Kada se penzija ostvaruje po osnovo invalidnosti

Član 82. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
Član 7., 8. i 10. stav 4. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja.

AKO SE PENZIJA OSTVARUJE PO OSNOVU INVALIDNOSTI, INVALIDSKA PENZIJA SE ODREĐUJE I ISPLAĆUJE U SKLADU SA ČLANOM 8. SPORAZUMA SAMO AKO JE STAŽ OSIGURANJA NAVRŠEN KOD RAZLIČITIH NOSILACA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 008005 13 U od 17.02.2015. godine odbijena je kao neosnovana tužba tužitelja, podnesena protiv osporenog rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude. Navedenim osporenim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostepenog rješenja direktora Kantonalne administrativne službe M., matični broj: 1146216421 od 05.09.2012. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

Protiv presude prvostepenog suda tužitelj je putem punomoćnika podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede federalnih propisa, a kako iz navoda zahtjeva proizlazi. U zahtjevu navodi da je prvostepenom presudom odbijena tužba tužitelja podnesena protiv osporenog rješenja uz obrazloženje da za sporni staž osiguranja od 05.05.2000. godine- 23.05.2000. godine nije uplaćen doprinos, odnosno da za taj period rada koji je evidentiran u radnoj knjižici, nikada nije izvršena odjava i prijava na osiguranje u matičnoj evidenciji osiguranika. Tužitelj međutim ističe, da je suprotno prednjem, on imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti, računajući radni vijek na pune godine, odnosno da taj uslov za sticanje prava na invalidsku penziju ispunjava i bez staža osiguranja navršenog nakon 30.04.1992. godine, te da je tuženi trebao postupiti shodno odredbama člana 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na koje se poziva, odnosno u staž osiguranja uračunati samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos, a ne odbiti tužitelja zbog 18 dana staža osiguranja za koji nije uplaćen doprinos. Takođe ističe da je shodno članu 9. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, tužitelj ispravno podnio svoj zahtjev za ostvarenje prava Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao nosiocu osiguranja na čijem području je podnosilac zahtjeva bio posljednji put osiguran u Bosni i Hercegovini. Ističe da je zbog navedenog nejasan stav prvostepenog suda, da je njegov zahtjev trebao biti sagledan u odnosu na sve odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a u vezi sa odredbama navedenog Sporazuma. Predložio je da se zahtjev uvaži, a presuda prvostepenog suda preinači na način da se tužba tužitelja uvaži, osporeno rješenje tuženog organa poništi i predmet vrati tuženom organu na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prema podacima spisa u predmetu, tužitelj je dana 26.11.2010. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, odnosno prava na invalidsku penziju, te je prvostepenim rješenjem od 05.09.2012.godine odbijen sa zahtjevom na osnovu odredbe člana 6. do 9. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i

invalidskog osiguranja, jer ne ispunjava uslove iz navedenih odredbi. Rješavajući po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv navedenog rješenja, tuženi organ donosi osporeno rješenje od 29.11.2012. godine, kojim odbija žalbu, a pozivom na odredbu člana 6. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, te odredbu člana 82. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, uz obrazloženje da iz navedenih odredbi proizlazi da je odlučujuća činjenica za ostvarenje prava na srazmjerni dio penzije primjenom Sporazuma, staž osiguranja navršen na području Federacije Bosne i Hercegovine, poslije aprila 1992. godine, za koje je uplaćen doprinos, te kako tužitelj nema ostvaren staž osiguranja na teritoriji Federacije BiH, to proizlazi da je pravilno odbijen sa zahtjevom. Postupajući po tužbi tužitelja podnesenoj protiv osporenog rješenja, prvostepeni sud donosi presudu od 17.02.2015. godine kojom je tužba tužitelja odbijena kao neosnovana, jer je nakon provedenog postupka prvostepeni sud ocijenio da je u postupku pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju, obzirom da tužitelj nema ostvarenog staža osiguranja kod tuženog, kao nositelja osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je tužitelj tokom rata bio pripadnik Vojske Republike Srpske, te je ponovno prijavio svoje prebivalište u K. dana 16.04.2004. godine, pa se na njega ne mogu primijeniti odredbe Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, jer tužitelj te uslove ne ispunjava, kao i da je tačno da je kod tužitelja utvrđena prva kategorija invalidnosti, i da tužitelj ima ostvaren staž osiguranja prije rata kod Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, ali da te činjenice treba sagledati u odnosu na sve važeće odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH, posebno odredbu člana 82. stav 4. i 5. Zakona, a u vezi sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, prema kojima tužitelj ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju kod tuženog, kao nositelja osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine. U spisima predmeta se između ostalog nalazi i: Nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u M., Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja S., broj: ORS-2181/10 od 22.02.2011. godine, prema kojem kod tužitelja postoji prva (I) kategorija invalidnosti, uzrokovana bolešću; Uvjerenje Fonda PIO Republika Srpska, broj: 032-349-271/11 od 11.04.2011. godine prema kojem tužitelj nije osiguranik Fonda PIO RS poslije 04.04.1992. godine i na dan izdavanja uvjerenja, te se ne nalazi u radnom odnosu; Dopis Odjeljenja za opštu upravu, boračko- invalidsku zaštitu Opštine N., u kojem je navedeno da prema evidenciji preuzetoj od prijašnjeg Ministarstva odbrane Odsjek N., tužitelj se ne vodi u vojnoj evidenciji Odjeljenja za opštu upravu Boračko-invalidske zaštite opštine N., kao što je navedeno u uvjerenju izdatom od strane ovog organa broj: 05-56-52/11 od 21.07.2011. godine, niti je tužitelj imao prijavljeno mjesto boravka na području opštine N. od 1992.-1996. godine i kasnije, te da za lica koja su izbjegla za vrijeme rata u N. iz M., S. i Č., uvjerenja izdaje opština I.M.; Potvrda o penzijskom stažu, od 13.09.2012. godine, prema kojoj za period od 01.05.1992. godine do 22.06.1992. godine (a u kojem periodu je tužitelj prema podacima iz radne knjižice radio u preduzeću „Š. d., U.“ K.) nije uplaćeno penzijsko osiguranje jer se imenovani od 15.04.1992. godine nalazio u Vojsci Republike Srpske; Dopis Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba M., matični broj: 1146216421 od 05.09.2012. godine kojim se zahtjev tužitelja prosljeđuje Fondu za PIO Republike Srpske uz svu dokumentaciju u njihovu nadležnost, pošto osiguranik M. M. ima navršen staž kod tog Zavoda od dana 15.04.1992. godine do 10.12.1994. godine i od 12.08.1995. godine do 01.02.1996. godine; Obavijest Kantonalne administrativne službe M., broj: 146216421 od 15.06.2012. godine prema kojoj je izvršen uvid u personalni dosije M. M. (MB:8146216421) koji je bio zaposlen u preduzeću „Š. d.“ K.i utvrdili da za period od 05.05.2000.-23.05.2000. godine nema rješenje o početku i prestanku radnog odnosa, a niti je upisan u Matičnu knjigu zaposlenih.

