Kategorija: Sudska praksa

Postupak po izjavljenoj zalbi protiv odluke Kantonalnog suda upravni akt

Članovi 19. stav 4. i 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima

NE MOŽE SE U POSTUPKU PO IZJAVLJENOJ ŽALBI PROTIV ODLUKE KANTONALNOG SUDA PODNOSITI ZAHTJEV ZA ODGODU IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA, VEĆ SAMO PO TUŽBI U UPRAVNOM SPORU.

 

Iz obrazloženja:

 

Podneskom od 02.09.2004. godine tužiteljica je, kao privremeni korisnik stana, postavila zahtjev za odgodom iseljenja iz predmetnog stana do rješavanja njene žalbe na prvostepenu presudu.

 

 

Ovaj sud je odlučio kao u izreci ovoga rješenja iz sljedećih razloga:

 

Prema odredbama člana 19. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj:2/98 i 8/00) nadležni organ odnosno sud kome je tužba podnesena, povodom zahtjeva za odlaganje izvršenja osporenog akta će u roku tri dana donijeti rješenje kojim će odlučiti o zahtjevu za odgodom izvršenja. Pravilnim tumačenjem ovoga člana kojim se reguliše “odgoda izvršenja osporenog rješenja” proizlazi da je postavljanje ovakvog zahtjeva dozvoljeno samo u postupku po tužbi u upravnom sporu, a ne u postupku po izjavljenoj žalbi na odluku prvostepenog suda donesenu u upravnom sporu po njenoj tužbi.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica postavlja zahtjev za odgodu izvršenja osporenog rješenja u žalbenom postupku tako da se njen podnesak u procesno pravnom smilsu ukazuje nedozvoljenim pa je ovaj sud analognom primjenom člana 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, rješenjem odbacio zahtjev tužiteljice.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-464/04 od 13.10.2004.g.)

https://www.pravobih.com

Zahtjev za vandredno preispitivanje sudske odluke

Članovi 45. i 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima

 

ZAHTJEVOM ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE KAO VANREDNIM PRAVNIM LIJEKOM NE MOŽE SE POBIJATI RJEŠENJE VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BIH, KOJIM JE ODBAČEN ZAHTJEV TUŽITELJA ZA ODLAGANJE IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA, PA SE TAKAV ZAHTJEV ODBACUJE KAO NEDOZVOLJEN.

 

Iz obrazloženja:

 

Članom 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 2/98) bilo je propisano da protiv pravosnažne sudske odluke najvišeg suda kantona, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene u upravnom sporu, stranka može Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 8/00 ) ova zakonska odredba je dopunjena i izmjenjena utoliko što su iza riječi “kantona” dodane riječi “donesene u upravnom sporu”, a riječi “u upravnom sporu” zamijenjene su riječima “po žalbi”, pa nakon ovih izmjena i dopuna član 45. glasi: “Protiv pravosnažne sudske odluke najvišeg suda kantona-županije donesene u upravnom sporu, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene po žalbi, stranka može, Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtijev za vanredno preispitivanje sudske odluke”. Dakle, nakon stupanja na snagu navedenog Zakona o izmjenama i  dopunama Zakona o upravnim sporovima (stupio na snagu 23.3.2000. godine) stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje samo protiv onih odluka Vrhovnog

 

suda Federacije koje su donesene po žalbi, a ne i protiv onih koje su donesene u upravnom sporu.

 

Kako je tužitelj podnio zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda Federacije donesenog u upravnom sporu, kojim je njegov zahtjev za odgodu izvršenja upravnog rješenja, a ne po žalbi, i to dana 22.9.2004. godine kada je navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima već bio na snazi, to je njegov zahtjev nedozvoljen, pa ga je ovaj sud odbacio primjenom člana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Uvl-30/04 od 6.10.2004.g.)

 

https://www.bih-pravo.org/

Zahtjev za zastitu sloboda i prava zajamcenim ustavom

Članovi 71., 77. i 78. stav 2. Zakona o upravnim sporovima

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU SLOBODA I PRAVA ZAJAMČENIM USTAVOM KOJA SU POVRIJEĐENA RADOM SLUŽBENOG LICA NE MOŽE SE PODNIJETI PROTIV SUDIJA, VEĆ ISKLJUČIVO PROTIV SLUŽBENIH LICA U ORGANIMA UPRAVE KOJI SVOJIM RADNJAMA PROTIVNO ZAKONU NEPOSREDNO SPRIJEČAVAJU ILI OGRANIČAVAJU ODREĐENOM POJEDINCU VRŠENJE USTAVOM ZAJAMČENE SLOBODE I PRAVA

 

Iz obrazloženja:

Odredbama člana 71. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine FBiH”, br. 2/98 i 8/00) propisano je da se zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom osiguravaju i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeĊena radnjama  službenih  osoba  u  organima  uprave,  kojim  se  protivno  zakonu

 

neposredno spriječava ili ograničava odreĊenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava i ako nije osigurana druga sudska zaštita.

 

Polazeći od navedenih odredaba, a imajući u vidu da upravo ove odredbe decidno odreĊuju da su to službene osobe u organu uprave odnosno odgovorne osobe u preduzeću, tj. društvu ili ustanovi, to je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da sudija i predsjednik suda (a protiv kojih je i podnesen zahtjev za zaštitu sloboda i prava graĊana zajamčenih Ustavom) nisu lica obuhvaćena navedenim odredbama.

 

Prema tome, zahtjev za zaštitu sloboda i prava graĊana zajamčenih Ustavom se ukazuje kao nedopušten, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je analognom primjenom odredbe člana 26. stav 1. tačka 1. citiranog zakona zahtjev tužitelja odbacio.

 

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-360/04 od 22.10.2004.g.)

https://epravo.ba/

Protiv rjesenja Vrhovnog suda FBiH kojim je odbijen ili odbacen zahtjev

Članovi 41. i 42. Zakona o upravnim sporovima

PROTIV RJEŠENJA VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BiH KOJIM JE ODBIJEN ILI ODBAČEN ZAHTJEV TUŽITELJA ZA ODLAGANJE IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA, KOJIM MU JE NALOŽENA ODREĐENA OBAVEZA, NIJE DOZVOLJENA ŽALBA PA SE KAO TAKVA MORA ODBACITI.

Iz obrazloženja:

Sud je ispitao da li postoje procesno pravne pretpostavke za izjavljivanje žalbe protiv rješenja ovog suda, pa je našao da ne postoje iz slijedećih razloga:

U smislu odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima (“Sl. novine FBiH”, broj 2/98 i 8/00) žalba kao pravni lijek dozvoljena je samo protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu, dok protiv drugih odluka pa ni odluke Vrhovnog suda FBiH, kojom je odlučeno o zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta, žalba nije dozvoljena jer to zakonom nije izričito odreĊeno.

Na ovaj slučaj se ne mogu u smislu odredbe člana 60. Zakona o upravnim sporovima, primijeniti ni odredbe člana 233. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03) jer je izričitim odredbama člana 41. Zakona o upravnim sporovima žalba kao pravni lijek dozvoljena isključivo protiv odluke (presude ili rješenja) najvišeg suda Kantona, a ne i protiv odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u protivnom ovaj sud bi bio u istoj stvari i prvostepeni i drugostepeni sud.

Stoga je žalbu kao nedozvoljenu valjalo odbaciti rješenjem, na osnovu odredbe člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-413/04 od 2.9.2004.g.)

https://forum.ba/

Clan 18 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga

Član 18. tačka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (prečišćeni tekst)

INVALIDSKO LICE KOJE JE UVEZLO PUTNIČKI AUTOMOBIL BEZ OBAVEZE PLAĆANJA POREZA NA PROMET I KOJE JE PRIJE ISTEKA ZAKONSKOG ROKA OD PET GODINA, PODNIJELO ZAHTJEV ZA RAZREZ POREZA RADI PRODAJE AUTOMOBILA, DUŽNO JE DA PLATI POREZ NA PROMET PREMA POREZNOJ OSNOVICI KOJA ČINI  NABAVNU VRIJEDNOST AUTOMOBILA UZ OBAVEZU PLAĆANJA I ZATEZNIH KAMATA.

 

Iz obrazloženja:

 

Neosnovano se u tužbi ističe da je nadležni organ pogrešno postupio kada je u  konkretnom slučaju,  nakon što je tužitelj koji  je prethodno  kao invalidno lice osloboĊen plaćanja fiskalnih obaveza za uvezeni “Hyndai” putnički automobil, podnio zahtjev za razrez poreza, o istom odlučio primjenom člana 18. stav 1. tačka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (“Službene novine FBiH”, broj:49/02 – prečišćen tekst). Ovo stoga što je tužitelj prije isteka petogodišnjeg roka od vremena uvoza predmetnog automobila, faktički sâm odustao od povlastice koju je koristio tražeći nakon nepune dvije godine od dana uvoza automobila, da mu se izvrši razrez poreza. Takva pravna situacija se i po ocjeni suda izjednačava sa onom koja je regulisana naprijed navedenim zakonskim odredbama, pa su neosnovani navodi iz  tužbe  da  tužitelj  nije  prekršio  zakonske  uslove  koji  su  mu  omogućili

 

oslobaĊanje od plaćanja poreza, budući da, kako sâm u tužbi navodi, razrez poreza traži kako bi se mogao dovesti u status koji mu daje pravo da automobil otuĊi. Tačan je, naime, navod iz tužbe, da on ima pravo izmiriti poreske obaveze, ali samo na način i u visini koja je zakonom propisana budući da zakonodavac nijednom odredbom nije propisao pravo lica koje je odustalo od priznate povlastice da mu se period kroz koji je on koristio takav automobil, potpuno zanemari i da se uzme kao da ga je nabavio onog momenta kada je podnio zahtjev za naplatu poreskih obaveza. Dakle, on ima pravo da se njegovo vozilo, kako u tužbi navodi, tretira kao vozilo kupljeno bez povlastice, ali samo od dana kada je faktički nabavljeno, što podrazumijeva tadašnju vrijednost automobila kao osnovicu za razrez poreza, te kamatu iz člana 31. istog zakona od dana nabavke do dana plaćanja poreza.

 

Budući da su nadležni organi, kako iz spisa proizilazi, upravo tako i postupili, uzimajući za osnovicu fakturnu vrijednost robe, koju je Porezna uprava – Ispostava B. i tada, prilikom donošenja rješenja o oslobaĊanju tužitelja od plaćanja poreza utvrdila, u tužbi se neosnovano ističe da je poresku osnovicu trebalo utvrditi do visine koju je Carinarnica S. rješenjem broj:UP/I- 16-8-5709/02 od 03.12.2002.godine komisijski utvrdila i to na dan podnošenja zahtjeva za plaćanje carine. Ovo stoga što je članom 18. stav 1. tačka 13. navedenog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, izričito propisano da će se u ovakvim slučajevima porez na promet naplatiti kao da je poreska obaveza nastala u času nabavke, što podrazumijeva nabavnu vrijednost te robe u tom trenutku, a ne vrijednost automobila nakon što je on korišten, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za razrez poreza.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-3714/03 od 1.9.2004.g.)

https://www.pravobih.com/

Smrt uzivaoca starosne penzije i sestra

Član 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju

 

POSLIJE SMRTI BRATA, KOJI JE BIO UŽIVALAC STAROSNE PENZIJE, NJEGOVA SESTRA KOJA JE ŽIVJELA SA NJIM U ZAJEDNIČKOM DOMAĆINSTVU I KOJU JE ON IZDRŽAVAO NE MOŽE OSTVARITI PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU.

 

Iz obrazloženja:

 

Kod nespornih činjenica meĊu strankama da je tužilja živjela u zajedničkom domaćinstvu sa bratom F.I., koju ju je izdržavao, da je nesposobna za privreĊivanje, bez ikakvih prihoda i bez roditelja, po nalaženju ovog suda nadležni organi pravilno su primjenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužilje za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog brata.

 

 

Naime, brat tužitelja F.I. umro je 10.04.1999.godine, što je takoĊe meĊu strankama nesporno i što proizilazi iz priloženog izvoda iz matične knjige umrlih koji se nalazi u spisu, a zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju tužilja je podnijela 23.10.1999.godine, pa se za rješavanje ovog spora primjenjuje federalni Zakon o penziskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, br.29/98), koji je stupio na snagu 31.07.1998.godine. Prema odredbi člana 60. navedenog zakona porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice i to bračni drug i djeca roĊena u braku, van braka, usvojena, pastorčad koju je osiguranik izdržavao, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

 

Kako tužilja ne spada u ovaj krug lica, to su upravni organi pravilnom primjenom navedenog zakona odbili zahtjev tužilje za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

 

Iz navedenih razloga, a kako tužbeni navodi nisu ni od uticaja na zakonitost osporenog rješenja, to je temeljem čl.38. st.2. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u dispozitivu ove presude.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-359/00 od 4.11.2004.g.)

https://epravo.ba/

Smrt osiguranika i korisnika porodicne penzije

Članovi 60., 65. i 66. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju

 

KADA JE SUPRUGA OSIGURANIKA BILA JEDINI KORISNIK PORODIČNE PENZIJE, NAKON NJENE SMRTI KĆERKA KOJA JE POSTALA NESPOSOBNA ZA SAMOSTALAN ŽIVOT I RAD NE MOŽE OSTVARITI PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU, JER SE OVO PRAVO STIČE ISKLJUČIVO PO OSNOVU SMRTI OSIGURANIKA ALI NE I PO SMRTI KORISNIKA PORODIČNE PENZIJE.

 

Iz obrazloženja:

 

Iz podataka u spisu i tužbenih navoda proizilazi da je majka tužiteljice nakon smrti njenog oca 06.08.1984. godine, ostvarila pravo na porodičnu penziju i da je umrla 1999. godine, a da je tužiteljica (roĊena 17.12.1938. godine) nesposobna za samostalni život i rad, usljed saobraćajne nesreće od 16.06.1990. godine, a prema nalazu i mišljenju Komisije broj 02-02/99 od 04.02.1999. godine.

 

S obzirom na navedeno po ocjeni ovog suda organi uprave su pravilno utvrdili činjenično stanje bitno za rješavanje ove upravne stvari i pravilno primjenili materijalno pravo kada su ocjenili da tužiteljici ne pripada pravo na porodičnu penziju imajući u vidu odredbe čl. 66. st. 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Sl.list SRBiH”, broj: 38/90, 22/91 i “Sl.list SRBiH”, broj: 16/92, 24/92, 8/93 i 13/94). Navedenim članom zakona propisano je da dijete kod koga se ustanovi potpuna i trajna nesposobnsot za samostalni život i rad poslije navršenja godina života do kojih se djeci osigurava pravo na porodičnu penziju (čl. 65. zakona), a prije smrti osiguranika, stiče pravo na porodičnu penziju ako ga je osiguranik izdržavao do svoje smrti.

 

Iz podataka u spisu proizilazi da je majka tužiteljice bila korisnik porodične penzije nakon smrti supruga 06.08.1984. godine, te imajući u vidu navedene odredbe zakona tužiteljica pravo na porodičnu penziju iza  smrti majke nije mogla ostvariti po osnovu nesposobnosti za samostalan život i rad, budući da se ovo pravo može ostvariti samo iza smrti osiguranika (u ovom slučaju oca tužiteljice) i to pod uslovom da je dijete izdržavano od strane osiguranika do njegove smrti, a što u konkretnoj upravnoj stvari nije slučaj, budući da je tužiteljicina nesposobnost utvrĊena sa 16.06.1990. godine.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2383/99 od 7.7.2004.g.)

https://www.pravobih.com

Razvod braka u Tuzli – porast razvoda za 30% u Tuzlanskom Kantonu

Razvod braka u Tuzli – porast razvoda za 30% u Tuzlanskom Kantonu

Tokom 2018. godine u Bosni i Hercegovini sklopljena su 19.633 braka, što u odnosu na 2017. godinu pokazuje povećanje za 0,08%. Tokom 2018. godine razvedeno je 2.385 brakova, što predstavlja povećanje od 21,62% u odnosu na 2017. godine.

2007. godine imali smo najviše sklopljenih brakova (23.494), dok je najmanje brakova sklopljeno u 2013. (17.623)

Najmanje razvoda bilo je 2008. (1.369), a najviše u 2015. godini (2.963)

U Tuzli je evidentirana porast od 17% razvoda braka za raziliku od prošle godine.

Trajanje sudske procedure i cijena

Advokat Azur Prnjavorac advokat iz Tuzle je za Avaz kazao da tužbu za razvod braka mogu podnijeti oba bračna partnera, bez obzira na uzrast djece.

Prije pokretanja bilo kakve procedure za razvod braka dobro je pokušati pronaći kompromise i “spasiti” brak ako je to moguće.

Postupak brakorazvodne parnice pokreće se tužbom ili sporazumnim prijedlogom za razvod braka te je za svaki postupak advokata potrebno uplatiti 360 KM+PDV, a namjanje su tri radnje.

“Koliko će trajati brakorazvodna parnica u Bosni i Hercegovini, zavisi od toga da li je u pitanju sporazumni razvod ili među bračnim partnerima nema dogovora. Ukoliko bračni par ima zajedničku djecu, obavezno je i mišljenje centra za socijalni rad ili privatnog posrednika, a to može da potraje i do šest meseci. Međutim, ukoliko nema saglasnosti, volja i postupak se vodi po tužbenom zahtjevu jedne strane, izvodi se više dokaza, odlučuje se o starateljstvu, visini alimentacije, načinu viđanja djece, a to može da potraje i duže od godine do prvostepene presude”, objašnjava advokat Azur Prnjavorac.

Kada su narušeni bračni odnosi onda se najčešće to reflektira na malodobno dijete. Djeca, zavisno od uzrasta, različito reagiraju na razvod braka.

Azur Prnjavorac, advokat

Podjela imovine stečene u braku u Tuzli

Posebna imovina je ona koju je bračni partner stekao prije sklapanja braka, a zajednička je ona imovina koju su bračni partneri stekli radom tokom trajanja bračne zajednice. Sva zajednička imovina koja je stečena u vrijeme trajanja bračne zajednice dijeli se ½ takođe se jednako dijele i svi dugovi stečeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ističe Azur Prnjavorac, advokat iz Tuzle.

Bračni partneri mogu zaključiti sporazum o podjeli zajedničke imovine ugovorom, a ako se bračni partneri ne mogu dogovoriti, podjelu vrši sud.

Imovinsko-pravni odnosi bračnih partnera mogu se urediti predbračnim ili bračnim ugovorom, sačinjenim pred notarom u BiH. Veliki broj bračnih nesporazuma javlja se baš zbog imovine. Praksa pokazuje da do promjene u odnosima partnera dolazi i u slučaju gubitka posla. Tada supružnici testiraju kakva je realna situacija. Osoba koja ima iskrene namjere obično u ovim incidentnim situacijama saznaje da je sama, u tom slučaju je dobro da su se supružnici ranije dogovorili. U praksi potpisivanje predbračnih ugovora ili bračnih ugovora koji se rade kod notara iznose od 300 do 2.400 KM zavisno od vrijednosti imovine. Advokat Azur Prnjavorac advokat iz Tuzle nadalje navodi da je on potreban ako jedna osoba ima enormnu imovinu pa se iz nje stječe dodatno imovina u toku braka, ali i kada neko stupa u brak drugi put pa iza sebe već ima stečenu imovinu.

Razlozi za razvod braka u Tuzlanskom Kantonu

Razlozi za razvod braka u BiH su mnogobrojni uglavnom nekompatibilnost, novčani problemi, emocionalno udaljavanje, nepoštovanje partnera ljubomora, alkoholizam, kocka.

Drugi razlog učestalosti razvoda jeste taj što to više nije sramota kao ranije. Promijenio se stav javnosti o razvodu. Donedavno se na razvod gledalo kao na nepoželjan oblik ponašanja, pa su stigmatizirana oba supružnika, iako puno češće to je slučaj za žene. Stav javnosti vremenom postaje liberalniji, pa se razvod sve češće percipira kao rješenje nepodnošljivih bračnih odnosa. Više od trećine ljudi raspad braka doživljava kao osobni neuspjeh, bilo da se smatraju krivima jer su odabrali lošeg životnog partnera ili jer nisu uspjeli pronaći zajednički jezik, unatoč tome što su vjerovali da će ostati zajedno dok ih “smrt ne rastavi”.

Nerijetko se dešava da naši ljudi koji žive u dijaspori i koji su zaključili brak u inostranstvu taj brak razvedu u BiH, jer su cijene troškova u BiH za njih i do deset puta niži, a pored toga u mnogim EU zemljama razvod braka nije moguće pokrenuti ukoliko se bračni partneri nisu 1 godinu odvojeno živili prije pokretanja postupka razvoda braka.

Vanbračni partneri u BiH

Vanbračna zajednica nastaje nakon najmanje tri godine zajedničkog života ili kraće ako je u njoj rođeno dijete, a imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici smatra se njihovom zajedničkom imovinom i ona se po Zakonu tretira kao i imovina bračnih partnera.

Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva u FBiH ima 9.443 vanbračnih zajednica, od kojih 4.580 bez dece, a 4.863 s decom.

