Odgovornost drzave za stetu na osnovu opasne aktivnosti

Odgovornost države za štetu na osnovu opasne aktivnosti. Računanje roka za pokretanja postupka.

Eksplozija na rafineriji nafte, oštećenje imovine podnosioca aplikacije.

Krivični postupak protiv rukovodilaca rafinerije nafte je obustavljen. Građanska tužba protiv operatera rafinerije je odbačena zbog nepoštivanja važećeg jednogodišnjeg roka.

  • Član (građanski aspekt): U kojoj mjeri je Kasacioni sud izračunao početak jednogodišnjeg roka na predvidiv i razuman način (pravo na pristup sudu)? Vidi paragrafe 95, 99, 103 i 104 presude.
  • Koji je obim pozitivnih obaveza države prema članu Protokola br. 1 kada postoji šteta na imovini od opasne aktivnosti, ali bez povreda / smrti? Vidi paragrafe 115 i 121 presude.
  • Član 3 stav 1. (iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova): Koje domaće pravne lijekove treba iscrpiti aplikant u ovom specifičnom kontekstu: vidi paragraf 131 presude.

Utvrđena povreda člana 6. st. 1.

 

https://www.bih-pravo.org/

Naredba za rusenje kuce romske porodice

Naredba za rusenje kuce romske porodice

Aydarov and Others v. Bulgaria, br. 33586/15
(dec.)

02.10.2018. godine Odjel V

Podnosioci aplikacije su dvije Romske porodice koje su ilegalno izgradile svoje kuće i bez planskih dozvola na zemljištu koje pripada opštini. Naredbe za rušenje su postale konačne 2011. godine. Jedna od kuća je srušena 2015. godine.
Žalbe po članu 3., 8., 13. i 14. i člana 1. Protokola br. 1.
– Primjena člana 35 st. 1: da li šestomjesečni rok počinje da teče od datuma donošenja naredbe za rušenje ili od datuma samog rušenja.
– Podnesci trećih strana o prisilnim iseljenjima Roma širom Evrope (paragraf 78 odluke). Aplikacija je nedopuštena.

 

https://www.pravobih.com

Clan 76 Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH

Član 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima

 

Članovi 76., 77. i 78. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH

 

TUŽBA ZBOG NEDONOŠENJA RJEŠENJA PO IZJAVLJENOJ ŽALBI (TKZ. “ĆUTANJE ADMINISTRACIJE”) PROTIV RJEŠENJA POREZNE UPRAVE KANTONALNOG POREZNOG UREDA NE MOŽE SE PODNIJETI, JER TU ŽALBU RJEŠAVA ISTI KANTONALNI URED, PA UKOLIKO TAJ URED NE DONESE RJEŠENJE PO ŽALBI STRANKA IMA MOGUĆNOST DA IZJAVI ŽALBU FEDERALNOM MINISTARSTVU FINANSIJA KAO DRUGOSTEPENOM ORGANU.

 

Iz obrazloženja:

 

Prema odredbi člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Sl.novine FBiH”, broj:2/98 i 8/00) ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od trideset dana donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljem roku od sedam dana, po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

 

U konkrenom slučaju Porezna uprava Kantonalnog ureda Lj. je u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. alineja 3. i člana 41. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH (“Sl.novine FBiH”, broj:33/02) donijela rješenje 17.10.2003.godine o razrezu poreza na tvrtku za 2003.godinu, kojim je tužitelj obavezan da plati 6.000,00 KM, sa poukom o pravnom lijeku da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba istom Kantonalnom poreznom uredu Lj. u roku od 8 dana.

 

 

Dana 17.11.2003.godine tužitelj je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom poreznom uredu Lj., a dana 07.06.2004.godine podnio tužbu za pokretanje upravnog spora M. zbog nedonošenja rješenja tuženog organa – “ćutanja administracije” Kantonalnog poreznog ureda.

 

 

 

Prema odredbi člana 76. stav 2. Zakona o poreznoj upravi federacije porezni obveznik izjavljuje žalbu nadležnom Kantonalnom poreskom uredu ili Središnjem uredu Poreske uprave u roku od 8 dana od dana donošenja rješenja, a žalbu u prvom stepenu rješava nadležni Kantonalni porezni ured u roku od 15 dana od dana podnošenja žalbi i donosi novo rješenje (stav 2.).

 

Protiv rješenja donesenog od prvostepenog organa, iz prethodno člana, prema članu 77. stav 1. navedenog zakona, poreski obveznik ima pravo žalbe drugostepenom organu u roku od osam (8) dana od dana prijema rješenja prvostepenog rješenja, a prema stavu 2. tog člana, žalbu u drugom stepenu

 

rješava, Ministarstvo (Federalno ministarstvo finansija). Drugostepeni organ rješava po žalbi u roku od 15 dana od dana prijema žalbe, a protiv rješenja drugostepenog organa dopuštena je tužba Vrhovnom sudu Federacije prema stavu 1. člana 78. navedenog zakona.

 

Dakle, prema navedenim zakonskim odredbama Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH, protiv rješenja drugostepenog organa – Federalnog ministarstva finansija dopuštena je tužba Vrhovnom sudu Federacije BiH kojom se pokreće upravni spor, pa i u slučaju kada ovaj organ ne donese rješenje po žalbi u zakonskom roku (15. dana).

 

U konkretnom slučaju tužitelj nije izjavio žalbu Federalnom ministarstvu finansija zbog nedonošenja rješenja Kantonalnog poreznog ureda, po izjavljenoj žalbi, nego je pokrenuo tužbom upravni spor  protiv prvostepenog organa Kantonalnog poreznog ureda Lj., zbog nedonošenja rješenja po žalbi izjavljenoj protiv rješenja istog poreznog ureda od 17.10.2003.godine. Dakle, nije postupio po odredbama člana 76, 77. i 78.

Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH. Naime, tužitelju je stajala mogućnost da podnese žalbu drugostepenom organu – Federalnom ministarstvu finansija zbog nedonošenja rješenja Poreske uprave-Kantonalnog poreznog ureda Lj. po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja iste porezne uprave od 17.10.2003.godine, što tužitelj nije učinio, nego je tužbu podnio prije isteka rokova iz člana 78. Zakona o poreskoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine i člana 22. Zakona o upravnim sporovima.

 

Zbog nepostojanja procesnih uslova za voĊenje upravnog spora, tužbu je kao preuranjenu valjalo odbaciti na osnovu odredbe člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.

 

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-2695/04 od 21.10.2004.g.)

 

https://epravo.ba/

Odluka CRPC kojom se nosiocu stanarskog prava vraca posjed stana nije upravni akt

Članovi 4. i 9. Zakona o upravnim sporovima

ODLUKA KOMISIJE ZA IMOVINSKE ZAHTJEVE RASELJENIH LICA I IZBJEGLICA (CRPC), KOJOM SE NOSIOCU STANARSKOG PRAVA ILI ČLANU NJEGOVOG PORODIČNOG DOMAĆINSTVA VRAĆA U POSJED STAN, NIJE UPRAVNI AKT PA SE NE MOŽE POBIJATI TUŽBOM U UPRAVNOM SPORU.

Iz obrazloženja:

Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu protiv Odluke broj:483-2542-1/1 od 9.12.1999.godine Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) kojom odlukom je potvrĊeno da je Z.S. 1.aprila 1992.godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u S. – C., Ulica A.C. broj 16 (nova adresa stana L.B. broj 14), kao i protiv zaključka o dozvoli izvršenja te odluke koji je donijela Uprava za stambena pitanja K.S. od 9.6.2003.godine, kojim je navedeni stan vraćen u posjed nosiocu stanarskog prava, a tužitelj kao privremeni korisnik istog obavezan da stan napusti u roku od 15 dana bez prava na aternativni smještaj.

Prema članu 9. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine FBiH”, broj:2/98 i 8/00) upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. Upravni akt u smislu tog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana
4. tog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi graĊanina ili pravnog lica u kakvoj upravnoj stvari. Prema članu 4. Zakona o upravnim sporovima pod organom, u smislu tog zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne
ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i
općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju javnih ovlasti rješavaju u upravnim svarima.

Kako Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) nije organ iz člana 4. citiranog zakona, to njena odluka koju tužitelj pobija ne predstavlja upravni akt, pa se protiv iste ne može voditi upravni spor.

Navedena odluka predstavlja izvršni naslov u smislu odredaba člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (“Službene novine FBiH”, broj:43/99 i 51/00) na temelju koji se u upravnom postupku provodi izvršenje i u tom postupku obezbjeĊuje nosiocu stanarskog prava ili članovima njegovog porodičnog domaćinstva povrat u posjed stana.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-1825/03od 8.9.2004.g.)

https://www.pravobih.com

Sticanje državljanstva Bosne i Hercegovine

Sticanje državljanstva Bosne i Hercegovine

ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BOSNE I HERCEGOVINE

(Službeni glasnik Bosne i Hercegovine: broj: 4/97,13/97,41/02,6/03, 14/03, 76/09 i 87/13)

Prečišćen tekst – integralni tekst – autorski tekst Advokatska kancelarija Prnjavorac

STICANJE DRŽAVLJANSTVA BIH

Opšti principi

Član 5.

Državljanstvo BiH u skladu sa odredbama ovog Zakona stiče se:

  1. porijeklom;
  2. rođenjem na teritoriji BiH;
  3. usvajanjem;
  4. putem naturalizacije;
  5. putem međunarodnog sporazuma.

STICANJE DRŽAVLJANSTVA PORIJEKLOM

Član 6.

Dijete rođeno nakon stupanja na snagu Ustava stiče državljanstvo BiH porijeklom:

  1. čija su oba roditelja bili državljani BiH u vrijeme rođenja djeteta, bez obzira na mjesto njegovog rođenja;
  2. čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme rođenja djeteta i dijete je rođeno na teritoriji BiH;
  3. čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, a dijete je rođeno u inostranstvu, ako bi ono inače bilo bez državljanstva;
  4. Ako je rođeno u inostranstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, pod uslovom da do vremena kada navrši 23 godine podnese prijavu za evidentiranje državljanstva BiH nadležnom organu.

Sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji BiH

Član 7.

Državljanstvo BiH biće dodijeljeno djetetu koje je rođeno ili nađeno na teritoriji BiH nakon stupanja na snagu Ustava i čija su oba roditelja nepoznata ili nepoznatog državljanstva ili bez državljanstva, ili ako je dijete bez državljanstva.

Usvojena djeca

Član 8.

Dijete mlađe od 18 godina koje je u potpunosti usvojio državljanin BiH nakon stupanja na snagu Ustava stiče državljanstvo BiH.

Sticanje državljanstva naturalizacijom

Član 9.

Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava sljedeće uslove:

  1. da je napunio 18 godina starosti;
  2. da ima odobren stalni boravak na teritoriji BiH najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva.
  3. da dovoljno poznaje pismo i jezik jednog od konstitutivnih naroda BiH.
  4. da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera udaljivanja stranaca sa teritorije BiH od strane organa čiji je legalitet uspostavljen Ustavom i da je ova odluka još uvijek na snazi;
  5. da nije osuđivan na izdržavanje kazne za krivična djela sa predomišljajem na duže od tri godine u periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;
  6. da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo prije sticanja BiH državljanstva, osim ako bilateralni sporazum iz člana 14. ne predviđa drugačije. Odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva se neće zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati.
  7. da se protiv njega ne vodi krivični postupak, osim ako se dokaz o ispunjavanju ovog uslova ne može razumno zahtijevati;
  8. da ne predstavlja prijetnje po bezbjednost BiH;
  9. da ima obezbijeđen stalni izvor prihoda u iznosu koji omogućava egzistenciju ili da je u stanju da obezbijedi pouzdan dokaz o finansijskim izvorima za sopstveno izdržavanje;
  10. da je izmirio sve poreske ili druge finansijske obaveze;
  11. da potpiše izjavu da prihvata pravni sistem i ustavni poredak BiH i
  12. da ima važeću garanciju o sticanju državljanstva BiH.

Naturalizacija se neće odobriti, čak ako podnosilac zahtjeva ispunjava opšte uslove za naturalizaciju, ukoliko postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenjem naturalizacije toj osobi ugrozila bezbjednost BiH i javni red i mir, ili ukoliko naturalizacija nije u skladu sa interesima BiH iz nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene stanja podnosioca zahtjeva.

Sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom

Član 10.