Ovakva odluka prvostepenog suda nije pravilna.

Odredbom člana 82. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službene novine Federacije BiH, broj. 29/98 do 4/09) je propisano da će se staž osiguranja kod različitih nositelja mirovinskog i invalidskog osiguranja priznavati u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.

Odredbom člana 10. stav 4. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“, broj: 24/00) je propisano da ako se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posljedica bolesti ili povrede van rada, penzija se određuje i isplaćuje u skladu sa članom 8. ovog sporazuma.

Odredbom člana 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja je propisano da se srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podjeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.

Odredbom člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja je propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30.aprila 1992.godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu člana 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.

Imajući u vidu činjenicu da kod tužitelja prema Nalazu, ocjeni i mišljenju Odjeljenja za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru, Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja S., broj: ORS-2181/10 od 22.02.2011. godine, postoji prva (I) kategorija invalidnosti, uzrokovana bolešću, to bi se na tužitelja, dakle trebale primijeniti odredbe naprijed citiranih članova 7., 8. i 10. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja.

Međutim, kako iz navedenih odredbi takođe proizlazi da se iste se primjenjuju u slučaju kada je penzijski staž navršen kod više Nosilaca osiguranja, te se invalidska penzija obračunava kao srazmjerna, to je ostalo nejasno zašto je o zahtjevu tužitelja odlučivano u skladu sa Sporazumom o međusobnim pravima i obvezama u provedbi penzijskog i invalidskog osiguranja, obzirom da se prema podacima spisa u predmetu ne može zaključiti da li je tužitelj imao navršen penzijski staž i u Republici Srpskoj ili samo u Federaciji BiH. Naime, iz podataka spisa, kao i iz presude prvostepenog suda, kao i odluka upravnih organa, proizlazi da tužitelj ima priznat staž osiguranja u Federacije BiH do 30. aprila 1992. godine, dok mu za period od 01.05.-22.06.1992. godine nije uplaćeno penzijsko osiguranje, a da za period od 05.05.2000.- 23.05.2000. godine nema rješenje o početku i prestanku radnog odnosa, a niti je upisan u Matičnu knjigu zaposlenih. Prema Uvjerenju Fonda PIO Republika Srpska, od 11.04.2011. godine tužitelj nije bio osiguranik Fonda PIO RS poslije 04.04.1992. godine, kao i na dan izdavanja uvjerenja, a takođe, iz podataka spisa u predmetu se ne može zaključiti da li je tužitelju priznat poseban staž u Republici Srpskoj, jer o tome postoji Uvjerenje od 21.07.2011. godine iz kojeg se može zaključiti da mu takav staž nije priznat, dok iz dopisa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba M., matični

broj: 1146216421 od 05.09.2012. godine proizlazi da tužitelj ima navršen staž kod Zavoda Republike Srpske od dana 15.04.1992. godine do 10.12.1994. godine, kao i od 12.08.1995. godine do 01.02.1996. godine.
Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud cijeni da su i prvostepeni sud, kao i tuženi i prvostepeni organ, donijeli svoje odluke uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Stoga je ovaj sud, u skladu sa odredbom člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio, na način da se tužba tužitelja uvažava, osporeno rješenje tuženog, kao i prvostepeno rješenje, poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak, a kako bi prvostepeni organ u ponovnom postupku prije svega utvrdio da li je tužitelj, te ukoliko jeste, u kojem periodu, imao priznat staž kod oba Nosioca osiguranja, te da zatim, uz pravilnu primjenu materijalnog prava donese pravilnu i zakonitu odluku.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 07 0 U 008005 15 Uvp od 04.10.2018. godine)

https://www.pravobih.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *