

(1) Trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćeg propisanog ovim zakonom, uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
(2) U trajanje godišnjeg odmora ne uračunava se vrijeme privremene spriječenosti za rad, vrijeme praznika u koje se ne radi, kao i drugo vrijeme odsustvovanja sa rada koje se radniku priznaje u staž osiguranja.
(3) Pri utvrđivanju trajanja godišnjeg odmora smatra se da je radno vrijeme raspoređeno na način kako je utvrđeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Korištenje godišnjeg odmora u dijelovima

Član 50.

(1) Godišnji odmor može se koristiti u dva dijela.
(2) Ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine.
(3) Radnik koji ne iskoristi dio godišnjeg odmora u smislu stava 2. ovog člana, nema pravo prenošenja godišnjeg odmora u narednu godinu.
(4) Radnik ima pravo koristiti jedan dan godišnjeg odmora kad on to želi, uz obavezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegovog korištenja.

Zaštita prava na godišnji odmor

Član 51.

(1) Radnik se ne može odreći prava na godišnji odmor.
(2) Radniku se ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu se izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, osim u slučaju iz člana 52. stav 4. ovog zakona.

Korištenje godišnjeg odmora

Član 52.

(1) Plan korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, uz prethodnu konsultaciju sa radnicima ili njihovim predstavnicima u skladu sa zakonom, uzimajući u obzir potrebe posla, kao i opravdane razloge radnika.
(2) Poslodavac je dužan pisanom odlukom obavijestiti radnika o trajanju godišnjeg odmora i periodu njegovog korištenja najmanje sedam dana prije korištenja godišnjeg odmora.
(3) Radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće, u visini plaće koju bi ostvario da je radio.
(4) U slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmora isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora u iznosu koji bi primio da je koristio cijeli, odnosno preostali dio godišnjeg odmora, ako godišnji odmor ili njegov dio nije iskoristio krivicom poslodavca.

Plaćeno odsustvo

Član 53.

(1) Radnik ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće do sedam radnih dana u jednoj kalendarskoj godini – plaćeno odsustvo u slučaju: stupanja u brak, porođaja supruge, teže bolesti i smrti člana uže obitelji, odnosno domaćinstva, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
(2) Članom uže obitelji, u smislu stava 1. ovog člana, smatraju se: bračni odnosno vanbračni partner, dijete (bračno, vanbračno, usvojeno, pastorče i dijete bez roditelja uzeto na izdržavanje), otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac, dedo i nana (po ocu i majci), braća i sestre.
(3) Radnik ima pravo na plaćeno odsustvo za vrijeme obrazovanja ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja, te obrazovanja za potrebe sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
(4) Radnik dobrovoljni davalac krvi, za svako darivanje ima pravo na najmanje jedan dan plaćenog odsustva.
(5) U pogledu stjecanja prava iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, vrijeme plaćenog odsustva smatra se vremenom provedenim na radu.
(6) Radnik ima pravo na plaćeno odsustvo i u drugim slučajevima i za vrijeme utvrđeno propisom kantona, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Neplaćeno odsustvo

Član 54.

(1) Poslodavac može radniku, na njegov pisani zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće – neplaćeno odsustvo.
(2) Uvjeti i vrijeme korištenja neplaćenog odsustva uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
(3) Poslodavac je dužan omogućiti radniku odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće – plaćeno odsustvo.
(4) Za vrijeme odsustva iz stava 1. ovog člana prava i obaveze radnika koji se stiču na radu i po osnovu rada, miruju.

  1. ZAŠTITA RADNIKA Sigurnost i zdravlje na radu

Član 55.

(1) Prilikom stupanja radnika na rad poslodavac je dužan omogućiti radniku da se upozna sa propisima u vezi sa radnim odnosima i propisima u vezi sa sigurnošću i zdravljem na radu, te ga je dužan upoznati sa organizacijom rada.
(2) Radnici imaju pravo i obavezu da koriste sve mjere zaštite predviđene propisima o sigurnosti i zdravlju na radu i drugim važećim propisima.
(3) Radnik ima pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene mjere zaštite predviđene propisima o sigurnosti i zdravlju na radu i o tome je dužan odmah obavijestiti poslodavca i nadležnu inspekciju rada.
(4) Radnik koji odbije da radi iz razloga navedenih u stavu 3. ovog člana ima pravo na naknadu plaće kao da je radio, a za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere predviđene propisima o sigurnosti i zdravlju na radu i drugim propisima, ako za to vrijeme nije raspoređen na druge odgovarajuće poslove.

Obaveze radnika i poslodavca

Član 56.

(1) Prilikom zaključivanja ugovora o radu i tokom trajanja radnog odnosa,radnik je dužan obavijestiti poslodavca o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga onemogućava ili bitno ometa u izvršavanju obaveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život ili zdravlje lica s kojima radnik dolazi u dodir u izvršavanju ugovora o radu.
(2) Radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za obavljanje određenih poslova, poslodavac može uputiti radnika na ljekarski pregled.
(3) Troškove ljekarskog pregleda iz stava 2. ovog člana snosi poslodavac.

Zaštita maloljetnika

Član 57.