Bračni drug državljanina BiH – stranac, može steći državljanstvo BiH pod slijedećim uslovima:

  1. da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u momentu podnošenja zahtjeva;
  2. da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo prije sticanja BiH državljanstva, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom iz člana 14. Odustajanje ili prestanak ranijeg državljanstva se ne zahtijeva ako to nije dopušteno ili se ne može razumno zahtijevati;
  3. da ima odobren stalni boravak na teritoriji BiH.
  4. da ne predstavlja prijetnje po bezbjednost BiH.

Član 11.

  1. Dijete mlađe od 18 godina čiji je jedan roditelj stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine ima pravo da dobije državljanstvo BiH naturalizacijom ako ono ima odobren privremeni ili stalni boravak na teritoriji BiH.
  2. Roditelj koji ima državljanstvo BiH može tražiti sticanje državljanstva BiH u ime maloljetnog djeteta u skladu sa stavom 1. ovog člana. Ako je dijete starije od 14 godina, zahtijeva se njegov pristanak.

Član 11a.

  1. Lice bez državljanstva i lice koje ima status izbjeglice može steći državljanstvo BiH, bez ispunjavanja uslova iz člana 9. stav 1. tač. 2., 3., 6., 9. i 10. samo ako u statusu lica bez državljanstva ili izbjeglice ima neprekidan boravak na teritoriji BiH u trajanju od pet godina prije podnošenja zahtjeva.
  2. Malodobno dijete lica koje je steklo državljanstvo BiH na osnovu stava 1. ovog člana, ima pravo da dobije državljanstvo BiH, bez ispunjavanja uslova iz člana 9. stav 1. tač. 1., 2., 3., 6., 9. i 10., ako ima status izbjeglice ili odobren privremeni boravak na teritoriji BiH, bez obzira na dužinu borvka.
  3. Ako je dijete starije od 14 godina, zahtijeva se njegov pristanak.

Član 12.

Slijedeća lica imaju pravo da dobiju državljanstvo BiH na osnovu zahtjeva bez ispunjavanja uslova iz člana 9. st. 2 i 6.

  1. emigranti koji su se vratili u Bosnu i Hercegovinu,
  2. prva i druga generacija potomaka lica navedenih u stavu 1. koje su se vratile u Bosnu i Hercegovinu.

Bračni drug lica navedenog u stavu 1. ovog člana, ima pravo na sticanje državljanstva BiH na osnovu molbe bez ispunjavanja zahtjeva iz člana 9. stav 2. ukoliko ispuni uslove člana 10. st. 1. i 2.

Član 12a.

Lice kojem je državljanstvo BiH, radi sticanja ili zadržavanja državljanstva druge države, prestalo odricanjem ili otpustom, može podnijeti zahtjev za ponovno sticanje državljanstva BiH, ako ispunjava uslove iz člana 9., osim uslova iz stava 1. tač. 1. i 2.., samo ako ima odobren privremeni boravak najmanje posljednju godinu na teritoriji BiH ili odobren stalni boravak.

Član 13.

Ako se u pojedinačnim slučajevima naturalizacija lica smatra od naročite koristi za Bosnu i Hercegovinu, lice može steći državljanstvo bez ispunjavanja zahtjeva iz člana 9. st. 1., 2. i 6.

                                                              Član 14.

U svim slučajevima gdje ovaj zakon propisuje gubitak ranijeg državljanstva osobama koje stiču BiH državljanstvo, takvim osobama će biti dozvoljeno da i dalje zadrže državljanstvo ranije države gdje god je to omogućeno bilateralnim sporazumom između BiH i te države koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV 4. d) Ustava Bosne i Hercegovine.

Elektronski nadzor s ciljem masovnog presretanja komunikacija

Elektronski  nadzor  s ciljem  (a) masovnog  presretanja  komunikacija;  (b)  razmjene  obavještajnih podataka sa stranim vladama.

Adekvatnost zaštitnih mjera / procedura koje se primjenjuju u programima elektronskog nadzora.

Primjena člana 8 (pravo na poštovanje privatnog, porodičnog života i prepiske) i člana 10 (sloboda izražavanja – novinari).

  • Sveobuhvatni pregled sudske prakse relevantan za ciljano i masovno presretanje.
  • Ključni principi za usklađivanje primjene mjera nadzora i zaštite privatnosti u određenim kontekstima i, posebno, minimalni zahtjevi koji se moraju uključiti u zakon kako bi se izbjegla zloupotreba moći (vidi Roman Zakharov Russia [VV] i, nedavno, Centrum för rättvisa v. Sweden, br. 35252/08, 19. juni 2018. godine.
  • Prikupljanje komunikacionih podataka od pružalaca komunikacijskih usluga i član Nedavne presude Suda Evropske unije.
  • Pregled međunarodnih i EU instrumenata i sudske pr
  • Podnesci treće strane: zaštita novinarskih izvora i nadzor komun
  • Član stav 1: djelotvornost domaćeg pravnog lijeka s obzirom na način primjene sudske prakse vezane za Konvenciju i pravo EU i kada izjave o nespojivosti nisu obavezujuće za Vladu.

Utvrđena povreda člana 8. u odnosu na dio primjenjenog režima nadzora. Napomena: Presuda nije finalna, jer je proslijeđena na odlučivanje Velikom vijeću.

https://www.bih-pravo.org/

Postupak po izjavljenoj zalbi protiv odluke Kantonalnog suda upravni akt

Članovi 19. stav 4. i 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima

NE MOŽE SE U POSTUPKU PO IZJAVLJENOJ ŽALBI PROTIV ODLUKE KANTONALNOG SUDA PODNOSITI ZAHTJEV ZA ODGODU IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA, VEĆ SAMO PO TUŽBI U UPRAVNOM SPORU.

 

Iz obrazloženja:

 

Podneskom od 02.09.2004. godine tužiteljica je, kao privremeni korisnik stana, postavila zahtjev za odgodom iseljenja iz predmetnog stana do rješavanja njene žalbe na prvostepenu presudu.

 

 

Ovaj sud je odlučio kao u izreci ovoga rješenja iz sljedećih razloga:

 

Prema odredbama člana 19. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj:2/98 i 8/00) nadležni organ odnosno sud kome je tužba podnesena, povodom zahtjeva za odlaganje izvršenja osporenog akta će u roku tri dana donijeti rješenje kojim će odlučiti o zahtjevu za odgodom izvršenja. Pravilnim tumačenjem ovoga člana kojim se reguliše “odgoda izvršenja osporenog rješenja” proizlazi da je postavljanje ovakvog zahtjeva dozvoljeno samo u postupku po tužbi u upravnom sporu, a ne u postupku po izjavljenoj žalbi na odluku prvostepenog suda donesenu u upravnom sporu po njenoj tužbi.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica postavlja zahtjev za odgodu izvršenja osporenog rješenja u žalbenom postupku tako da se njen podnesak u procesno pravnom smilsu ukazuje nedozvoljenim pa je ovaj sud analognom primjenom člana 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, rješenjem odbacio zahtjev tužiteljice.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-464/04 od 13.10.2004.g.)

https://www.pravobih.com

Zahtjev za vandredno preispitivanje sudske odluke

Članovi 45. i 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima

 

ZAHTJEVOM ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE KAO VANREDNIM PRAVNIM LIJEKOM NE MOŽE SE POBIJATI RJEŠENJE VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BIH, KOJIM JE ODBAČEN ZAHTJEV TUŽITELJA ZA ODLAGANJE IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA, PA SE TAKAV ZAHTJEV ODBACUJE KAO NEDOZVOLJEN.

 

Iz obrazloženja:

 

Članom 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 2/98) bilo je propisano da protiv pravosnažne sudske odluke najvišeg suda kantona, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene u upravnom sporu, stranka može Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 8/00 ) ova zakonska odredba je dopunjena i izmjenjena utoliko što su iza riječi “kantona” dodane riječi “donesene u upravnom sporu”, a riječi “u upravnom sporu” zamijenjene su riječima “po žalbi”, pa nakon ovih izmjena i dopuna član 45. glasi: “Protiv pravosnažne sudske odluke najvišeg suda kantona-županije donesene u upravnom sporu, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije donesene po žalbi, stranka može, Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtijev za vanredno preispitivanje sudske odluke”. Dakle, nakon stupanja na snagu navedenog Zakona o izmjenama i  dopunama Zakona o upravnim sporovima (stupio na snagu 23.3.2000. godine) stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje samo protiv onih odluka Vrhovnog

 

suda Federacije koje su donesene po žalbi, a ne i protiv onih koje su donesene u upravnom sporu.

 

Kako je tužitelj podnio zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda Federacije donesenog u upravnom sporu, kojim je njegov zahtjev za odgodu izvršenja upravnog rješenja, a ne po žalbi, i to dana 22.9.2004. godine kada je navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima već bio na snazi, to je njegov zahtjev nedozvoljen, pa ga je ovaj sud odbacio primjenom člana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Uvl-30/04 od 6.10.2004.g.)

 

https://www.bih-pravo.org/

Zahtjev za zastitu sloboda i prava zajamcenim ustavom

Članovi 71., 77. i 78. stav 2. Zakona o upravnim sporovima

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU SLOBODA I PRAVA ZAJAMČENIM USTAVOM KOJA SU POVRIJEĐENA RADOM SLUŽBENOG LICA NE MOŽE SE PODNIJETI PROTIV SUDIJA, VEĆ ISKLJUČIVO PROTIV SLUŽBENIH LICA U ORGANIMA UPRAVE KOJI SVOJIM RADNJAMA PROTIVNO ZAKONU NEPOSREDNO SPRIJEČAVAJU ILI OGRANIČAVAJU ODREĐENOM POJEDINCU VRŠENJE USTAVOM ZAJAMČENE SLOBODE I PRAVA

 

Iz obrazloženja:

Odredbama člana 71. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine FBiH”, br. 2/98 i 8/00) propisano je da se zaštita sloboda i prava zajamčenih Ustavom osiguravaju i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeĊena radnjama  službenih  osoba  u  organima  uprave,  kojim  se  protivno  zakonu

 

neposredno spriječava ili ograničava odreĊenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava i ako nije osigurana druga sudska zaštita.

 

Polazeći od navedenih odredaba, a imajući u vidu da upravo ove odredbe decidno odreĊuju da su to službene osobe u organu uprave odnosno odgovorne osobe u preduzeću, tj. društvu ili ustanovi, to je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da sudija i predsjednik suda (a protiv kojih je i podnesen zahtjev za zaštitu sloboda i prava graĊana zajamčenih Ustavom) nisu lica obuhvaćena navedenim odredbama.

 

Prema tome, zahtjev za zaštitu sloboda i prava graĊana zajamčenih Ustavom se ukazuje kao nedopušten, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je analognom primjenom odredbe člana 26. stav 1. tačka 1. citiranog zakona zahtjev tužitelja odbacio.

 

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-360/04 od 22.10.2004.g.)

https://epravo.ba/

Protiv rjesenja Vrhovnog suda FBiH kojim je odbijen ili odbacen zahtjev

Članovi 41. i 42. Zakona o upravnim sporovima

PROTIV RJEŠENJA VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BiH KOJIM JE ODBIJEN ILI ODBAČEN ZAHTJEV TUŽITELJA ZA ODLAGANJE IZVRŠENJA UPRAVNOG AKTA, KOJIM MU JE NALOŽENA ODREĐENA OBAVEZA, NIJE DOZVOLJENA ŽALBA PA SE KAO TAKVA MORA ODBACITI.

Iz obrazloženja:

Sud je ispitao da li postoje procesno pravne pretpostavke za izjavljivanje žalbe protiv rješenja ovog suda, pa je našao da ne postoje iz slijedećih razloga:

U smislu odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima (“Sl. novine FBiH”, broj 2/98 i 8/00) žalba kao pravni lijek dozvoljena je samo protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu, dok protiv drugih odluka pa ni odluke Vrhovnog suda FBiH, kojom je odlučeno o zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta, žalba nije dozvoljena jer to zakonom nije izričito odreĊeno.

Na ovaj slučaj se ne mogu u smislu odredbe člana 60. Zakona o upravnim sporovima, primijeniti ni odredbe člana 233. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03) jer je izričitim odredbama člana 41. Zakona o upravnim sporovima žalba kao pravni lijek dozvoljena isključivo protiv odluke (presude ili rješenja) najvišeg suda Kantona, a ne i protiv odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u protivnom ovaj sud bi bio u istoj stvari i prvostepeni i drugostepeni sud.

Stoga je žalbu kao nedozvoljenu valjalo odbaciti rješenjem, na osnovu odredbe člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Už-413/04 od 2.9.2004.g.)

https://forum.ba/