Vanbračna zajednica izjednačuje se u pogledu nasljeđivanja sa bračnom zajednicom

Ono što je problem je da se vanbračna zajednica teže dokazuje pa prilikom potražnje određenih usluga ili prava pred državom kada se trebaju ustanoviti porodični odnosi, proces dokazivanja koji bi se mogao riješiti uvođenjem dokaznog dokumenta odugovlači ili postaje čak neizvodljiv.

Kako bi se izbjegli sudski postupci oko dokazivanja postojanja vanbračne zajednice u slučaju smrti pa se dešavaju sporovi između nadživjelog vanbračnog partnera i djece umrlog ili braće i sestara koji su jako dugotrajni i skupi, svoje klijente uvijek savjetujem, da sačine svojeručno izjave u kojima će se potpisati i navesti od kojeg datuma su u vanbračnoj zajednici, jer u BIH na žalost ne postoji registar vanbračnih zajednica kao u državama EU.

Preuzeto sa: Razvod braka u Tuzli u porastu – RadioKameleon

Trenutak registracije pravnog lica

Član 29. stav 3. Zakona o privrednim društvima

Član 48. i 49. tačka 3. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar

TUŽITELJ NEMA PRAVO ZAHTIJEVATI PRESTANAK UPOTREBE I BRISANJE IZ SUDSKOG REGISTRA FIRME DRUGOG DRUŠTVA AKO JE TUŽENI PRIJE TUŽITELJA IZVRŠIO REGISTRACIJU SVOJE FIRME.

 

Iz obrazloženja:

 

Prvostepeni sud je, po shvatanju ovog suda, pravilno zaključio da se nazivi glasila tužitelja i tuženog jasno razlikuju i da se ne može dovesti u zabludu obični potrošač, pa prigovor tužitelja dat u tom smislu ne stoji. MeĊutim, sve i da je tačna činjenica da se nazivi glasila tužitelja i tuženog jasno ne razlikuju, tužitelj nema pravo zahtjevati da se utvrdi da nije valjan upis firme glasila tuženog i da se isti briše iz sudskog registra obzirom da je tuženi prije tužitelja izvršio registraciju svog glasila.

 

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Pž–4/04 od 24.08.2004. god.)

https://epravo.ba/

Ista nekretnina ne moze se smatrati novim ulogom kojim bi se povecao kapital drustva

 

24.

 

 

Član 355. i 356. Zakona o privrednim društvima

 

NEKRETNINA KOJA JE POSTALA VLASNIŠTVO DRUŠTVA NE MOŽE SE SMATRATI NOVIM ULOGOM TEMELJEM KOJEG BI SE MOGAO POVEĆATI OSNOVNI KAPITAL DRUŠTVA

 

 

Iz obrazloženja:

 

Na osnovu činjeničnih utvrĊenja koja proizilaze iz dokumentacije u spisu, prvostepeni sud je pravilno zaključio da ne postoji pravni osnov da se izvrši povećanje osnovnog kapitala društva stvarima – nekretninama koje su vlasništvo društva. Jer, iz odredaba člana 355. Zakona o privrednim društvima proizilazi da osnovni kapital povećavaju članovi društva – osnivači ili novi članovi koji pristupaju društvu uplatom ili unošenjem novih uloga, a na način kako je to pobliže opisano u tom članu, iz čega slijedi da ne može društvo sa svojom imovinom povećavati osnovni kapital.

 

Iz priloženih materijalnih dokaza u spisu je vidljivo da stvar – odnosno nekretnina, na osnovu koje je (a nakon utvrĊene njene vrijednosti) i podnesena prijava za upis povećanja osnovnog kapitala, je već samim ugovorom o prodaji odnosno o kupovini zaključenim 27.11.2002. godine postala vlasništvo društva i kao takva upisana je na društvo – podnosioca zahtjeva u knjigu položenih

 

isprava u Z.K. Uredu Općinskog suda u S., pa se stoga ta nekretnina prema citiranoj odredbi ne može smatrati novim ulogom temeljem kojeg bi se mogao povećati osnovni kapital.

 

Kako u konkretnom slučaju nije u pitanju povećanje osnovnog kapitala društva reinvestiranjem iz dobiti odnosno rezervi društva u smislu odredbe člana 356. navedenog zakona, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbio zahtjev predlagatelja za upis povećanja osnovnog kapitala društva.

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Gž-131/04 od 23.11.2004. g.).

https://www.bih-pravo.org/