(1) Maloljetnik ne može da radi na naročito teškim fizičkim poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom, ni na ostalim poslovima koji bi mogli štetno i sa povećanim rizikom da utiču na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na njegove psihofizičke osobine.
(2) Federalni ministar posebnim propisom utvrdit će poslove iz stava 1. ovog člana.
(3) Inspektor rada zabranit će rad maloljetnika na poslovima iz stava 1. ovog člana.
(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana poslodavac je dužan maloljetnom radniku ponuditi zaključivanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, a ako takvih poslova nema, dužan mu je ponuditi prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju za druge odgovarajuće poslove.
(5) Ukoliko nakon prekvalifikacije ili dokvalifikacije iz stava 4, ovog člana ne postoje poslovi koje maloljetni radnik može obavljati poslodavac mu može otkazati ugovor o radu na način i pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Ljekarski pregled maloljetnika

Član 58.

(1) Maloljetni radnik, u cilju zaštite njegovog zdravlja i psihofizičkog razvoja, ima pravo na ljekarski pregled najmanje jednom u dvije godine.
(2) Troškove ljekarskog pregleda iz stava 1. ovog člana snosi poslodavac.

Zaštita žena

Član 59.

Žena ne može biti zaposlena na poslovima pod zemljom (u rudnicima), osim u slučaju ako je zaposlena na rukovodećem mjestu koje ne zahtijeva fizički rad ili u službama zdravstvene i socijalne zaštite, odnosno ako žena mora provesti izvjesno vrijeme na obuci pod zemljom ili mora povremeno ulaziti u podzemni dio rudnika u cilju obavljanja zanimanja koje ne uključuje fizički rad.

Zabrana nejednakog postupanja

Član 60.

(1) Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće niti može za vrijeme trudnoće, korištenja porođajnog odsustva, te za vrijeme korištenja prava iz čl. 63., 64. i 65. ovog zakona otkazati ugovor o radu ženi, odnosno radniku koji se koristi nekim od spomenutih prava.
(2) Prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme ne smatra se otkazom ugovora o radu u smislu stava 1. ovog člana.
(3) Poslodavac ne smije tražiti bilo kakve podatke o trudnoći, osim ako radnica zahtijeva određeno pravo predviđeno zakonom ili drugim propisom radi zaštite trudnica.

Privremeni raspored žene za vrijeme trudnoće

https://advokat-prnjavorac.com
Član 61.

(1) Poslodavac je dužan ženu za vrijeme trudnoće, odnosno dojenja djeteta, rasporediti na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja, koje je utvrdio ovlašteni ljekar.
(2) Ako poslodavac nije u mogućnosti da osigura raspoređivanje žene u smislu stava 1. ovog člana, žena ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
(3) Privremeni raspored iz stava 1. ovog člana ne može imati za posljedicu smanjenje plaće žene.
(4) Ženu, iz stava 1. ovog člana, poslodavac može premjestiti u drugo mjesto rada, samo uz njen pisani pristanak.

Porođajno odsustvo

Član 62.

(1) Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno.
(2) Na osnovu nalaza ovlaštenog ljekara žena može da otpočne porođajno odsustvo 28 dana prije očekivanog datuma porođaja.
(3) Žena može koristiti kraće porođajno odsustvo, ali ne kraće od 42 dana poslije porođaja.
(4) Nakon 42 dana poslije porođaja pravo na porođajno odsustvo može koristiti i radnik – otac djeteta, ako se roditelji tako sporazumiju.
(5) Radnik – otac djeteta može koristiti pravo iz stava 1. ovog člana i u slučaju smrti majke, ako majka napusti dijete ili ako iz drugih opravdanih razloga ne može da koristi porođajno odsustvo.

Rad sa polovinom punog radnog vremena nakon isteka porođajnog odsustva

Član 63.

(1) Nakon isteka porođajnog odsustva, žena sa djetetom najmanje do jedne godine života ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, a za blizance, treće i svako slijedeće dijete ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta, ako propisom kantona nije predviđeno duže trajanje ovog prava.
(2) Pravo iz stava 1. ovog člana može koristiti i radnik – otac djeteta, ako žena za to vrijeme radi u punom radnom vremenu.

Rad sa polovinom punog radnog vremena do tri godine života djeteta

Član 64.

Nakon isteka godine dana života djeteta, jedan od roditelja ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do tri godine života djeteta, ako je djetetu, prema nalazu nadležne zdravstvene ustanove, potrebna pojačana briga i njega.

Pravo žene na odsustvo radi dojenja

Član 65.

(1) Žena koja doji dijete, a koja nakon korištenja porođajnog odsustva radi puno radno vrijeme, ima pravo da odsustvuje s posla dva puta dnevno u trajanju od po sat vremena radi dojenja, do navršene jedne godine života djeteta.
(2) Vrijeme odsustva iz stava 1. ovog člana računa se u puno radno vrijeme.

Pravo na porođajno odsustvo u slučaju gubitka djeteta

Član 66.

Ako žena rodi mrtvo dijete ili ako dijete umre prije isteka porođajnog odsustva, ima pravo da produži porođajno odsustvo za onoliko vremena koliko je, prema nalazu ovlaštenog ljekara, potrebno da se oporavi od porođaja i psihičkog stanja prouzrokovanog gubitkom djeteta, a najmanje 45 dana od porođaja odnosno od smrti djeteta, za koje vrijeme joj pripadaju sva prava po osnovu porođajnog odsustva.

Pravo na odsustvo nakon isteka porođajnog odsustva

Član 67.

(1) Jedan od roditelja može da odsustvuje sa rada do tri godine života djeteta, ako je to predviđeno kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
(2) Za vrijeme odsustvovanja sa rada u smislu stava 1. ovog člana, prava i obaveze iz radnog odnosa, miruju.

Naknada plaće za vrijeme porođajnog odsustva i rada sa polovinom punog radnog vremena

Član 68.

(1) Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, radnik ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa posebnim zakonom.
(2) Pored prava iz stava 1. ovog člana, radniku se može isplatiti i razlika do pune plaće na teret poslodavca.
(3) Za vrijeme rada sa polovinom punog radnog vremena iz čl. 63. i 64. ovog zakona, radnik ima za polovinu punog radnog vremena za koje ne radi, pravo na naknadu plaće, u skladu sa posebnim zakonom.

Prava roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju

Član 69.

(1) Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno – zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove.
(2) Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, pripada pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom.
(3) Roditelju koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pisani pristanak.

Prava usvojioca djeteta i lica kojem je dijete povjereno na čuvanje i odgoj

Član 70.

Prava iz člana 62. st. 1. i 3. i čl. 63., 64., 67., 68. i 69. ovog zakona može koristiti jedan od usvojilaca djeteta ili lice kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj.

Zaštita radnika u slučaju privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja

Član 71.

(1) Radniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka, osim ako je počinio teži prijestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu.
(2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, radniku ne može prestati ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme, osim ako je počinio teži prijestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu.
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ugovor o radu na određeno vrijeme se neće smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 22. stav 4. ovog zakona.

Pravo radnika da se vrati na rad nakon prestanka privremene spriječenosti za rad

Član 72.

(1) Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava radnika iz radnog odnosa.
(2) Radnik koji je bio privremeno spriječen za rad do šest mjeseci, a za kojeg nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni ljekar utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene spriječenosti za rad.
(3) Ukoliko ne postoji mogućnost da se radnik koji je bio privremeno spriječen za rad duže od šest mjeseci vrati na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove, poslodavac ga može rasporediti na druge poslove prema njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
(4) Ukoliko ne postoji mogućnost raspoređivanja iz stava 3. ovog člana, poslodavac može, nakon provedenih konsultacija sa vijećem zaposlenika, otkazati radniku ugovor o radu.
(5) Radnik je dužan, najkasnije u roku od tri dana od dana nastupanja spriječenosti za rad, pisanim putem obavijestiti poslodavca o privremenoj spriječenosti za rad.

Prava radnika sa promijenjenom radnom sposobnosti

Član 73.

Ako nadležna ustanova za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja ocijeni da kod radnika postoji promijenjena radna sposobnost (invalid II kategorije), poslodavac mu je dužan u pisanoj formi ponuditi novi ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je radnik sposoban, ako takvi poslovi postoje, odnosno ako uz prekvalifikaciju i dokvalifikaciju postoji mogućnost rasporeda radnika na druge poslove.

Otkaz ugovora o radu radniku sa promijenjenom radnom sposobnosti

Član 74.

(1) Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika odnosno sindikata, otkazati ugovor o radu radniku kod kojega postoji promijenjena radna sposobnost, ukoliko je kod poslodavca vijeće zaposlenika odnosno sindikat formiran.
(2) Ukoliko vijeće zaposlenika odnosno sindikat uskrati saglasnost iz stava 1. ovog člana rješavanje spora povjerava se arbitraži u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Ukoliko je nezadovoljan odlukom arbitraže, poslodavac može u roku od 15 dana od dana dostavljanja arbitražne odluke zatražiti da predmetnu saglasnost nadomjesti sudska odluka.
(3) U slučaju otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana, radnik ima pravo na otpremninu u iznosu uvećanom za najmanje 50% u odnosu na otpremninu iz člana 111. ovog zakona, osim ukoliko se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane radnika.

VII. PLAĆA I NAKNADA PLAĆE Pravo na plaću

Član 75.

(1) Plaća radnika utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
(2) Plaća za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji se od osnovne plaće, dijela plaće za radni učinak i uvećane plaće uz člana 76. ovog zakona, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
(3) Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se elementi za određivanje osnovne plaće i dijela plaće po osnovu radnog učinka.

Pravo na povećanu plaću

Član 76.

Radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora, praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Jednakost plaća

Član 77.

(1) Poslodavac je dužan radnicima isplatiti jednake plaće za rad jednake vrijednosti bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, spolnu, političku i sindikalnu pripadnost kao i drugi diskriminatorni osnov iz člana 8. stav 1. ovog zakona.
(2) Pod radom jednake vrijednosti podrazumijeva se rad koji zahtijeva isti stepen stručne spreme, istu radnu sposobnost, odgovornost, fizički i intelektualni rad, vještine, uslove rada i rezultate rada.

Najniža plaća

Član 78.

(1) Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća.
(2) Najniža plaća određuje se na osnovu najniže cijene rada utvrđene kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
(3) Usklađivanje najniže plaće vrši Vlada Federacije uz prethodne konsultacije sa Ekonomsko-socijalnim vijećem za teritoriju Federacije BiH, u skladu sa kretanjem indeksa potrošačkih cijena, najmanje jednom godišnje.
(4) Poslodavac ne može radniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

Isplata plaće

Član 79.

(1) Plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, u periodima isplate koji ne mogu biti duži od 30 dana.
(2) Plaća i naknada plaće se isplaćuje u novcu.
(3) Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan radniku uručiti pisani obračun plaće.
(4) Pojedinačne isplate plaće nisu javne.

Obračun plaće

Član 80.

(1) Poslodavac koji ne isplati plaću u roku iz člana 79. stav 1. ovog zakona ili je ne isplati u cijelosti dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, radniku uručiti obračun plaće koju je bio dužan isplatiti.
(2) Obračun iz stava 1. ovog člana smatra se izvršnom ispravom.

Naknada plaće

Član 81.

(1) Radnik ima pravo na naknadu plaće za period odsustvovanja sa rada iz opravdanih razloga predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena spriječenost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).
(2) Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
(3) Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje radnik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Zaštita plaće i naknade plaće

Član 82.

(1) Poslodavac ne može, bez izvršne sudske odluke ili bez saglasnosti radnika, svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.
(2) Saglasnost radnika iz stava 1. ovog člana ne može se dati prije nastanka potraživanja.

Prisilna obustava plaće i naknade plaće

Član 83.

Plaća ili naknada plaće radnika može se prisilno obustaviti, u skladu sa propisom kojim se regulira izvršni postupak.

VIII. IZUMI, PREDMETI INDUSTRIJSKOG DIZAJNA I TEHNIČKA UNAPREĐENJA RADNIKA Postupanje u slučaju izuma, predmeta industrijskog dizajna i tehničkog unapređenja na radu ili u vezi sa radom

Član 84.

(1) Radnik je dužan da obavijesti poslodavca o izumu, predmetima industrijskog dizajna odnosno tehničkom unapređenju koje je ostvario na radu ili u vezi sa radom.
(2) Izumi odnosno predmeti industrijskog dizajna u smislu stava 1. ovog člana, određeni su propisima iz oblasti industrijskog vlasništva.
(3) Radnik je obavezan da čuva kao poslovnu tajnu podatke o izumu, odnosno predmetima industrijskog dizajna i ne smije ih bez odobrenja poslodavca dati trećem licu.
(4) Izumi odnosno predmeti industrijskog dizajna ostvareni na radu ili u vezi s radom pripadaju poslodavcu, a radnik ima pravo na nadoknadu utvrđenu kolektivnim ugovorom, ugovorom o radu ili posebnim ugovorom.
(5) O svom izumu, predmetima industrijskog dizajna koji nije ostvaren na radu ili u vezi s radom, radnik je dužan obavijestiti poslodavca ako je izum u vezi s djelatnošću poslodavca, te mu pismeno ponuditi ustupanje prava u vezi s izumom.
(6) Ako poslodavac primijeni tehničko unapređenje odnosno tehničko rješenje ostvareno racionalizacijom odnosno novatorskim rješenjima koje je predložio radnik, obavezan je radniku isplatiti naknadu koja se utvrđuje kolektivnim ugovorom, ugovorom o radu ili posebnim ugovorom.

  1. ZABRANA TAKMIČENJA RADNIKA SA POSLODAVCEM Zakonska zabrana takmičenja

Član 85.

Radnik može, samo uz prethodno odobrenje poslodavca, za svoj ili tuđi račun ugovarati i obavljati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.

Ugovorena zabrana takmičenja

Član 86.

(1) Poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine, radnik ne može zaposliti kod drugog lica koje je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica, ugovarati i obavljati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem.
(2) Ugovor iz stava 1. ovog člana zaključuje se u pisanoj formi ili može biti sastavni dio ugovora o radu.

Naknada u slučaju ugovorene zabrane takmičenja

Član 87.

(1) Ugovorena zabrana takmičenja obavezuje radnika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obavezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovine prosječne plaće isplaćene radniku u periodu od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
(2) Naknadu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan isplatiti radniku krajem svakog kalendarskog mjeseca.
(3) Visina naknade iz stava 1. ovog člana usklađuje se na način i pod uvjetima utvrđenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Prestanak ugovorene zabrane takmičenja

Član 88.

Uvjeti i način prestanka zabrane takmičenja uređuju se ugovorom između poslodavca i radnika.

  1. NAKNADA ŠTETE Odgovornost radnika za štetu prouzrokovanu poslodavcu

Član 89.

(1) Radnik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.
(2) Ako štetu prouzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koju je prouzrokovao.
(3) Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koju je on prouzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima.
(4) Ako je više radnika prouzrokovalo štetu krivičnim djelom sa umišljajem, za štetu odgovaraju solidarno.

Određivanje paušalnog iznosa štete

Član 90.

(1) Ako se naknada štete ne može utvrditi u tačnom iznosu ili bi utvrđivanje njenog iznosa prouzrokovalo nesrazmjerne troškove, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu može se predvidjeti da se visina naknade štete utvrđuje u paušalnom iznosu, način utvrđivanja paušalnog iznosa i organ koji tu visinu utvrđuje kao i druga pitanja u vezi sa ovom naknadom.
(2) Ako je prouzrokovana šteta mnogo veća od utvrđenog paušalnog iznosa naknade štete, poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno prouzrokovane štete.

Odgovornost za štetu prouzrokovanu trećem licu

Član 91.

Radnik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu trećem licu, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećem licu.

Smanjenje i oslobađanje od obaveze naknade štete

Član 92.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se uvjeti i način smanjenja ili oslobađanja radnika od obaveze naknade štete.

Odgovornost poslodavca za štetu prouzrokovanu radniku

Član 93.

(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
(2) Pravo na naknadu štete iz stava 1. ovog člana, odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.
(3) Naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra se naknadom štete.

  1. PRESTANAK UGOVORA O RADU Načini prestanka ugovora o radu

Član 94.

Ugovor o radu prestaje:
a. smrću radnika;
b. sporazumom poslodavca i radnika;
c. kad radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore;
d. kada se na osnovu evidencija utvrdi da radni odnos radnika traje 40 godina, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore;
e. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o priznavanju prava na invalidsku penziju zbog gubitka radne sposobnosti;
f. otkazom ugovora o radu;
g. istekom vremena na koje je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme;
h. ako radnik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca – danom stupanja na izdržavanje kazne;
i. ako radniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u trajanju dužem od tri mjeseca – početkom primjene te mjere;
j. pravosnažnom odlukom nadležnog suda, koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa.

Sporazum o prestanku ugovora o radu

Član 95.

(1) Sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanoj formi.
(2) Sporazumom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se rok u kojem radni odnos prestaje, te sva ostala međusobna prava i obaveze koje iz prekida radnog odnosa proizilaze.

Otkaz ugovora o radu

Član 96.

(1) Poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako:
a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili
b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
(2) Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima.
(3) Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

Otkaz poslodavca bez obaveze poštivanja otkaznog roka

Član 97.

(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
(2) U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pisanog upozorenja radniku.
(3) Pisano upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se radnik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se prijestup ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca.
(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu utvrđuju se vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

Neopravdani razlozi za otkaz

Član 98.

Neopravdani razlozi za otkaz su:
a. privremena spriječenost za rad zbog bolesti ili povrede;
b. podnošenje žalbe ili tužbe odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu odnosno obraćanje radnika nadležnim organima izvršne vlasti;
c. obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim licima ili nadležnim organima državne vlasti

Otkaz radnika bez obaveze poštivanja otkaznog roka

Član 99.

(1) Radnik može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je poslodavac odgovoran za prijestup ili povredu obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od radnika da nastavi radni odnos.
(2) U slučaju otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana radnik ima sva prava u skladu sa zakonom, kao da je ugovor nezakonito otkazan od strane poslodavca.

Rok za otkaz ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka

Član 100.

U slučajevima iz čl. 97. i 99. ovog zakona, ugovor o radu može se otkazati u roku od 60 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, ali najduže u roku od jedne godine od dana učinjene povrede.

Omogućavanje iznošenja odbrane radnika

Član 101.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada radnika, obavezan je omogućiti radniku da se izjasni o elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret.

Teret dokazivanja

Član 102.

U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tač. a. i b. i člana 97. st. 1. i 2. ovog zakona.

Saglasnost za otkaz sindikalnom povjereniku

Član 103.

(1) Sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja njegove dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti, poslodavac, bez prethodne saglasnosti federalnog ministarstva nadležnog za rad, ne može:
a. otkazati ugovor o radu, ili
b. na drugi način ga staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na radno mjesto prije nego što je imenovan na funkciju sindikalnog povjerenika.
(2) Sindikalnim povjerenikom u smislu stava 1. ovog člana smatra se radnik koji je ovlašteni predstavnik sindikata organiziranog kod poslodavca u skladu sa propisima o organiziranju i djelovanju sindikata.
(3) Ukoliko nadležno ministarstvo uskrati saglasnost iz stava 1. ovog člana, poslodavac može u roku od 30 dana od dana dostave takve odluke zatražiti da saglasnost zamijeni sudska odluka.

Pisana forma otkaza

Član 104.

(1) Otkaz se daje u pisanoj formi.
(2) Poslodavac je obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz.
(3) Otkaz se dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.

Trajanje otkaznog roka

Član 105.

(1) Otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu.
(2) Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza radniku odnosno poslodavcu.
(3) Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu može se utvrditi duže trajanje otkaznog roka, ali ne duže od mjesec dana kada radnik daje otkaz poslodavcu, odnosno tri mjeseca kada poslodavac daje otkaz.

Prava radnika u slučaju nezakonitog otkaza

Član 106.

(1) Ako radnik, na zahtijev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.
(2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da:
a. vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili
b. isplati radniku:
– naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio;
– naknadu štete za pretrpljenu štetu;
– otpremninu na koju radnik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
– druge naknade na koje radnik ima pravo, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
(3) Ako radnik prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, bez saglasnosti poslodavca, poslodavac ima pravo na naknadu štete prema opštim propisima o naknadi štete.
(4) Radnik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.

Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu

Član 107.

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
(2) Ako radnik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
(3) O ponudi za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnik se mora izjasniti u roku koji odredi poslodavac, a koji ne može biti kraći od osam dana.

Privremeni raspored radnika na drugo radno mjesto

Član 108.

(1) U hitnim slučajevima (zamjena iznenada odsutnog radnika, iznenadno povećanje obima posla, sprječavanje nastanka veće štete, kvar na postrojenjima, elementarne nepogode i sl.) poslodavac može donijeti jednostranu odluku o rasporedu radnika na drugo radno mjesto, a najduže do 60 dana u toku jedne kalendarske godine.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, plaća radnika i druge naknade se obračunavaju kao da je radio na radnom mjestu za koje ima zaključen ugovor o radu.
(3) Zahtjev za zaštitu prava, podnesen protiv odluke iz stava 1. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.

Program zbrinjavanja viška radnika

Član 109.

Poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu najmanje petorici radnika, dužan je da se konsultira sa vijećem zaposlenika i sindikatom.

Obaveza konsultiranja

Član 110.

(1) Obaveza konsultiranja u smislu člana 109. ovog zakona:
a. zasniva se na aktu u pisanoj formi koji je pripremio poslodavac;
b. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu radnicima na koje se odnosi.
(2) Akt u pisanoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, slijedeće podatke:
– razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;
– broj, kategoriju i spol radnika za čije je ugovore predviđen otkaz;
– mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje radnika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);
– mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći radnicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;
– mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalifikacije radnika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.
(3) Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 109. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli radnike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

Otpremnina

Član 111.

(1) Radnik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
(2) Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Otpremnina se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
(3) Otpremnina iz stava 2. ovog člana ne može biti veća od šest prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
(4) Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2. ovog člana, poslodavac i radnik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
(5) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 2. i 4. ovog člana, utvrđuju se pisanim ugovorom između radnika i poslodavca.

XII. OSTVARIVANJE PRAVA I OBAVEZA IZ RADNOG ODNOSA Odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa

Član 112.

(1) O pravima i obavezama radnika iz ugovora o radu odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.
(2) Ako je poslodavac fizičko lice može pisanom punomoći ovlastiti drugo poslovno sposobno punoljetno lice da ga zastupa u ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom.

Ostvarivanje pojedinačnih prava radnika

Član 113.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa ovim zakonom.

Zaštita prava iz radnog odnosa

Član 114.

(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
(2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.
(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.

Zastara novčanih potraživanja

Član 115.

Sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze.

Mirno rješavanje sporova

Član 116.

(1) Prije podnošenja tužbe radnik i poslodavac mogu se dogovoriti o mirnom rješavanju spora na način i pod uvjetima predviđenim zakonom.
(2) Ukoliko se postupak iz stava 1. ovog člana ne okonča u razumnom roku, koji ne može biti duži od 60 dana ili se postupak mirenja okonča neuspješno, radnik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu, u rokovima iz člana 114. ovog zakona koji teku od dana okončanja postupka mirenja.

Prenošenje ugovora o radu u slučaju promjene poslodavca

Član 117.

(1) U slučaju statusne promjene poslodavca, odnosno promjene poslodavca u skladu sa zakonom (spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.) ili u slučaju promjene vlasništva nad kapitalom poslodavca, svi ugovori o radu koji važe na dan promjene poslodavca, uz pisanu saglasnost radnika, prenose se na novog poslodavca (poslodavac pravni sljednik).
(2) Radnik čiji se ugovor o radu prenese na način iz stava 1. ovog člana zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenosa ugovora o radu.
(3) Poslodavac – pravni prethodnik dužan je o prenošenju ugovora o radu na poslodavca pravnog sljednika pisanim putem obavijestiti radnike čiji se ugovori o radu prenose.

XIII. PRAVILNIK O RADU Obaveza donošenja pravilnika o radu

Član 118.

(1) Poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada, sistematizacija radnih mjesta, posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa i druga pitanja značajna za radnika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
(2) O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa sindikatom odnosno vijećem zaposlenika ukoliko su formirani.
(3) Pravilnik iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja.
(4) Sindikat odnosno vijeće zaposlenika može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim.

XIV. SUDJELOVANJE RADNIKA U ODLUČIVANJU – VIJEĆE ZAPOSLENIKA Pravo formiranja Vijeća zaposlenika

Član 119.

(1) Radnici kod poslodavca koji zapošljava najmanje 30 radnika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa.
(2) Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom.

Prijedlog za formiranje Vijeća zaposlenika

Član 120.

Vijeće zaposlenika formira se na prijedlog reprezentativnog sindikata ili najmanje 20% radnika zaposlenih kod poslodavca.

Način i postupak formiranja Vijeća zaposlenika

Član 121.

Način i postupak formiranja vijeća zaposlenika, kao i druga pitanja vezana za rad i djelovanje vijeća zaposlenika, uređuju se zakonom.

  1. REPREZENTATIVNOST SINDIKATA I UDRUŽENJA POSLODAVACA Uvjeti reprezentativnosti sindikata

Član 122.

(1) Sindikat se smatra reprezentativnim:
a. ako je registrovan kod nadležnog organa, u skladu sa zakonom;
b. ako se finansira pretežno iz članarina i drugih vlastitih izvora;
c. ako ima potreban procenat učlanjenosti zaposlenih, u skladu sa ovim zakonom.

Reprezentativnost sindikata kod poslodavca

Član 123.

Reprezentativnim sindikatom kod poslodavca smatra se sindikat u koji je učlanjeno najmanje 20% zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca.

Reprezentativnost sindikata za područje djelatnosti

Član 124.

Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra se sindikat koji, pored uvjeta iz člana 122. ovog zakona ispunjava i uvjet da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona.

Reprezentativnost sindikata za teritoriju Federacije

Član 125.

Reprezentativnim sindikatom za teritoriju Federacije smatra se onaj sindikat koji, pored uvjeta iz člana 122.ovog zakona, ima najmanje 30% članova, u odnosu na ukupan broj zaposlenih u Federaciji, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Uvjeti za reprezentativnost sindikata kantona

Član 126.

Ukoliko je sindikat kantona organizacioni dio sindikata iz čl. 124. i 125. ovog zakona smatra se da ispunjava uvjete iz člana 122. tač. a. i b.

Reprezentativni sindikat

Član 127.

Ako sindikat iz čl. 123., 124. i 125. ovog zakona ne ispunjava uvjet u pogledu procenta broja članova u odnosu na ukupan broj zaposlenih, reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat sa najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih.

Uvjeti za reprezentativnost udruženja poslodavaca

Član 128.

(1) Udruženje poslodavaca smatra se reprezentativnim:
a. ako je upisano u registar u skladu sa zakonom;
b. ako ima potreban broj članova;
c. ako se finansira pretežno iz članarina i drugih vlastitih izvora.
(2) Reprezentativnim udruženjem poslodavaca u smislu stava 1. ovog člana smatra se udruženje poslodavaca čiji članovi zapošljavaju najmanje 20% od ukupnog broja zaposlenih u privredi na teritoriju Federacije, odnosno području kantona.
(3) Ako ni jedno udruženje poslodavaca ne ispunjava uvjet iz stava 2. ovog člana, reprezentativnim udruženjem poslodavaca smatra se udruženje čiji članovi zapošljavaju najveći broj zaposlenih u privredi na teritoriji Federacije, odnosno području kantona.
(4) Ukoliko je udruženje poslodavaca kantona organizacioni dio Udruženja poslodavaca Federacije, smatra se da ispunjava uvjete iz stava 1.ovog člana.

Postupak utvrđivanja reprezentativnosti sindikata kod poslodavca

Član 129.

(1) Reprezentativnost sindikata kod poslodavca utvrđuje poslodavac na zahtjev sindikata koji djeluje kod poslodavca u prisustvu predstavnika zainteresiranih sindikata, u skladu sa ovim zakonom.
(2) Uz zahtjev se podnose dokazi o ispunjavanju uvjeta reprezentativnosti utvrđenih u članu 122. ovog zakona i izjava lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje sindikata.
(3) Ukoliko je sindikat kod poslodavca dio sindikata registrovanog kod nadležnog organa u skladu sa zakonom, uz zahtjev za utvrđivanje reprezentativnosti podnosi rješenje o upisu tog sindikata u registar udruženja i potvrdu tog sindikata da je njegov sastavni dio.
(4) O zahtjevu iz stava 1. ovog člana poslodavac odlučuje rješenjem na osnovu podnesenih dokaza o ispunjavanju uvjeta reprezentativnosti, u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.
(5) Ako poslodavac u roku iz stava 4. ovog člana ne utvrdi reprezentativnost sindikata ili ukoliko sindikat smatra da mu reprezentativnost nije utvrđena u skladu sa ovim zakonom, o reprezentativnosti sindikata kod poslodavca može, na zahtjev sindikata, da odlučuje federalno odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad.

Postupak utvrđivanja reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca na teritoriji Federacije odnosno području kantona

Član 130.

(1) Reprezentativnost sindikata odnosno udruženja poslodavaca na teritoriji Federacije, odnosno području kantona, na zahtjev zainteresiranih strana utvrđuje federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad.
(2) Broj zaposlenih utvrđuje se na osnovu podataka nadležnih institucija, koje nadležno ministarstvo pribavlja službenim putem.
(3) Poslodavac je dužan da na zahtjev sindikata izda potvrdu o broju zaposlenih.
(4) Federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad, u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz stava 1. ovog člana, donosi rješenje o utvrđivanju reprezentativnosti sindikata, odnosno udruženja poslodavaca ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni ovim zakonom.
(5) Protiv rješenja iz stava 4. ovog člana može se pokrenuti upravni spor.

Ovlaštenja reprezentativnog sindikata i udruženja poslodavaca

Član 131.

(1) Sindikat odnosno udruženje poslodavaca kome je utvrđena reprezentativnost u skladu sa ovim zakonom ima pravo:
a. zastupati svoje članove pred poslodavcem, organima vlasti, udruženjima poslodavaca, drugim institucijama odnosno pravnim licima;
b. kolektivno pregovarati i zaključivati kolektivne ugovore;
c. učestvovati u bipartitnim i tripartitnim tijelima sastavljenim od predstavnika organa vlasti, udruženja poslodavaca i sindikata i
d. na druga prava u skladu sa zakonom.
(2) Pravo zastupanja svojih članova pred poslodavcem imaju svi sindikati u skladu sa pravilima o organiziranju i djelovanju sindikata.

Preispitivanje utvrđene reprezentativnosti

Član 132.

Sindikat i poslodavci, odnosno njihova udruženja mogu podnijeti zahtjev za preispitivanje utvrđene reprezentativnosti, ukoliko smatraju da su promijenjene činjenice na osnovu kojih je utvrđena reprezentativnost po isteku roka od jedne godine od dostave rješenja o utvrđivanju reprezentativnosti.

Postupak preispitivanja reprezentativnosti sindikata kod poslodavca

Član 133.

(1) Zahtjev za preispitivanje reprezentativnosti sindikata osnovanog kod poslodavca, podnosi se poslodavcu kod kojeg je osnovan sindikat.
(2) U zahtjevu se navodi naziv sindikata, broj akta o registraciji, razlozi zbog kojih se zahtijeva preispitivanje reprezentativnosti i dokazi koji na to ukazuju.
(3) Poslodavac je dužan da u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva isti dostavi sindikatu čija reprezentativnost se preispituje.
(4) Sindikat je dužan da u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva iz stava 3. ovog člana dostavi poslodavcu dokaze o ispunjavanju uvjeta reprezentativnosti.
(5) Na odluku poslodavca o utvrđenoj reprezentativnosti može se uputiti žalba federalnom odnosno kantonalnom ministarstvu nadležnom za rad u roku od 15 dana od dana prijema odluke.

Postupak preispitivanja reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca za teritoriju Federacije odnosno kantona

Član 134.

(1) Zahtjev za preispitivanje reprezentativnosti sindikata odnosno udruženja poslodavaca za teritoriju Federacije odnosno područje kantona, podnosi se federalnom odnosno kantonalnom ministarstvu nadležnom za rad i sadrži broj akta o registraciji, razloge zbog kojih se zahtjeva preispitivanje reprezentativnosti i dokaze koji na to ukazuju.
(2) Nadležno ministarstvo iz stava 1. ovog člana je dužno u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva isti dostaviti sindikatu odnosno udruženju poslodavaca čija se reprezentativnost preispituje, radi dokazivanja postojeće reprezentativnosti, u skladu sa ovim zakonom.
(3) Sindikat odnosno udruženje poslodavaca dužni su da u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva iz stava 2. ovog člana dostave dokaze o ispunjavanju uvjeta reprezentativnosti.

Primjena Zakona o upravnom postupku

Član 135.

Na postupak u vezi sa utvrđivanjem reprezentativnosti sindikata odnosno udruženja poslodavaca koji nije uređen ovim zakonom shodno se primjenjuje Zakon o upravnom postupku.

Objavljivanje rješenja o reprezentativnosti odnosno gubitku reprezentativnosti

Član 136.

Rješenje o reprezentativnosti i o gubitku reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca za teritoriju Federacije, objavljuje se u “Službenim novinama Federacije BiH”.

XVI. KOLEKTIVNI UGOVORI Vrste kolektivnih ugovora

Član 137.

(1) Kolektivni ugovor može se zaključiti kao opći, granski i pojedinačni (kod poslodavca).
(2) Opći kolektivni ugovor zaključuje se za teritoriju Federacije, a granski kolektivni ugovori za teritoriju Federacije ili područje jednog ili više kantona.

Strane u kolektivnom pregovaranju

Član 138.

(1) Opći kolektivni ugovor zaključuju reprezentativno udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat osnovani na teritoriji Federacije.
(2) Granski kolektivni ugovor zaključuju reprezentativno udruženje poslodavaca i reprezentativni sindikat jednog ili više područja djelatnosti osnovani na teritoriji Federacije odnosno području jednog ili više kantona.
(3) Granske kolektivne ugovore za zaposlene u organima državne službe, sudske vlasti, javnih ustanova i drugih budžetskih korisnika zaključuju nadležna ministarstva, odnosno Vlada Federacije i nadležna ministarstva i vlade kantona s jedne strane i reprezentativni sindikati državnih službenika i namještenika, javnih ustanova i drugih budžetskih korisnika s druge strane.
(4) Pojedinačni kolektivni ugovor zaključuje reprezentativni sindikat kod poslodavca i poslodavac.
(5) U postupku pregovaranja radi zaključivanja kolektivnih ugovora iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, reprezentativni sindikat dužan je da sarađuje sa drugim sindikatima sa manjim brojem članova, radi izražavanja interesa i zaposlenih koji su učlanjeni u taj sindikat.

Postupak kolektivnog pregovaranja

Član 139.

(1) Sve strane u kolektivnom pregovaranju vodit će pregovore u dobroj vjeri i preduzet će razumne napore da se zaključi kolektivni ugovor.
(2) Postupak kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora pokreće se na osnovu pisane inicijative jedne od ugovornih strana.
(3) Ako se u toku pregovora u roku od 45 dana ne postigne saglasnost za zaključivanje kolektivnog ugovora, učesnici mogu da obrazuju arbitražu za rješavanje spornih pitanja.

Forma i trajanje kolektivnih ugovora

Član 140.

(1) Kolektivni ugovor zaključuje se u pisanoj formi.
(2) Kolektivni ugovor može se zaključiti na određeno vrijeme, koje ne može biti duže od tri godine.
(3) Kolektivni ugovor prestaje da važi istekom roka iz stava 2. ovog član, a primjenjivaće se najduže 90 dana nakon isteka roka na koji je zaključen.
(4) Kolektivni ugovor iz stava 2. ovog člana može se produžiti sporazumom strana koje su ga zaključile najkasnije 30 dana prije isteka važenja tog ugovora.

Sadržaj kolektivnog ugovora

Član 141.

(1) Kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze strana koje su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, u skladu sa zakonom i drugim propisima.
(2) Kolektivnim ugovorom uređuju se i pravila o postupku kolektivnog pregovaranja, postupak otkazivanja kolektivnog ugovora i razlozi i rokovi za njegovo otkazivanje, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova.

Obaveznost kolektivnog ugovora

Član 142.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

Proširenje primjene kolektivnog ugovora

Član 143.

(1) Ako postoji interes Federacije, Federalni ministar može proširiti primjenu općeg i granskog kolektivnog ugovora i na druge poslodavce koji nisu članovi udruženja poslodavaca – strane kolektivnog ugovora, za koje se ocijeni da postoji opravdani interes radi ostvarivanja ekonomske i socijalne politike u Federaciji u cilju obezbjeđenja jednakih uvjeta rada.
(2) Prije donošenja odluke o proširenju važnosti kolektivnog ugovora, Federalni ministar je obavezan zatražiti mišljenje Ekonomsko–socijalnog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine.
(3) Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora može se opozvati na način utvrđen za njezino donošenje.
(4) Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora objavljuje se u “Službenim novinama Federacije BiH”.

Izmjene i dopune kolektivnih ugovora

Član 144.

Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje.

Dostavljanje kolektivnih ugovora

Član 145.

(1) Zaključeni kolektivni ugovor, te njegove izmjene i dopune, za teritoriju Federacije ili područje dva ili više kantona dostavljaju se federalnom ministarstvu nadležnom za rad, a svi ostali kolektivni ugovori dost